Ivan Lovrenović

Mart je mjesec u kojemu se sve bljeđe i tanje, ali još uvijek, ipak, netko sjeti onoga 19. marta godine 1996, kada je golema šutljiva masa Grbavičana grnula preko mosta Bratstva i jedinstva u oslobođenu i opustošenu Grbavicu. Taj most, i ta ulica po kojoj je dobio ime, nekoliko su godina bili tvrda i krvava granica, od onakvih kakve poznaju tragične povijesti svih berlina, svih belfasta, svih bejruta. Oni, u čije intime se to iskustvo upiše, znaju da je ta granica neizbrisiva.

Zapis Granica uvodni je tekst u knjigu kronika i eseja Katakombe u Varcaru, objavljenu 2008. godine.

GRANICA

Ivan Lovrenović

Dvadeseto stoljeće u Evropi bilo je epoha jednoga Rata, smatra Peter Sloterdijk, i precizira: to je “koherentno razdoblje evropskoga samouništenja”, koje je počelo 1914. a završilo 1989. Doista: blagotvorna energija spajanja, brisanja granice, koja je prostrujala u noći između 9. i 10. studenoga ispod Brandenburške kapije, i potom se pretvorila u orijaški val pod kojim je potopljen ideološki dualizam Evrope, bila je prepoznata kao requiem Stoljeću rata, rasizma, podjele, Stoljeću kolektivističkoga bjesnila.

S jednim ironičnim izuzetkom: središnji dio jugoistočne Evrope, Jugoslavija... Kraj stoljeća tu se odigrao kao po klišeiziranoj dramaturgiji američke industrije horror-filmova: vampir evropske povijesti nestaje sahranjen pod koracima razdragane i rasplesane mase u Berlinu, i to je kraj filma, ali ne, još malo, dolazi tzv. odgođeni kraj. Što se to događa u posljednjemu kadru, koji ide nakon odjavne špice, kad je već i muzika utihnula, pa ga mnogi nestrpljivi gledaoci neće ni vidjeti? Tamo daleko, negdje na drugoj strani svijeta, iz nekog mračnog kutka pojavljuje se rutava šapa...

Bukvalno i doista: iste 1989. godine, kada je pao Berlinski zid, na Kosovu, na mjestu zvanom Gazimestan, Slobodan Milošević je pred milijun zemljaka opijenih lošom poviješću obećao "nove bitke”. Moglo se čuti kako počinju.

Nikada nije dovoljno razjašnjeno koliko je etiologija Miloševićevoga rata par excellence evropska. Njegovi teritorijalno-ekspanzionistički motivi i šovinistička mobilizacijska retorika sa stanovišta današnjega evropskog političkog bontona izgledaju povijesno retardirani, a njegova su sredstva odvratna: etničko čišćenje, višegodišnje opsade i rušenje gradova, masovni pokolji i progoni inoetničkoga stanovništva, silovanje, logori smrti, o kojima je  javnost Zapada egzaktno obavještavao Roy Gutman još u ljeto 1992. No, sve je to stari repertoar evropske loše povijesti, pa Sloterdijkova teza kao da traži korekciju: u jugoistočnoj Evropi Rat se produžio i nakon pada Zida, a Dvadeseto stoljeće u tom dijelu kontinenta još nije završeno.

Kraj stoljeća donio mi je i osobno iskustvo granice-žice. U proljeće ’92. jednoga jutra osvanuli smo kao stanovnici kvarta-logora, koji je tijekom noći zauzela vojska Slobodana Miloševića i njegovoga bosanskog agenta Radovana Karadžića. S balkona stana na petom katu naše zgrade u sarajevskoj četvrti, mogli smo vidjeti – granicu. Naša ulica, i malo dalje okomito na nju gradska rijeka, sada su nas dijelili od ostatka grada, i samoga okupiranog i bombardiranog sa svih okolnih brda. Lijepi dvostruki drvored, hladovit i bujan u majskom zelenilu, sada je bio načičkan vrećama pijeska, mitraljeskim gnijezdima i danonoćnim stražama. Na drugu stranu nije se moglo.

Priču o onomu što je uslijedilo, priču o teroru, strahu, smrti, neću pričati ovdje, kao ni onu o spašavanju. Tek, mi se spasili jesmo; mnogi drugi nisu. Između ostalih, i dobar poznanik, pjesnik i kritičar Jakov Jurišić. Mnogo kasnije čuo sam historiju o njemu. Jedno vrijeme se skrivao, zatim su ga ipak pronašli. Morao je ići u radni vod: to su bili civili, koje je vojska vodila na brdo, na liniju fronta, tamo su morali kopati vojnicima zaštitne rovove, često u jeku najžešće borbe. Brdska konfiguracija, nadomak prvih gradskih kuća, diktirala je da linije fronta sukobljenih vojski katkad međusobno ne budu udaljenije od pedesetak metara. Radni vod je često bio između njih, na brisanom prostoru, izložen mecima i s jedne i s druge strane. Poslije jedne takve bitke, Jakov je s nekoliko drugih iz radnoga voda ostao ležati, pogođen. Supruge i rodbinu dovela je srpska policija da ih identificiraju, a onda su pobacani u zajedničku grobnicu.

Drugi moj znanac, slikar i profinjeni melankolik Mustafa Ibrulj, dok smo se još mogli dozvati telefonom, očajno je vapio: ludim od straha i od onoga što gledam, samo da mi je nekako pobjeći. Uspio je. S prijateljicom stigao je do Italije. Kratko nakon toga umro je, zanijemivši, u anonimnom apeninskom mjestašcu, od neke neustanovljene, strašno brze bolesti. “Sve što sam mogla – čuo sam kasnije da je pripovijedala njegova prijateljica – bilo je da ga držim za ruku. Gledao me je ravno u oči, a ja sam ga samo mogla držati za ruku...”

Glavni poklič cijeloga toga postevropskoga rata bio je – za nove granice, a u ime čistoće “etničkoga bića”! Granica, koju smo toga majskog jutra s nevjericom i užasom ugledali ispod svoje kuće, bila je samo najava. Godine, što su uslijedile, bile su trijumf, prava orgija proizvodnje granica. Udruženim djelovanjem oružja i propagande naglo su počele nicati granice, prvo među zaposjednutim teritorijima, kao tzv. crte razdvajanja, zatim među dijelovima razrušenih gradova, pa između vjera i etnija, a onda sve dublje, posred obitelji, posred bračnih postelja, ali i – posred književnosti, jezika, normalne ljudske pameti.

Kada je napokon rat stao i vojske se povukle, osim nakazne mape novih političko-etničkih granica, ostala je, vijugavo pokrivajući skoro cijelu zemlju, najstrašnija od svih -  mapa zaostalih minskih polja. Njihove su svakodnevne žrtve – poljodjelci, izbjeglice koji se vraćaju svojim porušenim i obraslim domovima, djeca u igri ili potrazi za šumskim voćem, ljubavnici što se, zaneseni, maknu od sigurne staze.

Najzad, sada imam iskustvo još jedne granice, o kojoj ništa nisam slutio tada, kad je bio važan samo goli život: izrasla je skoro neprohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između mene i moje memorije, moje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisam ravnodušan prema tomu što su, nakon našega bijega iz okupirane četvrti, uništili sve kućne uspomene i papire, arhiv i rukopise. Ne znam što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, granica o kojoj govorim jača je i dublja od toga gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga.