Ivan Lovrenović

(Iz rukopisa)

O fra Ljubi Hrgiću ovdje će se još govoriti, vidjet ćemo mnoge njegove strane, poželjne i one druge, ova pripovijest i jest njemu posvećena. Da vidimo sad tko je Vojislav Nastić, monaškim imenom Varnava, na majskom zasjedanju Arhijerejskoga sabora Srpske pravoslavne crkve 1947. izabran za vikarnoga episkopa hvostanskog s arhipastirskom službom u Sarajevu, a već u decembru uhapšen i bačen u istražni zatvor.

            Rođen je 1914. godine u kući oca Atanasija i majke Zorke, hercegovačkih izbjeglica u Garyju, nadomak Chicaga, na južnoj obali golemih voda hladnoga Michigana. Bio je to cvatući grad čelika, crnaca, srpskih i hrvatskih doseljenika, kojemu je bila proreknuta blistava sudbina grada stoljeća, da bi šezdesetih godina, nakon nemilosrdne promjene konkurencijskih odnosa, postao grad utvara - polunapušten, urušen, zadivljao. Jesu li se dvije godine stariji Mladen Sekulović iz bilećke doseljeničke porodice i mali Vojislav Nastić mogli kao djeca poznavati i susretati, nećemo saznati, a lako je zamisliti da jesu. Tek, Mladen je otišao svojim putom, postavši kasnije veliki holivudski karakterni glumac Karl Malden. Vojislav s osam godina napušta Ameriku: oca Atanasija grije nacionalna vatra i obećavajuće sunce novostvorene države, pa se porodica 1922. godine vraća i nastanjuje u Sarajevu. Atanasije-Tanasije otvara restoran nazvan „Amerikanac“, koji pod tim imenom postoji i danas.

            Vojislav je briljantan učenik, višestruko nadaren, na kraju gimnazijskoga školovanja već odlično poznaje solfeđo, svira violinu, govori engleski, francuski i nemački jezik. Naumio je studirati teologiju i zamonašiti se. Otac ga vodi u Ohrid kod vladike Nikolaja Velimirovića da mu blagoslovi te želje. Oni se poznaju još od 1915. godine, kada srpska vlada Nikolaja šalje u Ameriku i Englesku da radi za nacionalnu stvar, i kada on izbliza prati i visoko cijeni Atanasijev nacionalno-vjerski trud. Lako je moguće i da je kao ugledan gost ulazio u dom Nastićevih. Kako bilo, Vojislav završava 1937. Bogoslovski fakultet u Beogradu te odmah dobije mjesto vjeroučitelja na učiteljskoj školi i gimnaziji u Sarajevu. Po očevoj smrti nasljeđuje restoran „Amerikanac“. Postoje neka škrta i maglovita sjećanja da ga je vodio manje brinući o zaradi a više o potrebama siromašnih i gladnih, bez obzira na vjeru i narodnost. Zamonašio se u mileševskom manastiru 1940. godine, uzevši redovničko ime Varnava.   

            Protuslovni su podaci o Varnavinom životu za vrijeme Endehazije. Po jednima sve vreme Drugog svetskog rata ostao je u Sarajevu, pod vlašću takozvane Nezavisne države Hrvatske gde je delio ratnu sudbinu zajedno sa svojim narodom. Po drugima, a mahom su to američki izvori - tamo ga časte i slave kao sveca i uglednika američkoga pravoslavlja, morao je bježati iz Sarajeva (he had to leave Sarajevo in order to save his life) nakon što je odbio Pavelićevu ponudu da se stavi na čelo novoosnovane Hrvatske pravoslavne crkve. Ne kaže se kamo je pobjegao. Ne znamo koje je tvrđenje vjerodostojnije. Ako se priklonimo prvomu, možemo samo zamišljati kakav je mogao biti svakodnevni život profesora i monaha Varnave u Sarajevu pod ustaškom vlašću, osobito u razdoblju divljačkoga terora za proljetnih i ljetnih mjeseci Četrdesetprve, kada ustaše već u svibnju dabrobosanskoga mitropolita Petra Zimonjića odvode u logor i u smrt, a banjalučkoga vladiku Platona mrcvare i ubijaju takorekuć na ulici.

            Ni Četrdesetpete s nastankom nove vlasti ne dolaze  mirna vremena za Varnavu. To više, ako stoje tvrdnje u njegovim kasnijim hagiografijama, da u ratu nije odbio samo Pavelića, nego i ponude partizana da im se pridruži. O eventualnim vezama sa četnicima ne znamo ništa, osim ako se na njih ne odnosi dio iz osude koji govori o „pomaganju terorističkih bandi“.

            U Sarajevu je, još od smrti mitropolita Zimonjića, upražnjena arhijerejska stolica, pa mitropolijom upravlja vladika zvorničko-tuzlanski Nektarije. Da bi sarajevski pravoslavni narod imao duhovnu skrb, on dodijeli Varnavi čin protosinđela i postavi ga na službu u dvije sarajevske parohije. Ubrzo potom slijedi i njegovo imenovanje episkopom.

            Izgleda da su to - te dvije-tri godine poslije rata - bili zvjezdani časovi njegovih iskušenja i njegovoga zrenja u vjeri, kroz koje je on novu vlast i njezinu ideologiju neopozivo uvidio kao duhovnoga arhineprijatelja i svim se srcem prihvatio spašavanja ljudskih duša iz njegovih đavoljih zamka. Zahvaljujući marljivosti vladičinih službeno zaduženih slušatelja, upamćene su, djelomično i zapisane, njegove žarke propovijedi u Sabornoj i Staroj crkvi u Sarajevu, kao i njegovi razgovori s narodom. Za Jugoslavensku armiju govorio je da je ustanova za ubijanje ljudi, koja samo troši ogromne novce, da su oficiri licemjeri i baksuzi, koji će na slučaj sukoba prvi pobjeći, te da zemlju u slučaju napada spoljnih neprijatelja, ne treba braniti oružjem. Zemlja će propasti ako se ne prihvati nekakav njegov religiozni plan. Petogodišnji plan za izgradnju zemlje izjednačavao je sa stanjem u hitlerovskoj Njemačkoj, a našu omladinu sa fašističkom hitlerovskom omladinom. Kada je selo pokraj Sarajeva dobilo elektriku, govorio je da je to sračunato na pomračenje duša naše blagočestive dece srbske; to su svetle kuće sa mračnim dušama. Paroli Komunističke partije „bratstvo i jedinstvo“ on suprotstavlja Kristovu „ljubi bližnjega svojega“ kao daleko uzvišeniju. Analfabetskim tečajevima pretpostavlja trud Crkve da prvo opismeni ljude s tri slova: BOG, jer ko ne zna ta tri slova on je najveći analfabeta. Na javnome suđenju to je bilo prizvano u kratkom, žustrom dijalogu između tužitelja Mijovića i vladike Varnave, u koji je kao argument uveden novoustoličeni, zemni bog:

            - Znači, Vojislave, za vas je i drug Tito analfabeta?

            - Jest. I on i svi drugi koji neće da znaju za tri slova BOG!

            Presuda, izrečena 1. ožujka 1948, puna je za ono doba zastrašujućih kvalifikacija: „zločin izdaje, pomaganje terorističkih bandi, slabljenje ekonomske i vojne moći zemlje, neprijateljska propaganda i špijunaža u korist anglo-amerikanaca“. Špijunaža se dokazivala podatkom da je vladika primio u kuću vozača koji je dovezao Unrinu pomoć u Sarajevo, a svoju sestru Dobrilu naučio engleski „kako bi mogla dočekati anglo-amerikance“. Ona je još dobro prošla; zabilježeno je da je brižna i budna Udba tih mjeseci u Sarajevu hapsila i Olgu Ninčić, suprugu Avde Hume, jednoga od najviših partijskih funkcionara, ženu koja je bila s Titom na Visu i njegov osobni prevoditelj u susretu s Churchillom u Napulju 1944 - jer je znala engleski. A i ti „anglo-amerikanci“! Donedavno moćni i slavljeni ratni saveznici, sada su opasni neprijatelji, jer je zahladilo između Moskve i Zapada. Ali, neće proći ni cijela ta godina, Četrdesetosma, a sve će se stubokom okrenuti, pa će najveći neprijatelj postati Staljin a njegovi pristalice najgora banda, kojom su punjeni zatvori i strašni otočni logor.

            Na suđenju Varnava je u jednom trenutku blaženom jednostavnošću sažeo svoje poimanje sudbine vlastite i narodne, historijske i duhovne, kao i listu vječnih neprijatelja. Ne čudi se, rekao je, što mu komunisti kao hrišćaninu sude, jer su to „i Turci i Nemci i ustaše sa nama činili“.

            Kad vladiku Varnavu, nakon nekoga vremena provedenog u zatvoru u Stocu, dogone u Zenicu, u glasovitu sobu br. 13. žargonski prozvanu popovsko-hodžinskom, fra Ljubo Hrgić tamo leži već nekoliko godina. Uhapšen je i osuđen u srpnju Četrdesetpete. Vidjet ćemo kad za to dođe vrijeme, podrobno koliko se može na osnovi poznatih činjenica, za kakve je čine ovaj tankoćutni lirik, znalac književnosti i tajni pijanac zaradio dvadeset godina robije.

            Tko zna što je navelo šefove zatvorske Udbe u Zenici da fratra i vladiku na putovanje u Mitrovicu spreme sputane u isti lanac. Različitost vjerska i narodna, pa da ne šuruju i ne došaptavaju se zavjerenički? Ili čista slučajnost, jer vezali su po dvojicu, morao je netko s nekim? Osim tih lanaca, njih dvojicu ništa ne veže. Jesu visoko školovani obojica, govore jezike, znaju knjige, istim su krstom kršteni po rođenju, istom se kršćanskom Bogu mole i služe, ali ovdje to od davnine razdvaja a ne spaja. Još s iskustvima netom završenog rata, u kojemu se katoličko i pravoslavno, hrvatsko i srpsko zakrvilo nasmrt, kako se samo bliskō i bratsko može zakrviti! Ne zbližuje njih dvojicu ni istovrsna kazna kojom su ih udarili novi gospodari, koji ne mare za Boga i vjeru. A nije ih, kako ćemo vidjeti,  zbližila i nije u njima ukresala nikakvu iskru ni ista patnja i stradanje.