Ivan Lovrenović

Ajvatovica, Mrkonjić, Danijel Ć.

Brzi izlet 23. i 24. lipnja, kao u snu

Preko Novoga Travnika i Rostova ćemo u Bugojno, pa kroz Poriče i Ždraloviće (koji su se, zna autor nenadmašene povijesno-kulturološke studije o Pruscu Đoko Mazalić, izvorno zvali Ždrlovići) do Prusca, a onda – na Ajvatovicu. Nov i uredan, zdrav asfaltni put – nije to ni nalik na onu zimu sa snijegom do pojasa koji smo gazili kad sam zadnji put prije petnaestak godina dolazio ovamo, a pod snijegom ležao neravan stari pješački i konjanički put. Osjećaj je sasvim pomiješan: lijepo je ovako komforno i brzo stizati u planinu, do Ajvaz-dedine stijene, ali stalno te prati jedna tiha nelagoda: pa, smisao dolaženja ovamo i jest bio u tom hodanju, u tom jahanju, u tom zastajkivanju uz izvore dobre vode, u tom vremenu potrebnom da se ljudskim ili konjskim hodom dođe na cilj, u tom dolaženju, sve ponajlak udišući milinu ove šume i puneći oko ljepotom prizora koji ti se otvara dolje daleko niz uskopaljsku dolinu... Sad, ovako, klizeći po asfaltu u autu – ničega od toga više nema. Ali, onda opet – neka i asfalta, neka i auta, kako bih drukčije ponovo, još barem jedanput, došao ovamo. A neka mi i Josipa – bez njega i bez njegove drage volje nikuda ne bih stigao.

Iznenađenje mi je i stanje prolaza kroz Ajvaz-dedinu stijenu. Pripitomljen je: uklonjene su ogromne gromade što se odlamaju od visokih kamenih strana, strmi ulaz i izlaz uređeni su stepenicama od lijepo oblikovanog lomljenog kamena pa silaženje i uzlaženje više nije tegobno pentranje. I prilazi stijeni pokaldrmani su i uređeni na isti način. Jest da te intervencije, kojima se postiže funkcionalnost i olakšanje za hodočasnike, oduzimaju ovome mjestu od njegove netaknute sakralizirane divljine, ali vidi se da se mnogo i s mjerom pazilo da bude upotrijebljen izvorni materijal – kamen iz stijene, i da sve bude ručni rad.

***

Pisao sam o ovome mjestu u više navrata i na više mjesta, i nikad mi dosta. Mjesto i običaj vežu se uz predaju o “svetom čovjeku” Ajvaz-dedi (povijesno, jednom od islamskih misionara iz ranih razdoblja islamizacije, nakon uništenja Bosanskoga Kraljevstva), koji je u planini četrdeset jutara klanjao sabah-namaz pred ogromnom stijenom, što se u legendi ispriječila na putu od izvora prema Pruscu, i odvodila vodu na drugu stranu. Zadnje jutro moleći, zaspao je. U snu je vidio kako se čelima sudaraju dva bijela ovna, a stijena se rasijeda. Kad se probudio, stijena je od vrha do dna po sredini bila rastavljena. Tako su Pruščaci mogli dobiti prvi vodovod.

Govoreći o brojnim vodovodima i česmama, koje su u Bosni i na Balkanu izgrađene do kraja Šesnaestoga stoljeća, neusporedivi opisivač Bosne i Hercegovine Hamdija Kreševljaković piše: “Neki su vodovodi tako majstorski izvedeni da su se kasnije, kad je ta vještina pomalo jenjavala, tumačili na fantastičan način. Tako primjerice spominjem vodovod današnjeg Prusca, nekadašnjeg malog kulturnog centra Bosne.” Kako mu drago, tek, tko se jedanput uspne iz Prusca na Ajvatovicu, i prođe kroz fantastičnu rasjelinu u stijeni, makar bio laicistički imun na religijski folklor, ne može ne upamtiti zauvijek snažni doživljaj otajstva koji se širi s ovoga mjesta.

Transformiran u islamski ritual, obogaćen prelijepom mističkom legendom zagonetna simbolizma, kult Ajvatovice nimalo ne skriva svoje porijeklo u kultovima vode, šume, plodnosti, obnavljanja, koji pripadaju zajedničkom pra-naslijeđu. A na veoma zanimljiv način o tim dugim i zamršenim putovima profilacije ovakvih domaćih kultova, govori šifra koja je ugrađena u određivanje datuma hodočašća na Ajvatovicu. To određivanje se ne oslanja na islamski, lunarni kalendar, već na kršćanski. Orijentacijska točka je Jurjevo (6. svibnja po starom kalendaru, Đurđevdan), i to tako, da je molitva na Ajvatovici tradicionalno padala u sedmi ponedjeljak po Jurjevu.

Istom mikrokozmosu ikavske kulture, kojemu pripada muslimanska Ajvatovica, ni pedesetak kilometara niz Vrbas prema sjeveru, odmah iza Jajca, pripada i Podmilačje – prastaro katoličko proštenište svetoga Ive. Sedam ponedjeljaka po Jurjevu, po kojima se ravnala Ajvatovica, zapravo je isto ono vrijeme u sunčevoj godini, u koje pada sveti Ivan Krstitelj, osobito čest zaštitnik izvor-voda, kršćanski “prerušen” i modificiran drevni kult sunca – 24. lipnja, čas ljetne ravnodnevnice, noć u kojoj se od pretkršćanskih davnina na vrhovima naših brda pale vatre, što ih u “novije doba”, posljednjih tisuću godina, zovemo ivanjskima.

***

Sutra će se u Podmilačju skupiti oni što se u svojim potribama utječu sv. Ivi, a mi se putimo u Mrkonjić. Grad bez ijednoga hotela, prenoćišta, konaka! Nekadašnji hotel „Krajina“, zaigrana arhitektonska inovacija iz sedamdesetih prošloga vijeka, stoji kao strašilo na vrh grada, pust, zatvoren, oronuo. Najbliže gdje možeš spustiti glavu jest izletište Balkana na putu prema Ključu.

Novi dan je pravi kasnojesenji, kiša, magla, studen. Spuštamo se do crkve, volio bih upoznati župnika, čuje se da je vrijedan i radin, i da je drag onoj šačici župljana što su još preostali u gradu. Nema ga, i on je otišao u Podmilačje.

Udaramo na vrata Danijelu Ć., drugu iz djetinjstva. Primaju nas on i njegova gospođa tako toplo i tako prijateljski, da se raskravljujemo i ostajemo triput dulje nego što smo namjeravali. Rakija, kafa, kolači; razgovor, razgovor – to je ono što mi je najpotrebnije, a što je s Danijelom pravi blagoslov, jer je Danijel čovjek blag, pametan i istinoljubiv, a prirodno obdaren zanimanjem za ljude i odličnim pamćenjem. I sjajno priča.

O svemu tome – na drugome mjestu, u drukčijemu tekstu.

Ivan Lovrenović