Ivan Lovrenović

Odgovori na anketu Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu web-stranice stilistika.org

1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?

- Dvostruko sam biće u tom pogledu: normativni čistunac i vernakularist u jednoj osobi. Dresirani zatočenik starinske sheme „pravilno-nepravilno”, i radikalno liberalan poklonik ideje da je u jeziku pravilno sve, što u jeziku postoji. Onaj prvi sav se nakostriješi kad u tekstu vidi, recimo, „maketi”, „nageti”, „jeste” (umjesto jest), odmarati (u povratnom značenju ali u nepovratnom obliku, bez zamjenice se), kad vidi nagomilavanje dužih pridjevskih oblika te kako se potpuno izgubilo razlikovanje određenoga i neodređenog pridjevskog vida, kad vidi kako je, sve u strahu velikomu od „srpskoga” dakanja, zavladala do potpunoga besmisla upotreba priloga kako, da o nekorektnostima u pisanju jat-ovih refleksa i u nerazlikovanju č i ć i ne govorim, itd, itsl. Što tek s onima bezbrojnim akcenatskim i drugim „ogrešenjima” o ortoepiju, koja nas bombardiraju s televizije i s radija, s javnih govornica, a koja u pisanom tekstu nisu vidljiva, pardon, čujna!

Međutim, odmah se javi onaj drugi, liberal i vernakularist: sav se nakostriješi na nakostriješenost prvoga, čistunca. U digresiji, sjećanje: kao „rasni” štokavac i ijekavac, s lakoćom sam prolazio sve scile i haribde seminarskih radova, testova i ispita tokom dvogodišnjega kolegija suvremenoga književnog jezika kod strašnoga (i dobrog) profesora Jonkea, dok su kolegice i kolege s drukčijim dijalektalnim zaleđima (a zapravo jezičnim u punom značenju pojma materinski jezik: čakavski, kajkavski, zagrebački...) muku mučili, propadali, ponavljali, izbezumljivali se, mnogi napuštali studij zauvijek. Tada sam se in vivo susreo s bazičnom nepravdom i terorom ugonjenja u jezični standard, valjda nigdje tako strašnim kao u hrvatskom slučaju.

Još jedna digresija o hrvatskom jeziku. Na jednu duhovitu opasku Tomislava Ladana, da je ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari „hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi” replicirao sam (nažalost na daljinu, tekstom, ne licem u lice, jer se s genijalnim Ladanom nikada nisam sreo): da, tačno, samo ne znam zašto oduzimati!

Jezik koji mi je potreban u pisanju, sav je onaj jezik koji mi je intimno razumljiv kao moj. To je beskrajno mnogo šire od onoga što dopušta hrvatski standard i njegova norma – to je naprosto sve ono što sam u jednome eseju o Andriću nazvao štokavskim univerzumom, a što je povijesno i literarno ovjereno cijelom onom ogromnom baštinom jezika iliričkoga, ili slavobosanskoga, ili jezika slovinskoga kako se govori u Bosni, sve tamo od Ivana Bandulavića, Matije Divkovića, Stipana Margitića Jajčanina, Bartula Kašića do danas.

Ukratko: pravopis i normu praktično poštujem i primjenjujem, čak i preskrupulozno, a „teorijski” ne držim do njih nimalo. Prvo, zbog njihove konvencijske, dogovorne, „isuviše ljudske”, restriktivne i prisilne prirode, drugo, zbog njihove u našim prilikama gotovo histerične nestabilnosti. Od svih dosadašnjih pravopisnih priručnika, a bilo ih je za moga života mnogo, najpametniji mi je i najbliži govornoj praksi onaj danas nepoznat i prezren Marković-Ajanović-Diklićev iz 1977. godine. On se odnosi prvenstveno na moju, bosanskohercegovačku jezičnu stvarnost i perspektivu, ali mislim da su njegova rješenja, s tendencijom normativne inkluzivnosti, svrsishodna u cijelome štokavskom prostoru i danas. Uostalom, fina ironija koja prati njegovu sudbinu možda najbolje svjedoči o njegovoj kvaliteti: taj priručnik jest doživio nekih petnaestak izdanja, ali nikada nije službeno „ozakonjen”. (U imprimaturu tadašnji Pedagoški savjet BiH „preporučuje njegovu upotrebu u starijim razredima osnovne škole i u srednjim školama, ali bez obaveze  učenika na njegovu nabavku”.)   Znalo se, dakle, da je dobar i prikladan, ali se nekako uvijek zaziralo od njegove inkluzivističke subverzivnosti.

2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?

- Ne dam lektorirati svoje tekstove, ali ne zato što bih mislio da sam nepogrešiv, ili što ne bih poštivao lektorski posao; ùˬpotrebi bavio sam se njime ìˬsām, i znam kako je težak i nezahvalan, a koliko koristan može biti piscu lektoriranoga teksta. Ne, nego zato što svoj tekst s ogromnom, vjerojatno pretjeranom pažnjom jezično cizeliram i u stotinu voda prepiram, pa je ono što na kraju ostane nepotrebno i nemoguće lektorirati, čak ako i ima pokoje pogrešno i ne najsretnije nađeno rješenje. Beskrajno mi je, međutim, važan korektorski posao u borbi protiv tipfelera i sličnih brljotina, koje znaju užasno uneređivati tekst.

Dobar urednik-čitač, redaktor kako se to nekad zvalo, zlata je vrijedan, to je do banalnosti poznato. Nauređivao sam se knjiga u svome vijeku, uređujem ih još i danas, i znam o čemu govorim. Kad se nađe takav, suradnja između njega i autora zna biti svečanost! No, ta se profesija i to umijeće gotovo sasvim izgubilo, i u novinama i u izdavaštvu.

3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?

- Ne, ionako ih je previše. A ironičnik? Pa, ako tekst sam ne isijava ironičan ton i značenje, ne pomože mu ni arsenal interpunkcijskih znakova. 

4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?

- Naglas ne čitam, nego u sebi, po stotinu puta, „slušajući” u unutarnjem sluhu pojedinu sintagmu, rečenicu, i tražeći najbolja rješenja: značenjska svakako, ali i sintaktička, intonacijska, ritamska, akcenatska. Nekad se ona pogode otprve, tada su najbolja, nekad ih valja mukotrpno tražiti, sve oslanjajući se na sluh, na govornu melodiju. Konvencionalno se misli da je to važno u poeziji, a ja ne vidim nikakvu razliku u tom pogledu između poezije i proze, pa i eseja i, čak, trivijalne novinske kolumne.

Čitatelj je u svemu tome, naravno, uvijek na neki način prisutan čak i ako to, kao autor, „ne znam” ili neću da znam. Ako nikako drukčije, a ono u tom unutarnjem glasu koji provjerava, preispituje, sumnja i traži, koji bi da se uživi u ulogu vanjskoga, „objektivnog” čitatelja-kritičara, a kadar je da zauzima najrazličitija gledišta i isprobava najrazličitije kriterije.

5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?

- Bliska mi je figura po kojoj bi stil u književnosti bio jedinstven „znak prepoznavanja” autorstva poput otiska prsta za jedinstvenost osobe. Ipak, nije to ni blizu tako jednostavno ni jednostruko. O vlastitome stilu, a i o stilu uopće, nikada ne razmišljam kao o nečemu „samome po sebi”. Ako uopće razmišljam, onda je to samo u traženju konkretnih rješenja u konkretnom tekstu. A promjene? U dugu životu i u bavljenju raznovrsnim spisateljskim praksama svakako ih je bilo i moralo biti. Ono o čemu bih mogao govoriti kao o svjesno poduzimanom mijenjanju, odnosi se na borbu protiv rječitosti, na usavršavanje tehnike oduzimanja, na umijeće vanjskoga hlađenja teksta da bi dobio na unutarnjoj temperaturi. To je bitka s demonom; nikada nije sigurno ni konačno dobivena.