Ivan Lovrenović

Gledajući iz povijesno-kulturološkog kuta, možemo reći da je u petnaestom stoljeću umjetnik Andrej Rubljov (1360.-1430.) izrazio učinkovitu sintezu kršćanske kulture u ikoni Trojstva (Svete Trojice), koja postaje slika ruske duše. S obzirom na to da kao simbol ruske kulture valja odabrati tek jedan objekt, ikona Trojstva je uistinu savršena, ne samo za film Andrej Rubljov Andreja Tarkovskog (1932.-1986.), koji ju je, međutim, shvatio na vrlo genijalan način. No čak je i na povijesnoj razini to opravdano. Rubljov nije došao niotkuda. On je eksponent monaškog preporoda, koji se događa između četrnaestog i petnaestog stoljeća. Preciznije, taj preporod počinje sa svetim Sergijem Radonješkim (1314.-1392.) koji je reorganizirao monaštvo u razdoblju u kojem se kneževina, još uvijek pod okupacijom Mongola (Tatara), odlučno kretala prema Moskvi.

Andrej Rubljov (1360 -1430) – Sveto Trojstvo

Početkom XIV. stoljeća gospodar Moskve Ivan I. Danilovič Kalitá (1288.-1340.) dobiva jarlik od velikog kana, a Sergije je, počevši od Moskve i okolice, reorganizirao monaštvo u svrhu novog djela evangelizacije Rusije. Nekoliko godina kasnije pridružit će mu se još jedan svetac, Stefan Permski (1340.-1396), koji će otići još sjevernije, da evangelizira područje Komija i sjevernih Rusa. To je evangelizacija u nekim aspektima slična onoj benediktinskih redovnika u srednjoj i sjevernoj Europi, počevši od 6.-7. stoljeća. Tamo ruska Crkva kroz monaštvo uspijeva postati temeljni element državne strukture. U početku su kijevski metropoliti bili tek vjerski dodatak velikog kneza u arhipelagu nepovezanih kneževina, koji su iz tog razloga postali lak plijen za Mongole.

Sergijevo - glavno rusko hodočasničko odredište

Kijevska Rus’ nije imala definiranu državnost. Jedna od teza je, zapravo, da su joj upravo Mongoli dali administrativnu strukturu. No strukturu shvaćenu kao ideju države, naroda, Svete Rusije (rekao bi Averintsev), dat će monasi. Nije poznato u kojem se samostanu Rubljov zamonašio, ali je vjerojatno da je bio jedan od prvih Sergijevih učenika. Potom će završiti u samostanu Svete Trojice, kasnije nazvanom “Lavra Svetog Sergija od Presvetog Trojstva”, u mjestu Sergijevo (Zagorsk u sovjetsko vrijeme), koje se nalazi sedamdeset kilometara sjeverno od Moskve, gdje se čuva tijelo sv. Sergija, glavno hodočasničko odredište u Rusiji. Mnogi tamo odlaze da se fizički sjedine s ruskom dušom, klanjajući se i ljubeći relikvijar u kojem se nalaze relikvije svetog Sergija. Čak je i u sovjetskom razdoblju ovo bilo mjesto ruskog pravoslavnog identiteta, rezidencija patrijarha, “ruski Vatikan”, mnogo više nego Kremlj ili druge crkve. Freska na portalu predstavlja ikonu Trojstva. Tamo se, ustvari, nalazila originalna Rubljova ikona, koja se sada nalazi u Moskvi, u muzeju Tretjakove galerije.

Sveti Sergij nadahnuo je prvu ratnu pobjedu kneza Dimitrija Donskog

Osim evangelizacije, Sveti Sergij je nadahnuo i prvu ratnu pobjedu nad Mongolima, bitku kod Kulikova 1380., koju je predvodio moskovski knez Dmitrij Donski (ime dobio po Donu, odnosno današnjem Donbasu u Ukrajini, gdje je ostvario prve pobjede) blagoslovljen od Sergija da izvede bitku, i to ne samo u duhovnom smislu: Sergij je uz sebe postavio neke monahe ratnike, u svojevrsni ruski križarski rat, s ruskim analogijama vitezova templara. Dmitrij se često reproducira na prikazima s monasima uz bok, a sliku je kasnije preuzeo Ivan IV. Grozni u svojoj Opričnini. (ruski Опричнина u šireme smislu podrazumijeva razdoblje u ruskoj povijesti od 1565. do 1572. godine, tijekom vladavine Ivana IV. Groznog. Karaktaristika ovoga razdoblja je jačanje carskoga apsolutizma, što je bilo praćeno neviđenime terorom i progonom carevih protivnika među boljarima i svećeništvom, kao i gušenjem svih oblika lokalne samouprave). Vrijeme Dmitrija Donskog početak je same ruske nacionalne samosvijesti.

Kijev je pretpovijesno doba, s legendarnom aurom, dok se Sveta Rusija koja dolazi iz Kijeva potvrđuje u pobjedi nad Tatarima, koja će biti dovršena tek stoljeće kasnije. Kan Mamaj je poražen u Kulikovu, ali će njegov nasljednik dvadeset godina kasnije srušiti Moskvu. U ruskom sjećanju, međutim, Kulikovo je prva prava pobjeda.

Borba protiv ruskih hereza - "judaizatora"

Osim monaškog preporoda, koji je element militantne religioznosti, kako u misionarskom smislu tako i u ratu s neprijateljima vjere i Rusije, tu je i borba s pravim herezama, prvim ruskim herezama, također u drugoj polovici XIV. i početkom XV. stoljeća. U tom razdoblju pojavljuju se neke hereze koje je danas, zapravo, pomalo teško rekonstruirati. To su hereze “judaizatora” (židovstvujuščye) i “tonzuraca” (strigol’niki) koje su se širile u području Pskova i Novgoroda, koji su ostali slobodniji i nešto zapadniji. Oba pokreta su optužena da su bliski židovskoj religiji, u posebno negativnom i uvredljivom smislu. U stvarnosti, pokreti nemaju gotovo nikakve veze s judaizmom, što pokazuju studije slavista Cesarea De Michelisa (usp. De Michelis Cesare, La Valdesia di Novgorod. “Giudaizzanti” e prima riforma, secolo XV, ed. Claudiana, Torino 1993).

Židovstvujuščye bi bili “ruski valdenzi”, oni predstavljaju dolazak prvog vala srednjovjekovnih reformi u Rusiju, odnosno reformskog pokreta koji počinje od Petera Walda (oko 1140.-1205.) i “poniženih” (“umiliati”) te se u srednjoj Europi susreće s pokretima Jana Husa (1371.-1415.). Oni su svojevrsni valdenzi-husiti u ruskom obliku. U biti, prema analizi De Michelisa, oni koriste istu terminologiju kao i valdenzi. Još više to čine strigol’niki, oni “postriženi” (“tonzurirani”) na latinski način (bizantski monasi zapravo nose nerezanu kosu i bradu), reformski pokret s kojim su povezani i bogumili, koji su na Zapadu proizveli fenomen katarizma. Sve su to pokreti koji teže čistoj Crkvi, bez hijerarhije, bez ugnjetavanja, evanđeoskoj zajednici. Zbog toga su ih u pogrdnom smislu nazivali “judaizatorima”, zbog inzistiranja na Bibliji, na Svetom pismu. Bilo je tu, istina, i hebrejskih utjecaja, kao što je filozofija Mojsija Maimonidesa, hebrejska filozofija srednje Europe. Vrijedi spomenuti i element pauperizma, zahtjeva za evanđeoskim siromaštvom.

Ruski sabor Stoglav

Zanimljiv aspekt cijelog ovog reformskog pokreta je to što se odrazio i na ikone, izražavajući svojevrsni ikonoklazam, anticipirajući “an-ikonične” luterane, posebno kritizirajući ikonu Trojstva, što je prema njima bila prava izdaja Biblije jer su odbacivali teološku primjenu epizode iz Mamre. U stvarnosti, to su sekundarni događaji u ruskoj kulturalnoj povijesti, koji su, štoviše, natjerali Ruse da daju istinske teološke odgovore na iznesene kritike te su počeli organizirati sinode i sabore. Od početka XV. stoljeća do sredine XVI. stoljeća održan je niz ruskih sinoda, sve do 1552. s moskovskim saborom nazvanim Stotinu kapitula (Stoglav), koji je za Rusiju jednako važan kao i Tridentski koncil za Katoličku crkvu. U toj okolnosti javlja se također nastavak patrističke teologije, ali ne stvarne patristike, nego nekih argumenata dogmatske teologije, posuđenih od otaca kako bi se odgovorilo hereticima.

Sv. Nil Sorski - "Ruski sv. Franjo"

Nakon ovog prvog trenutka dezorijentacije, zbog širenja prvih hereza, uslijedit će velika teološko-duhovna polemika između sv. Nila Sorskog (oko 1433.-1508.) i sv. Josifa Volockog (1440.-1515.), na način na koji će to vrijeme sveti Franjo spasiti i ispraviti teorije valdenza i katara. Ruski sveti Franjo je Nil Sorski, predstavnik siromašnih “ne-posjednika” protiv institucionalnih i “posjednika” josifovaca. Radi se o sporu upravo oko siromaštva. Nil Sorskij je protiv monaških posjeda, Josif Volotskij tvrdi da svojstva manastira jamče jedinstvo naroda i države (manastiri su tada posjedovali dvije trećine ruskih zemalja). Riječ je i o raspravi čisto vjerskog sadržaja: Nil je nasljednik hezihazma, eksponent spiritualističke, stvaralačke linije, dok je Josif upravo ideolog monaštva Sergija Radonežskog, monaštva “koje gradi državu” (gosustanavitel’nij, izraz koji jako voli sadašnji moskovski patrijarh Kiril).

U tom kontekstu monaškog preporoda i duhovnog preporoda, borbe s hereticima i stoga jačanja teološkog i crkvenog identiteta, afirmacije konstitutivnog odnosa Crkve i države u unutarnjoj raspravi, dakle snažne ruske pravoslavne savjesti koja u sebi tu buntovnu dušu, dijelom heretičku i velikim dijelom monašku, koja djeluje kao kontrapunkt, – upravo se tu rodila ideja da je Moskva “Treći Rim”.

Koncil u Frenci - 1439.

Zapravo, svi su ti elementi kondenzirani od kraja XIV. do sredine XV. stoljeća i prate raspad Bizantskog carstva. Godine 1453. pao je Carigrad. Najprije je 1439. godine održan je koncil u Firenci, Unionistički sabor, na kojem su sudjelovala i dva ruska biskupa. Njihova je sudbina simptomatična: bili su to grčki biskup Izidor Kijevski i Rus Avraamije iz Moskve. Vraćajući se iz Firence, Grci su prihvatili Uniju (ujedinjenje s Rimom, odnosno s Katoličkom crkvom), svi osim metropolita iz Efeza Marka Eugenika, no suočili su se s otomanskom vojskom, koja je spriječila da se uspostavi Unija, kao i suprotnu propagandu koju je organizirao sam Marko Efeški.

Ruski pravoslavni mitropolit Izidor - postaje kardinal

U Rusiji je mitropolit Izidor oduševljeni pristaša Unije, dok se Avraamije pokorava državnim razlozima: potpisao je Uniju, ali ga veliki knez blokira, koji će ga natjerati da se predomisli. S druge strane Izidor biva zatvoren, a zatim protjeran, poslan natrag na Zapad, gdje će otići živjeti u grkokatolički samostan Grottaferrata, blizu Rima, te će postati kardinal zajedno s drugim unionističkim pravoslavnim biskupom, Bessarioneom iz Niceje.

Unija u Brestu i linija ruske autokefalnosti

Izidor će se tada posvetiti propagandi unije na područjima zapadne Rusije, odnosno Ukrajine, gdje će 1596. godine uniju iz Firence konačno u Brestu prihvatiti “metropolija Kijevsko-Halićka i cijele Rusije”. U stvarnosti, čak su i poljski katolički biskupi bili protiv Unije, jer su bili protiv toga da ukrajinski pravoslavci uđu u poljski Senat. Unija je, dakle, za protivnike imala i Ruse i Poljake. S jedne strane postojala je unionistička linija, dok će se s druge strane u Moskvi afirmirati linija ruske autokefalnosti, također zbog činjenice da će carigradski patrijarh, koji je trebao postaviti kijevske mitropolite, biti sve manje prisutan, spriječen zbog prodora i osvajanja Osmanlija.

Doktrina "Moskva-Treći Rim" - ideološka osnova ruskog nacionalizma

Rusi sami proglašavaju autokefalnost, koja će se potom pretvoriti u punu neovisnost. Od 1453., kada pada Carigrad, to se u Rusiji uzima kao signal da se događa povijesni trenutak za ostvarenje njegove povijesne sudbine. Naime, takozvana doktrina “Moskva-Treći Rim” počinje se širiti krajem petnaestog stoljeća, a eksplicitno će je izraziti iguman Filofej iz Pskova u pismu đakonu Munekhinu, tajniku moskovskog dvora, potkraj XV. stoljeća (+1542). Pismo je to koje će obići cijelu Rusiju, dajući glas raširenom dojmu, posebno u monaškoj zajednici, da je “prvi Rim pao, drugi također, a četvrtoga neće biti”. Treći bi bio konačni. Čini se da je ovaj izraz” Moskva-Treći Rim” ideološka osnova ruskog nacionalizma. Sergej Sergejevič Averintsev (1937.-2004.), u biti, pokazuje da se s tim definitivno formira ruski christianitas. Prema Averintsevu, zapravo je ideja “treće stvarnosti” bila globalni i antički ideal, koji je prethodio samom kršćanstvu. Već bi Rim bio “treća Troja”. Prema priči uz Ilijade koju je tada preuzeo Vergilije, Eneja je pobjegao iz Troje s Hektorovim mačem, s kojim je najprije osnovao kraljevstvo Alba Julije, a potom i sam Rim. Ili se koncept može primijeniti na sudbinu Konstantinopola, zamijenivši Albu Juliju, za koju bi “treća Troja” bila novi konstantinov glavni grad. Troja je bila kraljevstvo koje je ujedinilo Aziju i Europu, Grčku s azijskim područjima. Troja je carstvo koje ujedinjuje svjetove, Rim je bilo carstvo koje ujedinjuje svjetove. Postoji i verzija koja također ubacuje egipatsku Aleksandriju i “ekumenski” ideal makedonskog carstva.

Počinjući od antičkih verzija, linija Rim-Carigrad-Moskva ponovno izražava ideal carstva koje ujedinjuje svjetove. U šesnaestom stoljeću Moskva je ostala jedino bikontinentalno kršćansko carstvo oslobođeno ugnjetavanja. Godine 1453., između ostalog, Rimska crkva bila je u punoj koncilističkoj krizi: Firenca je došla nakon dugog niza sukoba između papa i antipapa, u trenutku podjele Europe, a zapravo će se za 50 godina dogoditi i Lutherov raskol.

Nadalje, Rim se smatra krivovjernim, Carigrad je pao, a svi drugi pravoslavci su pod Osmanlijama. Ideja “Moskva-Treći Rim” mnogo je, dakle, dublja i šira od jednostavnog ideala nacionalnog ponosa. Između ostalog, ni u samoj Rusiji ova ideja nije rođena u Moskvi, već još ranije u Novgorodu, gdje se pojavljuje čudna priča o bijelom klobuku, bijeloj tijari, legenda prema kojoj papa Silvestar (predstavljen u krugu frygium bianco u rimskoj crkvi Santi Quattro Coronati al Celio) od cara Konstantina izliječenog od gube dobiva tijaru, kao znak moći koju car daje Crkvi. Ovu bi tijaru papa odbio zbog vlastitih grijeha, dao je pravoslavcima te je ona stigla čak do Novgoroda, koji bi bio pravi nasljednik Rima, Konstantina i pape. To je manja legenda, što je premisa onoj “Moskva-Treći Rim”.

"Mesijanstvo Rusije"

Posljednji element, onaj odlučujući koji zatvara ovu fazu nakon Filofejeva pisma, izražen je u vladavini Ivana IV. Groznog. U njemu je carska vlast stavljena u službu mesijanstva Rusije, izvornog elementa ruske vjerske kulture još od Ilarionova govora, koji se uzima kao “posebna milost” Rusije u ulozi Trećeg Rima, kao naroda koji će spasiti svijet. To je tema koja će uvijek ostati u ruskoj svijesti, a uzet će je i Vladimir Solovjev (1853-1900.) u svojoj Legendi o Antikristu. Ivan Grozni je suveren koji je organizirao jaku državu i sabor Stoglav 1552., ali se prije svega proglasio carem i postavio temelje za proglašenje patrijarhata, pokorivši sebi moskovskog metropolita Filipa koji se protivio njegovoj odluci. Posebno je Ivan taj koji pokorava Tatare, osvaja Kazan i Astrakhan. Rusija će nadoknaditi poniženja tatarskog jarma odlaskom u osvajanje Istoka, što izražava rusku sposobnost da osvoji svijet, da ima globalne dimenzije. Postoje također moderne analogije s osvajanjem američke granice. Na Surikovljevoj slici iz XIX. stoljeća Ermak osvaja Sibir, sibirski domoroci su predstavljeni kao američki Indijanci: Rusi imaju puške, Sibirci strijele i puhalice, na nekakvom ruskom “krajnjem zapadu” (“far west”), samo su okrenuti prema istoku. Zapadnjaci su odrasli s mitom o dalekom zapadu (“far west”) i na neki način trebaju shvatiti da su westerne zapravo već izmislili Rusi. Danas je to ideološki supstrat s kojim Amerika i Zapad osjećaju da imaju pravo izvoziti svoj model u svijet, ali taj isti mentalitet bio je itekako živ i kod Rusa koji su preuzeli zadatak civiliziranja Azije.

Rusi su prisvojili sibirska božanstva, pretvarajući ih u ruske junake (bogatiry), što je tema još jedne poznate slike Viktora Mihajloviča Vasnjecova (1848.-1926.), koja predstavlja tri ruska viteza vraćena u svoje izvorno vrijeme (ne znamo koje). Njihov vođa je Ilija Muromets, legendarni heroj prapovijesti koji izražava rusku moć, ponosan na svoje moćne sibirske konje, snage divljine kojom dominiraju Rusi. Ova slika je također Trojstvo, na koncu. Oni su izraz ruske samosvijesti, vrlo razvijena tema u umjetnosti. Divlji konj je pokoran biču, ali ima spokojan izraz: Rusija je ta koja dominira svijetom.

Mikhail Aleksandrovich Vrubel (1856.-1910.) reproducira istu temu, ali je još više proširuje, pokazujući primjer sveobuhvatne moći, punine koja zauzima cijeli prostor. Tema snage i svetosti tema je i filma Car redatelja Pavla Lungina (2010.), povijesnog filma o Ivanu Groznom koji je postigao veliki uspjeh u Rusiji. Predstavlja samu ideju o “svetom nasilju” koji konstituira rusku državu.

Izvor: www.fratellanza umana