Ivan Lovrenović

Dovršavajući u rujnu 1944. u Zagrebu, pred odlazak u partizane, svoj rukopis o mjesecima provedenim u ustaškom logoru Stara Gradiška, Ilija Jakovljević nije mogao ni slutiti kako će ga njegov preostali život i njegova mračna smrt dopisati, i svrstati među najautentičnije protagoniste logorologije, tog uzvišeno apsurdnog, najrelevantnijeg žanra i iskustva evropskoga Dvadesetoga stoljeća.

Rođen u Mostaru (1898), Jakovljević se je školovao u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je postao uglednim advokatom, književnikom i novinarom. Uređivao je nekoliko časopisa i listova. Predsjednikovao je neko vrijeme Društvom hrvatskih književnika, te je ostao upamćen kao vrlo energičan i produktivan organizator. Samo njegovom zaslugom - sjećali su se stariji pisci - moglo je biti ostvareno znamenito gostovanje grupe hrvatskih književnika u Sloveniji, na koje je uspio povesti zajedno Tina Ujevića (nakon njegova sedmogodišnjeg življenja u Sarajevu) i Vladimira Nazora.

Pristaša Hrvatske seljačke stranke, pokušavao je u novinama koje je uređivao (“Hrvatski Dnevnik”, između ostalih) vrlo temperamentnim stilom i neobično individualiziranom političkom artikulacijom praviti liberalno-demokratski zasnovan kritički otklon i od kraljevskoga jugoslavenskog režima, i od boljševičkoga internacionalizma i revolucionarstva, ali i od divljega nacionalizma.

U logor otpremljen je, zajedno s povećom grupom profesora, znanstvenika i intelektualaca, već u listopadu 1941. U mjesecima koji su slijedili, druge su nekim redom oslobađali, a Jakovljević je ostao sam i čamio u Staroj Gradiški sve do 17. prosinca 1942.

No, time sudbina još nije opisala puni krug. O onomu što slijedi, znamo samo gola, hladna fakta. Nakon izlaska iz logora, Jakovljević u rujnu 1944. odlazi u partizane. Poslije propasti NDH, završetka rata i pobjede komunista, Jakovljevića ponovo hapse. Ovaj put bez povratka. Poznat je samo datum smrti u zatvoru: 28. X. 1948. Pokušalo se je, kao i uvijek u takvim slučajevima, službeno sugerirati samoubojstvo.

Nakon toga nastupa polstoljetna šutnja, potpuni zaborav. Dovoljno je prelistati udžbenike, preglede, leksikone, imenike. I ono malo što u njima o Jakovljeviću ima, stalo je u pet redaka i u sedam bibliografskih činjenica.

O toj šutnji i o takvom zaboravu, htio bih povodom Jakovljevića ovdje ispisati nekoliko vlastitih neveselih iskustava i razmatranja.

U jesen davne 1965. godine – bio sam na studijima u Zagrebu – izašla je knjiga Antuna Barca Bijeg od knjige. Priredio ju je Jure Kaštelan, uz privolu Barčeve udovice, deset godina nakon autorove smrti. Teško i rijetko smo tada mogli kupovati knjige, ali nekako sam potpuno jasno znao da ovu moram ne samo pročitati nego i imati. Knjiga je nosila podnaslov Zabilješke iz g. 1943. i 1944., a uz ostale tekstove imala je i poglavlje pod naslovom KZSTG. Ni do danas mi nije ishlapio tmuli osjećaj jeze što su je izazivali ti tako verzalom ispisani i poredani zloslutni sugaslnici, koji su značili: Kazneni Zavod Stara Gradiška.

Barčeva knjiga bila je udar i neka vrst obasjanja. Bleiburg za mene još od malih nogu nije bio tajna: njegove su posljedice dobrim dijelom određivale život u kući. Također, nekako sam zarana sentimentalizam, koji je gradio mučenički i pravednički mit i hranio tugu udovica i siročadi, počeo u sebi zamjenjivati kritičkim propitivanjem uzroka. Naravno, ono prvo je emocionalni humus, i on ne može nestati nikada, ali ovo drugo je već do susreta s Barčevom knjigom temeljito obavilo svoj posao: NDH i Ante Pavelić za mene su bili sinonim zla najprije kao uzroci moje nesreće. Sve ostalo samo se je na to nadodavalo.

No, o Jasenovcu i uopće o ustaškim logorima i zlodjelima moglo se je znati samo ono što je nudila službena jugoslavenska ratno-ideološka pedagogija. Ono o čemu je ona govorila jest bilo strašno, ali svaka službena pedagogija u jednom trenutku počne gubiti vjerodostojnost i uvjerljivost, zbog toga što pretjera u stilizaciji i manihejskoj shematizaciji svojih sadržaja i poruka. Da su u logorima bili i ljudi poput Barca, dakle, vrijedni hrvatski nacionalni intelektualci, praktični katolici, ugledni pripadnici višega građanskog sloja, i kako su oni o tomu svjedočili – o tomu nismo mogli imati pojma, jer službena stilizacija takve je netipične sudbine i podatke nastojala učiniti nepostojećima. Tako se i dogodilo, sasvim paradoksalno, da je zapravo tek Barčeva knjiga meni otkrila konkretnost ustaškoga logora, njegov stvarni užas. Kao gorki lijek upala je u jedan tegobni solilokvij, koji traje od djetinjstva, da potvrdi ispravnost sve jasnijih uvjerenja, mučno stjecanih u prokletom njihanju klatna od ranjene obiteljske intime do spoznaje o zločinačkoj prijevari, i natrag.

Nasuprot takvoj njezinoj silnoj važnosti u osobnoj anabazi, Barčeva knjiga je – u našim prilikama i među našim mentalitetima potpuno očekivano – u javnosti praktično prešućena. U ideološko-politički interesno zasnovanom sporu “dviju strana”, iz kojega su moralni aspekt i ljudska patnja prezirno isključeni kao potpuno bezvrijedni kriteriji, a sva žestina bitke koncentrirana na broj i nacionalitet žrtava, ovakvi slučajevi i svjedočenja naprosto su neupotrebljivi, pa i nepoželjni. Kako će pokazati i Jakovljevićev primjer, za takvu ogluhu postoji još jedan motiv i razlog. Lako ga je, neprolazno aktualnoga u svoj njegovoj malograđanskoj mučnosti, raspoznati na fonu ovoga mjesta iz Barčeva zapisa rječita naslova Književnost u logoru:

Dolaze k nama novine, s člancima o novim knjigama i književnim prilozima pisaca, koji su ostali u Zagrebu. U Zagrebu se i dalje objavljuju knjige, i o njima se pišu reklamni sastavci. Natječu se pojedinci da čitaocima dokažu, kako je hrvatska književnost istom sada došla u priliku, da se slobodno razvija. Piše Zlatko Milković roman “Tamnica”, zgražajući se nad onim, što su njegovi ustaški sumišljenici patili pod Jugoslavijom. Piše Vinko Nikolić čakavske stihove, jadajući nad sudbinom Šibenika pod talijanskom vlašću. Muči se jadni Vlado Vlaisavljević, da svake nedjelje napiše za novine kakvu crticu. Objavljuje Ante Bonifačić svoje ideološke članke, Jerko Skračić svoje uspomene na zatvore, Jožčenko svoje humoreske o protivnicima ustaške vladavine, Marko Čović svoje patetične političke članke. O svemu tome izlaze bilješke, ocjene, panegirici. Novine donose i lirske pjesme, novele, ulomke romana. Sve mi to marljivo čitamo, pa i više puta. A na koncu iza svega ostaje praznina, i mučno pitanje: o čemu ti ljudi pišu? Zar ne vide, što se događa s čovjekom?

Barčevu knjigu u potonjim godinama i desetljećima nisam prečesto uzimao u ruke. Za to nije bilo razloga: s melankoličnim svijetom njezinih slika i zapisa ja sam se intimizirao odmah, i oni su se preselili na nekakav osobni “hard disk”. Sugovornika ionako nije bilo; s kim god si pokušavao zametati razgovor, nije išlo. Ogromna većina nije nikad saznala da takva knjiga postoji, a oni drugi, koji su znali, dijelili su se ideološki – na Hrvate, kojima je sve to pomalo zazorno, i pisac i knjiga i to čeprkanje po logorima, te na Srbe, kojima je to gotovo svetogrdno: Hrvat-katolik će da mi svedoči kao žrtva Jasenovca!

Dugo nakon toga, početkom osamdesetih u Sarajevu, preda me je isplutala još jedna čudesna krhotina iz te zatajene i prezrene hrvatske logorologije. Bilo je to u vrijeme kada su se počeli pojavljivati zreli rezultati aletrnativnoga shvaćanja kulture i književnosti, sasvim intencionalno postrani od glavnoga, tromog i sterilnog toka oficijelne matrice “socijalističkoga samouopravljanja”. U predanom traganju za zanemarenim pjesnicima metafizičke inspiracije i u pokušaju sistematskoga prevrednovanja moderne bosanske pjesničke baštine, Slobodan Blagojević, kritičar, pjesnik i esejist s naglašenom filozofskom vokacijom, pokrenuo je ediciju BH 20. Za cijeli pothvat dobrim dijelom zaslužno je, zapravo, bilo Blagojevićevo otkriće knjige pjesama Lirika nevremena Ilije Jakovljevića. Da, to je zaista bilo otkriće! Svi, koji smo surađivali na tom izdanju, bili smo frapirani književnom zrelošću i intelektualnom snagom Jakovljevićeve poezije, i, tomu nasuprot, njezinom potpunom zaboravljenošću. A to prvo izdanje Lirike nevremena iz 1945, koje je Blagojević iskopao u sarajevskoj Vijećnici, po cijeloj izvedbi bilo je prvorazredno djelo logorologije. Pjesme su nastale u logoru Stara Gradiška, kako svjedoči pisac predgovora: “...često pisane samo na ostatcima papira za zamatanje, na rubovima novina, namjerno nejasne, skrivene u podstavi kaputa, u cipelama, da ih ne pronađu ustaše”. Pisac predgovora – nije teško pogoditi! – Antun je Barac. A uz autora Jakovljevića , predgovornika Barca, u knjizi je prisutan i treći supatnik iz logora – Radoslav Horvat, zagrebački knjižar, koji je knjigu izdao!

U sarajevskoj i bosanskoj književnoj javnosti ime Jakovljevićevo i njegova Lirika nevremena nakon ovoga izdanja nekako su i počeli živjeti. O knjizi se pisalo, Slobodan Blagojević je kao pogovor napisao izvanredan filozofski esej za koji je uzeo naslov jedne Jakovljevićeve pjesme: Zimski solsticij nad konclogorom, pojedine pjesme uvrštavane su u preglede, panorame i antologije, a cijela knjiga štampana je još jedanput 1985. godine u ediciji bosanskohercegovačke književnosti u pedeset knjiga.

No, pokušaj oživljavanja Jakovljevićeve poezije i uopće njegova djela, ili samo zanimanja za njegovu sudbinu, u hrvatskoj javnosti ostao je jalov. Sudjelujući na simpoziju o Ivanu Goranu Kovačiću, što ga je u jesen 1983. organiziralo Društvo hrvatskih književnika, govorio sam o Lirici nevremena, preporučujući skidanje prašine s velikoga djela. Razgovori, međutim, koje sam tada a i kasnije – opsjednut strašnim upitnicima Jakovljevićeve sudbine, i njegovom poezijom – pokušavao poticati s još živućim bardovima hrvatske književnosti, koji su svi odreda bili i Jakovljevićevi znanci, suvremenici, možda i prijatelji, uvjerili su me u olovnu neprobojnost građanskoga mira...

Sada pak, ovim novootkrivenim rukopisom iz Stare Gradiške nesretni i snažni taj čovjek ponovo nas – iz polstoljetne prekogrobne daljine – uznemiruje i opominje da se u bitnomu ništa nije promijenilo. Opisujući svijet zločinaca i žrtava starogradiškoga logora direrovskom preciznošću, nadnoseći se nad fenomen zla i zločina nezajažljivom zainteresiranošću moralista i anatoma istovremeno, ali također elaborirajući političko-građanska zbivanja, Jakovljević na mnogo mjesta, čak i u frapantnim detaljima – kao da piše o ovom našem minulom ratu i tekućem vremenu.

Pljačkaši i kriminalci na vlasti; Narod, Domovina, Crkva kao opsjena, prijevara i zabluda; veliki politički hohštapleri i zločinci s Projektom i Misijom, na jednoj strani, a na drugoj mali, beznačajni, kukavni čovječuljci, koji ni mrava ne znaju zgaziti, a onda odjedanput otkriješ da su doslovni koljači; otužna ganutost pred prizorom mrtvih, opljačkanih, degradiranih i poniženih ljudskih tjelesa... Veličina hrvatske književnosti, gromada od romansijera, lički rapsod a ustaški ministar Mile Budak, o kojemu Jakovljević ispisuje zajedljive a lucidne logorske kritičke marginalije, od kojih ni do danas hrvatska kritika nije napisala ništa bolje ni točnije... Židovska tema, zahvaćena šokantnom iskrenošću i dokumentarnom autentičnošću, sa silnim darom tragičkoga uživljavanja u nesreću ovoga svijeta kojemu je namijenjeno istrijebljenje... Povorka žrtava, poznatih i nepoznatih, autentično svjedočenje o smrti pisaca Grgura Karlovčana i Pavleka Miškine, te staroga haesesovca Karle Kovačevića...

Kad razmišlja o Bosni, a to je počesto, Jakovljević manifestira zaprepašćujuće modernu, gotovo da se kaže aktualnu prodornost razumijevanja te zemlje, i sposobnost uživljavanja u sudbinu njezinih ljudi i naroda, izrijekom: Srba, Muslimana, Hrvata – sasvim jednako. A u političkom smislu kao da mu je već onda bilo jasno ono što mnogima nije ni danas, nakon Daytonskoga sporazuma. Ovako Jakovljević ironijski parafrazira “bosansku politiku” Uzvišenoga, jednoga od najfascinantnijih likova njegove logorske proze:

Iz ovih krajeva moraju pravoslavci nestati. To je politika nadzorne službe, kao što je politika četnička, da iz istočne Bosne moraju nestati muslimani i katolici, kako bi pravoslavna manjina postala većinom. Sve mi je jasno: Ako bi četnici istrijebili nepravoslavni elemenat iz istočne Bosne, proglasili bi je “čisto srpskim područjem”, a zapadne bi krajeve tražili, jer su tamo, barem na sjeveru, pravoslavci u većini. Ustaše opet rade isto, samo obrnuto: žele istrijebiti pravoslavce iz sjeverozapadnih krajeva, da od njih naprave manjinu, a pravo na istočne krajeve temelje na tome, što tamo pravoslavci nisu u većini. Ima li dakle među njima kakve razlike?

Kad bi se i do kraja nabrojalo sve o čemu Jakovljević piše, time ništa važno ne bi bilo kazano o karakteru i spisateljskom identitetu njegova rukopisa. A baš to je ona osobina po kojoj nas on drži i nosi. Jednostavno rečeno, on je književno ostvaren i pun. Rastresite i fragmentarne strukture, a opet čvrsto vođen i građen oko prepoznatljivih svojih glavnih motiva, uobličen na jednostavnoj kronološko-dnevničkoj shemi, Jakovljevićev se tekst u današnjoj recepciji lako najprije doima kao roman. Pošto je Jakovljević po svojoj primarnoj vokaciji i znatiželji, očevidno, nezasitan opservator ljudskih likova, ovaj se rukopis dade i tako promatrati: kao niz, ili točnije mozaik novelistički uobličenih studija, portreta ili biografskih skica, među kojima su neke sačinjene upravo virtuozno. Isto se može reći i za neke scene. Primjerice, sasvim sam siguran da u sami šalamovljevski vrh logorologijskoga žanra spada ona demonska scena proslave autorova rođendana!

Način na koji Jakovljević prosuđuje događaje i ljude oko sebe, svjedoči o ogromnoj moralno-intelektualnoj suverenosti i individualnoj prosvijetljenosti. O događajima i o njihovu užasnome značenju, o ljudima i njihovoj stvarnoj vrijednosti, ali i nesaznatljivoj prirodi, te o tomu kako se čovjek mora držati u graničnim situacijama – Jakovljević zna sve. Njemu nije potreban alibi distance ili malograđanske neupućenosti. Jakovljević zna najstrašnije znanje: ja sam mjerilo svijeta, niotkuda nikakav popust ne mogu pribaviti za moj postupak. Nepogrešivo osjećajući da je drama njegovoga stoljeća drama odnosa pojedinca i kolektiva, on relacionira ovako: “Idem u susret novim događajima i doživljajima spreman ako ima biti, podnijeti i najveće tegobe, idem znajući da kao i toliki drugi možda ne ću dočekati spas naroda. Ali spasavajući svoju osobnu slobodu, ja ujedno spasavam i svoju dušu.”

Ne pripadajući ni jednomu od kolektivističkih ludila svojega vremena, Jakovljeviću je bilo suđeno da iskustvom dopre do samoga crnog srca i jednoga i drugoga. O jednomu imamo, nakon Lirike nevremena, i izravno biografsko-dokumentarno svjedočanstvo. O drugomu, koje ga je i progutalo, ne znamo ništa. “Ovo je zemlja grobova” – kaže on na jednom mjestu u svojoj starogradiškoj prozi.

Otkriće rukopisa Ilije Jakovljevića o zatočeništvu  u ustaškom logoru u Staroj Gradiški 1941. i 1942. godine moralo bi biti jedan od najvažnijih događaja suvremene hrvatske književnosti. Ni ta književnost, ni općenito hrvatska građanska “slika o sebi”, poslije ove knjige ne može ostati ista. Jakovljević svojom sudbinom i svojim tekstom-testamentom – pedeset godina nakon svoje smrti – dramatično u tu književnost unosi nova mjerila i postavlja pred opću recepciju nove zahtjeve – moralne, intelektualne, političke.