Ivan Lovrenović

Ima u bašči u Vere mala kolonija suncokreta, njih pet.
Četiri (familijarizirali smo se, pa ću reći: četvorica)
ponašaju se uredno, u skladu sa svojom prirodom:
gledaju u sunce, glave su im stalno prema suncu. Pčele
ih posjećuju, rade, srču.

Jedan, onaj peti, ni mukajet. Okrenuo glavu od sunca,
na drugu stranu. Zainteresirao nas, pratimo ga cijelo
kasno ljeto, ni na tren ne pomišlja da se okrene, smrtno
je dosljedan svome izboru, svome stavu. Pokoja pčela i
na nj sleti, nisu one izbirljive, one znaju samo za svoj
posao, svoj zadatak.

Za koji dan ohladit će se nebo i zemlja, eto prave jeseni,
za njom će i mračna zima sarajevska.

Izglēdāmo: kojemu će prvom od petorice klonuti glava.
Nelogično, pomalo nerazumno, navijamo za ludoga
disidenta.

(I. Lovrenović)