Vera Arapović: DVIJE PJESME
GDJE JE MOJA CEDULJA?
Prije više od decenija krenula si, s
rukama u džepovima, ka
groblju. A, gle, evo te, po uenovim
standardima, u dubokoj
starosti. Što se dešava, kakva je
to šala, čemu ovaj
time-out?
Ružili su te i tada
vršnjaci: što ti je, ženo, kud nas
guraš, još smo krepki, pokretni, pri
pameti... Danas se umire u
osamdesetim, devedesetim...produžen je
životni vijek, tebi ako je dosta,
idi, ne uopćavaj!
I tada si mislila: potrošila si sav
bunt, duboku životnu
radost, radoznalost, uzbudljiva
jutra, ispunjene dane, nestrpljivo
iščekivane večeri. Učinila si što si
mogla učiniti, ima tko će cijeniti je li
to dovoljno.
Složila si život u
kutije sjećanja, oprostila si sve što
se moglo oprostiti, neka i tebi
toliko oproste. Vratila si sve dugove sa
visokom kamatom, izblijedjele su puste
tamne sjene mladalačkih
lutanja.
Zašto ovo srce još uvijek
uporno kuca? Možda su ovi
gore izgubili
tvoju
cedulju,
tješe te
bližnji.
Nemaš iluzija, možda je i dolje
tijesno, misliš, možda su
rezervirane zasebne odaje za
krupne grešne
duše našeg
posljednjeg
rata.
U pravu su,
odužilo se,
utihni,
strpi se, možda
sutra,
sjedi i
čekaj.
RASELJENJE (2)
Da mi je, prije
odlaska, okupiti na objedu za velikim
stolom, na livadi ispod krošnje
lipe, cijelu obitelj sa
potomcima:
- moju unuku iz Holandije;
- unuku mog najstarijeg brata iz Njemačke;
- unuke moje sestre i njenu kćerku iz Hrvatske;
- unuke najmlađeg brata iz Njemačke i njegovu kćerku iz Švedske;
- unuke i praunuke ujke Antuna iz Norveške i Australije;
- unuke, praunuke i pra pra unuke tetke Jele iz Australije, Hrvatske i Njemačke;
- unuke ujke Frane iz Hrvatske, Singapura, Holandije, Engleske i Austrije;
- unuke i praunuke ujke Kamila iz Hrvatske.
Sa obiteljima
Morali bi to biti
velika
livada, golema
lipa i ogroman
stol.
Samo su unuk,
praunuk i pra pra
unuk tetke Jele
ostali u
gradiću K.
iz kojeg je
potekla ova rijeka
vrijednih, pametnih
poštenih i dalekih
ljudi.