Ivan Lovrenović

Mostar, 19. rujna 2023, otvorenje izložbe „Vrijeme i uspjesi Prve književne komune Mostar 1970.-1992.“

Kad kažete Prva književna komuna, mislite na Icu Mutevelića.

Kad kažete Ico Mutevelić, mislite na Prvu književnu komunu.

To ne može biti drukčije.

A tako je zato, što ozbiljne i dobro fundirane kulturne zamisli uvijek poteknu iz inteligencije i imaginacije pojedinca. Iz plemenitoga nemira i zrele ljubavi pojedinca, koji ne pristaje na mrtvilo sredine, a kada njegova zamisao bude prihvaćena i ostvari se u konkretnom djelu, ime pojedinca i ime njegova djela postanu, i u pamćenju zajednice ostanu - sinonimi.

S izdavačkim projektom Prve književne komune Ico Mutevelić nastupio je na velika vrata mostarske, bosanskohercegovačke i jugoslavenske javnosti godine 1970. Bilo je to čudnovato, dinamično vrijeme, u čijoj su se utrobi - da se poslužim Shakespeareom - legli budući događaji. Za kulturu mnogi od njih važni, s trajnom vrijednošću, ali u političkom životu neki od njih bit će fatalni, to dobro znamo.

Za razliku od izdavačke scene u većim centrima Jugoslavije, koja je već bila bogata i raznovrsna, u Bosni i Hercegovini radila su tek dva velika, „državna“ izdavača i četiri manja. Sve to samo u tri grada - u Sarajevu, te po jedan u Banjoj Luci i u Tuzli. Sve su to bila poduzeća osnivana odozgor i ustrojena po jedino priznatom modelu tzv. radničkoga samoupravljanja i udruženog rada. Nad njihovom programskom i ideološkom pravovjernošću bdjelo je kontrolno oko Partije, jer je javna riječ u tom sistemu, kao područje od posebne važnosti, bila pod  stalnom prismotrom, a sve što je moglo biti nalik na privatnu inicijativu, individualni entuzijazam i privatno poduzetništvo osjećalo se subverzivnim i unaprijed sumnjivim.

Sanjajući književnu komunu, nije Ico Mutevelić imao na umu nikakvo sporenje sa sistemom, nije njega zanimala politika. Viši je bio njegov san: knjiga i umjetnost - oslobođeni u svojoj unutarnjoj slobodi i vanjskoj ljepoti. A sistem i režim bili su samo smetnja kojoj je trebalo doskočiti - smisliti koncept, formulu kojom bi ga se zaobišlo. Tako se u njegovim promišljanjima rodila i oblikovala za ono vrijeme neobično inovativna, upravo prevratna ideja o utemeljiteljima-donatorima kao nosiocima osnivačkih prava, koja je istoga časa doživjela ogromno zanimanje i aktivan odziv diljem zemlje, i od pojedinaca i od ustanova.

Novina, kreativnost, efikasnost, elementi individualno-privatnoga poduzetništva u Mutevelićevom projektu Prve književne komune bili su prejako osvježujuć udar na birokratiziranu društvenu klimu u Bosni i Hercegovini. Čuvari sistema osjećali su sve to kao opasno izmicanje ispod kontrole, a pojavile su se i opake partijske afere u vezi s istaknutim ličnostima koje su od početka podržavale Mutevelićev projekt „kolektivne zadužbine bibliofila“, pa je bilo mnogo okapanja oko pravnoga statusa Komune. Napokon, i ona je registrirana u statusu tzv. organizacije udruženog rada, što ju je formalno stavljalo pod ingerenciju države, samim time i Partije.

No, do tada je prošlo nekoliko važnih godina, u kojima se Komuna na najširem planu, u cijeloj zemlji, afirmirala kao jedinstven izdavač i osebujan kulturni program, a Ico Mutevelić kao njegov autentičan stvaralac i tumač, pa to Komuninoj kulturnoj i izdavačkoj „filozofiji“ više nije moglo nauditi.

Premda Prva književna komuna nije imala ambiciju da bude tzv. veliki izdavač, s masivnim tiražama i profitabilnim izdanjima, fina razrađenost i razvedenost njezinoga izdavačkog programa, s vrlo profiliranim edicijama i serijama u okviru njih, svjedoči da se tu o izdavaštvu razmišljalo bez lutanja i improvizacija, u skladu s najboljim uzusima i standardima struke i poziva. Isto je vrijedilo i za projekte u koje se Komuna pridruživala kao suizdavač, kakav je bio, na primjer, grandiozna edicija Umjetnost na tlu Jugoslavije.

Visoko kultivirana strast prema knjizi kao cjelovitu artefaktu i savršenu proizvodu - to je ono po čemu se Mutevelićeva praksa u bosanskohercegovačkim izdavačkim prilikama od samoga početka pojavila kao čudesna novost i nadaleko vidljiv izuzetak.

Na prvome mjestu, tu je bila briga oko teksta. Gospođa Ránka Mutevelić o tome sve zna i pamti. Greške, naprosto, nije smjelo biti! Pamti se, recimo, i danas legenda o prepisci s Ivom Andrićem u pripremi knjige Na kamenu, u Počitelju o nekih desetak spornih slovnih i pravopisnih mjesta. Često ponavljana izdanja Andrićevih sabranih djela u ogromnim tiražama kod udruženih najvećih jugoslavenskih izdavača od Ljubljane do Skoplja, nisu imala tu sreću - u njima ćete naći baš skandalozne primjere nepažnje i nemajstorstva.

Kao rasni gutenbergovac, Mutevelić je stvaranje knjige doživljavao u potpunoj simbiozi književnoga teksta i likovnoga izraza, naročito vezanoga uz umjetnost grafike. Moglo se to vidjeti i u Komuninim pozivnim pismima, na kojima je već od samoga početka stajao onaj vizualno i likovno savršen logotip, što ga je izradio beogradski grafičar i dizajner Miodrag Vartabedijan. 

Zahvaljujući takvom osjećaju knjige, u izdanjima Komune su se kao autori, uz najveće pisce poput Andrića, Dizdara, Ćopića, Kulenovića, Šantića, Šimića, Gudelja, Isakovića, pojavljivali i likovni umjetnici najvišega ranga poput Hoze, Tikveše, Nevjestića, Džumhura, Zaimovića, Zeca, Ćire Raiča i drugih. Najveća pažnja posvećivana je dizajnu i vizualnom identitetu biblioteka i pojedinih knjiga, baš kao i njihovoj tehničkoj izvedbi, pa su Komunine knjige mahom bile izrađivane u tada najboljim štamparijama u Sloveniji. O tom aspektu, kod izdavača inače često sasvim zanemarenom, govore u Komuninim izdanjima pažljivo i iscrpno navođeni podaci o osobama i pogonima zaduženim za štampu i povez, o meterima, o datumima kada je knjiga predana u štampu i kada je štampa završena, itd.

U bosanskohercegovačkim i u jugoslavenskim okvirima izdanja i edicije Prve književne komune vrlo brzo bila su u javnosti i kod ljudi struke zapažena i priznavana kao sami vrh kulture knjige, što je na manifestnoj razini potvrđivano dobivanjem svih najuglednijih stručnih nagrada.

A izdanje s kojim se Komuna trajno i neizbrisivo upisala u povijest knjižne umjetnosti, ali i u povijest knjige kao nezaobilaznog izvora najboljega znanja u određenoj oblasti, svakako je monumentalna monografija Dževada Hoze Umjetnost multioriginala. Kultura grafičkog lista. Time ne govorim ništa novo, jer je ta knjiga postala unikum čim se pojavila krajem osamdesetih godina, i odmah stekla sve vrste najkompetentnijih priznanja. No, nikada neće biti moguće do kraja izraziti kakvo je čudo ta knjiga: i kakvo je čudo bila kad se pojavila, i kakvo je čudo bio sam njezin nastanak, kako autorski, tako i izdavačko-izvedbeni, a kakvo je čudo i dan-danas. Jedini njezin hendikep, ako se tako uopće može govoriti, jest to što nije napisana i objavljena na nekom od dva-tri svjetska jezika - u tom slučaju bila bi poznata i priznata kao univerzalno jedinstven poduhvat.

S razlozima koji sežu sve do neizbrisivih intimnih uspomena i autorske zahvalnosti Ici Muteveliću i Prvoj književnoj komuni, zahvalan sam gospođi Ránki Mutevelić na mogućnosti da o Komuni ovdje govorim.

Zahvalan sam i svima vama što to slušate.

Zaključujući ovo prigodno slovo bit ću slobodan da iznesem jedan prijedlog. Prva književna komuna jedna je završena povijest. Njezini rezultati naša su zajednička povijesna i kulturna vrijednost visokoga stupnja. Ova izložba o tome govori vrlo konkretno i upečatljivo. No, na pravi način, istovremeno simboličan i vrlo praktičan, Komuni bismo se odužili tako da se prikupe sva njezina izdanja, i kao posebna, stručno organizirana kolekcija nađu u odgovarajućoj javnoj biblioteci na usluzi svima zainteresiranima. Ako je to negdje već urađeno, ako kucam na otvorena vrata, utoliko bolje.