Ivan Lovrenović

ZNAK KRIŽA. INTROIBO

Revidirano poglavlje iz proze Liber memorabilium (u knjizi Nestali u stoljeću, Zagreb, 2013), prvi put objavljeno u časopisu Književnost, Beograd, godine 1985.

1.

Prvi dan mira. Podudara se s prvinom u njegovu pamćenju: bez glave, horoz skače po dvorištu. Svibanjsko jutro, dvorište otvoreno nebu kao dlan, did je na cjepalu obavio posao, a onda mu se pijetao, jak, oteo, i eno ga: skače po avliji, krv pršće po travi. I sunce je otvoreno i pršće po travi. Trava blista od rose i sunca.

Zatim, did je već duboko u bašči, tamo među voćkama.

Ovdje, u tom ognju boje i sjaja, dječak stoji, širi oči.

Ne zna, jer ne može znati još ništa, da se njegovo već sve desilo u tom svršenom ratu. Sve se desilo, a njemu će ostati da sastavlja komadiće i iščitava, nikad siguran.

Potrošit će godine, nadajući se istini, čvrstoj i jednoj. Prezret će kućne uspomene, i tražiti je u knjigama koje su drugi napisali. Kroz njih, bit će sve bliže historiji, sve manje istini. Napokon će shvatiti da nije historija to što njemu treba, jer je nijema i nema što reći, osim onima čija je. A za istinu - da se ne može naći, možda samo doživjeti. On ne ni to, jer njegovo se već sve desilo, prije njega, upravljajući svime njegovim i poslije, za takozvanoga njegova života.

Otkriće ljetopisa fra Anđela, njegova prezimenjaka, najednom je pred njim prolomilo pogled na novi prizor: golo događanje života. Golo od historije i od istine - od bilo kakva naknadnog tumačenja.

Tada će se početi viđati s ocem, u onom stalno istom snu. Vir kojemu se neće oteti.

Vratit će se uspomenama - samo krhotinama - i tražiti način da izazove sliku. To je njegovo.

Sad pristupa tome poslu, njegovu prvom krugu. Što mu je na raspolaganju: a) ljetopis župe V. fra Anđela Jablanovića, b) usmena kućna predaja, i ono malo papira što ih uščuva kućna briga, c) žive slike: razderane krpe pamćenja - neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus - samo on! - ostaje po čitav dan na nepcima. Njegovi izvori i njegova baština.

Tvrdoća ljetopisnog teksta trebala bi ga uščuvati od opasnosti sentimentalnog preinačavanja činjenica. A toplina humusa predaje natjerati fantome da se pokrenu - licem, glasom, kretnjom. Hoće li se u toj unakrsnosti naći spas od vrhovnog grijeha - od suđenja i presuđivanja?

2.

Ovako je, prema ljetopiscu, počeo rat u V.:

Travanj 1941. Na 10/IV (Veliki Četvrtak) došlo je dosta vojnika jugoslavenskih u V. Radio–stanicu postavili su uz našu crkvu. U noći s 11/IV na 12/IV otišli su vojnici svi iz grada, a prije toga kvarili su aute, radio-–stanicu, prolivali benzin i arhiv zapalili na Veliku Subotu. U Mrkonjić Nijemci su došli 12/IV, a rano 13/IV u Ključ.

14/IV. U V. strah veliki, jer vlasti u gradu nema nikakve. Sastalo se Narodno vijeće, te smo izvjesili bijele zastave i htjeli se predati Nijemcima (svi, i Srbi i Hrvati i Muslimani). Došlo je njemačkih vojnika (5) izvidničara na motorkotačima, i to smo im izjavili na njemačkom (župnik je govorio).

Izvidničari su se vratili, a u grad su opet došli jugoslavenski vojnici, te su naredili da se skinu bijele zastave, koje su skinute, na to su vojnici otišli na brdo četvrt sata udaljeno od grada. Tu su ih Nijemci potukli i raspršili. Ta je bitka trajala od 4 do 6 sati po podne; građani su pobjegli u obližnja sela i doline, ja sam bio blizu groblja, na ulici.

Nijedan Nijemac nije poginuo, a naših ranjenih 7, poginulih 10 (6 pravoslavnih, 1 musliman, 3 katolika – Ferdo  Petrljić, svršeni pravnik iz Stoca, Ivan Opolički iz Ozlja, Karlovac, i Alojzije Osredkar iz Slovenije). Mi smo 14/IV svoje pokopali bez lijesa u katoličko groblje, kraj puta, postavljen je križ drveni crni, sa bijelim natpisom.

Tako kroničar piše. Tačno, materijalno, kratko. Ni za čim ne ide: ni za namjerom, za ljepotom još manje, čak ni za istinom. Samo kazuje. Njegov tekst tek je sinopsis - ali kako potpun! - za stotinu mogućih čitanja.

Neka ostane neoskvrnut. Sve je u njemu, i ništa što je potrebno nije izvan njega. Takav kakav je, najsavršeniji je uvod u kraj mira u V.: crni drveni križ s bijelim natpisom.

Slika tog sprovoda!

Mora da je sve bilo u hitnji, bez one spore svečane povorke s mrtvačkom zastavom na čelu, i bez otegnutog pjevanja ah promisli dušo moja rad čega si stvorena, otadžbina da je tvoja nad zemljom uzvišena, ne zna se kako su ih nosili tako bez lijesa, je li Stipan prakaratur upregnuo kljuse u kola, natovario tjelesa, stovario ih kraj na brzinu iskopane rake, a fra Anđeo hitro opremio molitvom, i — gotov posao?

Sutonski je mehlem sišao s Grabeža, kao i nad svaki upamćeni sprovod, ali nije bilo nikoga da ga primi. Čak ga je i fra Anđeo propustio, ovaj put. Nije obišao stare grobove, nije popravio nijednu nakrivljenu dasku u grobljanskoj ogradi, samo je još učinio znak križa nad svježom humkom oko koje je Stipan još nešto poslovao, i krenuo kući.

Da se skupi oko svoga ljetopisa.

Desetak godina nakon rata odlučile su narodne vlasti u V., po općem obrascu koji je tada zavladao svuda, sagraditi općinsko partizansko groblje. Izabrano je lijepo mjesto na  obroncima planine uz samu cestu a s pogledom na  cijeli grad, te je započelo sistematsko iskopavanje diljem općinskoga teritorija. Danima su sa svih strana dovožene kosti do te zajedničke grobnice. Od župnika su tražili da pokaže mjesto u katoličkom groblju gdje je 1941. godine pokopao trojicu vojnika jugoslavenske kraljevske vojske. Križa crnoga drvenog odavno nije bilo, ali on ih je odveo u Ćeliju i bez kolebanja pokazao mjesto ispod krošnje staroga karamuta, uz sama grobljanska vrata. Učenici starijih razreda niže realne gimnazije bili su iz patriotsko-pedagoških razloga dužni prisustvovati i pomagati kod tog rituala tamo gdje im je bilo bliže. Vlasnik uspomena sjeća se djetinje strepnje, i kako je rasla sa svakom izbačenom lopatom,  u očekivanju trenutka kad će se ukazati kosti. Jama je morala biti kopana naširoko, jer je župnik objasnio da su, doduše, u brzini pokopani nešto pliće no inače, ali pažljivo, ne jedan preko drugoga nego jedan uz drugoga. Tako je i bilo: pred dječakovim očima ukazala su se u vlažnoj ilovači tri uredno položena kostura, svaki s krunicom među krhkim koščicama prstiju. Župnik je tiho i nenapadno izmolio molitvu i učinio znak križa nad jamom, a onda su radnici utovarili kosture na kamionet i odnijeli na njihovo novo počivalište, partizansko.

3.

Travanj 1941. Na 10/IV, na sam Veliki Četvrtak, kada su u crkvi zanijemile orgulje i zamrla svaka radosna pjesma, proglašena je Nezavisna Država Hrvatska.

Dolaze vijesti da bi se novom poretku trebali veseliti Hrvati i Muslimani. Srbi su silno zamišljeni i žalosni.

Stara vlast je otišla a nove još nema, te smo, u strahu od bezakonja, osnovali Narodno vijeće (župnik, paroh, imam i drugi građani - oko 15), predsjednik: Matija Banić, trgovac i zemljoposjednik.

Na 18/IV u podne predala je oružje Kraljevina Jugoslavija.

Kakva li su slavna zamjena za vlast bili, o tome u ljetopisu nema ništa, osim one usplahirene predaje grada. Ali ne treba biti nepravedan: kakva vlast, takva joj je zamjena. Oni su samo u malome, instinktivno i amaterski, ponavljali a da to nisu ni znali ono što je tih dana naveliko a rutinski radila prava i velika vlast.

No, na stranu to.

Evo fra Anđela i Matije Banića - sišli su iz čaršije i već su blizu svojih kuća, gdje ih čekaju s večerom. Sastanak je očito bio buran i ružan; vijesti koje su se tih dana sustizale i sudarale jedna s drugom, sve krupnija od krupnije, uznemiravale su svakoga, i to svakoga na drugi način. Ono sloge što je bilo dok im je izgledalo da je briga svima zajednička istopilo se, a počelo je zaziranje i sumnjičenje.

- Moj župniče - žesti se Banić, težak i krupnih šaka - ne znam šta nam bi te se ikako prihvatismo... Eto ti sad: biva, polaksio se Matija, hoće obruč na dunjaluk, dočekao svoju Nezavisnu, pa sad njegovo i imanje i politika...

- Neka, bolan - miri ga fra Anđeo, brižan i sam, ali miran i kao malo podsmješljiv -  ljudi su uzrujani, proći će to, ne misle oni baš tako.

- Ama, čuj, ujače, mislim ja! Ovako mi je, magarcu, i trebalo! Nit sam stvoren za politiku, nit sam je kad uzbijao, a sad se našao!... Beli, magarac!...

- Bili bi magarci i ti i ja da se nismo prihvatili, a da je ovo kakva politika i vlast - nije. Trebalo je, brate, spašavati što se može, to je sve. Politika su oni što neki dan izginuše, a da pričekaše tri–četiri dana - i glava čitava i obraz čist. A politika i vlast je i ono što će sutra–prekosutra doći... Kažu, čuo si: vaša je, vi ćete lako! Samo, nije laka nijedna, pogotovo kad je nova.

- Ma, neka bude kakva mu drago, samo neka dođe, jedva čekam da ovo skinem s vrata...

4.

I došla je.

Travanj. Ovih dana prolazila je njemačka vojska. Nitko pješice, svi u automobilima, tenkovima, motorkotačima.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj uređuje se vojska državna (domobranstvo i ustaše). U ustašku vojsku samo se katolici i muslimani primaju. Činovnici polažu zakletvu novoj državi. Mijenjaju se nazivi ulica. Ćirilica se ukida.

U ovom mjesecu bilo mnogo kiše, a i snijeg padao na 10. i 11. ali se brzo digao. Malo se uzoralo zbog kiše i rata.

Osnovana nova vlast u gradu. Kotarski predstojnik: Ivan Jablanović, po zagrebačkom nalogu. (Na dnu stranice, u napomeni, stoji: Rođen 1914, svršeni filozof. Moj nećak. Uzeo kćer Matije Banića. Nastanjen u Zagrebu. Uz ovu napomenu na marginu je naknadno upisana glosa: Ubrzo opozvan kao „osoba sklona popustljivosti, mekana i nedorasla težkim poslovima vlasti“. Vratio se na svoju činovničku službu u Zagreb.)

Svibanj. Židovi i pravoslavci progone se: kod velikih trgovaca u radnju postavljeni su komesari, koji od prodane robe neki dio novca predaju državi.

U nekim selima su njemačke straže. Čuje se, da ima oružanih četnika u Krajini; kazuje se, da su negdje oko Banje Luke ubijena dva njemačka vojnika, te su Nijemci 100 Srba–težaka strijeljali, a i u Sanskom Mostu da je obješeno nekoliko Srba.

Poglavnik Anto Pavelić, sa biskupom Salis–Sevisom, muftijom zagrebačkim i nekim ministrima, otišao u Rim. Zamolili su od talijanske Savojske Kraljevske kuće kralja za Hrvatsku, i dobili su Aimone–a, princa od Spoleta, koji će se prozvati Tomislav II.

I u mjesecu svibnju često padala kiša, a na 4. i 5. snijeg. Kasno se oralo za kukuruze. Narod traži žito u Gradiškoj i u Slavoniji.

Evo imena onoga koji dolazi u san: Ivan Jablanović. U krupnom rasteru ljetopisnoga teksta ni sad ni kasnije nema o njemu ništa osim ovakvih hladnih podataka. Čitaocu ove povijesti - dovoljno da utvrdi linije rodbinstva koje se od posjednika živih slika pružaju na tri strane, a njemu, baštiniku uspomena i vlasniku nedovršena sna - samo početak tankog končića koji mu je slijediti, i za koji ne može znati kamo će ga odvesti.

5.

Velika i mala, važna i nevažna - mnoga mjesta imaju svoj Rat, svoju Epopeju, svoj djelić Historije. Sa V. je drukčije. U V. rat se nije događao, on je tuda prolazio. Idilična mala kasaba s dva zvonika, jednim katoličkim i jednim pravoslavnim, i jednom munarom (vjerski i civilizacijski minimum, dakle), usijana među brda sa sve četiri strane, taman tamo gdje je Bosna već na dan hoda prestala biti Panonija, a još po dana treba do visokih planina Ilirika, V. nema ni industrije ni željeznice (samo dobru vodu, zrak, kruh i meso), niti je blizu kakvog važnog grada - strateški, dakle, sasvim nevažan, da bi se o njega otimalo u velikim bitkama i velikim odlukama koje ispisuju Historiju.

No, nema toga tko je uspio izmaknuti leđa ispod svog dijela ratnog tovara, pa nije ni V. Njegov udes ležao je u tome što leži na putu: odakle god kreneš u Bosnu i kuda god smjeraš iz nje - moraš kroz V. Jedna vojska omrkne, druga osvane, jedna doručkuje, druga večera (a one sitnije, manje ambiciozne, ubacuju se između obroka) - tako je rat prolazio kroz V. I, naravno, svaki svoj prolazak naplaćivao, kako on to već zna, na stotinu načina. Mnogi su brojali, nitko se ni s kim ne slaže u broju tih prolazaka - donja cifra je 28, gornja 42. Po ljetopiscu izlazi - 36, ali čak i njemu se koji mogao omaknuti.

Usred tog pokretnog vojničkog babilona, u kojemu jedini sverazumljivi jezik govori oružje, i građani su postajali sve pokretniji. Na svoj način: svaki put u smjeru suprotnom od smjera dolazeće vojske. Bježalo se često i obilato, tko god je mogao i imao kamo pobjeći. I potom vraćalo - sve u upornoj nadi da je ovo sad zadnje. Tako, skoro da nema nijedne kuće koja barem neko vrijeme nije ostala prazna. A bivalo je i tako da ljetopisac zabilježi: Grad opustio sasvim. Narod se razbježao rođacima, prijateljima, znancima, u Banju Luku, Jajce, Travnik...

Uz ono nešto staraca, pustinjaka i mirnih luđaka, fra Anđeo je jedini koji je sve to pregrmio u V., i svaki dan zabilježio u ljetopis. Cinici su govorili, poslije: začarao ga tefter, nije mogao pregorjeti da mu što promakne nezapisano. Ima, doduše, i toga da fra Anđeo jednostavno nije imao komu ni kamo bježati, niti se morao trsiti oko zemnoga blaga. Bit će, ipak, da u toj šali s tefterom ima istine (čiju ljepotu i stravu cinici ne mogu ni naslutiti). Ona se nazire već u bilješci o prvom danu rata u V.: građani su pobjegli u obližnja sela i doline, ja sam bio blizu groblja, na ulici.

I sve unio u tefter.

Matija Banić najviše je mrzio to bježanje. Od 1899, kada je kao šesnaestogodišnjak kupio prvi komadić zemlje i zaokružio naslijeđenu njivicu, do ovog rata, lude besposlice, on se iz V. maknuo samo dvaput oko ženidbe (kad je išao u Livno, názagled, i opet, da dovede mladu), jedanput čak u Beograd (kad ih je vodilo na poklonstvo mladom kralju) i jednom u Split da preuzme tovar vina. I to mu je bilo previše, i volio bi da nije: nedostojno je ozbiljna čovjeka besposlen se prometati po svijetu. A sad će ga ovaj rat tjerati da bježi i da se vraća, opet bježi i vraća se, kao ciganin pod čergom, koji nit ore, nit žanje.

Sve je u Matiji Baniću bilo navijeno po zemlji i njenim urednim i temeljitim zahtjevima, a preko njih - po hodu zvijezda i njihovih mijena. Kad se odatle gledaju zahtjevi ljudi - moraju biti sitni i beznačajni. A svojih nije ni imao.

Sve se nekako može ostaviti i podesiti prema sebi: magaza i birtija, čak i kuća, ali kako zemlju ostaviti? Ona ne pita je li rat, niti se podešava prema njemu. Oreš, siješ, žanješ, kosiš, vršeš kad je vrijeme i kad se mora, ne kad ti se može i kad hoćeš.

Sad će Matija vidjeti da ima sile koja i taj red može obesnažiti, a ne dolazi u liku strašnoga suda i propasti nebesa, već sasvim banalno - u uniformi, na dvije noge. Neće to nikad shvatiti i duboko i gnjevno će prezirati sve te vojske i taj njihov rat, ludu besposlicu, koja se igra sa zakonima zemlje. Ali je posigurno znao da to ne može dugo. Imao je čak i nekakvu mutnu računicu: do tri godine, koliko da se zemlja odmori a ne podivlja - ne može duže...

U prvoj upamćenoj slici evo ga, u taj obistinjeni dan: dok majstori dižu srušeni krov, on daleko u dubini bašče razgovara s voćkama dok ih obrezuje...

Najteže je s Ivanom Jablanovićem. Njegova osoba i njegov život su samo nekoliko nizova činjenica, koje valja povezati u uređen snop i sabrati u fokus u kojemu bi sijevnula slika čovjeka. Svaki niz za sebe je jasan, ali se međusobno ukrštaju sasvim neshvatljivo, i fokus izmiče.

Ili je možda takvo htijenje u načelu krivo usmjereno: može li se, uopće, rekonstruirati čovjek? Da nisu granice i pozvanje ove zadaće samo - pokazati kako se jedan miran čovjek, jedan običan život, prenio u drugi, kao zagonetka, prokleto pitanje? Kao znak križa.

Jedan niz činjenica, onaj od kojega se sačinjava službena biografija, i koji više služi da sakrije nego otkrije čovjeka, kaže:

Svršeni filozof, rođen 1914, uzeo kćer Matije Banića. (Podatak iz ljetopisa.)

Iz vojne isprave, koju ovjerava Štambilj jedinice: 8. četa Škole za rezervne pešadiske oficire br. 1011. 2. avgusta 1938, u Sarajevu, prepisano: Ocena komandira za vreme služenja u kadru: Karaktera čvrstog, vesele prirode, okretan i bistar, tačan i disciplinovan. Sposoban za vodnika mitraljeskog voda. Nije kažnjen. Službu obavlja sa puno volje, tačno i savesno. Vladanja primernog. Preporuku za unapređenje zaslužuje. Školu završio sa vrlo dobrim uspehom.

Lični opis pri otpustu iz kadra: stas visok, lice duguljasto, kosa plava, oči plave, nos pravilan, usta pravilna, osobeni znaci - nema, govori srpskohrvatski i francuski.

Nadležni vojni okrug: travnički.

Zanimanje i mesto stanovanja: službenik, Zagreb.

Škola: Filozofski fakultet.

Bračno stanje: Ženjen.

Poslednji čin u vojsci: Rezervni pešadiski podnarednik.

Iz iste isprave: Podaci o redovnoj vežbi: Sposoban i umešan za vodnika mitraljeskog voda. Prema starijima učtiv i pažljiv, a prema mlađima strog i pravedan. Nije kažnjavan.

Pečat: 1. mitraljeska četa 15. pešadiskog puka „Stevan Sinđelić“ od 1. VII do 31. VIII 1939.

U vrijeme kad Ivan Jablanović, okretan i bistar, vesele prirode, sjedi na ovoj vježbi, Austrija je već anektirana, Čehoslovačka okupirana, Albanija također, za mjesec dana past će Poljska, svjetski će rat početi.

Savesno i sa puno volje, on će se odazvati i 3. travnja 1941. na gotovo konspirativno proglašeno opšte aktiviranje. A 7. travnja, kada je - tek drugoga dana rata! - proglašena opšta mobilizacija, on je već sa svojom jedinicom na dugom maršu prema albanskoj granici, do koje neće doći, nego će se, jedva izvukavši živu glavu u mostarskom puškaranju 15. travnja, pojaviti odrpan i krastav na vratima zagrebačkog stana, a žena ga neće prepoznati.

Onaj dan kada su u crkvi zanijemile orgulje i zamrla svaka radosna pjesma već je bio prošao, i njega već čeka zagrebački nalog da preuzme kotarsko predstojništvo u V. On ga, tačan i disciplinovan, preuzima. A malo potom, kao osoba sklona popustljivosti, mekana i nedorasla težkim poslovima vlasti, i napušta. Opet po nalogu.

Pred Božić 1941. nova mobilizacija - domobranska. Ni na nju se ne oglušuje, savestan i vladanja primernog. Služi do ljeta 1942. Prije toga i poslije toga, do posljednjega poziva na koji se 6. svibnja 1945, također savestan i disciplinovan, odziva - uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova. (D., rođen 1941, umro 1946. od bolesti koja u drugim prilikama ne bi bila neizlječiva; Josip, rođen 1943, vlasnik uspomena.)

Strogo uzevši, što može reći ovaj niz činjenica? Čovjek koji se odazvao svim mobilizacijama - ništa više.

Tko je Ivan Jablanović, kakav čovjek? - htio bi znati (mora znati!) baštinik papira i uspomena. Nije ga nikad vidio, jer pripada vremenu prije prvih upamćenih slika, a stalno ga susreće u istom snu: hite da jedan drugome kažu neko svoje sve, a nikad da dođu ni do prve riječi. Uvijek je oko njih jad nekakve polumračne sobice, prvi zvjera, drugi sleđen, i uvijek sve svršava fantomovim naglim nestankom, nekad bijegom ispred naoružane provale, nekad prosto rasplinjavanjem, prije prve riječi. Lica mu nikad ne vidi, ne čuje glas.

Buditi se u čas toga preciznog reza - uvijek na istom mjestu, prije prve riječi, prije prve slike - postalo je nepodnošljivo. Jednako nepodnošljivo: iščikati to pravilno nailaženje ovoga nemuštog sna.