Ivan Lovrenović

Trebalo bi se sabrati i neumoljivo egzaktno iscrtati grafikon kontinuirane propasti političkoga i demografskog hrvatstva u Bosni i Hercegovini, propasti koja je kao zakonomjeran proces pokrenuta u sarajevskoj Skenderiji 18. kolovoza 1990. godine osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice kao Tuđmanove agenture u BiH, uz svesrdnu podršku glave i tijela domaće Crkve. Imaju svoja čvrsta mjesta na tom grafikonu i drugi zaslužnici za rečeni kolaps (srpska politika, bošnjačka politika, međunarodni politički diverzanti iz bijele kuće na Vrbanji, itd.). No, prvo mjesto i najvažniju ulogu HDZ-a BiH u uspješnom vođenju toga sunovrata nije moguće osporiti.

Trebalo bi se sabrati i... Da. Ali toga neće biti. Nikoga to, zapravo, više i ne zanima. Tek tu i tamo bljesne poneka znalačka elukubracija, poput članka Željka Ivankovića koji ovdje prenosim s web stranice autograf.hr. (I. Lovrenović)

Razmišljati na temu, kako je postavljena u naslovu – Biti (politički) Hrvat – vjerujem nije načelno nimalo drukčije nego da je postavljena kao biti politički Bošnjak, Srbin, katolik, pravoslavac, musliman, ljevičar, desničar ili bilo što drugo.

Osim u konkretnom bosanskohercegovačkom slučaju. Jer ova je atribucija ”politički” na našim prostorima, napose u zemlji Bosni i Hercegovini, toliko reducirala sav naš život da nam je izvan toga na javnoj sceni jedva što drugo ”dopušteno” biti i misliti.

Ako na tren i zaboravimo na tzv. visoku politiku, premda kod nas nema ništa visoko, budući da je sve do banalnosti nisko i prizemno, sav javni prostor je kontaminiran (točnije i razumljivije bi bilo reći – zaprljan, zagađen) političkim u njegovu najvulgarnijem smislu.

Čak bi čovjek bio sretan da u ovoj zemlji može govoriti o bilo čemu političkom, ali je sve ili gotovo sve – i to je najtočnije imenovanje – politikantsko.

Donekle je to i shvatljivo, ako znamo da u ovoj zemlji, s jedva tri i pol milijuna stanovnika, postoji više političkih stranaka i političkih instanci (razina i izvedenih oblika vlasti) i višestruko više onih što jesu ili za sebe misle da jesu političari (Neki se time hvale, jer izvan toga jedva da bi što drugo i mogli ili znali biti!?) nego u bilo kojoj ozbiljno i odgovorno strukturiranoj zemlji svijeta.

Pogotovo ako bi se to izrazilo u broju po glavi stanovnika. Bili bismo i tu prvi, kao po broju umrlih COVID pacijenata, broju kupljenih diploma, broju kriminalaca, broju nepismenih… Jer, ne znamo mi drukčije nego biti prvi! Prvi u svemu!

Da, a sad pogledajte naše medije, svejedno koje, koji tomu u znatnoj mjeri bitno pridonose, podgrijavaju takvo stanje, i svejedno je da li je pritom riječ o tobože javnim ili onim što su tobože nezavisni mediji (mislim prije svega na televizije i portale budući da su najutjecajniji, no ni printani nimalo ne zaostaju), i svi su što htijenjem ”vlasnika”, što nekompetencijom uredničko-novinarskog kadra – politikantski.

Mnogi čak prizemno politikantski, jer se do ozbiljne političke razine treba dovinuti, simplificirajući pothranjuju ili čak generiraju uniformno identitarno kvalificiranje.

Stoga valjda i jesu sve njihove novinarske aktivnosti svedene na pitanja tipa: što kažete na to…, a što kažete na što je rekao taj i taj… ili što kažete na to što je rekao taj i taj u povodu izjave tog i tog…

Pogledajte samo sve nebrojene medijske, politikantske, izljeve strasti u prilozima (pitanja, izjave, ankete) prije i nakon (ne)dodjele Oscara filmu ”Quo vadis, Aida?”

U zemlji nečinjenja, sve je godinama, čak desetljećima samo opća brbljaonica: od parlamentarnih klupa preko medijskih tzv. političkih programa do uličnih i pijačnih pričaonica… ”Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost”, što bi rekao biblijski Propovjednik.

No da ne budemo baš posve nepravedni, takvo stanje previše i ne čudi, jer je i onih što se zovu ili što misle za sebe da su novinari, kao i političara, toliko mnoštvo, a i među njima, kao i među političarima, toliko njih jadno ili samo nedostatno obrazovanih. I to bi se, također, osobito pokazalo da se parametri iskazuju po glavi stanovnika.

U ovakvom ambijentu biti (politički) Hrvat u BiH znači biti Hrvat na način Željka Komšića ili Dragana Čovića i njegovih trabanata. Tertium non datur!

Sačuvaj me bože i jednog i drugog načina (bolje nikako ne biti!), pomolio bih se kad bih mogao vjerovati da je bog toliko moćan.

No kako bog, osobito u BiH, nije toliko moćan ili je jedini u povijesti (osim Tadeusza Mazowieckog?!) koji je ikada u BiH ili u vezi s njom podnio ostavku, ostaje nam jedino skučen i politički nevidljiv prostor – biti sam i svoj.

Autsajderski svoj i autsajderski sam da, no što je u normalnim društvima privilegij, ovdje je diskriminatorski čin.

To je status koji ti ne samo da ne oprašta (čak diskriminatorski kažnjava!), nijedan od dva tobožnja politička varijeteta hrvatstva, a bogme niti političko bošnjaštvo ili srpstvo, jer si i njima iritantan, loš primjer, crna ovca, koja demonstrira kako ne želi biti dijelom stada, a što je opasna i potencijalno zarazna pozicija za bolest znanu i zvanu – nacionalni monolit.

Ova dva nepomirljiva tipa političkog hrvatstva jedva da bi postojala (budući da nijedno od njih nije stvarno hrvatstvo), da ih ne diferencira ono što se tako manipulantski zove ”legitimno predstavljanje”, gdje je Komšićevo hrvatstvo spalo na nekakvo  mađaronstvo  (prezreno sluganstvo u bh. varijetetu!), a Čovićevo na rigidni nacionalistički unitarizam, tj. ušminkani (neo)ustašluk (fašizam!).

Prvo se deklarira i dnevno demonstrira najjeftinije sluganstvo tzv. probosanstvo, a drugo se svako malo (samo)deklarira slikanjem na Bobanovu grobu, s presuđenim ratnim zločincima, drskim nacionalnim redukcionizmom i odricanjem nacionalne pripadnosti svima koji nisu za rasni zakon čistog hrvatstva koje se potvrđuje glasanjem ”za naše”.

Onaj prvi će već u noći (neslužbeno potvrđene) izborne pobjede novinarki HTV-a u kameru reći ”sad ćemo vas tužiti” (kao šumadijski seljak kad dobije na lutriji!) i tako se smiješno i jadno identificirati (nastranu što novinarka ne može biti ”vi” iz njegove prijetnje), a od svega hrvatskog (a kao pripadnik tog naroda je izabran!) nije učinio ništa iz čega bi se vidjelo da je (i ma kakav!?) Hrvat i da štiti, štiteći tobožnja građanska prava svih, i građanska prava i interese onih čije mjesto ”zauzima”.

Da je barem naučio i malo hrvatskoga jezika kad već ne uči i ne zna strane jezike! (A jezici se uče, pa i svoj!). Da je u kabinet pripustio ijednog, makar i ”građanskog Hrvata”, da je ”Hrvat” makar onoliko koliko je ”građanin”…

A onaj drugi, i sam sumnjive hrvatske prošlosti, s pomalo naučenog hrvatskog jezika i odnedavna priučeni katolik, nakon trećeg Komšićeva izbora za člana Predsjedništva i nakon što je i sam biran po istom zakonu, sjetio se ”principijelno” osporiti legitimnost zakona. I samo to. Ništa drugo.

Ne zanima ga nijedno drugo pravo, ne samo drugih nego ni onih čiji je tobože predstavnik: pravo Hrvata u RS (neupitan bratski dogovor!), pravo Hrvata u velikim gradovima, u središnjoj Bosni, podržati (urbane!) hrvatske kulturne projekte… Iz Hercegovine mi došaptavaju: Čak ni naša prava. Samo svoja!

A i jedan i drugi okružili su se podanicima nesposobnim, korumpiranim, beskrupuloznim, polupismenim, ulizicama i poltronima najgore vrste.

A pritom su sve najuglednije Hrvate, ljude od struke, ugleda, imena, integriteta, udaljili od sebe da bi mogli svima neometano pokazati kako funkcionira partitokracija, inkompetentnost, kleptokracija… I ne najposlije – kult vođe!

Češće te ”nevidljive” Hrvate (kad već govorimo njihovim politikantskim jezikom) na razgovor pozovu strani politički uglednici u godinu dana nego su ova dvojica eksponenata političkog hrvatstva to učinila u svim svojim nebrojenim mandatima. A i zašto bi kad su oni posjednici svih znanja i svih istina ovoga svijeta? Pa unutar toga i hrvatskih!

Ništa nisu naučili iz prošlosti, pa ni, primjerice, iz ranijih progona hrvatskih intelektualaca (o čemu hadezejci tako patetično govore), među njima ponajviše pisaca, jer oni i ne prepoznaju ta imena u svome vremenu.

Oni svojim najboljim piscima (može se govoriti i o drugoj humanističkoj inteligenciji) danas rade isto što su vlasti radile ranije spomenutim, kažu za njih da nisu njihovi sa svim konzekvencama koje iz toga proistječu, dakako ako oni i ljudi oko njih uopće u svojoj polupismenosti znaju da takvi (k tomu vrhunski intelektualci!) i postoje.

Ne, oni ne znaju kremu svoje inteligencije! A i ako ponetko od njih zna za njih, plaši ih se kao vrag križa, kako se to kaže u narodu. Baš kao što se njih, vlastodržaca, plaše oni surogat intelektualci koje su stavili pod svoje i plaćaju im tu poslušnost.

Zato je razumljivo da je političko hrvatstvo u BiH učinilo tako beznačajno malo za ono što se u jednom narodu zove intelektualni potencijal jednog naroda, tako da nisu učinili ni dio od onoga koliko je, primjerice, Čovićev SKJ, unatoč svemu, učinio za njih ili za institucije kulture u kojima su radili i promovirali ono što jest pravo hrvatstvo, u npr. bibliotekama, muzejima, arhivama, izdavaštvu, časopisima, medijima, kroz književne susrete, putem podrazumijevajućih honorara za intelektualni rad, rješavanju socijalnog statusa, za književna i znanstvena djela…

Ali znaju, itekako znaju, svakog tko je za njih spreman uraditi najprljaviji politički (i ne samo politički) posao… Takve će smjestiti i u četiri-pet nekakvih upravnih odbora, dati im mjesta i akademske statuse na sveučilištu i bez ispunjavanja formalnih akademskih uvjeta itd., itd. (Lukrativno hrvatstvo!).

Jer, oni misle i znaju da je biti politički Hrvat, pa i to samo na njihov način (svejedno mađaronski ili nacionalističko-unitaristički), jedino što čovjek koji se osjeća Hrvatom ili to jest, može i mora biti. Čak da je to jedini način ljudske egzistencije.

Oni misle da je hrvatstvo zanimanje (i alat i zanat) i od njega uzimaju samo ono što im treba, da bi zahvaljujući njemu uzeli sve što im i treba i ne treba. Da, uzimaju, ali i ponešto daju poslušnicima na svom sveučilištu, na…, u…

U protivnom, u svakom drugom slučaju i u svim drugim slučajevima, izvan mjere koju su oni zadali, ono ne postoji, niti Hrvati postoje. I ne smije postojati!

S onima koji nisu u njihovoj matrici hrvatstva (korumpirano-kleptokratskog!), koji nisu u stadu, nemilosrdno se obračunavaju. Čak – do socijalne isključivosti!

Pa i dalje i više. Do bejzbol palice po glavi neistomišljenika i kritičara. Do eksterminacije!

Prema vlastitoj mjeri!