Ivan Lovrenović

(Iz proze u rukopisu)

U Zenici, u staroj gradskoj mahali nadomak rječici Kočevi, Nikola i Ivka Hrgić rođena Ljubas dobili su 1908. godine sina Antu. Majka je kućanica, otac drži kafanu na Kočevi, nešto nizvodno, nasuprot židovskoj sinagogi. Otac i starija braća kane Antu poslije osnovne škole poslati u Vareš na zanat kod dobroga krojača, kućnog prijatelja. Dječak je, međutim, neobično nadaren za knjigu i učenje, i vruća mu je želja da bude primljen u franjevačku gimnaziju u Visokome. U tome ima i podršku svoje učiteljice o kojoj će kasnije napisati da mu je otvorila oči. („Moja učiteljica, pravoslavna Milica Maslić, jedno savršeno pedagoško biće, otvorila mi oči, uvjerila me da lako učim, davala mi od svoga doručka i u nju sam se dječački zaljubio. Pod praznicima sam se šuljao do njezina prozora - ona je trla pod, brisala pro­zor i ja bih pobjegao. Volio sam je.“ Spomenut će je ponovo, već pod starost, prebirući stara pisma: „Posebno jedno pismo moje učiteljice zeničke Srpkinje Milice Maslić. Kakve mi sa­vjete daje za život u sjemeništu! Ona je bila divna i dobra. Volio sam je od­mah iza moje mame.“)

U franjevačkoj gimnaziji i sjemeništu mali Hrgić nije, kao većina fratarskih đaka i kandidata, seljače poslano u fratre da se spasi od težačke muke i siromaštva a svojima da podigne ugled, i pomogne koliko se mogne. Zenica njegova rođenja i djetinjstva nije više samo starinska bosanska kasaba otomanskoga štiha, nego je već i ozbiljan austrougarski industrijski gradić, s jakim obilježjima modernosti: tvornicom čelika i željezničkom prugom, koja veže Sarajevo sa srednjoevropskim svijetom. Grad već ima moderan vodovod, električnu centralu i javnu rasvjetu, uveden je i telefon. Na gradskim ulicama, u kafanama, na oficirskim balovima, u nadleštvima promeće se neka nova čeljad. To su činovnici, oficiri, inženjeri, liječnici, učitelji, razni majstori - ljudi i žene sa svojom djecom što su pristigli iz do jučer vanjskoga, stranog svijeta i sada se ovdje ukorjenjuju, donoseći svoja znanja, svoje običaje, svoje jezike. Svoj sjaj i svoje nesreće. Sve se to brzo kalemi i na domaći svijet, miješajući se sa starim adetima, isprva najviše u kršćanskim, hrišćanskim i jevrejskim kućama, ali sve više i među muslimanima.

Još će po jednome znaku modernosti Zenica Hrgićeva djetinjstva već biti nadaleko poznata - tu se još od 1886. godine izgrađuje velika Zemaljska kaznionica; broj kažnjenika u njoj ne pada ispod hiljadu. Zasnovana je po tzv. irskom progresivnom sistemu, u kojem zatvorenici uče razne zanate i bave se korisnim zanimanjima. Za malo vremena postat će zloglasna, a s njome će i ime „Zenica“ u svakodnevnom govoru postati mračnim sinonimom za zločin i robiju.

Lako je zamisliti koliko je ta kakofonična i uzbudljiva atmosfera maloga grada snažno zahvaćenog modernim razvojem morala utjecati na osjetljivog dječaka živa i otvorenog duha. Pa i kada se uklopio u sjemenišni režim franjevačke gimnazije u Visokome i teološkoga studija u Sarajevu, i kada je odlučio postati svećenikom i zafratriti se uzevši ime Ljubomir, vidjelo se da pri njemu ima osobitih, netipičnih darova. Pjesme je počeo pisati već u prvim razredima gimnazije. Objavljivao ih je u đačkom listu. Od prirode muzikalan, lijepo je pjevao, a lako i brzo savladao sviranje na harmoniju, i to ne samo propisane obredne napjeve nego se upuštao i u složenije majstorske kompozicije - Chopina, Beethovena, Kreutzera, Bortnjanskoga... Profesor muzike oduševljava se njegovim sluhom, govori za nj: „Ovaj čuje kako trava raste!“ Sjemenišni odgojitelji, tvrdi i jednostavni, brzo su u njega uočili jak nemir, oprečan izabranom redovničkom imenu. Jedan čas zbijao bi neodoljive šale i zabavljao sve oko sebe, pa bi bez prijelaza utonuo u mučaljivo stanje i povlačio se u osamu. Sam će za sebe u zrelim godinama napisati: „Mekane naravi i slabih, nježnih živaca. Sentimentalan, čuvstven. Puten i razmažen.“

Ostala je zabilježena izjava jednoga starog svećenika kako su u Visokome u njega polagali velike nade. S tim nadama nakon zaređenja i svršene teologije poslan je 1934.  u Beograd na studij romanistike. U Beogradu stanuje u franjevačkom samostanu na Crvenom krstu, u Bregalničkoj ulici, gdje se po planu velikoga arhitekta Jožeta Plečnika gradi crkva sv. Ante Padovanskoga. Vidjet ćemo, na odgovarajućem mjestu, historiju toga sjedišta bosanskih franjevaca u Beogradu, i kako su se sklopile sretne okolnosti da grad dobije ovaj biser sakralne arhitekture XX vijeka. Bile su to za Hrgića tople i plodne beogradske godine, a u njima i uzbudljivi dani u Parizu 1936. godine. Beogradski filozofski fakultet tih je godina kozmopolitska sredina s velikim imenima i međunarodnim ugledom. Francusku katedru drži Miodrag Ibrovac, na klasičnim jezicima i književnostima su Milan Budimir (grčki) i Veselin Čajkanović (latinski), a na arheologiji Miloje M. Vasić. Nekoliko godina stariji od Hrgića, tu je 1934. godine završio studije klasičnih jezika i književnosti, te povijest staroga vijeka s arheologijom fra Kruno Misilo, potonji franjevački uglednik s kojim ćemo se još susretati u ovome spisu. Kao nadaren  student sudjelovao je u epohalnim arheološkim istraživanjima koje profesor Vasić provodi u neolitskom naselju Vinča kod Beograda. Od visočkih profesora-franjevaca tu su u istom razdoblju završavali razne fakultete (slavistiku, povijest, filozofiju, matematiku i fiziku, biologiju, geologiju, mineralogiju, čak inistitut za tjelovježbu...) polihistor Rastko Drljić, povjesničar Berislav Gavranović, Vladimir Karlović, Domagoj Šimić, Krešimir Idžaković, Ivan Tomić, Celestin Vlajić, Jozo Petrov.

Atmosfera u manastiru je živa i poticajna. Pod gvardijanstvom fra Josipa Markušića, neobično samosvojne ličnosti, tu se u prijateljskim razgovorima susreću mnogi zanimljivi ljudi iz građanskoga svijeta. Ivo Andrić i Nikola Šop redoviti su gosti, blagi i gosposni Hamdija Kreševljaković, intimni gvardijanov prijatelj, tu navraća kad god doputuje kakvim poslom iz Sarajeva. Hrgić sklapa mnoga druga poznanstva, zalazi i u književni salon Isidore Sekulić. (Zapisat će o njoj mnogo kasnije: „... mala žena po stasu, genij europskog duha. Nju sam posjećivao. Kao i Šop i kao Ivo Andrić. Ona u jednom pismu kaže: 'Pa kad ću opet ugledati Vaš lik u mantiji, u okviru vrtnih vrata?'“) Čita mnogo, modernu književnost i filozofiju, čest je u kazalištu i u kinu, na slikarskim izložbama... Filmovi su mu: „romani u slikama i glazbi za najkraće vrijeme. Dra­ma, roman, slika, scenarij, pjesma, sve je tu.“ Fascinira ga balet: „Ples je harmonija pokreta ljudskoga tijela. To je harmonija koja je viša od lepršanja u zraku, od glazbe. Mislim da se plesu treba vazda čuditi, plesačice predstavljaju za­vidnu moć izražavanja. Više su u zraku nego na zemlji, ne ovise tako kobno o teži zemaljskoj, nisu trome, njihova je radost i tuga iskazana linijama izvanrednog fizičkog i psihičkog stanja koje se očituje u pokretima.“

Voli sav taj uzbudljivi i dinamični svijet grada, koji „prolazi ispred mojih smrtnih oči­ju i premda nisam platio ovaj zvučni film - gledam ga vrlo lakomo“. Zna što ga čeka kada ga dohvati redovnička i svećenička služba u njegovoj fratarskoj provinciji Bosni Srebrenoj: „Kad budem negdje u Bosni, u pustinji, zar ću moći slušati orkestar, operu, gledati glumce, ples, dirigen­ta koji me nekad zanosi.“

U to vrijeme već je priznat pisac u katoličkim književnim krugovima, u čijim časopisima objavljuje još od 1930. godine. Ljubomir Maraković, jedan od najutjecajnijih onodobnih književnih i kazališnih kritičara, tvrdit će za njega da je najbolji katolički pisac svoje generacije. Potpisuje se kraticama a najčešće pseudonimom Hrvoje Bor. Zapisat će: „Kao svećenik, smjesta zaboravljam na svoj manji poziv književnika“. Doista, od svećeništva i od redovništva i od svoje bosanske Provincije nikada se neće odbiti, ali poziv književnika i književni dar bio je u njemu primarniji, s njime rođen. O tomu i izrazom i sadržajem rječito govori njegov posthumno objavljen dnevnik. Politički i fizički polomljen život poslije Drugoga svjetskog rata nije mu dao da taj dar obilatije razvije, a roman koji je po vlastitoj tvrdnji već imao napisan, ostao je nepoznat. Ako nije uništen u ratnim rušenjima i paljevinama, ako ga nisu miši izgrizli, leži taj rukopis i danas u nekom neistraženom budžaku kakvih po franjevačkim samostanima u Bosni još ima.

Književni i kulturni krug kršćanske inspiracije kojemu pripada obilježavaju značajne autorske ličnosti poput spomenutoga Ljubomira Marakovića, Petra Grgeca, Mate Ujevića, Ive Lendića, Velimira Deželića, Jeronima Kornera, Josipa Andrića, Zvonimira Remete, Gabrijela i Štefe Jurkić. (Poslijeratne sudbine njihove, svaka za se, cijeli su nenapisani romani.) S nekima od njih se dopisuje, susreće, blisko druži. A nitko neće u njegov život ući tako duboko i fatalno kao Sida Košutić, zagrebačka književnica, nesretnica. 

Dva ljetna mjeseca 1936. boravi u Parizu: uspio je kod uprave Provincije, nakon mnogo molbi i traženja, isposlovati da se pokuša upisati na Sorbonu, da usavrši francuski jezik. („Kakav bih ja bio profesor u Visokom, kad ne bih u razredu odmah mogao da sve izrazim francuski i kad ne bih mogao primiti odmah jednoga Francuza i s njim lijepo razgovarati.“) Francuski mu je glazba koju svatko ne može čuti dok se ne navikne. Treba poznavati lakoću i gipkost francuske fraze, izgo­vor tako nehajan, a tako tih. Bez novaca je, ali pun očekivanja i zanosa. Što je manje novaca, piše u dnevniku, „sve sam više stvarao - zbilja stvarao mnoge skice, sad bih ih trebao samo napisati“. Zabilježit će kako su ga pomagali Isidora Sekulić i Ivo Andrić: „Ona me novčano pomagala preko nekoga društva srpskih žena u Beogradu. A tako i Ivo Andrić iz budžeta Ministarstva vanjskih. Slao mi u Pariz. Zar da se to sve zaboravi?“ Andrić će se pod starost u jednom razgovoru sjetiti kako mu je Hrgić rekao: „Eh, moj go­spodine Ivo, kad sam u Parizu, ja i ne gledam na vri­jeme, a u Gučoj Gori povazdan zurim u nebo, jer u ovoj zabiti i nema ništa drugo osim neba.“ Parizom se opija i upija ga, zgraža se nad njim, zabljesnut hodočasti svaki dan njegovim čudima i darovima. Sorbona će mu se oteti, jer je fratarsko starješinstvo, neosjetljivo na profinjene individualne ambicije, ubrzo odlučilo da će visočkoj gimnaziji biti sasvim dovoljan profesor s beogradskom diplomom, pa je dobio naredbu da se vrati u Beograd na studije i u samostan sv. Ante na kapelansku službu.

Po okončanju studija stupa na posao u Visokome 1. listopada 1939. u svojoj tridesetdrugoj godini, i ostaje na njemu, vidjeli smo, do kobnoga srpnja 1945.

Kad Hrgić počinje raditi, Njemačka i Sovjetski Savez kao saveznici već su pregazili Poljsku i podijelili je između se. Rat - Drugi svjetski - traje već mjesec dana, samo što se to u našim krajevima još ne osjeća ozbiljno. Za šest godina, u maju 1945, rat se završava, s promijenjenim ulogama. Njemačka je potpuni gubitnik, vojni, politički i moralni, Sovjetski Savez je trijumfator na strani svjetske protuhitlerovske alijanse, uz ogromne žrtve i zaboravljen Hitlerov i Staljinov pakt kao početak.

Jugoslavija Hrgićeva školovanja i mladićstva godine 1941. raspala se pod udarcima njemačkoga ratnog malja, a na njezinu prostoru pojavili su se okupirani teritoriji i talijansko-njemački proizvod - Pavelićeva hrvatska država. Visoko i Bosna su u njoj. Od 1945. bit će Jugoslavija ponovo sastavljena, ne više kao monarhija, već kao crvena republika. Kralja iz srpske dinastije Karađorđevića zamijenit će pobjednički partizanski vođa, komunist Josip Broz Tito, „posljednji Habsburgovac“, kako ga je, misleći na njegovu vještinu vladanja nad „osam različitih naroda“, 1948. godine nazvao britanski historičar A. J. P. Taylor.

U istu kuću i ustanovu, u koju su ga iz Zenice djetetom poslali da uči školu, vraća se dakle Hrgić 1939. kao profesor, s mnogim znanjima, s iskustvom svijeta, ljudi, gradova. I: sa svojim starim nemirima, krizama, posrtanjima, samo pojačanim svima tim iskustvima. (Zapisat će za boravka u Parizu: „Kakvu strahovitu dušu imam! Koliko nemira, sumnji, nedosljednosti. Možda sam ja kao mistik koji je poslije za­nosa od veličine riječi Bog, poslije vruće molitve otišao i sunovratio se među ženama. Pseto je logičnije.“)

U gimnaziji predaje ljubljeni francuski jezik, uz to i hrvatski, te povremeno talijanski, latinski i zemljopis. Zapadala ga je i dužnost pomoćnika prefekta u sjemeništu i kod vanjskih đaka. Radi, dakle, sve ono od čega, za svojih pariških dana, najviše zazire: „Da ću biti profesor i odgojitelj mladeži, na to mi je najteže pomisliti.“ - zabilježio je tada u dnevniku.  Vrijeme Hrgićeva profesorovanja i odgajateljstva - svega onoga na što mu je „najteže pomisliti“ - podudarilo se gotovo na dlaku s vremenom rata, najstrašnijega u poznatoj povijesti, i odredilo sav njegov budući život.  Ne možemo se oduprijeti pomisli da je baš na sebe mislio, kada je mnogo kasnije zapisao: „Opasni su talentira­ni svećenici, ako nisu kreposni.“

Već od jeseni 1944. pa kroz prve mjesece 1945. Titova osloboditeljska vojska redom osvaja bosanske gradove i u njima uspostavlja svoju vlast: Bugojno, Travnik, Mostar, Vareš, Sarajevo, Visoko, Zenica....  Negdje to ide mirno, negdje uz ogorčene borbe s ustaško-domobranskim i njemačkim posadama i uz velika stradanja na svim stranama. Glasovi o pogubljenju širokobrijeških i mostarskih fratara, ili o žestokoj osveti pobjednika u Travniku, čak i nad ranjenicima u bolničkim krevetima, šire se i poprimaju razmjere masovnoga straha

Vojska hrvatska i njemačka povlači se sjevernim pravcima, k Savi, a za njom, u tome strahu od „šumnjaka“, jako podgrijavanom od državne propagande, grne silan svijet: mnogo vinih, mnogo i nevinih, pismeni i nepismeni, staro i mlado, muško i žensko. Sve će se to naći zbijeno i izmiješano na tijesnim cestama Slovenije i južne Austrije, kao ogromna kulisa od živoga mesa koja je služila najvišem glavešini NDH i njegovima da se šumovlakom, neprimijećeni, sklone na Zapad, u slobodu. Uslijedila je osvetnička hekatomba partizana, koja traje danima i tjednima. I iz visočkoga samostana i gimnazije otišlo je  dosta starijih učenika i profesora na taj put. Za većinu bio je bez povratka. Zaglavljivali su na raznim mjestima i na različite načine, a jedna skupina mladih bogoslova pobijena je u šumi kod Macelja, na granici Hrvatske i Slovenije.

U Visoko partizani su unišli 7. travnja. Lokalna predanja složna su u tome, da se toga dana grad oslobodio iznutra, što potvrđuju, na štur način, i onovremeni partizanski izvještaji. Visočka posada domobranske 17. divizije, tzv. Ćesovića bojna, odmetnula se od Nijemaca i ustaša, te uz pomoć mještana i nekolicine domobranskih avijatičara iz Rajlovca spriječila njemačke Landesschützen jedinice da poruše vojne i privredne objekte, i potisnula ih dalje od grada. Bilo je tu vatrenih okršaja i mrtvih glava na objema stranama. Sutradan grad je predan partizanima iz 7. krajiške udarne brigade. Bojnika Hilmiju Ćesovića, bivšega oficira kraljevske jugoslavenske vojske, koji se poslije sloma Jugoslavije i uspostave NDH aktivirao u hrvatskoj vojsci, partizani su istoga dana odveli negdje iznad Visokoga i strijeljali. Za grob mu se ne zna.

U tim je danima franjevačka zajednica u Visokom i u cijeloj Bosni kao razvaljena košnica. Baš kao da se obistinjuju crne slutnje kroničara visočke gimnazije. On hrvatsku državu 1941. godine jest pozdravio kao svoju, ali već od prvih ustaških masovnih zlodjela često brine nad sudbinom franjevaca i bosanskih katolika: jednom, predviđajući strahovite represalije i osvetu, drugi put strepeći da se može dogoditi, da doživimo katastrofu,  da budemo poklani u masama, a da Bosna izgubi i ono malo katolika, što ih ima, treći put zazivajući Boga, da providi i da sačuva ove ostatke katolicizma u Bosni, da ne budu u vihoru, koji može nadoći, sasvim iskorienjeni. Tek, tanku nadu i uzdanje polaže - kako on misli - da je  ipak naš sviet, posebno srednja Bosna, okolina triju starih samostana, ipak ponajčasnije prošla kroz ove tri godine i najmanje se ogriešila o ljudstvo i kršćanstvo.

Hrgić od sudbine nije bježao. O razlozima nećemo nagađati, tek, ostao je u samostanu, gluhom i hladnom, s nekolicinom drugih koji su ostali i nakon što je vojska zauzela zgradu konvikta i uselila u prostorije samostana, a  nova vlast 14. svibnja 1945. ukinula rad gimnazije. U tom času završetak školske godine čekalo je 430 đaka, od kojih tzv. vanjskih 225, među njima četrdeset Srba i šezdesetpet muslimana. Židova nema odavno - od onoga dana u rujnu 1941, kada na cijeloj stranici kroničar upisuje samo jednu rečenicu: „30. IX - Ispis đaka Židova.“, a u njoj je komprimiran sav užas sudbine što se na taj narod sručila u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao i u drugim zemljama koje su prišle Hitleru i nacizmu. 

Krajem srpnja po Hrgića dolaze revnosnici Ozne, i to je kraj jednoga njegovog života a početak drugog, polomljenog. Vojni sud sarajevskog vojnog područja osudit će ga 31. srpnja „na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 (dvadeset) godina te gubitak političkih i gradjanskih prava u trajanju od 10 (deset) godina“. Mjesto robijanja - Zenica, rodni grad.