Ivan Lovrenović

Svima je ista kob, pravednomu kao i opakom, čistomu i nečistomu, onomu koji žrtvuje kao i onomu koji ne žrtvuje; jednako dobru kao i grešniku, onomu koji se zaklinje kao i onomu koji se boji zakletve. (Eklezijast)

Cio nebeski i planinski polukrug što ga kroz svoj prozor gledam,
a on gleda u me,
od brdā ispod Crepoljskoga do Trebevića, i natrag,
zastrt je gustom sivom koprenom.
To izgleda kao kad nam se kiša spušta s brda, a još nije došla do nas.
A nema kiše.
Pa je pomalo zastrašujuće, pojačano zlom atmosferom zaraze koja je zavladala našim osjetilima. Našim svijetom.

Napokon saznajemo.
Hidrometeorološki zavod i zavod „Dr. Andrija Štampar“ iz Zagreba javljaju:
to što gledaš i čemu se čudiš,
prašina je što ju je donio jaki vjetar a podignuo ju je iz pustinje Karakum, istočno od Kaspijskoga jezera u Aziji. Mikronski je sitna, uvlači se u pluća, čak u krvotok, udara i na srce.

U osnovnoj školi, u dubokoj davnoj Bosni, uho je ponijelo i upamtilo
dvije riječi jaka zvuka i ritma:
pustinja Karakum i pustinja Kizilkum.
A jezični damar odmah proradio.
Što je kum, znao si i prije polaska u školu. Ne kûm, onaj što te drži na krštenju, već kűm, riječ s brzim akcentom, oštra i suha taman kao i tvar koju imenuje: pijesak.
Riječ azijska i turska, a kućna i domaća, tako i toliko, da ti hrvatski pijesak još zadugo zvuči malo tuđe, izvještačeno.

Did je ustajao rano, prije doručka poslovao nešto po avliji i po bašči, oko krava u štali, a kada bi to pozavršavao i pošao u kuću, za stol, prao bi ruke kumom:
okvasi dlanove, zagrabi pregršt čista prosijanog pijeska s gomilice što je uvijek stajala pod kućom, dobro istrlja ruke pa onda hladnom vodom izapere.

Znaš već i da kara znači crn. Trebalo je samo još saznati što je kizil, a to bude lako i brzo - turski: crven. Tako dvije pustinje, osim položaja na školskoj karti, dobiju u tvojemu doživljaju i svaka svoju boju.

Tako se širio tvoj svijet,
tako se u njemu povezivale stvari daleke,
otkrivale bliskost, srodnost:

preko gomilice pijeska u dvorištu, pod kućom,
didova običaja da pere ruke kűmom,
riječi kućnih, familijarnih a pridošlih izdaleka, s Istoka,
postavši našima i trista godina prije tebe.

Slegnut će se prašina iz Karakuma, otplavit će je i otopit kiše,
sjedinit će se sa zemljom ispod nas. (Kao i ti, kad bude tvoj čas.)

Virus neće.

Virus zli, kojemu još ne znamo pravu ćud ni svu moć,
nit znamo po koga će još doć a po koga neće,
tko će preteć a tko preteć neće,
ali već znamo da je morija nemilosna.

I kad nas ne obuzme, i kad nam ne uzme život,
oduzima nam snagu, život onemili.

Znamo i ovo: ne pravi razliku među narodima, zemljama, kontinentima.
Ni među ljudstvom: ne razlikuje bogata i siromaha, sita i gladna, malena i velikoga, vlasna i nemoćnoga, dobra i zloga, mudra i ludoga.

Slijepo pravedan, zli bog.