Dvadesetprvi
kako svijet diše?
a što činiš ti?
svijet uživa u izobilju:
novca seksa krvi ubijanja klanja
svijet se davi u bijedi, u gladi
u gladi i bolesti i smrti djece
u neimaštini što oduzima dušu
zatvara sudbinu
pliva u vlastitoj veličini
u laži velikoj i blistavoj kao što je sam:
svoja slika na displeju
velikom kao kugla zemaljska
zajedno sa satelitskim orbitama oko nje
što su je omotale u čvrsto klupko:
slika koja ga je zamijenila
napustili smo vijek dvadeseti
tepali smo mu:
vijek napretka, modernosti
a onaj prije
uzimali prezirno kao pojam zaostalosti
govorili: pa, nije ovo
devetnaesti vijek, majkumu
ovo je dvadeseti
ako koga hoćeš uvrijediti
kažeš: ti si još u devetnaestom
dvadeseti: vijek kuge glada rata
zavjese od gvožđa i ravnoteže straha
koja dijelila je svijet
koja ga je i
balansirala
držala u zglobovima
bio je i vijek djece cvijeća
(nikada to svijet nije vidio
i nikada više neće)
slobodne ljubavi
detabuiziranoga seksa
eksplozije glazbe
blagotvornoga odustajanja od svenačela
borbe suprotnosti
(ništa od svega toga nije te zapalo
ostao si skamenjen)
onda je zavjesa pala
zid je nestao
(ne nama, ne nama
mi ovdje slavni i vjekovni
između une i drine
između save i mora
bogu vjerni, narodu odani
pregradili smo se mnogima novim
izgrađenim od bratskih tjelesa
zalivenih bratskom mržnjom)
dočekali smo dvadesetprvi
govorimo: ovo je dvadesetprvi vijek
s uskličnikom hvale i odobravanja i nade
istim kojim smo častili dvadeseti
mlad je dvadesetprvi, tek mu je četrnaesta
ali sve je već jasno kad
sklopiš trepavice i oslušneš ono
što se kod otvorenih očiju vidi slabo
kod zdravih ušiju ne čuje:
uskličnik koji uza nj ide
uskličnik je
užasa
tako svijet diše
a ti:
ništa
(Sarajevo, srpanj 2014)
Ivan Lovrenović