Ivan Lovrenović

Krleža je pisao da je dobra književnost „odiranje vlastitoga skalpa“, ali svojega skalpa on odirao nije, nego je to radio Stanko Lasić; Krleži, ali i sebi samomu, još više i strastvenije.

Famozna Krležina afera s Levantincem u ideološki kanoniziranoj interpretaciji bila je obilježila naše živote, a pojam levantinizma (kao i bizantinizma) kroz cijelo Dvadeseto stoljeće zračio je odiumom i služio kao izrazito negativan kolektivno-karakterni stereotip. Vrlo zanimljivo bi bilo ispitivati, lasićevski bespoštedno, kako su se u jednome trenutku na podjednakom korištenju tih toposa susrele jugo-komunistička i hrvatsko-katolička nacionalna ideologija.

Dok to netko ne uradi, evo - kao mali, netraženi hommage - Lasićeve interpretacije te afere. (Ivan Lovrenović)

  Stanko Lasić, Afera s Levantincem Krležologija, knjiga IV Zagreb 1989.

»I Krleža je čovjek, a nije bog« (Levantinac)

Na sceni će biti samo četiri glumca: šezdesetogodišnjak Miroslav Krleža, pedesetogodišnjak Marko Ristić, četrdesetogodišnjak Oskar Davičo i Levan­tinac (Mediteranac s Levanta, istočnog Mediterana) Miodrag Janićijević, po svoj prilici dvadesetpetogodišnjak, nepoznata osoba koja bi mogla biti Krležin unuk a Ristićev i Davičov sin. Vrijeme: ožujak-svibanj 1952. Prostor: »Svedočanstva«, petnaestodnevnik, Beograd. Važno je da se ne žurimo i da prije početka igre dobro shvatimo neke činjenice koje su za igru važne. Cijela je Jugoslavija znala tko je Miroslav Krleža i kakva je 1952. bila njegova društvena, politička i kulturna pozicija. Osim titula koje su resile njegovu glavu, od potpredsjedništva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti do direktorstva Leksikografskog zavoda, Krleža je imao nešto što je bilo važnije od titula — imao je povjerenje jugosla­venskoga državnog vrha. Bila je javna tajna da je on u vrlo dobrim odnosima s Titom, da su oni prijatelji. Ristić se vratio s ambasadorske misije u Parizu, stao je na čelo novookupljenih beogradskih modernista. Možda ova definicija i nije točna, ali bi se teško mogla opovrgnuti tvrdnja da Ristić nije bio važna ličnost u tadašnjem kulturnom Beogradu. Bio je Netko. I Davičo je bio Netko. Zaboravljeni su bili (kao i kod Krleže i Ristića) »stari grijesi«, Davičo je bio proslavljeni pjesnik, velika nada moderne jugoslavenske proze, jedan od bučnih boraca za slobodu književnog stvaranja. Miodrag Janićijević bio je Nitko. O njemu znamo samo ono što nam je on sam o sebi rekao tijekom ove igre: da je rodom iz Sandžaka, ali da je po osjećaju Beograđanin, da sada živi u Beogradu, da je mlad, da piše pjesme i da sve što ima jest njegova vjera u vlastitu pjesničku budućnost. Kakva je bila njegova budućnost poslije ove »aktovke« (dramske igre u jednom činu) - ja ne znam. Možda bih morao znati, dakako, volio bih znati - ali ja ne znam. Znam samo za Milosava Janićijevića i njegovu zanimljivu monografiju o stvaralačkoj inteligenciji međuratne Jugoslavije (1984). Srećom, Janićijevićeva budućnost za samu igru nije bitna jer je za nas - za krležologiju - bitna njegova uloga u samoj igri i utjecaj te igre na literaturu o Krleži. Dodajmo tome da se nećemo baviti onim što se za vrijeme igre događalo izvan scene ili iza scene, prije igre ili poslije igre. To neka bude predmet posebnog studija, mi ne možemo znati koji su to pisci »pa i komunisti« bili šokirani Krležinim tekstom, kakvi su se to »usmeni komentari« širili i da li je doista Mileva J. Petrović postojala i što je s njom bilo. Ograničit ćemo se na pet tekstova: 1. Krležin dnevnički zapis, 2. Odgovor Levantinca Miroslavu Krleži, 3. Ristićev komentar Levantinčevu odgovoru, 4. Janićijevićev odgovor Ristiću, 5. Davičov komentar Janićijevićevu odgovoru. To je osnovno u ovoj igri, odlučno za literaturu o Krleži pa i za našu krležologiju. Ništa nećemo razumjeti u ovoj aferi ako ne shvatimo što se nalazi u Krležinu dnevničkom zapisu. Zato ga moramo detaljno prikazati. U prvom broju »Svedočanstava«, 22. ožujka 1952, na uvodnom (ili »udarnom«) mjestu časo­pisa (s formatom novina), Krleža je objavio jedan »fragment iz dnevnika«, napisan šest godina prije objavljivanja, točno 14. ožujka 1946. Naslov je tog fragmenta Na grobu Petra Dobrovića. Ovim se zapisom pojavila u Krležinu opusu jedna nova književna vrsta, dotada u njega nepoznata. Mogli bismo je nazvati - »Memoari u obliku naknadno redigiranog dnevnika«. Ne želim ponovno raspravljati o karakteru tih dnevnika (memoara), o tome je već bilo dosta riječi u ovoj krležologiji. Moram ipak upozoriti na njihovu temeljnu dvosmislenost jer je ova zavela strastvenog (dakle, zaslijep­ljenog) čitaoca kakav je bio Levantinac Janićijević. Krleža objavljuje svoje dnevničke zapise s točnom naznakom vremena u kojem su oni nastali. On ne potvrđuje, ali i ne opovrgava da li ih je naknadno sređivao, dopunjavao, dotjerivao. Navedeni datum (1916,1919,1942,1967. itd.) traži od čitaoca da dnevnik čita kao da je dnevnik napisan (tako kako je objavljen) onog dana što ga naznačuje datum na početku teksta. Čitalac ima pravo da u to vjeruje i ne vjeruje. Sam tekst gotovo uvijek upućuje na različito čitanje: dvosmislenost (čak štoviše, višesmislenost) jest njegovo početno/ishodišno bogatstvo. Posto­je »fragmenti« u kojima je vidljivo naknadno autorovo redigiranje (u najširem smislu te riječi): neka vrsta namigivanja čitaocu. Katkada čitalac ne može, a da ne pomisli da je fragment bio napisan uoči samog objavljivanja bez obzira na datum što gaje autor dopisao. Na grobu Petra Dobrovića upravo je takav zapis pred kojim čitalac ne ostaje samo u nedoumici u pogledu naznačenog datuma, nego je spreman da ga protumači »protiv« Krleže: Krleža se s nama igra kao da je to napisao prije šest godina, ali smo mi tu igru »prozreli« i prihvatili. Nije slučajno da je Janićijević povjerovao da se radi o mirnodopskom Beogradu iz 1952, a ne o Beogradu u ruševinama iz 1946. Zapravo, radi se o Beogradu izvan vremena, izuzmemo li neke detalje koji vrijede i za 1946. i za 1952, ali ne, recimo, i za 1989. Dobar poznavalac beogradskog poslijeratnog života mogao bi, možda, prema nekim navedenim činjenicama dokazati daje to ipak pisano 1952, ane 1946. Ili, barem, da su fragmenti tog »fragmenta« bliže godini 1952. nego godini 1946. Doista, da li je Beograd deset mjeseci nakon svršetka rata odavao sliku takve smirenosti i, gotovo, potpune odsutnosti ratnog vihora kako to iz ovog »fragmenta« izbija? Doista, da li je i 1946. proljeće nahrupilo usred zime kao što se to dogodilo 1952? Naravno, za literarni tekst, što ovaj »fragment« jest i želi biti, to je umnogome irelevantno. O čemu, dakle, Krleža u toj prozi govori? U proljeće 1946. (točnije: uoči proljeća jer se sve događa 14. ožujka) Krleža se uputio na Beogradsko groblje da vidi grob svog prijatelja Petra Dobrovića, slikara, koji je iznenada umro 27. siječnja 1942, »na dan Svetoga Save«. Stiže na periferiju grada, toplo poslijepodne, izlozi, cvijeće, igračke, muhe na »mezelucima«, kikiriki, bijele »kokice«:

Periferija melanholične provincije, scene su bijedne scene na dnu i oko dna. Takve su i igračke: jeftine. I knjižare. Isto tako. Jeftine. Igračaka ima po izlozima mnogo; da sam dijete, ne znam za koju bih se odlučio. (Kao dijete imao sam neobično razvijen ukus za skupe igračke i nikada nijesam mogao da ostvarim nijedan svoj bazarski san.)^[1]

U grobljanskoj kancelariji označuju mu parcelu s Dobrovićevim grobom i on kreće prema grobu. Prolazi mimo groba Jovana Ristića, Markova djeda, značajne ličnosti obrenovićevske Srbije (dugogodišnji predsjednik vlade). Ulazi u crkvu, sjeća se svoje majke, sluša zvona:

Zurim bez jedne jedine misli u ikonostas, u onu baletnu plavokosu figuru Hristovu nad oblacima, kao nad kakvom tortom od slatkog snijega, udišem miris tamjana, a misli mi dodiruju beskrajno mnogo ikonostasa što sam ih u životu vidio po raznim civilizacijama i to kako je moja majka slavila pravoslavni Božić i pravo­slavni Uskrs kao aktivna katolikinja (bila je po svemu »au dessus de la mellée«) i to kako je život u onim kućicama što su se smjestile u predvorju groblja zapravo veseo. [...] Stojim pred ikonostasom i razmišljam o prvoj pčeli, znaku proljeća, slušam zvona, zapravo žalosno: ta zvona svojom monotonijom jedini su lirski motiv čovječanstva kroz stoljeća; bez invencije živi zapravo, to lirsko čovječan­stvo, a zvona su mu jedine harfe i te mu pjevaju samo na pogrebu.^[2]

Neka udovica pomogla mu je pronaći Petrov grob i Krležu zaprepašćuje kako je grob malen, zemlja siva. Vrtlar i udovica začuđeni su njegovom ozbiljnošću, a on je bez misli, sjeća se duge endehazijske noći, svojih samoća, bdjenja u kojima se ovaj grob često pojavljivao. Napuštajući groblje Krleža promatra grobove oficira koji su pali za domovinu. Grob nekog dječaka, koji je poginuo 10. travnja 1941, podsjeća Krležu na paničnu noć u Zagrebu, u Radišinoj: kucanje na vratima, nije bilo hapšenje nego vijest da je voda otrovana. Malo dalje nailazi na grob generala Vasića, onoga iz Krležine solunsko-skopske avanture 1913:

Primio me u jednoj maloj sobi poslije podne, poslije ručka, sjedio je na vojničkom kavaletu u švajshemdu, zlatne ribice u fontani pred kućom, jedan blijedi monah sa kamilavkom melanholično, idijotski zuri u te zlatne ribice, pljušti šedrvan, a general Vasić u švajshemdu dimi cigaretu i promatra me kanibalski: evo jedne austrijske špijunčine! Thessalonique, Restaurion ton kentron prije tri­deset i tri godine.^[3]

Tu je i grob Nikole Pašića i niz drugih sličnih grobova. Nedaleko od Krleže ide pogrebna povorka. Neki baraba servira koljivo. Na odlasku svi se dojmovi i slike sabiru u jednu cjelinu, u savršenu punoću kruga, u pjesničku poantu:

Ostaje mi impresija: plavo berliner-blau nebo u punome suncu mediteran­skog podneblja, pustinja, pod ogromnim šatorom od šeststotina svojih platna spa­va Petar, u bijelome burnusu kao šeik, u pustinji, u potpunom anonimitetu svoje vlastite pojave u prostoru i vremenu, a ptice pjevaju, proljeće je, veselo, vedro, sunčano proljeće. Pašić Nikola, Voja Marinković, Rajmondo Vesnić, Vasilije Grđić i svi ostali njegovi drugovi u smrti, pojma nemaju da s njima spava Petar Dobrović, kao što nijesu o tome imali pojma ni onda kad je nad njima eonski blistalo sazviježđe u Labudu. Tiha kantilena Petrove dubrovačke palete prati me sumrakom, vraćam se u Moskovsku i tako mi je kao da sam iza duge stanke doživio pjesmu.³

Uvijek sam volio ovaj dnevnički fragment. Volio sam ga i onda kada sam ga pročitao u slavnom prvom broju »Svedočanstava«. Volio sam ga i kasnije, opširno ga ekscerpirao, često ga čitao studentima. Volim ga i danas, premda sada mnogo toga znam i mnogo lakše vidim gdje i kako Krleža »pravi litera­turu«. Unatoč tome, struji iz tih stranica šarm koji me dira. Nikada ja u nje­mu nisam našao nešto što bi vrijeđalo Beograd i srpstvo. Štoviše, lako vidim da Krleža ovo ne piše za sebe i za nekakav svoj dnevnik koji će šest godina kasnije pustiti u javnost, nego da on to piše za »Svedočanstva«, za beograd­sku publiku, za čitaoce koji bi mogli posumnjati u njegovu ljubav prema tom gradu pa on tu namjerno pokazuje svoje »pravoslavno znanje« (Petar je umro na »dan Svetoga Save«), priča o svojoj majci koja je u sjeni kaptola slavila »pravoslavni Božić i pravoslavni Uskrs«, ističe kako je često stajao zamišljen (ili bez misli) pred »bezbrojno mnogo ikonostasa« što ih je vidio »po raznim civilizacijama«, a ikonostasi, svatko zna, postoje samo u pravoslavnim crkva­ma, on ponosno evocira svoju srpsku avanturu koja je tako nesretno završila 1913, vidljivo upotrebljava riječi iz srpske književne tradicije (»brzi oblaci od Levanta«, »Hristova figura«, »kašika«, »nijesu imali pojma«, »monah s kamilavkom«, »mezeluci« itd.) i, na koncu konca (a i najvažnije), on je tužno raznježen nad tim gradom svoje mladosti, šezdesetogodišnjak koji se sjeća dvadesetogodišnjaka u Beogradu, i tridesetogodišnjaka s Dragišom Vasićem, i četrdesetogodišnjaka s »Danasom«, s Petrom Dobrovićem i s ostalima. Za mene ovaj Krležin tekst nije nikada bio nešto drugo nego piščev pokušaj da stvori jednu melankoličnu étudeu u kojoj će se oko jednog (ekstatičnog) središta okupiti što više (disperzivnih) elemenata. To je ona ista struktura koja je »proizvela« Djetinjstvo u Agramu i koja označuje početak Krležina istraživanja onog ekstatičnog modaliteta što ga zovem »kompleksna koncentričnost«. Međutim, (danas) isto tako znam da svako originalno (individualno) postojanje - a osobito svako autentično, što dobrim dijelom znači strastveno, književno djelo - može biti doživljeno kao blasfemija, kao najteža uvreda, kao rušenje najvećih vrijednosti, kao negacija tuđeg najdubljeg Ja. Svako književno djelo (jedan ekskluzivni Ja) izaziva uvijek najrazličitije reakcije, koje sve imaju svoje opravdanje. Sve, osim reakcija UNESCO-a (bilo kojeg tipa) i INKVIZICIJE (bilo koje vrste). Da bi vam djelo bilo štampano u biblioteci UNESCO-a, u njemu ne smiju postojati podaci, likovi, opisi itd., koji vrijeđaju osjećaje neke države-članice UNESCO-a: Hrvatski bog Mars vrijeđa Austriju, Na Drini ćuprija Tursku itd. Da bi ta djela ipak bila prihvaćena i prevedena, treba ih »srediti«, »ubla­žiti«. Nema nijedne biblioteke na svijetu koja bi bila manje književna i manje čitana a objavljena je na »svjetskim jezicima«. Novac bačen u zrak, statistika zadovoljena, čisti apsurd. S druge strane, INKVIZICIJA (i prošla i sadašnja) izvodi na ulicu »narodne mase« koje traže smrt predstavnika blasfemije, pisca koji se usudio reći to što je rekao. A što je rekao? Rekao je da je njihova istina najobičnija govnarija. Kada literatura izgubi to pravo (pravo da bude blasfemija i da o Kristu govori kao o pederastu, - ako je to uopće neka blasfemija), tada je literatura dospjela u ćor-sokak i pred njom su ozbiljne teškoće koje treba savladati ne bi li ipak ostala ono što po svom pojmu jest - sloboda. Besmisleno UNESCO-ovo »pročišćavanje tekstova« (često u povi­jesti izdavaštva; vidi »Gordoganova« »Zabranjena mjesta hrvatske književ­nosti«) i osude na smrt INKVIZICIJA (raznih boja) dvije su krajnosti koje najozbiljnije ugrožavaju literaturu. Prva »konsenzusom« (tj. falsifikatom), druga »strijelom koja je odapeta i leti prema cilju«. Mi ne možemo, a da ih ne svrstamo u ono što smatramo neopravdanim odnosom prema književnosti. Sve što se između njih nalazi opravdano je i dopušteno. Opravdano je, dakle, viđenje Krležina teksta kao teksta u kojem se pljuje po Beogradu, ruga srpskoj slavnoj prošlosti i omalovažava jedan herojski narod. Opravdano je, također, štampanje (i preštampavanje) takvih djela kao što je Krležin »fragment« i dokazivanje da je negativno viđenje tog teksta pogrešno. Opravdano je i šutjeti te pustiti da vrijeme pokaže kako je takvo viđenje neumjesno, pretjerano ili, jednostavno, glupo. Izgleda da je jedan dio čitalaca »Svedočanstava« doživio Krležin »frag­ment« kao napad na srpstvo. To mi se čini posve prirodnim. Prošlo je svega šest godina otkako je bio završen oslobodilački i revolucionarni (ili građan­ski) rat, nacionalne osjetljivosti bile su vrlo velike bez obzira na talambase o bratstvu i jedinstvu. Nacionalne strasti jugoslavenskih naroda bile su strpane u jedan lonac ispod kojeg je gorjela vatrica, vatra, vatretina a poklopac su zavezali svojim čeličnim nitima okrutni policajci, poslušni suci i primitivni ideokrati. Umjesto permanentnog i civiliziranog razgovora o tim strastima o njima se šutjelo ili se po njima udaralo. Svaki je logičan um mogao predvi­djeti eksploziju. Mi nismo bili ni logični ni umni, nego slijepi i nabusiti. Upravo je Levantinčeva afera uzoran primjer jugoslavenskog (sada već »samoupravnog«) načina razgovaranja. Krležin »fragment iz dnevnika« bio je objavljen na drugi dan proljeća. Miodrag Janićijević je pet dana razmišljao i pisao odgovor. Napokon ga je dovršio na sam glasoviti »27. mart« potpisavši ga s još glasovitijim poklikom »Smrt fašizmu — sloboda narodu!«. Strpao je Odgovor Levantinca u džep i »nosio ga lično u par beogradskih redakcija, ali bez uspjeha«.^[4] Ne znamo u koje ga je redakcije nosio, ali znamo (poznavajući to doba) da su redaktori gledali u taj odgovor kao tele u šarena vrata: zacijelo je Janićijević za njih bio poremećen (ili, kako je Krleža s puno ironije volio govoriti: »nesabran«) čovjek. »Lično« obilaženje po beogradskim redakcijama trajalo je barem deset dana jer je taj odgovor do javnosti stigao tek 19. travnja, u trećem broju »Svedočanstava«, a ne u drugom broju, tj. 4. travnja. Pošto se definitivno uvjerio da su »vrata štampe« za njega »danas zatvorena«,[5] Janićijević je Odgovor Levantinca poslao Krleži s popratnim pismom u kojem kaže da se nada »da ćete me udostojiti odgovora preko štampe čija su vrata Vama uvijek i oduvijek bila otvorena«. Te su riječi vjerojatno bile napisane oko 15. travnja jer nas Marko Ristić 19. travnja obavještava da je Krleža dobio Odgovor Levantinca i Levantinčevo popratno pismo »prije nekoliko dana«.[6]Levantinac je u popratnom pismu upozorio Krležu da je kopije Odgovora Levantinca poslao redakcijama i da će, osim toga, naći i drugih načina da sa svojim odgovorom upozna beogradsku javnost. Drugim riječima, ultimatum Krleži: ili će sam štampati Odgovor (odnosno odgovor na taj Odgovor) ili će se osramotiti jer će beogradska javnost vidjeti da je Krleža kukavica koji se ne usuđuje štampati Odgovor (odnosno odgovor na Odgovor). Zatim je povukao dva nepromišljena poteza zbog kojih se brzo pokajao. Prvo: želio je sačuvati anonimnost (»Moje ime će za sada ostati u tajnosti, ali ja se nadam da ćemo još imati prilike da se upoznamo«), kao da i policija i novinarska javnost već nisu utvrdili identitet onoga tko je po beogradskim redakcijama (1952!) nosao nekakav odgovor Krleži. Drugo: prešao je granicu pristojnosti koju je navodno želio održati jer popratno pismo nije završio sa »Smrt fašiz­mu« nego sa »Hochachtungsvoll!«. Osnovna teza Odgovora Levantinca jest misao da Krleža napada ono što je najsvetije svakom narodu, pa tako i srpskom: on napada čast i slavu srpskog naroda, njegovu herojsku prošlost i sadašnjost. Levantinac piše svoj odgovor Krleži u ime svih živih i mrtvih Levantinaca, dakle i uime Jovana Ristića i generala Vasića. On Krležu ironično ispričava (možda tako piše zbog kostobolje ili je starački srdit jer je ustao na lijevu nogu), ali se pita da li jedan narod treba podnositi ovakvo mrzovoljno podrigavanje i još mu se i klanjati:

Ali ipak, pitam se ja, do kada ćemo se mi klanjati i podrigavanjima i raznoraz­nim martovskim kiselim štucanjima naših književnih velikana i njihove kvazi-literarne ispljuvke udarati na prve stranice naših listova i časopisa, pa čak i onda, kada nam ti velikani, makar i slučajno, iz mrzovolje i možda kostobolje, pljuju direktno u lice i potsmijevaju se u ime nekog svog »veltanšaunga« i našim mrtvim i našim živim, i našoj prošlosti i našoj današnjici, kao što to čini Krleža u ovom mrzovoljnom odlomku iz svog dnevnika od 14 marta 52.

Levantinca je zaboljela slika koju Krleža daje o Beogradu, o beogradskoj periferiji i o groblju gdje spava Prošlost koja je Vječnost. A upravo se toj vječnosti »tako cinično smije Miroslav Krleža u svojoj, zaista majstorskoj ali mrzovoljnoj prozi iz dnevnika beogradskog, marta mjeseca 1952 godine«.[7] Levantinac je bio uvjeren da je Dobrovićev grob samo pretekst za cerekanje nad grobovima ljudi koji su pali za Srbiju a posebno nad grobom generala Vasića, heroja Kajmakčalana. Ne sluteći da prognozira budućnost, Levanti­nac konstatira da »će možda jednog dana u perspektivi ovog Krležinog član­ka, nekom novom Krleži kroz trideset godina, a možda i prije, i junaci sa Livna, Sutjeske, Srema, Zagreba izgledati 'kanibali'«.[8] Nije mu jasno kako Krleža može s prezirom govoriti o bradi Nikole Pašića, a napravio ju je sam Meštrović. No, ne ruga se Krleža samo mrtvima, njega smetaju i živi. Sve ga smeta - i onaj vrtlar, i ona udovica, i onaj pijandura. Jedno opće mrzovoljno bljuvanje! Kao da polovica najvećih djela cjelokupne književnosti nije mrzovoljno bljuvanje, odbacivanje života, gađenje nad čovjekom »koji zvuči gordo«. Ali, istodobno: kao da polovica književnosti ne proizlazi iz ogorčenja nad tim »crnim« pogledom na život, nad tom književnošću koja ne poštuje nikakve vrijednosti. Kao da svaki pisac i svaki čovjek nije sastavljen od ove dvojnosti. Kao da život nije osciliranje između ovih krajnosti. Književnost traje i bogati se u tom paradoksu jer je smisao tolerancije u koegzistenciji i negiranju, istodobno. Nakon Odgovora Levantinca moguće je zamisliti nekoliko scenarija. Evo ih. Znajući da život književnosti može postići svoju punoću upravo u takvoj slobodi u kojoj nikada nema pobjede, nego samo sukobljavanja jednakoprav­nih protivnika, Krleža je odnio Odgovor Levantinca uredništvu »Borbe« i »Politike« te uložio sav svoj autoritet da Odgovor bude štampan. Pretpo­stavljajući da se iza Krležinog zahtjeva krije blagoslov vrhovnog autoriteta, Odgovor Levantinca bio je štampan. Krleža je uz Odgovor Levantinca obja­vio i svoj odgovor u kojem je pokušao objasniti Levantincu i ostalim Levantincima što je za njega literatura i kako on gleda na »problem« časti i slave jednog naroda. Nije mu bilo teško pokazati da nije bio ciničan prema srp­skom narodu i upozorio je Levantinca da se ne ljuti ako je, nehotice, povrije­dio njegove osjećaje. Imao je razumijevanja za »mrzovolju«, »kisela štucanja«, »kostobolju«, »pljuvanje«, »ciničko smijanje«, »hochachtungsvoll« — u tome je vidio ranjeni ponos jednog mladog čovjeka. U javnosti je nakon toga poveden korektan, oštar, ali i smiren razgovor - o svemu, o smislu literature, o odnosu literature i politike, o političkim/državnim imperativima i nacionalnom mitu, o odnosu prema prošlosti itd. Taj je scenarij propao na samom izvoru jer se ta normalna situacija - situacija slobode i argumentira­nog razgovora - Krleži činila abnormalnom, a normalnim mu je bilo »začep­ljivanje« usta tom glupanu koji »oličava šovinistički mentalitet«.[9] On je, dakle, uzeo pero u ruke, objavio uz Odgovor Levantinca svoj odgovor u kojem je smlavio Levantinčevo trabunjanje o Prošlosti koja je Vječnost, o generalu Vasiću kao heroju Kajmakčalana i o Pašić-Meštroviće­voj bradi. Poslije toga razgovor je bio prekinut jer što ima urednik Enciklope­dije Jugoslavije razgovarati s ovakvim »velt-anšaungom« u kojem su generali Vasići narodni heroji a brada Nikole Pašića sveta stvar, jer što ima pisac Krležine vrijednosti tumačiti razbjesnjelom mladiću da je teško jedan tekst istodobno kvalificirati kao »kiselo štucanje«/»kvazi-literarno pljuvanje« i kao »zaista majstorsku prozu«. Nažalost, i ovaj je scenarij propao jer Krleži nije bilo ni nakraj pameti da odgovara nekakvom Levantincu. Propao je i scenarij da Odgovor Levantinca bude štampan sam za sebe pa neka uzme riječ tko god hoće. Čak ni za tu varijantu Krleža nije smogao snage. Dogodilo se, prema tome, ono što se u društvu s oktroiranom slobodom mora dogoditi: otvorena je »usmjerena« ili »konstruktivna« diskusija u kojoj će biti otkrivene sve »kontrarevolucionarne tendencije« koje treba suzbijati i kad su »kamuflirane« kao ova Levantinčeva sa »Smrt fašizmu«.[10] Pobijedila je, dakle, najgora varijanta, ona koja je imala da služi kao primjer. Pokazalo se što će se dogoditi eventualnim Krležinim kritičarima budu li pomislili da Krleža piše mrzovoljne i cinične tekstove koji su nalik kiselim štucanjima i kvazi-literarnim ispljuvcima. Umjesto Krleže krenuli su na tu muhu od Levantinca oprobani pečatovci, nadrealisti zaljubljeni u slobodu književnog stvaranja, borci za pravo čovjeka da izriče ono što misli - Marko Ristić i Oskar Davičo. Kao da su učili od Višinskog kojega su, zajedno s Krležom, prije rata tako prezirali da su njego­ve optužnice zvali »lajanjem«. Daleko sam od toga da cijenim vrijednosti u kojima je Levantinac živio, ne volim način na koji on piše. Ali, on je ovdje žrtva i progonjeni i ja sam na njegovoj strani a protiv hajkača koji se zovu Krleža, Ristić i Davičo. Ne kažem da Levantinac ne bi mogao biti sličan Višinskom da je imao vlast. I njegova je svijest totalitarna svijest s nacional­nim mitom u pozadini. Ovdje, međutim, on nema vlast i ostaje mu jedino da se protiv arogantne vlasti bori pomoću mog argumenta - pomoću poziva na slobodu. Oni koji misle da u hajci Krleža ne sudjeluje neka razmisle da li bi Ristić i Davičo uzeli Levantinca na svoj revolucionarni nišan da im je Krleža rekao neka puste dečka da misli i piše što hoće. Dovoljno je pogledati Ristićeve Marginalije V, objavljene nekoliko mjeseci kasnije i osvjedočiti se da je Krleža ne samo uoči rata nego i sada - u doba kada se Komunistička partija Jugoslavije preobražavala u Savez komunista Jugoslavije - bio nesumnjivi autoritet i takvim pečatovcima kakav je bio Ristić, da o Daviču i ne govorim:

Nikada nije stiglo pismo koje mi je u zimu 1940—41 počeo da piše M. K. i produžavao ga toliko da je najzad postalo neka vrsta konfesionalno-didaktičkog eseja, koji je čitao, delimično, glasno svojim prijateljima, a meni ga nikada nije poslao... Tako sam ja ostao bez tog dokumenta, koji bi mi danas, i danas, danas još uvek, danas više nego ikada bio neophodno potreban. Da bih razumeo sebe (iz njega, tog pisma), isto toliko koliko i naše doba, ovaj naš Rat i Mir koji čeka svoga Tolstoja i - naravno - da bih bolje razumeo i samog M. K.[11]

U »Svedočanstvima« Ristić je objavio Odgovor Levantinca (s Levantinčevim popratnim pismom Krleži) i svoj komentar pod naslovom Da mržnje više ne bude. To je uzoran tekst jugoslavenskog samoupravnog neostaljinizma, koji je tako »liberalan« da objavljuje Odgovor Levantinca, ali samo zato da bi ga dotukao. Ovdje moram dodati da ja to tako danas mislim, a da nisam tako mislio 1978. kada sam pisao Kronologiju života i rada Miroslava Krleže. Tada su Ristić i Davičo »argumentirano odgovorili« Levantincu. Neodgovor­na površnost, lakoća prosudbe, žurba u redigiranju? Ne. Još jedan dokaz - koji ne smijem i ne želim zaboraviti - kako sam se teško oslobađao totalitarnih/monoloških strasti koje nisu mirovale (da li uopće miruju?) u mom duhu. Još jedan dokaz da je moja misao, premda kritična, bila pretežno naklonjena Krleži. Da je Ristić barem ostao samo kod teze da se radi o »dosadnom« i »glu­pom« sastavku koji je žalosno objavljivati, ali ga ipak treba objaviti jer redak­ciju na to prisiljava korektno ponašanje: i Krležin tekst ima pravo na »pisma čitalaca«. Ali ne. Ristić objavljuje Odgovor Levantinca da pokaže što je to »šovinistički mentalitet« i kako se ta »kontrarevolucionarna« misao kamufli­ra licemjernim »Smrt fašizmu« umjesto da završi jedino ispravnim »Za Kralja i Otadžbinu!«. Istina je da je Levantinac pogrešno pročitao datum na Krležinu dnevničkom fragmentu, ali je istina i daje Ristić »preletio« Levantinčevim popratnim pismom te nije provjerio da li je Levantinac unaprijed znao da mu nitko neće objaviti Odgovor ili je Levantinac pokušavao »plasirati« Odgovor, a svi su se oglušili. Na osnovi svoje »ekspertize«, Ristić je zaključio da je Levantinac bio unaprijed uvjeren da mu nitko neće štampati njegov spis. Prema Ristiću upravo ovo uvjerenje najteže optužuje Levantinca jer se zna tko u »socijalističkoj zemlji« može misliti da mu štampa neće objaviti njegov tekst: jasno je »kakve mogu biti političke pozicije nekoga ko smatra a priori da su mu danas 'vrata štampe' u našoj socijalističkoj zemlji zatvorena«.[12]Drugim riječima, Levantinac je protivnik socijalizma a za Ristića je »socijali­stička štampa« simbol slobode i kao takva uskraćena je jedino onima koji (po staroj dijalektičkoj formuli dragoj Lenjinu i Šinku) žele iskoristiti slobodu da bi je ugušili. Zacijelo je Levantinčev »napad« na Krležu bio odmah poznat beogradskoj javnosti i imao nemali odjek u Beogradu jer sam Ristić priznaje da su već prije objavljivanja Odgovora Levantinca kolali usmeni komentari kako Krleža vrijeđa »naše srpstvo«. Ristić dapače kaže da se sličan odjek čuo i kod »nekih komunista i pisaca« i konstatira da je to do krajnosti žalosno. »Svedočanstva« objavljuju Odgovor Levantinca u terapeutske svrhe: neka se vidi na kakve perfidne i glupe reakcije može naići jedan poetski tekst, jedna muzika, koja, valjda, ima pravo da se služi »slobodom asociranja«. I na kraju Ristić energično prijeti: ne treba braniti Krležu, nego treba braniti čast Beo­grada od Levantinaca, od jučerašnjice koju treba »očistiti« radi »sreće i brat­stva« i »da mržnja ne vidi mržnju tamo gdje je nema. Da mržnje više ne bude.«[13] Budući da je Ristić pozvao Levantinca da se javi imenom i prezimenom i obećao mu da će objaviti njegov odgovor, Miodrag Janićijević je to učinio. Sedam dana nakon toga (26. travnja 1952) on je dovršio svoj odgovor Ristiću i pod naslovom Mržnje nije ni bilo! poslao ga »Svedočanstvima«. I ovaj je odgovor dobio odmah svoj komentar što ga ovog puta nije napisao Ristić nego Davičo sa zlokobnim naslovom Levantinstvo: recidiv zla. Janićijević se branio na jedini način koji mu je preostao. Istaknuo je kao osnovni princip društvenog i književnog egzistiranja - pravo na slobodu: kao slobodan čovjek i ja imam pravo na svoju istinu, na svoju procjenu, na svoj stav:

[Odgovorio je Krleži jer ga cijeni] ali to ne znači da ću da se klanjam i plješćem svemu onome što Krleža piše. I Krleža je čovjek, a nije bog. I on može da piše dobro i loše, pravo ili krivo.[14]

Nažalost, i Janićijević je poput Ristića više inzistirao na svojem pravu na slobodu, a ne na pravu drugoga na njegovu slobodu. On se, dakle, više brinuo o sebi nego o Krleži, o svojoj kritici Krležina fragmenta nego o Krležinu pravu na »slobodno asociranje«. Njega je zanimalo njegovo »ljudsko srce«, a uopće ga se nije ticala Krležina strast da bude »mizantropsko« i »mrzovoljasto« srce. Sebi dopušta da piše »u afektu«, ali ne i Krleži. Janići­jević je samo indirektno »borac za slobodu«: on brani slobodu jer je napad­nut, a ne zato da bi i sebi i Krleži osigurao slobodu. Za njega sloboda nije vrhovna ili apsolutna vrijednost (svrha po sebi) nego vrijednost pomoću koje će biti sačuvane vrijednosti u koje nitko nema pravo dirati. Kada takav stav ima moć, on može završiti u onom istom ponašanju u kojem su završili Krleža, Ristić i Davičo: oduzeti slobodu onome tko »blati« Vrijednosti - u ovom slučaju »naš voljeni Beograd, ljude uopšte«.[15] Jednom riječju, Janićijević je sličan svojim moćnim protivnicima, ali budući da su oni bili u stanju da mu zabrane pravo na razliku, a ne on njima, njegov je otpor bio čin slobode:

Moje je pravo kao slobodnog građanina, da kažem svoje mišljenje o tome i ja sam ga rekao [...] To je odgovor — a ne napad! Odgovor na jedan odlomak mizantropske i mrzovoljne proze.[16]

Bio je to čin slobode prije svega zato što je Janićijević energično odbio Ristićevu metodu političkog kvalificiranja i procjenjivanja. Premda je Janići­jević tvrdio da Ristićevo »revolversko štivo« nije dostojno odgovora i premda se i u ovom odgovoru želio više baviti Krležinim tekstom ponavljajući da ga je »uvrijedila mrzovoljna nadmenost i prezir s kojim je Krleža pisao o našim živim i mrtvim«,[17] ipak je veliki dio Janićijevićeva članka posvećen Ristiću i njegovim osudama:

»Da mržnja ne vidi mržnju tamo gde je nema« - to su upravo riječi koje je Marko Ristić trebalo da uputi sebi, a ne meni, jer zaista, dosad se u našoj štampi nije moglo naići na jedan članak sa više koncentrisane mržnje i prijetnje, sa više prezira, nadmenosti i želje da se čovjek zaplaši i ponizi zlonamjernim podmetanjem i izvrtanjem stvari kao u njegovom članku-komentaru na »Odgovor Levan­tinca« u prošlom broju »Svedočanstava«.[18]

Janićijević je znao da neće »dobro proći« budu li njegovi protivnici uspjeli prebaciti njegove »estetske« i »humane« zamjerke na politički teren. Zato je tvrdio da u njega mržnje nije bilo, a daje Ristićeva politizacija »nepravilna«:

A što sada M. Ristić cijelu stvar prebacuje na politički teren, to je nepravilno. Znači, ako ja osporavam estetski i humani kvalitet jednog napisa M. Krleže što mi je jedino bio cilj i namjera (a ako se drukčije shvatilo - žalim), mene treba proglasiti za neprijatelja i politički me ocrniti.[19]

Zato je naglašavao (po tko zna koji put) da ga je uvrijedila Krležina »neukusnost«, da Krležinu »mrzovolju« ne može prihvatiti kao osobinu »Krležina stila«, da ga je zaboljelo Krležino »nipodaštavanje«. Zato je on priznao da je pogriješio što je mislio da je »fragment« napisan 1952, ali je upravo u toj svojoj pogrešci našao novi argument protiv Krleže: pa, evo, što Krleža piše o ranjenom Beogradu! Zašto to već prije nije objavio, nego je čekao punih šest godina?! Na kraju je iskreno požalio onaj »hochachtungs­voll«, zamolio Krležu da mu oprosti jetko popratno pismo te objasnio da je Odgovor Levantinca potpisao anonimno jer ga nije uspio javno objaviti premda ga je nosio »u par redakcija«. Oskar Davičo je odmah prozreo sistem Janićijevićeve obrane, jer je to bio sistem obrane »Pečata« protiv Ognjena Priče, Radovana Zogovića i Jovana Popovića. Kao što znamo, sistem je do savršenstva doveo Vaso Bogdanov koji je cijeli sukob na ljevici želio svesti na »književnički jal« i netalentiranost »pigmeja«. Davičo je dakle odlično poznavao taj tip defenzivne ofenzive kada se - braneći »estetiku« i »humanizam« - brani sloboda uopće. U doba »Pečata« za njega je to bio »aksiom književnosti«, sada je to postao »poznat pomodan aksiom« reakcionarne inteligencije. Kao: tko se bavi poezijom, ne bavi se politikom! Ovdje je Davičo ponešto proširio temu jer mu je Levanti­nac dobro došao kao povod za napad na one koji su počeli zahtijevati apso­lutnu autonomiju književnosti. Već sam u trećoj knjizi ove »Krležologije« opširno opisao proces u kojem je Krleža nastojao svojom tezom o »angažira­noj književnosti« (ili, kako ja kažem: tezom o »nemogućoj sintezi politike i književnosti«) zaustaviti prodor slobode (ili: apsolutne slobode; zadržimo ovaj pleonazam) u književno stvaranje, što je umnogome značilo i prodor slobode u politički život. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati poslije Krle­žina referata na Trećem (ljubljanskom) kongresu pisaca. Kažimo zasada samo to da Davičo izriče varijantu Krležine koncepcije kada dijeli poeziju na progresivnu i regresivnu. Regresivna je naravno ona koja je protivna njego­voj (komunističkoj) »istini«. Nakon ovih »općih misli«, Davičo je »dohvatio« Levantinca, i to tako da su Ristićeve »prijetnje«, »zastrašivanja« i »zlonamjerna podmetanja« koja ne »priliče kulturnom čovjeku« (sve termini Janićijevića) izgledali kao brisanje prašine u svilenim rukavicama. Davičo je udarao boksačkim rukavicama. Dakle, ovako. Prije svega, Levantinac je šizoidni tip. On naime ima »utiske« o Krleži, i to »nesređene utiske«, a nesređenost je »znak šizoidnosti«.[20] Ovo govori čovjek koji je u poeziju ušao iz nadrealizma u kojem je princip nesređenosti odnosno princip negiranja racionalnog sređivanja »utisaka« temeljni princip. Zatim, Levantinac je kriminalni tip, jer je on nesavladan »ostatak prošlosti«, on poziva na »staro«, na pokolje. A koliko je boraca palo da bi »levantinizam« nestao! Ipak, ovdje Daviču treba priznati smionost koja začuđuje. Rekao je nešto što je - u nekoj drugoj situaciji - moglo postati osnovom zanimljive rasprave. On je pošavši od Levantinca zagledao u nas, u sebe. Konstatirao je da »stare navike« (ili: razna levantinstva) i dalje žive u nama i da treba stalno u sebi kritizirati sklonost da popuštamo navikama koje su nam usađene od djetinjstva. Na kraju, Levantinac je opći predstavnik ano­nimnih Levantinaca koji žive oko nas. Oni su se javili i redakciji »Svedočanstava« a neki su se čak usudili i potpisati kao Mileva J. Petrović, profesorica u penziji, koja je zamolila Aleksandra Vuča, glavnog urednika »Svedočanstava«, da ne otkriva Levantinčevo ime »da ga ne pojede pomrčina«. Daviču je to smiješno, on zna daje taj Milevin strah suvišan jer kod nas poslije 1944/45. nije bilo samovoljnih likvidacija, dahauskih procesa i Golih otoka pa nikoga pomrčina nije pojela i ne jede. Istina jest da je i Milevina pjesma (u dvanaestercima) takva da bi i za njezine vladavine pomrčine bile vrlo aktivne. U epi­logu Davičo sve sabire: levantinstvo je i ludilo, i primitivizam, i politička reakcija, a Levantinci nisu ni Srbi ni Jugoslaveni, »kao što to nisu bili ni ustaše ni četnici«.[21] Zastor je nakon toga prirodno pao i dok se publika razilazila, na scenu je stupio jedan čudan čovjek, koji je ispod svog »novoevropskog« cilindra nešto mumljao što je njemu bilo važno, a nitko ga više nije slušao. Bio je to Milan Ćurčin, urednik nekadašnje zagrebačke »Nove Evrope«, kojega je Krležin »fragment«, kaže nam, potaknuo da i on razmisli o svojim znancima i prijate­ljima koji leže na beogradskom groblju. Bilo je očito da su ova Ćurčinova »razmišljanja« bila više napisana za Krležu i »Svedočanstva« nego za »znance i prijatelje«. Ćurčin je, naime, svjedočio da Krleža nema ništa protiv Beogra­da i da je Krležina majka doista slavila pravoslavni Božić i Uskrs. To mu je Krleža pričao davno prije ovog »fragmenta«, »ali ću ja još dodati, što je meni rekao a što ovdje ne piše: da je počela slaviti i pravoslavne blagdane kad su frankovci u Zagrebu udarili na pravoslavce, i baš zato!... Rekao mi je da to mogu napisati, ako mi se ukaže prilika.«[22] Ćurčinu se, evo, »ukazala prilika« da objavi ono što mu je Krleža pričao. Možda je ovo »svjedočanstvo« trebalo biti dodatni dokaz da je i Krleža samo čovjek, a ne bog. Ćurčin, iskreni demokrat, nije slutio da ovim svjedočanstvom pomaže podizanju spomenika u izgradnji kojeg smo svi sudjelovali a kojemu je Igor Mandić dao najtočnije ime nazvavši ga »bog s Gvozda«. Kada se crna mačka (pa čak i siva) ispriječi ispred mene i pretrči put koji ne mogu izbjeći, ja pljunem tri puta bez obzira na sve fine manire što sam ih naučio od djetinjstva. Kada sretnem dimnjačara, tu sve rjeđu pojavu na našim ulicama, uhvatim se za gumb da me sreća ne bi mimoišla. Kad sam jednom (davno doduše) krenuo na važno putovanje i dobio sjedalo trinaest u autobusu broj trinaest, koji je kretao u trinaest sati s perona trinaest a trina­estog u mjesecu, ja sam pobjegao kao sumanut premda sam znao što gubim ne stignem li navrijeme na odredište. Kako, dakle, da ne vidim neki kobni znak u tome što je Krleža 1952. održao referat u Ljubljani i napustio stan u »Ulici braće Kavurića«, kad će i jedan i drugi događaj otvoriti stazu koja ga je vodila prema tituli »bog s Gvozda«? Čista predrasuda! To sa znanošću nema nikakve veze! Kako jedan sveučilišni profesor i još k tome »ontološki strukturalist« može vidjeti nekakve »kobne znakove«?! Imate pravo. Ali, što se može kad sam ja tvrdoglavi mrav koji doista misli u skladu sa svojim strukturalnim shemama a istodobno napinje svoj sluh ne bi li navrijeme otkrio šuštanje one kobne noge koja će ga zgaziti.