Ivan Lovrenović

Umjetnost ima svoje hramove, svoje rituale, svoje svećenike i vjernike. Ima svoje honorare i svoje mešetare, svoje originale i svoje falsifikatore. Svoje procjenitelje i svoju konjunkturu. Magla mistifikacije obavija svijet umjetnosti, kao svijet tajnih znanja i skrivenih značenja, rezerviran samo za rijetke posvećene, i čovjek se pred njom osjeća malen i nepozvan.

Estetsko, međutim, određuje čovjekov život mnogo dublje i svakodnevnije, nego što se može vidjeti iz toga svijeta etablirane umjetnosti. Zapravo, treba reći da je estetsko čovjeku prirođeno kao način doživljavanja i oblikovne intervencije u njegov svakodnevni, profani svijet. Od neolita do danas estetsko i ergonomsko u čovjekovu životu dodiruju se i nerazdvojivo miješaju jedno s drugim. Tako, onkraj etablirane, udaljene i otuđene umjetnosti, estetsko naprosto biva prirođeni čovjekov način općenja sa svojim svijetom.

Prije nego što sam mogao i slutiti da postoji Hölderlinova lirska magija, Dürerov ili Escherov grafički paralelni kozmos, Bachov glazbeni ocean, provodio sam, poslije velikoga svjetskog rata, ubogo djetinjstvo u malomu bosanskom gradu, koji su geografske mape jedva primjećivale. Bio je to historijski anoniman milje; vrhunac umjetnosti, koja se tu mogla vidjeti bila su dva drvena obojena kipa patronā crkve svetih Filipa i Jakova, koji su, zajedno s oltarom na kojemu su stajali, rađeni na prijelazu dvaju stoljeća u nekoj tirolskoj radionici, kao hiljadita kopija takvih drvenih svetaca razasutih po provincijskim crkvama diljem prostora nekadašnje katoličke monarhije, kojoj je i moja zemlja, i moj grad u njoj, pripala na Berlinskom kongresu 1878. Prije toga, pripadali smo nekoliko stoljeća Osmanskoj Carevini, od čega je velika umjetnost, ali drugoga kruga, islamskoga, ostavila za sobom prekrasnu kamenu džamiju s jednom velikom i tri male kupole prekrivene olovom, u sred grada.

Moja ulica bila je ulica kovača. Radili su u malim radionicama: u sredini bilo je ciglom ozidano vatrište, iznad njega mijeh s ručnim pogonom, pokraj njega panj s nakovnjem, a ispred svega kameno korito s vodom za kaljenje. Sve je bilo crno, prevučeno debelim masnim slojem gara. Prizor, kada u toj crnini majstor mijehom raspuše vatru, koja sukne u veliki plehani lijevak prema otvoru na krovu, kasnije sam otkrio sav zapanjen, na prizorima pakla kod Hieronymusa Boscha. Majstori su radili po tehnologiji, koja se nije bitno promijenila posljednje tri tisuće godina, i bila je zajednička svim euroazijskim kovačima – i to sam našao kasnije, kod Mircea Eliadea. Izrađivali su domaće potrepštine – potkove, srpove, motike, plugove i još mnogo drugih korisnih stvari, ali nadasve su bili poznati po izvrsnim i trajnim kosama. Njihove su kose bile prodavane širom Balkana, od crnogorskih vrleti do slavonskih ravnica, i po njima se pročulo ime našega grada. Zvali su ih varcarke – kose iz Varcara. (Kosa varcarka unišla je i u veliku književnost – unio ju je u svoju priču veliki pisac, nobelovac Ivo Andrić.)

Uza sve, pravili su ti majstori nešto što je osobito palilo dječiju maštu. A ona je, poznato je, potpuno u svijetu estetskoga; vjerojatno je na tu sposobnost mislio Henry Michaux, kada je napisao: kada više nismo djeca, onda smo već mrtvi. Bili su to noževi, i to dvije vrste. Obični, grubi, na preklapanje, šklopci, čudnoga savijenog oblika, s koricama od kuhanoga pa obrađenoga ovčijeg roga. Takav sam, u manjoj verziji, i sam mnogo puta dobivao od djeda, da služi kao džepni nožić za šiljenje olovaka i rezuckanje štapova.

Drugi su pravljeni od jednoga komada (zvali smo ih turski: handžar), od specijalnoga čelika (mazije), nabavljanoga u ono poslijeratno vrijeme po švercu iz Austrije, preko Zagreba, od čuvene marke Styria. Za zaštitu sječiva pravili su korice od pleha s unutrašnjošću od mekoga kartona. Dršku su pravili od životinjske kosti: posebnim alatkama-noževima s dva rukohvata za obje ruke strugana je i rezana na poligonalnu formu, uz blago sužavanje prema završetku uz branik noža. Tako su ruka i nož čvrsto prianjali jedno uz drugo. Vanjski, širi kraj drške završavao se zaobljenom metalnom kapicom.

Fascinantan je bio taj proizvod mojih garavih susjeda kovača, blistav u svom metalnom i koštanom sjaju, savršeno izbalansiran u svakoj veličini, a bilo ih je nekoliko – od male, gotovo suvenirske verzije, do onih zastrašujućih, dugačkih i tridesetak centimetara. No, bilo je na njemu još nešto, što ga je dovršavalo, što mu je davalo punoću i “identitet”. Na svakoj uskoj plohi poligonalne drške bili su posebnom tehnikom utisnuti mali reljefni kružići, obojeni naizmjence jakom plavom i crvenom bojom.

Djed, kao nekakav predratni priučeni trgovac, pomagao je kovačima u tajnoj nabavci mazije iz Austrije. Preko njega išla je i ilegalna isporuka gotovih proizvoda. Kad bi se smračilo, netko bi u našu kuću donio hrpu tih noževa, provizorno zamotanih u mavi-ćage, tamnoplavi pakpapir. Djed bi ih brzo pronio kroz kuću i gurnuo pod krevet u sobi gdje smo spavali. Spremili bi me na spavanje i povukli se na večernje sjedenje. Uzbuđen, ustajao sam, palio svjetlo, razmotavao papir i začaran zurio u te crveno-plave opasne predmete, i savlađujući resku jezu vadio ih iz korica, dodirivao im drške, prelazio jagodicama po crvenim i plavim urezanim piknjama.

Jedne od takvih noći, sjećam se toga živo i danas, sanjao sam mnoštvo potočnih pastrmki, među kojima i sam plivam bestjelesan u nekakvoj ugodnoj usporenosti. Bila je to ona domaća vrsta ribe, nenadmašnog ukusa, danas već gotovo sasvim istrijebljena, koju su po leđima krasile crvene i plave piknje.

To uzbuđenje mogu i danas oživjeti u sebi. A tek kasnije, s pročitanim knjigama i skupljenim znanjima, shvatio sam: praveći ove noževe-artefakte, drevni homo faber iz Varcara demonstrirao je svakodnevno jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike.

Odlomak iz romana Nestali u stoljeću, Zagreb 2013; prvi put objavljen na njemačkom jeziku u: Sieben Truhen (Experiment), Witten-Zagreb, November 1997.