Ivan Lovrenović

Fra Josip Markušić 23. septembra 1949. predvodi delegaciju Bosne Srebrene na poluslužbenu audijenciju kod Josipa Broza Tita, i to će istoga časa postati jednim od velikih datuma Bosne Srebrene. Poput Zvizdovića pred sultanom Mehmedom Drugim 1463, kada taj mitski fratar, manji od praške na Osvajačevim čizmama, uspijeva od njega isposlovati skromnu i relativnu ali jedinu ostvarivu i, pokazat će se, transhistorijski važnu slobodu vjere i života, tako sada Markušić od Maršala uspijeva dobiti presudno važnu pažnju – em, za četrdesetak pohapšenih bosanskih fratara, em, za nalaženje modusa vivendi s novom vlašću, borbeno bezbožničkom i još uvijek osvetnički okrutnom prema neistomišljenicima.
O svemu tome onaj koji bilježi pisao je na drugim mjestima, ovdje nas zanima nešto što nije zabilježeno ni u protokolu ni na službenoj fotografiji (inače, savršenom dokumentarnom artefaktu anonimnoga fotografa u Maršalatu).

Fra Josip Markušić na čelu delegacija (čita predstavku)

Kada Markušić sa svojom delegacijom (dr. fra Rastislav Drljić, direktor franjevačke gimnazije u Visokome, dr. fra Karlo Karin, rektor Franjevačke teologije, i fra Bono Ostojić, župnik u Kiseljaku) ulazi u predsoblje Maršalata, dočekuje ga naočit Maršalov ađutant, jednoruk mladić utegnut u novu uniformu, i priginje mu se na jedno koljeno k ruci da ju poljubi na starinski način bosanskih katolika. Fratar se malo plahne, diže ga i šapće: „Neka, Stipo, ne treba, nemoj...“, a mladić se bezbrižno, istovremeno i šeretski i s ljubavlju, smješka i hrabri ga. Kada se za fratrima zatvore vrata kabineta, mladić se i dalje zadovoljno smješka, popravljajući jedinom rukom rubove bluze i službeni kaiš.

Tko je mladić, koji fratru ljubi ruku, i kojega ovaj oslovljava intimno, imenom: Stipo? Predaja kaže, da je stari Markušić ovaj prijem i uspio ugovoriti na prokušani fratarski način – mimo službenih instanci, nego preko ovoga mladića, privatnim zagovorom.

Godina je 1944, maj mjesec, Tito je u Drvaru, tu je cijeli partizanski vrh a i britanska vojna misija s Randolphom Churchillom, sinom britanskoga premijera. O njemačkom planu velikoga desanta nitko ništa ne sluti. Rano ujutro 25. maja pitomci Više oficirske škole bili su „izašli da uče pa su se razmestili po okolnim šumarcima“. Prvi među njima koji je primijetio njemačke padobrance, i potom uzdignuo uzbunu, bio je Stipo Bilan, osamnaestogodišnjak iz Jajca, koji je za partizanima krenuo nakon zasjedanja AVNOJ-a u kasnu jesen 1943. Otac mu je bio sitni trgovac iz Varoša, dobar i poslušan katolik, svake nedjelje u crkvi, bogu božije caru carevo, a i sebi u džep koliko se može. Bolje više, nego manje. Djece je bila puna kuća, Stipo je po redu bio negdje u sredini. Krstio ga je, kao i toliku drugu jajačku djecu, fra Josip Markušić (a onaj koji bilježi puno je puta čuo od svojega djeda, kada je već Bilan bio na nekim političkim dužnostima u Sarajevu, pa bi ga spomenulo na radiju ili u novinama: „Ovo mi je kumče, drž'o sam ga na krštenju, dobar sam bio s njegovim ocem Ivom, pa mu nisam mog'o odbit. Sin mu se ono uz rat odbio u partizane, ali pričaju da nije naopak. Ne bi rek'o da me se sjeća.“).

Kada je pobjednički Maršal sjeo u Beograd, na čelo novoj državi, nije zaboravio Stipu Bilana. Vidjelo se da mladić nije od karijere niti za kakve velike funkcije, ni vojne ni političke, nego taman za dobroga posilnog, vjernog i vedrog; ni gubitak ruke (u nekoj slučajnoj eksploziji, dugo nakon Drvara) nije smračio njegovo lice ni smanjio volju za životnim užicima.

Glas o njegovoj službi, naravno, brzo se raščuo u Jajcu i u franjevačkoj Bosni. Kada je u fratarskim vrhovima pala odluka da se mora u Beograd, Titu (jer nikome drugom i nema smisla ići), sve se uredilo privatnim putem, preko staroga Bilana i njegova sina, ađutanta. Opet, Markušić je i u Beogradu, iza svojega skoro desetgodišnjega službovanja u samostanu i crkvi sv. Ante tridesetih godina, ostavio mnoga poznanstva, pa se mora pretpostaviti da ni ona nisu bila neiskorištena...

Ništa osim ovih nekoliko šturih podataka ne znamo sa sigurnošću. Fratri iz delegacije odavno svi su mrtvi, a ni dok su bili živi nisu pričali mnogo, jer nije bilo važno ni uputno da se priča, bilo je važno da se nešto postigne i učvrsti.

Tako, sve što je ostalo, jest priča kako je Titov ađutant u sred Maršalata, u Beogradu, poljubio ruku starome fratru.