Ivan Lovrenović

Dođe mi na san Hamdija: u drumskoj mehani, na proputovanju Iz nigdje neznano kamo, grlimo se radosno, preko svih ovih Godina. Znam da je merhum, a, opet, kako to samo majstor-san Umije srediti, živ je, ne može biti življi, mlad i čvrst, i dirnut sam Time. Ne izgovaramo to nijedan, a obojica znamo: ne pije više, Riješio se zauvijek. Iz njegova smeđeg kaputa i iz njegovih jakih Brkova – jedno i drugo kroja iz sedamdesetih prošloga stoljeća – Bije nekakva mirisna svježina, zdravi mu se zubi smiju onom čistom Nevinom bjelinom. Uza nj žena, lika joj ne poznam, pretražujem po Pamćenju ali nikako da ga nađem, odustajem, neka je tako kako je, Ali, opet, nekako, znam da to mora biti ona, Željka. Raspline se zatim San, i pretopi u neki drugi, ali ostane i nakon buđenja; preživ je, Prestvaran, dugo kroz dan prati me, ne nestaje i ne odustaje. Kako pričati o Hamdiji i Željki, njihovu priču žestoku i strašnu? Pogotovo ti, koji sâm nisi ni žestok ni strašan, a koji joj se klanjaš, Osjećajuć njezine krajnosti kao nedostižnu predanost sudbini, kao Ultimativnu hrabrost pred životom, kao užasnu cijenu ljepote, baš Kako je pisano: „Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine Ili sjaj ljudske krvi.“[*] Kako, dakle, sve to – zanos, ljubav, bol, propast, Grijeh, i te strašne smrti pričati, ako ne strogo stegnuto i eliptično, Čuvajuć se ohole metafore, ponizno i bez ukrasa, naročito bez Dometanja. Ono što znaš, znaš. Ništa drugo. Hamdija N. bješe mlad profesor književnosti, dva čovjeka u jednome. Jedan vedar i drugarski, predan ljudima i dobru, sa čistim i jasnim Pogledom na sve stvari. Njegovo da bilo je - da, njegovo ne bilo je - ne. Drugi – mrak alkohola. Nije on pio od meraka kao rutinirani akšamlučari Epikurejci, nije pio ni račundžijski kao oni polovični pijanci koji Imaju mjeru, pa znaju kad treba stati. Pio je da se ubije. Tako je i Govorio: ubit će me piće, kao i moga starog. Nije bilo strašno što je to Govorio, strašno je kako je to govorio: pomiren i riješen, s nekakvim Krajnjim ponosom i zanosom koji ne trpi prigovora. Željka M. bješe tek punoljetna ljepotica, ne zovna i ne raskošna, već bijela I tanka, tamnih očiju i zasanjana pogleda - mladoj redovnici i gejši Pripravnici mogao bi pripadati jednako. Čim je maturirala, njihova je Ljubav planula javno. On je nju na rukama nosao, ona se uza nj privijala Blisko i vjerno kao lozica. Sablazan koju su širili – profesor i učenica, Musliman i katolkinja, javno se ljube! – nije ih doticala, lebdjeli su Iznad stvarnosti, iznad svojega malog grada, iznad Zemlje, poput Chagallovih ljubavnika. Ne može to dugo, neće to na dobro – Mudrovala je čaršija, siktala mahala. I nije potrajalo, i nije na dobro Izašlo. Ali ne po čaršiji i ne po mahali. Nitko ne može znati sigurno – Po čemu i zašto. Vjenčali su se, počeli živjeti zajedno, ona je rodila sina, Sve je izgledalo dobro. Odjednom, preuzeo je onaj drugi. Ne pamti se u Malome gradu da je itko ikada tako pio: bez prestanka, bez triježnjenja. Izgovarao je nerazumljive sklopove, gledao u te ogromnim prestravljenim Očima, postajao nasrtljiv i goropadan, ali sa sve manje snage u tijelu, U rukama. Počeli su ga nalaziti u blatu, voditi kući, u kojoj nikoga nije Prepoznavao, ni za koga imao ljubavi. U jednom od rijetkih nešto bistrijih Stanja shvaća da nje nema, otkriva da je s djetetom otišla svojoj materi. Ovako se svršilo. Nju su – za kaznu ili za spas - poslali nekamo rodbini, U drugi grad. On je, stalno pijan, zakrvavljenih očiju, pokušavao doći do Djeteta, nisu mu dali. Nitko nikada nije saznao što se u staroj ženi slomilo Kako je moralo izgledati njezino spremanje s unukom na njihovo posljednje Putovanje, kako su se u njoj izmiješali i izjednačili ljubav i smrt. Tek, u Mali grad pala je vijest: baka je s unukom stigla u Banju Luku, otišla do Vrbasa i ne ispuštajući unuka iz naručja spustila se u njegovu brzu zelenu Vodu. Nedugo poslije toga umro je i on: ispio ga je svega alkohol. U mome snu, u drumskoj mehani, na proputovanju iz nigdje Neznano kamo, dragi su, vedri i sretni, Hamdija i Željka. Ništa ne smeta Što znam da je on merhum, i što njoj lika ne mogu da se sjetim. Što hoće, što ispunjava san?