Ivan Lovrenović

Ili zašto deklaracije ZAVNOBiH-a nisu imale pravnu snagu

Sažetak

Analizom preambule Daytonskog ustava se može uvidjeti kako je definiran suverenitet ustavotvorca. Tamo nalazimo najmanje pet ustavotvornih ”mi” od kojih su tri uistinu ustavotvorni, jer se samo tri „konstitutivna naroda“ pokazuju kao kolektivni subjektiviteti koji su u stanju da konstituiraju pravno-politički poredak, a time i sebe same kao pravno-političke aktere. Nikada prije Bošnjaci, Hrvati i Srbi nisu bili uvedeni u neki ustav niti je zbog nekadašnjeg partijskog intervencionizma mogla biti ustanovljena ustavna demokracija. Uvođenjem tri naroda u Daytonski ustav srušen je pravno-politički poredak koji je počivao na iluziji o postojanju samo jednog naroda u Bosni i Hercegovini.

Ključne riječi: preambula, Daytonski ustav, ustavna demokracija, ustavotvorno ”mi”, pravno-politički poredak

1. Važnost ustavnih preambula

Možda ništa bolje i rječitije ne govori o karakteru Daytonskog ustava nego njegova preambula. A ipak se ona suviše često ignorira u analizama ovog ustava. Jedan od razloga je svakako to što je ustavna preambula perdefinitionem nešto što stoji izvan, tj. ispred (praeambulus) slova samog zakona svih zakona. U stvari, njen status je dvosmislen, ako ne i paradoksalan: preambula i jeste i nije dio ustava. No, vrhovni zakon je sa svoje strane traži i zahtijeva. Preambula je stoga nadopuna zakona, njegov izvanjski dodatak - ali nužan dodatak koji tek zakon čini zakonom. Za razliku od drugih vrsta zakona, ustavu je uglavnom neophodan takav dodatak. Koliko može biti važna preambula za ustav, ukazao je Carl Schmitt, uvodeći razliku između ”ustavnih zakona” i ”samog ustava”.[1] Ovaj potonji je shvaćen kao mjesto ”temeljnih političkih odluka”, a one često bivaju zapisane u preambulama ustava i kao takve imaju neovisnu pravnu snagu i, štoviše, pokazuju ovisnost i deriviranost ustavnog zakona o njima. Sa Schmittovim uvidom se ”logika dodatka” preokreće: ustav u općem smislu postaje dodatak i nadopuna svojoj preambuli.

Prema tome, preambula, ovisno o svome sadržaju, može biti tretirana kao skup pravnih odredbi ne manje važnosti od odredbi samog ustava, pa tako i temelj odluka, ratiodecidendi, u sporovima pred ustavnim sudom.[2] S takvim gledištem smo daleko od nekad raširenog shvaćanja o čisto retoričkoj ili simboličkoj svrsi ustavnih preambula. Jednako je važno ne previdjeti i druge svrhe i funkcije ustavnih preambula:

Pa ipak, preambule nisu naprosto pravne odredbe, poput drugih odredbi ustava. Motivi za pisanje preambula, proces njihovog oblikovanja i njihove sociološke funkcije su različiti. Svrha preambule nije samo - a niti možda prije svega - da jamči prava ili osigurava pravne argumente, nego da ustanovi temeljnu strukturu društva i njegovu čvrsto ustavno opredjeljenje. Izuzev preambule nema nijednog drugog mjesta gdje je ustavno shvaćanje utemeljitelja ustava i nacionalni credo tako jasno očitovan.

Preambule također imaju svrhu koja nije pravna. One odražavaju i djeluju na društvene i političke norme. One ohrabruju međusobnu povezanost ili produbljuju podjele, izražavaju ustavni identitet, temoguposlužiti kao sredstvo nacionalne konsolidacije ili da se izmire prošle nepravde. Njihov utjecaj ovisi o njihovom doslovnom sadržaju, ali i o političkom okružju koje ih je u jednom trenutku iznjedrilo.[3]

Preambule se prema sadržaju mogu razvrstati u nekoliko kategorija. LiavOrgad, autor kojeg smo upravo citirali, predlaže pet kategorija: suverenitet ili izvor suvereniteta, povijesni narativ, najviši ciljevi, nacionalni identitet i Bog ili religija. Osvrnimo se sada na preambulu Daytonskog ustava i pokušajmo je čitati u svjetlu ovih kategorija.

2. Auto-performativni čin ustavotvorca

Pitanje o tome kako je definiran suverenitet u Daytonskom ustavu i o kakvom se suverenitetu ustavotvoracatu uopće radi pokazalo se, od trenutka donošenja ovog ustav pa sve do danas, izrazito kontroverznim i očito, u sporu glavnih političkih protagonista i tumača, nerješivim. Preambula se i u ovom slučaju pokazuje kao povlašteno mjesto definiranja suvereniteta u čitavom pravnom poretku. Da bi se uopće mogao donijeti neki ustav, neophodan je suvereni subjekt: dakle, njegovo mjesto je u društvenoj i povijesnoj zbilji, kao mjesto suverenog monarha ili naroda koji uživa demokratske slobode. No, s druge strane, nema suvereniteta onog ili onih koji ustanovljuju zakon, bez zakona koji taj suverenitet ustanovljuje. Tek ako se ima u vidu performativno djelovanje i snaga ustava,[4] tj. da ustav tek stvara - dakako, u pravnom/simboličkom poretku - svoga tvorca, ustavotvorca,[5] moći će se sagledati duboki i neusporedivi društveni-pravni-politički značaj donošenja i stupanja na snagu ustava, ali i suštinska paradoksalnost tog čina. Ova paradoksalnost, u kojoj se krije ono najvažnije samoga čina, ne može se uvidjeti ako isključivo promatramo društveno-političku zbilju s one strane zakona, a niti ako imamo u vidu samo pravo-simbolički poredak, nego tek u točki njihovog ukrštanja.

Čin ustavotvorstva je čin pretvorbe zbilje čitavog društva u zakon, zakona koji utemeljuje svaki zakon, i pretvorbe ovog zakona u zbilju čitavog društva. Kako primjećuje Jacques de Ville, ustavna teorija danas, ”na tragu revolucija u Sjedinjenim Državama i Francuskoj, uglavnom gleda na ustav kao na pisani dokument putem kojeg neki narod kao suveren i kao izvorište političke moći (pouvoir constituant) određuje način na koji će sobom upravljati”.[6]

Ako u preambuli prepoznamo ovu tvoračku, performativnu snagu ustava, onda ćemo je smatrati mjestom same konstitucije suverenog subjekta, a sam ustav kao u bitnom smislu deklaraciju. Ustavotvorac proglašava samoga sebe zbiljskim, u političkom i pravnom smislu, dok proglašava ustav. O tome nam u načelu svjedoči preambula, pogotovo ako potpada pod Orgadovu kategoriju suvereniteta. A nema sumnje da preambula Daytonskog ustava tu pripada. Iz nje se vidi tko proglašava Ustav, kao i to komu Ustav daje to pravo proglašavanja i zakonski ga ovjerava. Čitanjem preambula, ne samo ovog ustava, može se stoga na najsigurniji način ustanoviti tko je suveren ili nosilac suvereniteta nekog državno-pravnog poretka. Ni iz čega drugog se ne može tako jasno dokučiti pravi smisao i sadržaj suvereniteta. Onog časa kada se s modernim demokratskim revolucijama ”glava monarha” podredila slovu zakona i morala odreći svoje božanske oreole, suverenitet se više nije mogao drukčije konstituirati nego u krilu ustava, zakonskim i zakonitim priznanjem suverene moći.[7]

3. Imena tri naroda u preambuli Daytonskog ustava

Ako je u preambuli dano tko proglašava, a u samom ustavu što je proglašeno, pa stoga i samo to tko ima moć i pravo da proglašava, onda je jasno da se u ovom uvodnom dodatku u zakon ispisuju vlastita imena. Ako već nije ime nekog suverena, u ustavnim monarhijama, onda je to, u ustavnim demokracijama, ime naroda, ime nacije, nacionalno ime. U postrevolucionarnim demokracijama je to jedno mi koje se oslovljava svojim imenom i tako onim što proglašava također ustanovljuje svoje pravo na to ime. Budući da se ime ovoga mi ispisuje u preambuli kao ime subjekta suvereniteta ili kao imenovanje same suverene moći, pojavljivanje više od jednog imena već ukazuje na to da ima više od jednog suverenog subjekta u pravno-političkom poretku.

U preambuli Daytonskog ustava imaju tri vlastita imena: Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Da bi se u ustavu tipa narodne demokracije takva imena uopće mogla pojaviti, iza svakog od njih mora stajati jedno mi, ”mi” kolektivnog ustavotvorca. Postojeći ustav Bosne i Hercegovine je, dakle, slučaj postojanja tri vlastita imena na mjestu - obično jednog - nacionalnog imena onog pravno-političkog subjekta koji proglašava zakon zemlje. Znači li to da su se kroz Daytonski ustav konstituirala najmanje tri suverena subjekta države vlasti? To bi nas onda vodilo zaključku da Bosna i Hercegovina nije nacija-država, da ne pripada dominantnom europskom obrascu: jedna nacija - jedna država. Naime, takav obrazac pretpostavlja da se u preambuli ono mi kolektivnog ustavotvorca svečano imenuje svojim vlastitim (nacionalnim, etničkim) imenom i kasnije uopće ne pojavi kao takvo u tekstu ustavnog zakona. Međutim, ako više od jednog vlastitog imena u preambuli imenuje više od jednog suverenog subjekta, onda se u samom glavnom tekstu ustava ta imena moraju ponovo pojavljivati i obilježavati svaki značajniji institut i instituciju ustavnog aranžmana. Takav je slučaj s ustavima tzv. ”složenih država”, čiji su onda pravne odredbeobilježene vlastitim imenima iz preambule, budući da se državna vlast dijeli između subjekata ”podijeljenog suvereniteta” (partitioned sovereignty).[8]

Razumljivo nam je onda zašto je u ustavima nacija-država važno da se u preambuli pojavi vlastito ime nositelja suvereniteta, a još više da se ono ne pojavi u glavnom tekstu. Postoji konstitutivna cezura koja dijeli preambulu od ostatka teksta. Ono što ona pak razdvaja, mogli bismo jasno odrediti prema referencijalnom karakteru, da uporabimo termin iz jezično-analitičke filozofije:[9] dok preambula referira na zbilju izvan zakona putem vlastitog imena (proper name), ustavni zakon to čini putem općih imena (common names), najčešće ”građanin”, ”državljanin”, ”stanovnik”, ”glasač”, ”vlasnik”, itd.  Iako putem vlastitih i zajedničkim imena tekst ustava referira na društvenu zbilju, ove jezične reference nemaju istu referencijalnu snagu, pa se otud čini ni isto uporište u zbilji. Naime, to koga ili što označavaju opća imena iz ustava se tek može znati na temelju vlastitog imena iz preambule, pa se tako ovaj potonji doista pojavljuje kao ”rigidni označitelj” u S.Kripkeovom smislu.

Prema tome, tek preko ustava se može znati na koga se to odnosi kada kažemo “građani“ u jednom danom pravno-političkom poretku. Ne samo zato što se putem ustava tek konstituira skupina nekih ljudi kao ”zajednica građana”, nego što identitet te zajednice određuje tek vlastito ime iz preambule.

Znači li to da sama referencijalna funkcija vlastitog imena u preambuli počiva isključivo u prostom odnosu vlastitog imena i onog na šta se to ime odnosi? To bi onda podrazumijevalo prilično naivan stav da identitet onog mi ustavotvorca ni na koji način ne ovisi o performativnom činu donošenja ustava ili, drugim riječima, o samome stvaranju pravno-političkog projekta. To je iluzija brkanja realnog i simboličkog, da uporabimo J.Lacanove termine, koje se uporno drže neki teoretičari ustavnog prava. Međutim, iluzija je upravo u tomu da se prostim označavanjem, imenovanjem subjekta stvaranja ustava kao konstatacijom, prikriva performativna, točnije, auto-performativna funkcija iskazivanja vlastitog imena u preambuli. U formulaciji Rodolphe Gaschéa, riječ je tu o ”auto-performativu kao činu samo-konstitucije subjekta”.[10]

4. Više od jednog ustavotvornog ”mi” u preambuli Daytonskog ustava

Ne bi, dakle, trebalo previdjeti deklarativni karakter same preambule u kojoj se ne ustanovljuje samo ono mi koje proglašava ustav, nego se u isti mah samo to mi proglašava ustavotvorcem i time konstituira kao suvereni subjekt novogpravno-političkog poretka. Sam čin proglašavanja ustava jeste čin njegove auto-konstitucija. Ako možda i možemo tvrditi da to mi nekako postoji u zbilji izvan pravno-političkogporetka, onda bi ga morali smatrati potpuno depolitiziranim i pravno nepostojećim. Međutim, ovo postojanje izvan, uvijek je zapravo postojanje u nekog drugom pravno-političkom poretku, prije postojećem, a suspendiranom ili pak već ustanovljenom, ali još ne i priznatomkao vrhovni zakon, tj. ustav države. Kada se dovodi u pitanje ili ne priznaje neko mi ustava na snazi, kao što je to slučaj u višegodišnjim sporovima oko Daytonskog ustava, onda se to uvijek čini u ime - a ime sada treba uzeti u doslovnom značenju, jer je riječ o sporu oko imena iz ustavne preambule - nekog drugog mi koje za sebe svojata ulogu ustavotvorca i nužno se oslanja na neki rivalski ustavni poredak. Snaga osporavanja ovog rivalskog ili oponentskog mi mora se crpsti iz nekog, makar tek u nacrtu postojećeg, pravno-političkog poretka.

Pogledajmo sada preambulu Daytonskog ustava, posljednje retke posljednje alineje u kojoj stoje vlastita imena koja oslovljavaju ustavotvorce u samom trenutku kada proglašavaju Ustav:

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:[11]

 Rečenica izvornog teksta glasi:

Bosniacs, Croats, and Serbs, as constituent peoples (along with Others), and citizens of Bosnia and Herzegovina hereby determine that the Constitution of Bosnia and Herzegovina is as follows:

Po prvi put u pravno-političkoj povijesti ili povijesti lokalnog ustavotvorstva se ova tri naroda pojavljuju kao ”konstitutivni narodi”. A može se bez pretjerivanja reći da se svi tekući sporovi oko ustava vode upravo oko ove odrednice “konstitutivni narodi”. Važno je napomenuti da je to odrednica iz Preambule i da pripada funkciji i logici tog uvodnog dodatka ustavnom zakonu. Vjerujemo da se njen pravi smisao može dokučiti samo ako ne previdimo ovu njenu utkanost u ustavno-pravnu formu preambule. Ako pogledamo ostatak teksta ustava, onda ćemo vidjeti da se odrednica “konstitutivni narodi” pojavljuje samo još na jednommjestu i to u zagradi![12] Dakle, preambula je doista mjesto i okvir za takvu odrednicu, a ona je inače, baš zbog ovog svog mjesta i njegove funkcije, po pravilu nepotrebna. I u preambuli Daytonskog ustava ova odrednica je u stvari redundantna: jer čim se neko vlastito ime ispisuje u preambuli, time se podrazumijeva da je to ime za mi ustavotvorca. To potvrđuje i pravničko značenje engleskog termina ”constituent”.[13]

No apozicija - kao konstitutivni narodi /as constituent peoples/ - iako kazuje ono što je već rečeno samim imenovanjem ustavotvoraca: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, očito je trebala još nešto reći, ne manje važno. A rekla je to svojim pluralom: ima više od jednog ustavotvorca, više od jednog auto-performativnogmi.

Potom slijede vrlo neobične i paradoksalne stvari za ustavnu teoriju, a pogotovo za teoriju preambule. Kao da se pojavljuje još jedno ustavotvorno mi, pa možda čak i još jedno… To je nekakvo mi ostalih, onih koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi, a državljani su Bosne i Hercegovine. U tekstu se ti ”ostali” pojavljuju s izvjesnom rezervom ili oprezom, kakvu naznačuje zagrada. Kao da i ti ”ostali” jesu također konstitutivni, dakle ustavotvorni, ali ne posve, ne toliko kao imenovani narodi. Njihova konstitutivnost je naknadna, pripada nekakvoj napomeni u zagradi. Parafrazirajući E. Husserlov koncept ”stavljanja u zagrade”, mogli bismo reći da je ta konstitutivnost podvrgnuta ”ustavotvornoj redukciji”. U stvari je nepojmljivo da se ustavotvorac, ili jedan od njih, povlači i koleba, sebe samoga stavlja u zagrade, u času kada samoga sebe i svoj pravno-politički poredak stvara. Već sama činjenica da ovaj ustavotvorac iz zagrade nema svog vlastitog imena ukazuje na njegov sekundaran i proturječan status. Indikativno je da se ”ostali”, kao termin preuzet iz lokalnog političkog, postsocijalističkog vokabulara u engleskom izvorniku pišu velikim slovom, da bi tako ”zajedničko ime” postalo ”vlastito ime”, što je, kako smo vidjeli, nešto što sama forma ustavne preambule nalaže. Već sam jezični idiom (”i ostali”, „i drugi“) iz kojeg ova riječ crpi svoje značenje doznačuje prvo mjesto nekom značajnijem akteru, subjektu u pravom smislu riječi[14]

5. Građani Bosne i Hercegovine kao ustavotvorci

Još čudnije i krajnje nesvakidašnje je pojavljivanje ”građana” u Preambuli. Je li to onda još jedno ustavotvorno mi Daytonskog ustava koje nema svoga imena, pa stoga ne može obaviti svoju funkciju konstitucije zajednice građana, koja svagda ima svoj kolektivni identitet? Ako je mjesto za kategoriju ”građani” glavni tekst ustava, jer se tek s uspostavljanjem pravno-političkog poretka neki ljudi mogu uopće pojaviti kao „građani“, dakle, kao ”zakonski priznati subjekti države”, što onda znači ovo njihovo pojavljivanje na mjestu ustavotvornog mi -osim možda da su oni upravo kao građani konstituirani i prije ustavnopravnog poretka? Ovakvo pozicioniranje ”građana” prije samog ustavnog zakona izgleda paradoksalno: ”mi građani” formiramo zajednicu građana na temelju koje tek postajemo to što jesno! Ali, nije li to upravo ona ista auto-performativnost konstituirajućeg subjekta koji se i sam konstituira, o kojoj smo govorili kao obilježju svakog proglašavanja ustava?

Međutim, ako je to auto-konstitucija neobilježena vlastitim imenom, onda se ne zna tko je uopće vrši i na koga se odnosi. Povezivanje konstituirajućeg čina s onim što on konstituira je u ovom slučaju prekratko i predstavlja u stvari prazan krug, krug koji ništa od zbilje ne zahvaća ili, još točnije, ”kratak spoj”. Upravo se na ovom primjeru može dokučiti da je funkcija vlastitog imena u preambulama da ukotvi pravni poredak u zbilju neke društvene skupine ili nekog tla ili, još preciznije, u zbilji neke društvene skupine na nekom tlu. Ako glavni tekst ustava, upravo zbog načelne općenitosti zakona svih zakona, u pravilu - ili prema uzoritom obrascu nacije-države - ne sadrži nikakva vlastita imena, onda tek putem preambule možemo saznati na koga (na koji narod) i na šta (na koju zemlju) se taj ustav odnosi. Sjetimo se Schmittovoguvida da svaki pravno-politički poredak (Ordnung) pretpostavlja smještanje ili lokaciju(Ortung), te da zbog toga svakom ustanovljenju pravnog poretka prethodi zauzimanje zemlje (Landnahme).[15]

Moglo bi se tvrditi da se ”građani” u Preambuli ipak pojavljuju kao jedno mi pod svojim vlastitim imenom. Tamo su navedeni kao ”građani Bosne i Hercegovine”, u tzv. atributivnom ili deskriptivnom genitivu, a to znači kao ”bosanskohercegovački građani”. Oni, dakle, imaju svoje vlastito ime, oni su Bosanci i Hercegovci, a determinirano je i gdje su: u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, dok ”Bosanci i Hercegovci” može biti vlastito ime za neku skupinu ljudi, još ostaje neimenovano, ”rigidnim označiteljem” nepokriveno, koji su to ”građani Bosne i Hercegovine” ili ”bosanskohercegovački građani” koji se u Preambuli pojavljuju kao ustavotvorci. Jesu li svi građani Bosne i Hercegovine ustavotvorci, suvereni subjekt Ustava, ili samo neki?Što će reći da nemamo ”konačan opis” (definite description) koji bi mogao biti pretvoren u vlastito ime.

Ako oznaka ”Bosanci i Hercegovci” ima jasnu referenciju vlastitog imena, ostaje nejasno na što referira izraz ”građani Bosanci i Hercegovci” ili ”Bosanci i Hercegovci koji su građani”. Ili je to podskup skupa Bosanci i Hercegovci - među Bosancima i Hercegovcima ima i onih koji su građani - kako je to bio slučaj u ustavima Socijalističke Jugoslavije, gdje su oni figurirala pokraj ”radnih ljudi” - pa za taj podskup onda nema imena, što će reći da ostaje neodređen, ili je to skup svih skupova - i Bošnjaka i Hrvata i Srba i ostalih? Međutim, upravo postojanje tri imenovana, tj. nedvosmisleno, rigidno označena kolektivna ustavotvorca, isključuje mogućnost da se ovdje radi, u posljednjoj instanci, o nekom ustavotvornom mi svih građana Bosne i Hercegovine.

Ako pogledamo glavni tekst Ustava, onda ćemo vidjeti da se tu ne govori o nekom posebnom mi građana, pored Bošnjaka, Hrvata i Srba, te ostalih, nego o svim državljanima ili stanovnicima Bosne i Hercegovine. Je li to onda znači da je ustavotvorno miDaytonskog ustava: mi svih građana Bosne i Hercegovine? Ali u Preambuli ne stoji: Mi građani Bosne i Hercegovine ovim proglašavamo… Kako mi građana onda upotpunjuje ona tri mi konstitutivnih naroda? Kako onda uopće stoji ovaj ”cjeloviti suverenitet” spram ”podijeljenog suvereniteta” kojem je naknadno pridodan? I to kao druga nadopuna, ako otvorimo zagradu u koju su smješteni ostali (tj. Others)? Još važnije pitanje glasi: tko uopće stoji iza ove dvije nadopune, tko govori u ime ostalih i građana, u trenutku proglašavanja Ustava, budući da su to odrednice bez vlastitog imena, što će reći da ostavljaju u sjeni anonimnosti ove kolektivne subjekte?

Odgovor nam nude potpisi stavljeni na Daytonski ustav. Ako je bit ustavnog dokumenta deklarativna, onda treba znati da koliko je važna preambula, toliko su važni i potpisi. I preambula i potpisi stoje izvan samog teksta ustavnog zakona, ali tek odatle se određuje njegova performativna bit, odnos prema društvenoj zbilji i identitet suverenog ustavotvorca. Ne treba previdjeti da Daytonski dokument sam čin proglašavanja ustava vezuje uz čin njegovog potpisivanja, naslovljujući same potpise koji ga ovjeravaju: ”deklaracijama”.

Dakle, na pitanje tko je suvereni ustavotvorac imamo odgovor u imenima potpisnika, koji dolaze iz tri konstitutivna naroda, a svoje potpise stavljaju u ime Republike BiH (koja ovim potpisom prestaje da postoji kao ”republika”), u ime Federacije BiH i u ime Republike Srpske (entiteta koji ovim potpisom postaje ”republika”). Ova tri potpisnika, Bošnjak, Hrvat i Srbin, ne potpisuju Ustav u ime konstitutivnih naroda nego u ime države - kojoj se u prvom članu Ustava priznaje kontinuitet ”pravnog postojanja po međunarodnom pravu”, ali sa ”izmijenjenim unutarnjim ustrojem” - i u ime novih, po prvi put ustrojenih subdržavnih entiteta. Ako auto-performativnost ustavnog čina pretpostavlja da se onaj suvereni subjekt koji proglašava ustav samim tim činom tek u stvari konstituira, onda je sama mogućnost da Daytonski ustav potpisuju Bošnjak, Hrvat i Srbin stvorena uvođenjem konstitutivnih naroda u unutarnji ustroj države Bosne i Hercegovine i to na temelju njihove jednakopravnosti.

6. Nema Muslimana, Hrvata i Srba u socijalističkim ustavima

Nikada prije nisu tri bosanskohercegovačka naroda bila uvedena u ustav, a to znači kao pravo-politički akteri u pravno-politički poredak. Od prvog ustava Narodne Republike Bosne i Hercegovine iz 1946. godine pa sve do Daytonskog ustava iz 1995. godine,Muslimani, Hrvati i Srbi nisu postojali u pravno-političkom smislu. Dok je svim tumačima važećeg ustava  bjelodano jasno da je došlo do velike promjene unutarnjeg ustroja države, kako to bilježi i njegov prvi član, često se previđa da su po prvi put u taj ustroj uvedena tri naroda ove zemlje. Drugačiji suvereni subjekti, bitno drugačiji, ovaj put su proglasili ustav i tako sami sebe konstituirali.

Nema Muslimana, Hrvata i Srba u socijalističkim ustavima, pa tako ni njihovog pravno-političkog postojanja. Ili, da budemo precizniji, oni su pravno-politički postojali na krajnje ambigvitetan način: trebalo je ostaviti dojam da su kao narodi uključeni u poredak, ali to nipošto nisu smjeli biti. Prema tome, oni nisu mogli biti naprosto izumljeni i fabriciraniDaytonskim ustavom, ali je njihovo uvođenje u zbilju najvišeg zakona pretpostavljalo konačni slom prethodnog poretka. Nema sumnje da za ideologe socijalističkog poretka ovo uvođenje naroda u zakon - pod njihovim vlastitim imenima, uz njihovu vlastitu suverenu volju i s neupitnim kolektivnim pravima - predstavljalo veliku opasnost, kao što im je od samog početka njihove državne vlasti bilo nemoguće da ove narode drže posve isključene iz zakona.

Socijalistički ustavi se u temeljnim stvarima ne razlikuju: kada treba predstaviti nacionalno-državni suverenitet Bosne i Hercegovine, onda se uvode zbratimljeni narodi kao jedan politički narod; kada treba ustanoviti klasni karakter državne vlasti i čija je u stvari ta vlast, onda se uvode radnička klasa i radni ljudi; a kada treba ustanoviti ljudska prava i slobode, onda se uvode građani. Za nas je važnaizvjesna evolucija u svezi s prvim stavkom, s narodnim suverenitetom, a koja ide od ustava iz 1946. godine, preko ustava iz 1963. godine, pa do ustava iz 1974. godine.

U Odluci kojom počinje tekst prvog ustava čitamo da ”Ustavotvorna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine, kao predstavnik suverene volje naroda Narodne republike Bosne i Hercegovine” odlučuje da ”proglasi narodima igrađanima” ovaj ustav.[16]Važno je ovdje primijetiti da je riječ ”narod” najprije uporabljena u singularu, u smislu političkog naroda, a potom u pluralu, u smislu naroda kao etno-nacionalne zajednice. Mogli bismo ovu dvosmislenost nazvati temeljnom odlikom titoističkog diskursa, jer uistinu političko postojanje naroda podrazumijevalo njegovo postojanje kao cjeline, bez obzira na razlike.[17] O tome nastavak teksta ne ostavlja nikakve sumnje. Odmah u članu 2 Ustava, između ostalog, stoji da Narodna Republika Bosna i Hercegovina izražava „slobodnu volju svoga naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti…“ , dok u članu 7 prvi stav glasi: ”U Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini sva vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu.” Prema Član 11: ”U Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini njene narodnosti u svemu su ravnopravne”[18] Kao što vidimo, kada se narodi pojave u pluralu, oni čak prestaju biti narodi nego postaju ”narodnosti”.

Dakako da se odmah nakon ”narodnooslobodilačkog rata” narod u političkoj areni pojavio, ne tek kao grozd zbratimljenih naroda, nego kao jedan politički narod, a politički u ovom kontekstu znači klasno određen: kao radni narod. U prvom ustavu je samo jedan politički subjekt, radni narod, u čije ime djeluju svi akteri političke zbilje. Ova borbena monolitnost radnih ljudi je toliko izražena da u Ustavu, pa čak ni u njegovoj preambuli, nema potrebe spominjati poimence zbratimljene naroda, a kamoli ih kao narode uvoditi u pravno-politički poredak.

U Ustavu iz 1963. godine opet je glavni i jedini subjekt pravno-političkog poretka ”radni narod”.  Ponovo obraćamo pozornost na to tko i u ime koga se deklarativno očituje, pa vidimo da je to ”Narodna skupština Narodne Republike Bosne i Hercegovine, kao najviše predstavničko tijelo radnog naroda Bosne i Hercegovine”. U prvoj rečenici prvog člana Osnovnih načela, koje treba tumačiti prema formi i logici preambule, saznajemo da je radni narod u ”narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji (…) srušio kapitalistički poredak socijalne eksploatacije i nacionalnog ugnjetavanja, uspostavio revolucionarnu, narodnu, demokratsku vlast”. Međutim, odmah u drugoj rečenici se pojavljuju tri bosanskohercegovačka naroda označena vlastitim imenima:

Povezani u svojoj prošlosti zajedničkim životom, stremljenjima i borbom za slobodu i socijalni progres, Srbi,Muslimani i Hrvati, savlađujući nastojanja tuđinskih sila idomaćih reakcionarnih snaga, našli su se prvi put slobodni,ravnopravni i zbratimljeni u svojoj Republici, koja…” (ostatak rečenice uključuje čitav jedan dio epsko-povijesnog narativa)[19]

Već sljedeća rečenica neutralizira ili suspendira pluralizam naroda utapajući ga u obuhvatno tijelo jednog Naroda:

Tako je narod Bosne i Hercegovine prvi put u svojoj istoriji postao odlučujućičinilac i subjekt cjelokupnog razvitka i društvenog progresai svojim naporima, a u zajednici sa ostalim narodimaJugoslavije, postigao velike uspjehe u svom materijalnom ikulturnom razvoju.

U ovom ustavu se Srbi, Muslimani i Hrvati više neće pojaviti, ali je već i ta jedna referenca značajna razlika u odnosu na prvi ustav. Prvi znak da je proces pluralizacije društva otpočeo i da će u budućnosti imati svoje pravo-političke posljedice.

Treba čitati preambulu posljednjeg socijalističkog ustava iz 1974. godine, u stvari začuđujuće dugi uvod koji pod naslovom Osnovna načela pruža čitav jedan povijesni narativ. Već na samome početku, u prvoj rečenici odjeljka I,ove epske pripovijesti kojom se u stvari legitimira, čak čini sakrosanktnim, pravno-politički poredak koji treba ponovo uvesti, tri naroda se pojavljuju pod svojim vlastitim imenima, što bi onda trebalo da obećava, sukladno pravnoj logici preambule, njihovo uvođenje u zakonski poredak:

U toku revolucionarne borbe radničke klase i svih radnih ljudi Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, radnička klasa, radni ljudi i narodi Bosne i Hercegovine - Srbi, Muslimani i Hrvati i pripadnici drugih naroda i narodnosti, zajedno sa drugim narodima i narodnostima Jugoslavije, uspostavili su revolucionarnu, narodnu demokratsku vlast i u okviru Federativne Republike Jugoslavije stvorili Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu.[20]

Na sljedećoj stranici, opet u prvoj rečenici odjeljka II,također se poimence spominju tri naroda:

Radni ljudi i građani, narodi Bosne i Hercegovine - Hrvati, Srbi i Muslimani i pripadnici drugih naroda i narodnosti ostvaruju u Socijalističkoj republici Bosni i Hercegovini, kao državi i samoupravnoj zajednici, svoja suverena prava i svoje klasne i nacionalne interese.[21]

Nakon toga, Osnovna načela više izravno ne spominju narode, a to je još čitavih dvadeset stranica. Novost ovog ustava je što sada glavni tekst, Prvi dio u kojem treba opisati Republiku, čak u svoja tri prva člana spominje tri naroda u matematski preciznoj permutaciji nizanja njihovih imena, koja čak i pažljivom čitatelju lako može promaći, što već samo po sebi ukazuje na političkoj važnosti samoga imenovanja, a da ne govorimo o delikatnosti očito sve aktualnije teme jednakopravnosti naroda. Međutim, u samom poretku se nije ništa bitno desilo, jer i dalje ”sva vlast pripada radničkoj klasi u savezu sa svim radnim ljudima grada i sela.[22] Dakle, narodi kao narodi nemaju nikakvu političku ulogu niti značaj, njihovo uvođenje u Ustav, treba li to naglasiti,idepreko konstativa (oni su nešto što ustavotvorac opisuje), i to onda kada treba spomenuti tko živiu državi, ali ne i kada treba kazati tko obnaša vlast.Doduše, radi formalnog određenja državnog suvereniteta, što je važna obveza iz međunarodnog prava, u ostatku rečenice opet treba spomenuti narode. Evo kako glasi prvi član:

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je socijalistička demokratska država i socijalistička demokratska zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba i Hrvata, pripadnika drugih naroda i narodnosti, koji u njoj žive, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi i na suverenosti i ravnopravnosti naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive. [23]

Članove 2 i 3 bi mogli sažeti u jednostavan zaključak po analogiji: kao što je zajamčena jednakopravnost muškarca i žene, radnika pred poslodavcem ili zaštita životne sredine, tako je  ”u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini zajamčena ravnopravnost naroda i narodnosti i njihovih pripadnika.”[24] No, odmah treba postaviti pitanje: tko to jamči tu ”ravnopravnost naroda i narodnosti“? Sami ti narodi zasigurno ne, jer se oni, tj njihovi predstavnici, u tekstu Ustava uopće više ne spominju kao politički akteri novog pravno-političkog poretka. Ako pročitamo drugu rečenicu iz Člana 3, vidjet ćemo da je ta uloga namijenjena nekom drugom:

Narodima Bosne i Hercegovine - Hrvatima, muslimanima i Srbima i pripadnicima drugih naroda i narodnosti obezbjeđuju seuslovi za afirmaciju nacionalnih vrijednosti, za slobodno ispoljavanje nacionalnih osobenosti…[25] 29

Dakako, jasno je tko je taj Drugi koji ima pravni, ali još više izvanpravni, izvanustavni subjektivitet: Partija. Poput monarha prije ustavne monarhije i parlamentarne demokracije, Partija uređuje položaj naroda u pravno-političkom poretku i osigurava njihovu jednakopravnost. Kada bi u ustavu bio ne samo osiguran položaj bosanskohercegovačkih naroda nego i njihov političko-pravni subjektivitet, kao suverenih aktera političke scene, onda bi jedino ustavni sud imao ono pravo intervencije koje je za sebe na neprikosnoven način, s one strane zakona svih zakona, zadržala Partija. Dok god je jedan kolektivni subjekt, poput komunističke partije, bio načelno i praktički postavljen s one strane ustava, a to znači i pravno-političkog poretka, nije mogla biti stvarno uspostavljena ustavna demokracija.

7. Privid o postojanju Bosne i Hercegovine kao nacije-države

Prema tome, nikada prije Daytonskog ustava u Bosni i Hercegovini nije bila uspostavljena stvarna ustavna demokracija. Ništa tako jasno ne iznosi na vidjelo tu činjenicu kao partijski intervencionizam u pitanjima međunacionalnih odnosa. Moglo bi se tim povodom govoriti oparijskom okazionalizmu, jer je riječ o neprekidnom kauzalnom uplitanju onostranog entiteta. Ali krivo se tumače ciljevi i učinci ovog okazionalizma, ako se intervencije Partije vide samo u osiguravanju jednakopravnost triju naroda. Pogotovo što je takav stav još obično zasjenjen pozitivnom ocjenom ovog sustavnog paternalizma. To bi u stvari značilo tvrditi da je Partija dosljedno priznavala postojanje tri naroda u svome pravno-političkom poretku. Međutim, u tom slučaju bi se podleglo još većoj iluziji od one o postojanju stvarne ustavne demokracije. Jednopartijski pravno-politički poredak je mogao postojati i trajati samo dok se neumornom političkom agitacijom i pravnim inženjeringom konstituirao i re-konstituirao jedan jedini ”radni narod”. Stvarno pravno-političko priznanje tri naroda, a to najprije znači ustavno priznanje, moralo je za sobom povući uvođenje u političku arenu postojanje najmanje tri nacionalne stranke, a i obratno važi, jer je to posve istovjetan proces.

Odatle dolazi privid koji i danas neke ustavne stručnjake i ideologe opsjeda: privid o relativno dugom postojanju Bosne i Hercegovine kao nacije-države, tj. jednonacionalne države. S jednim političkim narodom, u radionici stalnog ideološkog krpljenja društvenog tkiva, ova zemlja je mogla, makar naizgled, funkcionirati kao nacija-država, pa su stoga jedina prava koja je trebalo osigurati bila građanska i, dakako, socijalna prava. I danas bi to možda moglo tako biti, kada bi, recimo, ”visoki predstavnik” preuzeo svu ogromnu moć i široke nadležnosti nekadašnje komunističke partije.

Ambivalentni status tri naroda Bosne i Hercegovine, kao ustavne kategorije, mogao bi se, dakle, odrediti prema specifičnom toposukoji im je bio doznačen u ustavnim dokumentima poretka ”radnog naroda”. Ako ih već nema izravno imenovanih u samom dokumentu, kao što je to slučaj u prvom ustavu iz 1946. godine, onda im je doznačeno mjesto u preambulama, u uvodima i načelima ustava, pa čak i u prvih nekoliko općih članova ustava, kao što je to bio slučaj u Ustavu iz 1974. godine - da bi potom iz glavnog teksta ipak bili isključeni.

S takvim uvidom se nipošto ne previđa uporno deklarativno izjašnjavanje ili čak zaklinjanje čelnika Partije u prava i slobode tri naroda. U takvim deklaracijama i rezolucijama, a nezaobilazne i uzorite primjere predstavljaju one donesene u ime ZAVNOBiH-a, upravo se inzistira na političkoj i pravnoj važnosti oslovljavanja tih naroda njihovim vlastitim imenima. Tamo se u gotovo svakom novom pasusu teksta oni imenuju -u revolucionarnom pokliču o konačnom oslobođenju- da bi ta njihova imena potpuno nestala iz teksta prvog ustava u kojem, u pravno-političkom smislu, nema, a niti bi smjelo da bude, više od jednog naroda.[26]

Doduše, ne može se stoga tvrditi da su te čuvene deklaracije bile bez učinka, mrtvo slovo na papiru, ali oni koji ih i dan-danas na sva usta hvale postavljajući se u ulogu državnih ideologa uglavnom previđaju da su to u stvari bile pisane smjernice za partijsko djelovanje, dakle za one komesare koji su mogli djelovati s one strane ustavno-pravnog poretka.Ukratko, kada se mjere sa zakonom svih zakona, deklaracije ZAVNOBiH-a su bile bez pravne snage. Čini se da je to oduvijek bilo teško primijetiti.

8. Svi ustavi Bosne i Hercegovine su ratni dokumenti ”narodnooslobodilačke borbe”

Međutim, nekadašnji intervencionizam Partije otkriva i za današnje prilike jednu važnu stvar: za rušenje i stvaranje pravno-političkog poretka potrebna je suverena volja i ustavotvorna moć nekog kolektivnog subjekta, neke skupine građana koja ima zbiljski i neosporan subjektivitet. Da bi ”ostali” (Others) i ”građani BiH”, kako to stoji u preambuli Daytonskog ustava, bili doista oni koji prave, proglašavaju i potpisuju ustav, potrebno je da u društvenoj zbilji već na neki nesumnjiv način postoje kao moćni i utjecajni kolektivni subjekti. Međutim, u tekstu Preambule ”ostali”i ”građani” se u stvari pojavljuju kao (konstituirano i konstativom opisano) oni, za razliku od Bošnjaka, Hrvata i Srba, koji se pojavljuju kao (konstituirajuća, performativno djelujuća) mi.

Sama činjenica da se ove dvije ”nadopune”, usprkos pukoj mnoštvenosti i raspršenosti društvenog bića na koje referiraju, pojavljuju na mjestu ustavotvornog subjekta, ukazuje da je tu još netko moćan, moćniji od konstituirajućihmi triju naroda,bio prisutan i djelatan - i to kao ustavotvorni (nad)subjekt. Pa kako bi se inače na tako skandalozno neobičan način u preambuli Daytonskogustava mogao pojaviti neki suvereni ustavotvorac - u zagradama?![27]Nije li taj moćni subjekt koji djeluje iza pozornice i iskrsava kada treba, kao deus ex machina,onaj isti subjekt koji i dan-danas održava prividnu stvarnost Bosne i Hercegovine kao nacije-države u kojoj živi jedan politički narod? No, to je i onaj isti svemoćni subjekt međunarodne politike koji je novim političkim akterima podario konsocijativni aranžman o kojem jedva da je itko išta znao u doba njegovog uspostavljanja, iako je to jedini način da se u demokratski ustavno-pravni poredak nepodijeljene zemlje uvedu tri naroda jednakog pravno-političkog statusa.

Prije toga su svi ustavi bili ”građanski”, jer su bili predstavljeni kao izraz ustavotvorne i državotvorne volje jednog jedinog pravno-politički postojećeg naroda. Ako se nakon ”narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije” moglo činiti da taj narod zbiljski postoji, ipak se ni na koji način nije moglo spriječiti njegovo postepeno ”odumiranje”.

Očito je da se s Daytonskim ustavom pojavio novi ustavotvorac nepoznat u socijalizmu. Što je još važnije: nekoliko njih. Kao što je očito da je nestao ustavotvorac koji je pravno-politički djelovao u ime jednog jedinognaroda. Ne bi trebali previdjeti bitnu razliku između naroda koji nikada nisu ušli u ustave prije Daytonskog mirovnog sporazuma i naroda čija imena su ušla u glavni tekst Daytonskog ustava. Ako semožda i čini da su to isti narodi u zbilji, u pravnom poretku nisu.

Postojanje naroda izvan ustava, prividno u ustavu i uistinu u ustavu su bitno različiti modusi postojanja. Međutim, ipak ima nešto zajedničko što i jedan jedini narod titoističke ideologije i pravno-politički priznate narode Daytonskog ustava povezuje u njihovom načinu postojanja, i toprije samog čina proglašavanja ustava: svi su oni bili „borbene zajednice“ (Kampfgemeinschaften). A isto tako su svi ustavi suvremenog doba narodne demokracije, od prvog do zadnjeg- ratni dokumenti iz kojih se može vidjeti kako su naoružani narodi došli na vlast. Tumačenje ratnih događaja ovog ili prethodnog rata je uvijek i tumačenje sadašnjeg ili prethodnog ustava. Kao što je i obratno slučaj: tumačenje ovdašnjih ustava uvijek je i tumačenje ratnih događaja.Kada građani Bosne i Hercegovine polažu vijence na grobove ratnih heroja ili pak skrnave groblja, čak i tada se u stvari tumači bilo sadašnji bilo prošli ustav, odobravaju ili odbacuju njegova načela i zakonske odredbe.

[1] Carl Schmitt, (2008a) Constitutional Theory, translated by J. Seitzer, Duke University Press, Durham and London, 2008, pp. 75-76.

[2] Justin O. Frosini, ”Constitutional preambles: more than just a narration of history”, Illinois Law Review, vol. 2, 2017, p. 611.

[3]LiavOrgad, ”The preamble in constitutional interpretation”, International Journal of Constitutional Law, Volume 8, Issue 4, October 2010, p. 738.

[4]Čitatelj će primijetiti da je važan alat naše analize pojmovni par performativ/konstativ iz J. L. Austinove teorije govornih činova.

[5]Jacques Derrida, “Declarations of Independence”, in Negotiations: Interventions and Interviews, 1971-2001, Stanford University Press, Stanford, 2002, pp. 46-54.

[6]Jacques de Ville, ”Sovereignty without sovereignty: Derrida’s Declarations Of Independence”, Law and Critique, volume 19, 2008, p. 89.

[7]Claude Lefort, “Permanence du théologico-politique?” u: Essais sur le politique. XIXe-XXe siècles, Seuil, Paris, 1986, p. 171.

[8]Već je Tocqueville, čiji pojam ovdje koristimo, primijetio ono što se u Bosni i Hercegovini stalno iznova iskušava: da dok sudovi u zemljama nepodijeljenog suvereniteta predstavljaju ”naciju kao cjelinu u sukobu s usamljenim pojedincem”, pa je kod njih ”ideji prava dodana ideja sile koja podupire to pravo”, u zemljama podijeljenog suvereniteta ”pravda najčešće pred sobom nalazi ne izoliranog pojedinca, nego dio nacije“, što umanjuje njenu ”moralnu moć i materijalnu snagu”. Alexis de Tocqueville, Democracy in America, translated, edited, and with an introduction by Harvey C. Mansfield and Delba Winthrop, The University of Chicago Press, Chicago and London, 2000, p. 139.

[9]Oslanjamo se ovdje na teoriju referencije vlastitih imena kod GottlobaFregea i Bertranda Russella.

[10]Mauro Senatore (ed.), Performatives After Deconstruction, ”Introduction: Positing, the Performative and the Supplement”, Bloomsbury, London, New Delhi, New York, Sydney, 2013, p. 4

[11]Koristimo, dakako, neslužbeni prijevod engleskog originala, preuzet sa službene web stranice OHR-a, a postavljen i na službenu web stranicu Ustavnog suda BiH.

[12]Kada se govori o Vijeću ministara, točka 9, odjeljak b.

[13] Navesti ćemo definicije iz Merriam-Webster i Oxfordskog rječnika: having the power to create a government or frame or amend a constitution;able to make or change a political constitution.

[14]Na drugom mjestu smo detaljnije pisali o ovom elementu drugosti, alteriteta u samim konstitutivnim narodima ili, radije, u njihovoj ustavotvornoj združenosti. Nerijetko se govori o krivo prevedenim terminima iz Daytonskog ustava, pa se na takvim uvidima čak gradi čitava argumentacija u sporovima oko tumačenja ”pravog smisla” slova tog ustava. No, ne spominje se krivi prijevod na engleski, poput termina ”Others” za ”ostale”. Kako što to primjećuje Finlay, „tko god da je ovu riječ odabrao, zasigurno nije bio student kulturnih studija, jer je u tom kontekstu termin ‘drugi’ postao skraćenica za odbačenost, podređenost, feminizaciju ili normalizaciju.“ Cf. A. Finlay, Governing Ethnic Conflict: Consociation, Identity and the Price of Peace, Taylor & Francis, 2010, p. 76.

[15] Carl Schmitt, Der Nomos der Erde im Völkerrecht des Jus Publicum Europaeum, Duncker &Humbolt, Berlin, 1997, p. 15.

[16] Službeni list Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Godina III, broj 1, 8. januar 1947, p. 1.

[17]O tom zahtjevu koji cjelokupna politika Zapada pred sebe uporno postavlja, a nikad ne može ispuniti, što onda pokreče ”neprekidni građanski rat”, vidi kod Giorgio Agamben, Homo Sacer. Suverena moć i goli život, preveo Mario Kopić, Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb, 2006, str. 155-159.

[18] Ibid.

[19] Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, sa Ustavnim amandmanima i Ustavnim zakonima, Novinska ustanova Službeni list SR BiH, Sarajevo 1969,pp. 7-8.

[20] Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, s Ustavnim amandmanima I - LVIII, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1989, p. 7.

[21] Ibid., p. 8.

[22] Ibid., p. 14. Prioritet jedinog istinskog političkog djelatnika se ne dovodi u pitanje, ali se uvijek iznova prividno nadopunjuje drugi akterima da poredak ne bi bio sveden na prostu diktaturu proletarijata. Narodi i narodnosti tako postaju obvezni suplement. Sead Fetahagić, baveći se ovom temom, pronašao je u jednom ustavnom dokumentu (Amandman XVIII iz 1972)čak sedam kategorija nosilaca suvereniteta, tj. suverenih političkih subjekata: radni ljudi, građani, narodi BiH, pripadnici drugih naroda, pripadnici narodnosti, pripadnici etničkih grupa, radnička klasa. Cf. "Povijesni (dis)kontinuitet konstitutivnosti naroda BiH i zahtjevi (post)moderne državnosti”, Status broj 15, proljeće 2011, Mostar, p. 111.

[23] Ibid., p

[24] Ibid., p. 29.

[25] Ibid.

[26] U prvoj rečenici Rezolucije ZAVNOBiH-a čitamo da su  “pretstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda, povezani čvrstim bratstvom u ustanku”, a u posljednjoj da su ”Srbi, Muslimani i Hrvati, čvrsto zbijeni oko ZAVNOBiH-a”. Jedan jedini narod novog poretka je tako trebalo da ima stvarnost jednog tijela koje je sraslo iz nekoliko narodnih tijela, nekad u povijesti silom razdvojenih. O logici svođenja na Jedno i ulozi komunističke partije u srastanju društvenog tkiva vidi: Claude Lefort, L’invention démocratique. Les limites de la domination totalitaire, Fayard, 1994, posebno p. 124 i dalje.

[27] Ova neobična inkluzivnost ustavotvornih subjekata, koja je očito uvedena izvana, kao djelo nekoga tko nije neposredno upisan u preambulu niti potpisan ispod glavnog teksta, završila je u apsurdu - jer je ovo ustav u kojem su se čak i nacionalne manjine pojavile među onima koji ga proglašavaju, a bez ikakve ustavotvorne svijesti o sebi!