Dvadesetprvi

kako svijet diše? a što činiš ti? svijet uživa u izobilju: novca seksa krvi ubijanja klanja svijet se davi u bijedi, u gladi u gladi i bolesti i smrti djece u neimaštini što oduzima dušu zatvara sudbinu pliva u vlastitoj veličini u laži velikoj i blistavoj kao što je sam: svoja slika na displeju velikom kao kugla zemaljska zajedno sa satelitskim orbitama oko nje što su je omotale u čvrsto klupko: slika koja ga je zamijenila napustili smo vijek dvadeseti tepali smo mu: vijek napretka, modernosti a onaj prije uzimali prezirno kao pojam zaostalosti govorili: pa, nije ovo devetnaesti vijek, majkumu ovo je dvadeseti ako koga hoćeš uvrijediti kažeš: ti si još u devetnaestom dvadeseti: vijek kuge glada rata zavjese od gvožđa i ravnoteže straha koja dijelila je svijet koja ga je i balansirala držala u zglobovima bio je i vijek djece cvijeća (nikada to svijet nije vidio i nikada više neće) slobodne ljubavi detabuiziranoga seksa eksplozije glazbe blagotvornoga odustajanja od svenačela borbe suprotnosti (ništa od svega toga nije te zapalo ostao si skamenjen) onda je zavjesa pala zid je nestao (ne nama, ne nama mi ovdje slavni i vjekovni između une i drine između save i mora bogu vjerni, narodu odani pregradili smo se mnogima novim izgrađenim od bratskih tjelesa zalivenih bratskom mržnjom) dočekali smo dvadesetprvi govorimo: ovo je dvadesetprvi vijek s uskličnikom hvale i odobravanja i nade istim kojim smo častili dvadeseti mlad je dvadesetprvi, tek mu je četrnaesta ali sve je već jasno kad sklopiš trepavice i oslušneš ono što se kod otvorenih očiju vidi slabo kod zdravih ušiju ne čuje: uskličnik koji uza nj ide uskličnik je užasa tako svijet diše a ti: ništa  

(Sarajevo, srpanj 2014)

 Ivan Lovrenović