Ivan Lovrenović: Blidinje, na vrhu svijeta
Sjene po polju već su se izdužile. Na svjetlu zamirućega Sunca trava zadobila zagasitu bakreno-zelenu, plamteću Boju. Prije konačnoga odlaska na počinak, mami nas da Otkrijemo kamo vodi uski lokalni put koji se odvaja desno Od glavne ceste i gubi između uzvišenja u polju. Kad Zamaknemo iza prvoga od njih, ukaže se drugo, za njim Treće, i kad već pomislimo da će tako unedogled, nađemo se Pred niskom kamenom kućom. Već se smrknulo. Odlučimo Da tu, na zaravanku ispred kuće okrenemo auto i pođemo Natrag, kad iz kuće izlazi starica i srdačno nas pozdravlja. Zove u kuću, na kafu, rakiju. Josip se s njome toplo pita A ona spremno zapodijeva razgovor. Začas saznajemo: Živi tu sama, ali djeca donesu iz Mostara sve što treba A, bome, kad dođe zima i snjegovi, i ona siđe u Mostar I tako, dan za danom, sve je dobro, Bogu fala... Starica sama, u pustinji na vrhu svijeta, dok pada noć: Možemo li išta znati o tom životu, o njezinu svijetu. O Njegovim užasima i o njegovome milju! Mi oholi i umišljeni Da znamo nešto više, koji namjeravamo opisivati njezin svijet. Predosjećaj: kad ne bih brže-bolje utekao natrag u svoj svijet Kad bih dopustio da samo na trenutak uniđem u krug staričina Života, bi li se ovaj moj istopio kao šareni mjehur? (Prepjev)
Ivan Lovrenović