Ivan Lovrenović

ZVIJEZDA IZNAD BETLEHEMA

Revidirano poglavlje iz proze Liber memorabilium (u knjizi Nestali u stoljeću, Zagreb, 2013), prvi put objavljeno u časopisu Forum, Zagreb godine 1988.

 

1.

Kolovoz. Ustanak se širi i po našem kotaru. Od težaka koji silaze na pazar čuje se da Drenović i Šolaja pregovaraju da zajednički napadnu na V. Među građanima vlada strah.

Priča se da u Drvaru ustanak vode komunisti. Njihova stranka je protiv vjere i privatne imovine. Povezana je s Rusijom. U bivšoj državi bila je zabranjena i progonjena, isto tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Čulo se za njih da dižu narod prije mjesec dana, onda kada je Hitler napao Rusiju, pogazivši prijateljski pakt sa Staljinom.

Iz Zagreba javljaju naši o velikoj skupoći i nestašici. Ispraćene na Istočni front prve hrvatske čete. Najviše uzima Bosance. Prvo idu u Njemačku na egzercir pa onda u Rusiju na front. Neki, kažu, i pobjegnu.

Blaž Banić tražio da ga prime u ustašku vojnicu. Pozvalo ga u Zagreb, da primi dužnost.

Todor Šikman se s braćom odmetnuo u šumu. Kažu da ih je vidjelo kod Drenovića.

Čuje se da je u Sanskom Mostu pobijeno vrlo mnogo Srba, također i Židova, da je među njima bilo mirnih građana. Ustanici su u župi Krnjeuša zapalili crkvu i župni stan, župnika Krešimira Barišića ubili i zapalili, te pobili preko 200 župljana.

Ovaj ljetopis odskora svaku noć ostavljam pod strehu na zgodno mjesto. Samo, od rijeke povuče vlagu, pa je teže pisati.

Vrijeme veoma pogodno za ljetinu, bilo dosta i sunca i kiše.

 

2.

Da je na volju onome koji bilježi ovu povijest, ona se ne bi micala iz V., svojega jedinog pravoga središta. No, što je njemu na volju? Samo da produži ili prekine s bilježenjem (što mu ionako često pada na um, jer je zamorno, i jer je blizu taštini). Ostalo je sve u vlasti priče same. Tako će se ona povremeno seliti iz V. za osobama i događajima bez kojih ne bi bila potpuna. Najčešće za Ivanom Jablanovićem i njegovom čeljadi. Od onoga koji oblikuje priču to iziskuje mučan napor, jer mu to ne ide od ruke, to nisu njegove stranice, potrebne su samo priči. Fra Anđelov ljetopis u toj stvari nije od velike pomoći. Nešto više svjetla mogu baciti uščuvani papiri, kućne uspomene i vlasnik sjećanja, glas živih slika, iako ni njemu nije dano znati mnogo više; možda samo slutiti. A slutnja jest i topla i živa, ali i nesigurna.

Kako je moglo, pod Jablanovića krovom u Zagrebu, izgledati to ljeto kada iz Zagreba naši javljaju o velikoj skupoći i nestašici, i kada su ispraćene na Istočni front prve hrvatske čete, a Ivan Jablanović slavi rođenje svojega prvog sina?

U rekonstrukciji, u izazivanju slike, vlasnik uspomena nehotice ali uvijek polazi od jedne fotografije iz majčine kutije. Na njoj vidi sve četvero: mater, oca, brata, sebe. To je slika iz kasnijeg vremena, siječanj 1945. Prelijepa atelijerska retuš iluzija vječno sretnoga smiješka - koliko puta se nadnosio nad nju, gubeći se bolno u njezinoj nesavladivoj dvodimenzionalnosti! Oživljavala je jedino u snovima. Ovako: očev i bratov lik, postavljeni na lijevoj polovici slike, uz blagi trzaj, krenuli bi polako–polako da se udaljavaju. Na granici kad bi već postajala nejasna, njihova lica bi načas oživjela, zapravo samo bi se malo raširio osmijeh i pokrenule oči - na znak, na pozdrav? Isti čas bi ih nestalo u nekoj bezbolnoj studeni. Viđao je i druge bratove fotografije, one ga nisu dirale, kao što ga je odbijao, čak i plašio, nevjerojatni plavi uvojak njegove kose, nad kojim je zaticao majku kako nečujno plače.

Fotografije, papiri, predmeti daju rekonstrukciji konkretnost lica, atmosferu; majčina priča bilježi imena, datume, razgovore, situacije. Mučenički precizno i bez različitih varijanta. Kao kamen.

Tiho a sudbinski pobožna, ona se suvereno kretala po kalendarskom krugu, te su njezine uspomene uz datumsku čvrstoću imale i dodatnu aromu pojedinih blagdana uz koje su se vezivale.

Ovo slavlje dešava se na Veliku Gospu, usred kolovoza, osam dana nakon majčina izlaska s djetetom iz bolnice. (Tako će vlasnik uspomena pamtiti i svoje rođenje — na divnu, sunčanu Cvjetnicu 1943.)

Kroz materino sjećanje, toliko puta ponovljeno da je postalo i njegovo, kadar je da ih vidi i čuje:

... Ivan Jablanović, zaneseno nadvijen nad usnulo dijete i majku koja se ponosno i iscrpljeno smiješi.

.... Ivanov mlađi brat Stjepan, abiturijent, zaljubljeno prati svaki snajkin mig, spreman da joj pogađa želje. (U ovom trenutku on je po majčinoj priči rječit i neobuzdan mladić, pun šaljivo–patetične teatralne geste, nenadmašan u pjesmi i gitari. Uvijek će se vlasnik uspomena mučiti da spoji u istoga čovjeka to lice i onu izluđenu alkoholiziranu spodobu iz jajačke jazbine, kada ga je mater, dugo nakon svega, vodila u posjetu stricu.)

... Susjed s prvoga kata i prijatelj, Lujo Iveljić, sa ženom i majkom. On je predratni komunist, i svi njegovi rade za njih. [Godinama je vlasnik uspomena, već student, pratio u štampi i na televiziji svaku pojavu Luje Iveljića, istaknutoga zagrebačkog rukovodioca i kulturnog radnika. Nekoliko puta bio je vrlo blizu ostvarenja želje da mu se prikaže, da razgovara s njime. Nikad nije smogao snage. Tako je dočekao i njegov nekrolog u Vjesniku, 9. 5. 1983.]

Stara i mlada Iveljićka donijele su ručak i hrpu kolača, soba je puna cvijeća i poklona, Stjepan budno pazi na prazne čaše. Toči se crno vino i rakija staroga Banića koja se čuva za posebne prilike. Od nedalekoga Zapadnog kolodvora pisne lokomotiva, začuje se udar vagona i nejasni uzvici. Rudolfova vojarna prekoputa je mirna - blagdan je i momčad je dobila izlaz ili se odmara.

 

3.

Rođenje ovoga djeteta zasjalo je nad Jablanovića kućom kao betlehemska zvijezda. Kako je morao vidjeti sav svoj život do ovoga događaja, do ove grude djeteta i ove sretne žene kraj njega?

Zatureno, siromašno djetinjstvo u jajačkom Varošu, u staroj kući strma drvenoga krova i obijeljenih zidova. Najstarije dijete uz majku kojoj je jedna polovica uzdanja i  života bila krunica i obližnja franjevačka crkva, a druga - cjelodnevno rintanje po svojoj i po tuđim kućama.

Otac je otišao u rat 1914, prije nego što se Ivan rodio. Mater ga je oplakala, Ivan je već i u školu pošao, a onda se otac vratio iz mrtvih, pijan i poludivlji, sa svojom ruskom pričom. Mater se onesvijestila na kućnom pragu, kad se digla, otišla je brže–bolje razvijati pitu, a Ivana poslala u komšiluk po rakiju.

Otac se zgrijao godinu–dvije, majka je rodila Stjepana, a onda je zaglavio u zatvoru zbog ruskih pjesama, pa poslije toga u šumu na radilište odakle se nije ni vratio. Nikad nisu tačno saznali što ga je ubilo - bukva ili rakija.

Majka se pridružila ocu na starom strmom jajačkom groblju kada je Ivan završavao treći razred pučke škole. Netko je pružio lopatu s koje je uzeo grudu ilovače, suhe i oštre s jedne, vlažne i ljepljive s druge strane. Udarilo je u sanduk kao da je čeljade jeknulo. Obeznanio se.

Sutradan su već on i Stjepan, balav i rasplakan, zorom putovali s fra Anđelom, amidžom, u Ključ, gdje je bio župnikom. Toga putovanja fijakerom sjećat će se uvijek, kao svijetloga uzašašća. Promicali su kraj neshvatljivih voda Plivinih jezera, penjali se kroz hladovitu šumu Lisine, jezdili širokom visoravni Podraškoga polja. Svraćali u drumske hanove u Jezeru, Majdanu, na Srebrenici iznad Mrkonjića, u Čađavici...

Fra Anđeo ih je skupljao uza se, habit mu je čarobno mirisao na duhan, pričao im o mjestima i čudima kroz koja prolaze. Na uzbrdicama, kroza šumu, konji su išli laganim korakom a kočijaš Edhem bi drhtavo i otegnuto zapijevao:

Gorom je–e–ezde kićeni svatovi...

Tepao je konjima, razgovarao s njima, tobože ih grdio:

- De–e, Dorate, povuci mrcino, ne izili te vuci... Tako, Zekane, vilo gorska!...

Uzimao bi povremeno Stjepana do sebe na kočijaški sic:

- Moro bi ti, župniče, meni dati ovoga gerza da mi bude pri ruci oko konja, kršan momak, mašallah!

Pa bi mu pjevušio:

Cuncu, cuncu, cinane,
Sedlaj konja, Stipane!
Za koga ću sedlati?
Za šarena ditlića.
Ditlić će se ženiti,
Svatove će kupiti...

Ivan je razumijevao da je sve to - amidžine priče i Edhemove pjesmice i dosjetke - nekakav nedogovoreni lijek za njih dvojicu. Sve se slijegalo u ugodnu omaglicu, slatki umor - do nakraj svijeta preostajali su samo njih četvorica u moru zelenila na bijeloj cesti.

U Ključu je Ivan Jablanović završio četvrti razred Mješovite narodne osnovne škole (vladanje: vrlo dobro, polazak: vrlo marljiv; Emilija Toman, razredna učiteljica).

Već za godinu dana valjalo je dalje. Među kućnim papirima u majčinoj kutiji nižu se svjedodžbe prvih pet razreda Nadbiskupske gimnazije u Travniku (direktor: Stjepan Jambreković, razredni starješina: Vjekoslav Lončar), pa tri razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, čije Svedočanstvo o višem tečajnom ispitu 20. juna 1933. potpisuju članovi Ispitnog odbora Fra Rastko Drljić, Fra Berislav Gavranović, Dr. Fra Bonifac Badrov, Dr. Većeslav Vlajić, Fra Ljudevit Zloušić i pretsednik Radivoje M. Ilić. Kandidatu se priznaje zrelost i spremnost za fakultetske studije na universitetima i višim stručnim školama. Odlične ocjene ubilježene su u rubrikama srpskohrvatskoslovenački jezik sa književnošću, francuski jezik, nemački jezik, latinski jezik, grčki jezik i narodna istorija.

U suhim svedočanstvima ostaju skriveni razlozi zbog kojih je đak promijenio dva konvikta, onaj travnički, isusovački, za visočki, franjevački. Kao i čitava ta konviktska mladost. O njoj u kućnim papirima imaju samo dva traga:

1. Posivjela crno–bijela razglednica sa žigom Društva za sačuvanje starina u srezu jajačkome, adresirana Mladiću Ivanu Jablanoviću, VII razred, Franjevački gjački konvikt, Visoko: Dragi Ivo, Evoti šaljem onaj kip što nagjen u Jajcu. Jasam dobro i zdravo što i Tebi želim od Boga dragoga. Potpisa nema, a na karti je slika danas čuvenoga jajačkoga reljefa boga Mitrasa. Podatak ponešto može reći o interesima adresata. A neka ga i zbog dirljivoga mâra Društva za sačuvanje starina u srezu jajačkome.

2. Svjedodžba siromaštva, koju izdaje Gradsko poglavarstvo u Jajcu: Jablanović Ivan, Jozin; abiturijent gimnazije; imetak — nema; vlastiti imetak učenikov — kao gore; primjedba — učenik živi kod strica Anđela Jablanovića u V. U Jajcu, dne 18. jula 1933. VIDIO! (Politički ured). Gradonačelnik (nečitko), Sreski načelnik U. Đurđević.

Majčina sjećanja idu od te godine kada je fra Anđeo Jablanović preuzeo župu V., i kada je u gradić, amidži, počeo dolaziti na ferije Ivan Jablanović, upravo upisani student Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Onako kako su se brzo, od prvoga dana, različiti da ne mogu biti različitiji, priljubili jedan uz drugoga Matija Banić i fra Anđeo Jablanović, tako će i Banićeva kćer i Ivan Jablanović odmah znati na čemu su - čedno i bez velike strasti, a postojano kao što je Bog jedan.

U Banića kući živjelo se po mjeri domaćinove ličnosti - uz rad kao prvu zapovijest. Iz nje je izlazilo sve ostalo: skromnost usred izobilja, jednostavnost prohtjeva i ambicija, kućni oblik vjere. U crkvu se išlo, redovito, ali bogomoljstvo je za Banića bilo danguba: rad je Bogu najdraža molitva, a oltar nek liže ko je besposlen! To nije isključivalo tiha nezadovoljstva i povremena roptanja, ali je donosilo život bez potresa i hirovitih iznenađenja.

Sinovi su odrasli - najstariji Mirko kao neimenovani nasljednik poslova, Blaž - na škole, prinesen zahtjevima vremena, koje Banić nije volio ali im je plaćao. Skromna i neprimjetna u jakom muškom sazviježđu, voljena ali ne i razmažena, kćerka je završila građansku školu i o njoj se više nije mnogo mislilo. Radila je mnogo, zapravo povazdan, ali vedro, nikoga ne zamarajući svojom osobom. Samo je majka, s nježnim srhom strepnje, primjećivala kako od nje postaje žena.

Kad je Ivan Jablanović, pribavivši diplomu fakulteta, izišao pred Banića da mu prosi kćer (a dobio je i posao u Zagrebu, vodit će je da tamo žive), a ona stojeći uza nj mirno i čvrsto rekla: jest, tata, to je i moja volja, stari se zanio kao od šamara. Kako to može biti? Da netko jednostavno nešto hoće i to još jednostavnije kaže, tek toliko da se zna! Oni ne mole, čak i ne pitaju, nego naprosto kažu: mi hoćemo tako!

Dva dana se ljutio, i žena mu je bila kriva (ti si morala znati, a meni ništa!...) Ljutio se još dva dana, zbog toga što nije nalazio pravi, razumni razlog ljutnji: kćer je volio, nikad mu nije iskvarila, ni Jablanović mu nije bio mrzak, o fra Anđelu da i ne priča, ali nikako da proguta ovo što ga je snašlo. Petoga dana je ženi izgovorio sve zbog čega je mogao misliti da je protiv (misle li oni išta?, od čega će živit!, čast njemu, ali zar je on za nju prilika? šta ima - samo onaj papir u rukama! i, što će u Zagrebu, zar se i u nas ne može lipo živit?). Šestoga dana je otišao fra Anđelu, misleći da će im to biti najgori razgovor. Ali fra Anđeo ga je razoružao nakon prvih riječi.

- Neka, bolan, ahbabe! Vidi nas dvojicu! Kome je lakše - meni što nemam ništa osim ovih knjižurina, ili tebi? Meni najveća briga hoću li zapalit gotovu cigaru, ili ću smotat pa zapalit. A ti se ubi od posla. Da nema nedjelje i sveca, i mene da te držim na oku, ne bi se nikad odmorio, ni dušom dahnuo! Bože im zdravlja i u kući kruha, a drugo će bit kako bude. A da ti, pače, ne nalaziš kakvu manu ovome mome? Ili meni kao duplom prijatelju?

Nasmijali su se, popili kafu i rakiju, i te večeri se u Banića kući do kasno slavilo.

Još je stari pokušao nagovoriti Ivana da se prođe Zagreba, da ostanu, da uniđe u kuću i u posao... i nikako nije mogao shvatiti zašto ga ovaj odbija, što to može bit preče i bolje od ovoga što mu nudi, i kako mu kćer tako lako pregara sve ovo što je stekao i draga srca odlazi s ovim školnikom u taj daleki grad. Daj Bože da izdobri!

 

4.

Iz toga vremena - tih nepunih devet godina od ženidbe do nestanka, koje su bile dovoljne da se ispuni sudbina - kućne uspomene su najpotpunije, govore obilato i višeglasno. Čega god se majčino sjećanje takne, a sve je priča o siromaštvu i strašnu vremenu, sve ima rasvjetu blagosti i boju idile. Ništa čudno - samo je to bio njezin život.

Tvarno, za vlasnika uspomena sav je stao u njezinu kutiju i ono uščuvanih knjiga. Iz toga on gradi sliku i lik Ivana Jablanovića, nekad blisku i izoštrenu, nekad daleku i razlivenu.

Knjige. Kad se sve svršilo, majka je bez grča, gotovo lako, uputila sve njihove zemne stvari: ponešto rasprodala (za skupu hranu), a najviše raspoklanjala - što sirotinji, što rođacima - kućni namještaj, Jablanovićeva odijela, kojekakve drangulije što imaju vrijednost samo kad se kùćī zajedno, u veselju. Samo je, kroza sve selidbe i prebijanja, na čuđenje i podsmijeh svijeta koji se upinjao da nastavi život ili započne novi, nosala i prenosila knjige i svoju kutiju. Čitala ih nije, čak ni listala. Za to nije imala ni vremena ni sklonosti. Praktična i nesklona ikakvome praznovjerju, nije ih pretvarala ni u kult. Naprosto - čuvala ih je, jer bi ih i Ivan čuvao. On je bio u njima, mnogo više nego u drugim stvarima. Uspjela ih je sačuvati stotinjak, uvijek sjetno spominjući onaj veći dio što je morao propasti.

Tako ih je - prirodno, bez ceremonije - preuzeo vlasnik uspomena, i tako se uspostavila punina. U njegovim rukama oživjela su sva njihova svojstva: postale su štivo, postale su moći što čuvaju dio živoga oca, nad njima je lebdjela snaga majčina prijegora, bile su znaci za odgonetanje vremena. Sve ujedno. Na svakoj je Jablanovićev autograf i godina nabavke, od 1937. do 1945. Od ranije je samo pet–šest školskih latinskih i grčkih svezaka, punih đačkih bilježaka. Tako se jasno vidi: nastanak ove male biblioteke podudara se s godinama njihova života. Evo ih bez ikakva bibliografskoga reda i ne računajući prašnjavu gomilu okrnjenih kompleta časopisa, prigodnih brošura, udžbenika:

TIN UJEVIĆ, Ljudi za vratima gostionice, Naklada Društva hrvatskih književnika u Zagrebu 1938;

T. B. MAKOLEJ, Ogledi, Srpska književna zadruga 1912;

ANTUN BARAC, Književnost i narod, Matica Hrvatska 1941;

IVO ANDRIĆ, Ex Ponto, S. B. Cvijanović 1920;

IVO ANDRIĆ, Pripovetke, Srpska književna zadruga 1924;

IVO ANDRIĆ, Pripovetke, Srpska književna zadruga 1931;

IVO ANDRIĆ, Pripovetke, Srpska književna zadruga 1936;

STO GODINA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI, biblioteka Noviji hrvatski pisci, urednik Slavko Ježić, Minerva nakladna knjižara D. D. Zagreb 1935;

MEYERS, Konversations Lexikon, Leipzig und Wien, Bibliographisches Institut 1907, 24 sveska;

JOVAN SKERLIĆ, Omladina i njena književnost, Izdavačka knjižarnica Napredak, Beograd 1925;

ANTUN BARAC, Vladimir Vidrić, Matica Hrvatska 1940;

PRIMJERI IZ GRČKE KNJIŽEVNOSTI, priredio Stjepan Senc, umirovljeni ravnatelj Kraljevske donjogradske gimnazije zagrebačke, Zagreb 1920;

MILUTIN NEHAJEV, Knjiga eseja, Matica Hrvatska 1936;

ERNEST BAUER, Hrvati u tridesetgodišnjem ratu, Matica Hrvatska, 1941;

LETTRES DE BELLE DE ZUYLEN (Madame de Charière) à Constant d’Hermanches 1760–1775, Paris, Librairie Plon;

Dr. IVO HERGEŠIĆ, Francuska lirika od godine 1800. do danas, izdanje knižare V. Vasić i R. N. Horvat, 1931;

LJUBOMIR P. NENADOVIĆ, Pisma iz Nemačke, Srpska književna zadruga 1922;

BRANKO ČUBRILOVIĆ, Petar Kočić i njegovo doba, Banja Luka–Zagreb 1934;

Dr. fra JULIJAN JELENIĆ, Povijest Hristove crkve, Zagreb 1921;

BRANKO VODNIK, Povijest hrvatske književnosti, s uvodom Vatroslava Jagića o hrvatskoj glagolskoj književnosti, Matica Hrvatska 1913;

FRANCUSKO–SRPSKI VOJNI REČNIK (Vocabulaire militaire français–serbe), izradio: Obrad D. Obradović, pešadiski kapetan I klase, Beograd 1938;

ADOLF SAAGER, Mazzini — tragedija idealiste, Binoza — Svjetski pisci;

THEODORE DE BANVILLE, Mes souvenirs, Paris, Typographie Georges Chamerot;

JOVAN SKERLIĆ, Svetozar Marković — njegov život, rad i ideje, Izdavačka knjižarnica Napredak 1922;

Dr. ALBERT BAZALA, Povijest filozofije, Matica Hrvatska 1906;

TITI LIVII Ab urbe condita libri, odabrani dijelovi iz III. IV. i VI. knjige, uvod o životu i radu Livijevu napisao V. Dukat;

M. TULLI CICERONIS, De imperio CN Pompei, oratio, In L. Catilinam, orationes quattuor, edidit H. Nohl 1892;

M. TULLI CICERONIS, Pro T. Annio Milone, Pro Q. Ligario, Pro rege Delotaro orationes, edidit H. Nohl 1888;

P. CORNELLI TACITI, Libri ab excessu Divi Augusti I–IV, Lipsiae in edibus B. G. Teubneri MCMXVIII;

GAJA JULIJA CEZARA Galski rat, Hoffmanovu tekstu uvod napisao Dr. M. Šrepel, tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana;

JOVAN SKERLIĆ, Jakov Ignjatović, Izdavačka knjižarnica Napredak 1922;

PETAR KOČIĆ, Celokupna dela, predgovor Zora Vulević, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta;

TOMA KARLAJL, O herojima, Srpska književna zadruga 1903;

KNUT HAMSUN, Krug se zatvara, Tiskara C. Albrecht 1940;

EMIL FAGE, Veština čitanja, Napredak 1920;

TUGOMIR ALAUPOVIĆ, Probrane pjesme, Zabavna knjižnica Matice Hrvatske 1902;

CHARLES BAUDELAIRE, Vers choisis de Fleurs du mal, Insel Verlag, Leipzig;

ĐURO ŠURMIN, Hrvatski preporod 1903;

JACQUES BENIGNE BOSSUET, Deux oraisons funebres, Insel Verlag, Leipzig;

THEOPHILE GAUTIER, Choix de poesies, Paris, Librairie Hatier 1925;

SVETOZAR ĆOROVIĆ, Celokupna dela, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta;

BRANISLAV PETRONIJEVIĆ, Istorija novije filozofije, Izdavačka knjižara Napredak 1922;

D. S. MEREŽKOVSKI, Florentinske novele, Moderna knjižnica, Tisak Hrvatskog štamparskog zavoda d. d. u Zagrebu;

JEAN JACQUES ROUSSEAU, Émile ou de l'éducation I, II, Édition Lutetia, Paris 1933. (predgovor Émile Faguet);

ČARLS DARVIN, Moj život, Srpska književna zadruga 1937;

DRAGIŠA VASIĆ, Crvene magle, Srpska književna zadruga 1922;

L. V. SÜDLAND, Južnoslavensko pitanje, izdanje Matice Hrvatske 1943;

L. V. SÜDLAND, Die Südslavische Frage und der Weltkrieg, Wien 1918;

Dr. MLADEN LORKOVIĆ, Narod i zemlja Hrvata, Matica Hrvatska 1939;

DINKO ŠIMUNOVIĆ, Sa Krke i sa Cetine, Srpska književna zadruga 1930;

IVAN PERKOVAC, Pripoviesti iz bojnoga odsjeka, Matica Hrvatska 1905;

PETAR PRERADOVIĆ, Izabrane pjesme, Matica Hrvatska 1980;

ANTUN GUSTAV MATOŠ, Sabrana djela, Binoza (17 svezaka);

EURIPIDOVE drame I, Matica Hrvatska 1919, preveo Koloman Rac;

EURIPIDOVE drame II, Matica Hrvatska 1920, preveo Koloman Rac;

ESHILOVE tragedije, Matica Hrvatska 1918, preveo Koloman Rac;

Fra GRGE MARTIĆA, Pjesnička djela, Tiskom i nakladom Bosanske pošte, Sarajevo 1893;

STEFAN ZWEIG, Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog: Erazmo Rotterdamski, Pohvala gluposti, preveo Dr. Ivan Esih, Binoza — Svjetski pisci (naznaka ispod naslova: Original knjige iz 1521. čuva se u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici);

S. S. KRANJČEVIĆ, Za čovjeka — pjesme 1890–1896, Minerva 1934;

JOHAN HUIZINGA, U sjeni sutrašnjice — kriza suvremene kulture, Naklada, Dubrava, Zagreb 1944. preveo Zlatko Gašparović, predgovor Drago Čepulić:

THEOKRITOVE Idylle, preveo, uvod pobrao i tumač dodao prof. J. V. Perić, u Zadru 1909;

DINKO TOMAŠIĆ, Društveni razvitak Hrvata 1937;

LOGICA auctore Josepho Donat S. J. Oeniponte 1910.

Trag nekih knjiga što su propale sačuvan je u hrpici dostavnica i računa Nakladne knjižare Breyer, Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Nakladne knjižare Orbis, Seljačke sloge, Nakladnog zavoda Binoza, knjižare J. Sokola, Nolita, knjižare Odjek, Grafičko nakladnog zavoda Tipografija:

APOLLINAIRE: Alcools; DESCARTES; Discours de la methode; STENDHAL: Le rouge et le noir I, II; OSBORNE, Povijest umjetnosti; HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA; LES NOUVELLES LITTERAIRES; ENGELS; Anti–Dühring; MARKS: Kapital; DANTE: Božanska komedija; KIKIĆ: Provincija u pozadini: SAINT–EXUPÉRY: Noćni let; RENAN: Život Isusov; KLAIĆ; Povijest Hrvata I–V; STANOJEVIĆ: Narodna enciklopedija I–IV; MARKS: 18. Brumaire Luja Bonaparta; KRLEŽA; Djela, izdanje Minerve; ŠENOA: Sabrana djela u 20 svezaka, izdanje Binoze; ANTUN RADIĆ; Sabrana djela u 18 knjiga, izdavači Dr. Vlatko Maček i Rudolf Herceg; BULGAKOV: Novi dom; BARBUSSE: Oganj; DIDEROT: Opatica; KLEIST: Michael Kohlhaas; UJEVIĆ: Skalpel kaosa; LUCKA: Torquemada i inkvizicija; MARKS: Revolucija i kontrarevolucija u Njemačkoj; NEDELJKOVIĆ: Ideološki sukob fašizma i demokracije; REICH: Dijalektički materijalizam i psihoanaliza; TUCOVIĆ: Srbija i Albanija; BOGDANOV: Ante Starčević.

Koliko se do čovjeka može kroz njegove knjige? Najprije: što može reći sama ta sklonost? Što reći o načinu na koji se ona plete u čovjekov život, njegov i njegovih bližnjih? Ludost ili hrabrost, lakomislenost ili znak višeg smisla? Trenutak u kojemu Matija Banić i Ivan Jablanović stoje jedan pred drugim i ne razumiju se - možda je to prizor u kojemu jedan drugoga najbolje objašnjavaju. I jedan i drugi su teklaci, samo sabiraju različite stvari: prvime vlada duh zemlje, drugim je zavladao duh slova.

A majka? Od svega sačuvala je samo knjige i uspomene; sinu, vlasniku uspomena i nasljedniku sklonosti. Nešto se produžilo, a tko bi mogao odgovoriti - koliko vrijedi?

Potom: koliko čovjeka otkriva ono što čita? Ostaci Jablanovića biblioteke potvrđuju da je i njezin sakupljač podlijegao istoj smiješnoj iluziji kao svi bibliomani - da će jednom biti mira i vremena da se sve iščita. Mnoge knjige ostale su neotvorene, neke je baštinik prvi put razrezivao i dvadeset–trideset godina poslije svega. Zato se u onome što jest čitano vide tragovi velikoga ulaganja - podvlačenja, različiti znaci divljenja, slaganja, pitanja ili sporenja, glose i komentari na marginama i bjelinama. Takve su, najpunije živa čovjeka: svezak sa Zweigovom studijom o Erazmu i Erazmovom Pohvalom ludosti, sedamnaest Binozinih tomova Matoša, Vasićeve Crvene magle, Ujević, Hergešićeva Francuska lirika, Südlandovo Južnoslavensko pitanje, Kranjčević, Baudelaire, Lorkovićev Narod i zemlja Hrvata, Andrićev Ex Ponto i pripovijetke, Huizingini eseji i predavanja U sjeni sutrašnjice... Tako je, čitajući te knjige, baštinik uvijek bio pred dvostrukim poslom: čitanjem teksta i čitanjem čovjeka. Kako su se te knjige usuglašavale u Ivanu Jablanoviću; kako su usuglašene s njegovom sudbinom? Kako su knjige uopće usuglasive s njegovom sudbinom i s njegovim izborom? Neka sva pitanja ostanu tako kako su postavljena. Možda će ih - tko zna na koju stranu? - pomaknuti ova povijest, kad se sklopi. Nad svojim licima i nad sobom.

Notes, autografi. Osim knjiga, iza Jablanovića ostalo je i fragmentarno svjedočanstvo predanosti duhu slova, smije li se reći: višega stupnja? Mali džepni blok marke mars, ispunjen ispisima, te autografi nekoliko pjesama, jedne prozne crtice i pet prijevoda Baudelaierovih pjesama iz Cvijeća zla. Namjenu mars bloka baštinik nikad nije odgonetnuo do kraja. Je li to precizno i čitko ekscerpiranje imalo poslužiti u neke određene svrhe, ili je bilo samo navika? Je li tih sveščića bilo još, s drukčijim izborom pisaca i mjesta? Ili je ovaj jedini, pa je načinjen kao ekstrakt svega najvažnijega, kao osobni brevijar, intelektualni vademecum? (Na ovu mogućnost upućuje La Fontaineova izreka napisana na vrhu korica bloka: Les longs ouvrages me font peur.[1]) Ako je tako, kako se desilo da ga vlasnik ne ponese na svoj put, za koji će se pokazati da je bio križni?

U bloku u opširnim cjelinama nižu se izvodi na francuskom, ponešto na latinskom i dvaput na grčkom, nižu se izvodi iz Descartesa, La Bruyèrea, Tacquerayja, Leibniza, Bacona, Malebranchea, Stendhala, Montaignea, Montesquieua, Voltairea, Pascala, Baudelairea, De Quinceya, Villona, Balzaca, Boileaua, Verlainea, Heraklita, Ovidija, Tacita, Vergilija, Platona. Crvenom tintom i krupnijim rukopisom zapisivač je istaknuo samo Montesquieuovu misao: Le coeur est le citoyen de tous les pays.[2]; četiri Pascalove: Le présent n’est jamais notre fin: le passé et le présent sont nos moyens; le seul avenir est notre fin. Ainsi nous ne vivons jamais, mais nous espérons de vivre; et, nous disposant toujours à être heureux, il est inévitable que nous ne le soyons jamais.[3] Pensée fait la grandeur de l’homme.[4] En un mot, l’homme connaît qu’il est misérable, puisqu’il est; mais il est bien grand, puisqu’il le connaît.[5] L’homme n’est ni ange, ni bête, et le malheur veut que qui veut faire l’ange fait la bête.[6]; i jednu Heraklitovu: Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima.

Od svega što je naš jezik stvorio, u ovo društvo ušli su samo Kranjčević, Matoš, Kočić, Ujević i Andrić. Ali, zato, kakav okvir! Na prvoj stranici bloka, sam kao moto, stoji patetični Kočićev afekt: Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas, a na zadnjoj, poput epiloga, bosanska poslovica: Nemoj s takvom pameti u zimu, pojest će te junad na komuši!

 

Koliko u dozivanju Jablanovićeva lika mogu pomoći njegovi pjesnički tekstovi? Vlasnik živih slika oduvijek je - dok još ništa nije znao o književnosti, dok nije znao ništa - prema njima imao otpor, osjećajući kako je u njima najmanje te tople čovječije prikaze koju bi htio ugledati, htio dotaknuti. Samo rukopis, isti kao na drugim papirima, neshvatljivo ravan, efektan i elegantan rukopis (iz kojega su i u njegov unišli mnogi potezi i rješenja) održavao je vezu. Postavši stručnjakom, onaj koji bilježi može, pak, pouzdano objasniti: sve je u ovom tekstovima školničko. Ta četiri soneta  (Noćas ćemo opet, Ne ja nikad neću, Sonet mom malom prijatelju, Kad mi dušom zavlada umor), dvije vers libre pjesme (Pismo dragoj, Sinoć), trodijelni poetski zapis (Vizije) i prozna crtica (Čudan sakupljač) - tehnički su dotjerani, zakašnjeli lirski stereotipi provincijalne hrvatske ljubavno-melankolične lirike s početka vijeka, što je i sama bila n–ti odjek evropskoga stihovanja. U njima je sve opće mjesto, pa čak i sam poriv da se napišu nije nego opće mjesto. Tek u crtici Čudan sakupljač može se utvrditi trag izvjesnoga proznoga dara - u pripovjedačkoj gipkosti rečenice, u jasnoći plana, u osjećaju za novelistički ritam. Ali i ona je sasvim upropaštena trivijalnim sentimentalizmom poante.

Sve se zapravo vraća i svodi na nemušti osjećaj vlasnika uspomena: u tim nizovima stihova nema ničega osobnoga osim rukopisa, a savršenstvo njegove srezanosti samo još više ističe tu prazninu. Potpunosti objašnjenja, a i kao neko iskupljenje grijeha, neka posluži podatak: osim ovih osam promašenih sastava, u Jablanovićevim papirima ni prije ni poslije nema tragova pjesničke taštine. A ovi su nastali svi u jednom mahu, što potvrđuje i njihova datacija: u V. od 11. I. do 20. II. 1936, kad on - dvadesetdvogodišnjak, zaljubljen i pun svježe lektire - provodi ferije u zimom zametenoj kasabici, kao na kraju svijeta.

Tako se ostavština ironično poigrala sa svojim autorom: u vlastitim rukopisima njega nema, a najviše ga je u notesu koji je punio tuđim tekstovima! Može li se, uostalom, govoriti o ironiji? Nije li u autentičnome čitanju, u osobnosti izbora tuđega teksta i poniranja u nj često utisnuto više vlastitoga duha nego u taštini originalnosti? U Jablanovićevom notesu upisana je i Pascalova misao: Qu’on ne dise pas que je n’ai rien dit de nouveau: la disposition des matières est nouvelle...[7]

Je li sastavljač mogao i slutiti koliko je taj notes zastrašujuće tačna slika i samopredviđanje vlastite sudbine: među koricama sâmi ekstrakt zapadnoevropske mudrosti i poezije, na čelu patetično–sentimentalno domovinsko geslo (isuviše retorično da bi bilo istinito), na kraju prozaično (i obistinjeno) upozorenje pučkoga ciničnoga iskustva: Ne idi s takvom pameti u zimu...!

Tako uzvisujući značenje notesa; osjećajući ga kao testament i poruku, nasljednik je išao dalje: je li takva namjena objašnjavala zašto je notes ostao, zašto nije ponesen na zadnji put? Je li njemu je bio adresiran?

Pismo. Majčina kutija čuvala je pismo, vlasnik uspomena preko desetljećā, preko cijela života, može da se sjeti: blijedoružičasti papir i po njemu plava tinta. Pisano o Božiću 1941. iz Sanskoga Mosta. S bolećivom nježnošću Jablanović se zahvaljuje svojoj ženi na božićnom paketu, mekim riječima opisuje radost i ganutost vojnika vani, na vatrenoj crti, dok ih obilazi i nudi cigaretama i kolačima iz paketa. Hvali je da je junak sama s malim D., brine se imaju li sve što im treba, hrabri je da izdrži, piše kako jedva čeka da ih zagrli oboje - to je ono što mu daje snagu i strpljivost. U toj obiteljsko-božićnoj razblaženosti, ponesen valjda mekoćom vlastitih riječi i slika, nalazi čak i riječi suosjećanja za one tamo prijeko, vani, što i u svetoj božićnoj noći, kad se sjećamo rođenja malog Isusa u betlehemskoj štalici, po snijegu i ciči zimi divljački navaljuju i ne prestaju. Upar s tim pismom išla je fotografija: pod stubovima na širokim stepenicama pred nekom službenom zgradom stoji Jablanović s krupnim tipom, obojica su u dugim domobranskim šinjelima, na nogama im meke oficirske čizme, okrugle kape šilterice na glavi, pomalo usiljeno se smiješe u objektiv.

Tada, dok guta unutarnje suze čitajući ta nježna slova na ružičastom papiru i gleda fotografiju, i sam u vlasti kič-emocije, vlasnik uspomena o paklu Sanskoga Mosta  Četrdesetprve ne zna ništa. Mnogo kasnije boravio je u sklopu neke književničke posjete jedini put u životu u tom gradu. Govorilo se jest o ilindanskom pokolju Srba i gradskih Židova ʼ41, vodili su ih na spomenik u Šušnjaru, ali sve je bilo službeno i po protokolu, nije dodirivalo istinu patnje i tamu zla. Donio mu je taj boravak i moment čudne zbunjenosti. Navečer, nakon književničkih nastupa a prije odlaska na zajedničku večeru, prišao mu je stariji mještanin, neugledno odjeven, zvjerajući očima na jednu pa na drugu stranu:

- Izvinite što smetam, mogu li vas nešto pitati?

- Samo izvolite.

- Znam da živite u Sarajevu, a odakle su vaši?  

Kad mu je odgovorio, na starčevu licu se pojavi tračak nekoga jedva vidljivog ozarenja. Tada ga upita, uz ponovljeno izvinjavanje, za ime oca. Čuvši odgovor, ozarenost se pojača, a onda se riješi na još jedno pitanje:

- Smijem li znati, je li vam otac još živ?

Pomalo već nepovjerljiv i nestrpljiv, odgovori mu resko da nije, odavno. Tada se u starčevim očima nazreše suze, i on još tišim ali nekako svečanim glasom reče:

- Nemojte se ljutiti, morao sam vas pitati, slutio sam da je tako, hoću samo da vam kažem: ovdje nas još ima koji smo zahvalni vašem ocu, on nas je spasio od šumnjaka one grozne zime...

 

Osim pisma i fotografije, majka je čuvala još jednu uspomenu na muževljev Sanski Most, o kojoj ništa nije znao, sve do one noći. Bile su teške Pedesete, mogao je biti u drugom ili trećem razredu niže realne gimnazije u V. Dolazili su uvijek kasno noću kada je on već spavao, vidio bi ujutro da su majka i baka uzrujane i uplašene, djed je samo potmulo psovao, mrseći kroz stisnute usne dva imena. Ždrnja, Todić - to su rukovodioci koji šalju grube noćne posjetioce. U dječakovoj uobrazilji ta su dva imena zauvijek ostala da budu zvuk zla i znamen mržnje. Kopali su po gornjem boju i po tavanu, silazili u podrum, tražili silno „Matijino zlato“ o kojemu su kružile priče, zlobne i nažalost neosnovane. Jedne večeri, tih se dana sjeća kao tmurnih i kišnih, mora da je bila kasna jesen, majka ga je povela u sobu. Prvi put je od nje čuo takve riječi, bio je u isti mah ponosan i prestrašen, ne paleći svjetlo govorila je: ti si sad odrastao, ovo ti nisam nikad spomenula ni pokazala, sad ćeš vidjeti i upamtiti, a onda ćemo zauvijek unišititi. Pri tome je odgrtala posteljinu od dušeka, žiletom pažljivo parala debeli konac na jednom kraju, zavukla ruku duboko u vunu i izvadila masivnu metalnu medalju na trobojnoj svilenoj trokutastoj traci. Stavila mu ju je na dlan i ispričala. Oca su dignuli u domobranstvo pred Božić Četrdesetprve, pola godine služio je kao poručnik u Sanskome Mostu. Bile su neprestalne teške borbe. Kad im je u ljeto Četrdesetdruge došla zamjena, on je svoju postrojbu proveo i prebacio preko Save bez ijednoga ranjenoga i poginulog vojnika. Demobiliziran je i vraćen na svoj posao u „Merkuru“ uz ovo odlikovanje - srebreni orden za hrabrost. Čuvala sam ga sve do sad, sada više ne smijem, vidiš kako sve prekopavaju, ako ga nađu, tko zna šta bi nam mogli uraditi.

Orden je bio - taj podatak našao je mnogo kasnije u biografijama umjetnikā - rad poznatoga  hrvatskog kipara i medaljera Ive Kerdića. Nikad nije saznao što je majka s njime uradila, niti su ga ikada više spominjali. Katkad mu se zna činiti da je sanjao.

 

S datumom 1. prosinca 1941. Jablanović je obnovio ugovor o najmu stana u Ljubljanskoj 23 (vlasnica Ruža Mühlstein, godišnja najamnina 10.800 kuna, te posebno nuzpristojba 100 kuna mjesečno), uredio da njegova vojnička plaća ide ženi, poljubio nju i dijete, i, karaktera čvrstog, otišao u rat. Kada dolazi u Sanski Most da građane brani od šumnjaka, bilo je prošlo nekoliko mjeseci od ilindanskoga pokolja. Cijelo to ljeto u Krajini i oko Une bilo je od pokōljā: Borićevac, Kulen Vakuf, Grahovo, Drvar, Krnjeuša... Zemlja je plinula u krvi, udarala je vjera na vjeru, narod na narod, ljude je kamenio strah, pokretala osveta, a oboje ih hranilo mržnjom. Što je mislio, kako je sve to osjećao šengajst Jablanović, svježe  prisegnut još jednoj domovini kao vojnik, ne može onaj koji bilježi ni da nagađa. Zna samo da se upravo tada u Sanskome  Mostu sreo i sprijateljio sa svršenim pravnikom Ivicom Simeonom, kotarskim predstojnikom, a taj je od početka bio upleten u sve što se događalo. Tip je, prema ono malo dostupnih podataka, očito bio više nagnut koristoljublju nego junaštvu, više vlastitom probitku nego domovini, pa je i dobro i zlo činio naizmjence, prema prilici i procjeni dobitka, jedanput ovo, drugi put ono, već kako mu se kad isplatilo. Obdaren takvim darovima, ispuzao je pred partizanima neopažen iz Sanskoga Mosta i pobjegao preko Save kada je 5. korpus NOVJ-a 21. listopada 1943. zauzeo grad.

Zabilježeno je u partizanskim izvorima da je prvo jutro po zauzimanju grada osnovan Vojni sud, pred kojim je bio obiman posao „saslušavanja nekoliko stotina zarobljenih domobrana, oficira, podoficira i vojnika, zatim saslušavanje zarobljenih ustaša, žandarma i policajaca i, konačno, saslušavanje i suđenje zarobljenim ili naknadno pronađenim nadaleko poznatim ustaškim zlikovcima. U otkrivanju i pronalaženju skrivenih ustaških zločinaca pomagali su sami građani. Jedna muslimanka, u zaru i s pečom na licu, došla je u Komandu mjesta i, ne otkrivši se i ne kazavši ime, izjavila je da se ustaški policajac Ibrahim Nalić krije u komuši kod jedne kuće.  Odmah je poslana jedna desetina Komande mjesta da ga uhvati. Tih dana Vojni sud je osudio na smrt strijeljanjem poznate ustaške funkcionere Džemala Vajzovića, ustaškog logornika Jandru Sarića, Luku Minigu, Franju Konovalenka, Sulju Rešića, Alagu Džafića, Salku Kuršumovića, Muharema Muhića, Muharema Alagića, Hrustu Jakupovića i Zoru Tešić, agenticu Gestapoa. Vojni sud je također razmatrao krivicu i donio presudu kojom su osuđeni i poznati ustaški funkcioneri koji su uspjeli pobjeći iz Sanskog Mosta: Ivica Simeon, kotarski predstojnik, Osman Ćehajić, Anto Banović, Juso Talić i Himzo Rešić.“

I u Hrvatskoj se Simeon znao politički situirati, dogurao do velikoga župana u Bjelovaru, a onda, njuha nepogrešivoga, izmigoljio iz zemlje 1945, još i prije one nedjelje 6. svibnja, u koju se njegov prijatelj Jablanović, savestan, tačan i disciplinovan, kako smo već vidjeli u karakteristikama  1. mitraljeske čete 15. pešadiskog puka „Stevan Sinđelić“, odaziva na svoju treću mobilizaciju, dva dana prije kraja II svjetskog rata u Evropi. Šezdeset  godina nakon svega, zainteresiranome tragaocu nudi se kratka, rječita informacija u cyberspaceu: Según los archivos de imigración, Ivica Simeon era de nacionalidad Croata, siendo su lugar de nacimiento más específicamente Banja Luka. De profesión agricultor, llegó a la Argentina en el barco General M. B . Stewart habiendo embarcado en Bremen.[8]

Bleiburg. U kući se nije izgovaralo „Bleiburg“, ta riječ u djetinjem iskustvu nije bila dio intimnoga, obiteljskog imaginarija, ona se pojavila mnogo kasnije, kao knjiško-publicistički unos i politički tabu. Druge su neke riječi bile kućne riječi-šifre: „Slovenija“, „povlačenje“, „Austrija“, katkad „Zidani Most“, tu i tamo „Maribor“, „Dravograd“. Odzvanjale su neutješno, tamni oreol oko zlokobnoga zvuka tih riječi u sluhu vlasnika uspomena nije se izgubio nikada. Još jednu riječ iz geografije naučio je prije škole, i zauvijek je zadržala ton posebne emocije: „Argentina“. Za razliku od naših, koji su nestali u povlačenju u Sloveniji, susjed M. je, promućuran kakav je bio, stigao do Argentine. U međuvremenu se snašao („stekʼo hotel!“), pa je već svojima slao razglednice Buenos Airesa i pakete s kafom i čokoladom za Božić. „Najveći prijatelj, Ivica Simeon“ – kazivala je katkad majka, tonom  prijekora – „i on je stigao u Argentinu. Bio je mogućan, zaklinjao se da nas nikad neće zaboraviti, a čim je nastupilo povlačenje, prvi je utekao i nikada se više nije javio“.

Bio je to njegov prvi Buenos Aires. S drugim dvama susreo se mnogo kasnije – s jednim kod Borgesa, s drugim kod Gombrowicza. Svatri su s granice između fiktivnoga i stvarnog - s onoga utvarnog mjesta s kojega raste najistinitiji naš unutarnji svijet, s kojega raste literatura. Sad, kada je kadar mirno svoditi, zna da su ova dva Buenos Airesa, svaki na svoj način, samo naknadno docrtani na onaj prvi, na neizbrisivu mapu doživljaja toga imena i toga mjesta iz bolnih djetinjih čežnji. Buenos Aires nesretnoga Viktora Vide, onaj strašni trenutak u kojemu se Vida sjedinjuje s jurećim vlakom, ostao mu je samo hladnom činjenicom iz pjesnikove biografije. Ništa mu ne govori, i u tom negovorenju, u hladnoj nijemosti, u toj neizgovorivosti, kao da se sabilo sve značenje događaja bleiburg.

O Vidi pamti priču koju je slušao od pjesnika Kaštelana.

Neposredno nakon rata Kaštelan je, kao mlad partizanski oficir a obrazovan intelektualac, pjesnik, odličan romanist, bio u ekipi koja putuje u Rim u koji se bila slegla ogromna masa naših svake vrste – od onih s krvavim rukama do čistih nevoljnika. Priča Kaštelan: Doveli su nas u ogromnu menzu, u kojoj je ručavalo valjda i tisuću ljudi. Hodali smo između njih tražeći poznata lica, kojima smo imali zadaću pomoći, vratiti ih,  ako bude moguće. Podignem pogled, i duboko u dnu prostorije vidim jednu figuru kako se kreće između stolova: Vida. Mahnem mu, dođem do njega, započnem mu govoriti o povratku. On promuca nešto polurazumljivo, iz čega vidim  samo da je strašno uplašen i da o povratku ne može ni misliti. Onda se otkine od mene i  brzo nestane u nekim pokrajnjim vratima. Tada sam ga vidio u životu zadnji put.

Iz drugih izvora znamo, da su to oni dani u kojima Vidi u Rim piše Ljubo  Wiesner iz Klagenfurta, očajan, s užasnom prtljagom obiteljske tragedije koju mu je u Zagrebu zakuhao manijački mladi Kvaternik još dok je bio krvavi meštar zla, strah i trepet, a ne potonji ustaški prognanik i otpadnik. Ostarjeli i slomljeni Wiesner, prezreni nekadašnji bard hrvatske lirike, zaputit će se u Rim, ubrzo i u smrt, Vida će iz Rima u Buenos Aires, u susret skoku pod lokomotivu, Kvaternika će đavo donijeti također u Argentinu, gdje će platiti glavom u prometnoj nesreći.

Ništa o svemu tome tada, u V., duboko u utrobi Bosne, daleko od velikoga svijeta, poslije svega a tek na početku, nije mogao znati. Samo to da mati i baka iščekuju vijesti od Crvenoga križa, koji je dvjema majkama služio kao nevidljivi končić nade. Njemu je donio san. Onaj morni, opetujući san, iz kojega skače mokar od znoja, s tugom u prsima od koje se jedva povraća dah.

Tako se od malih nogu spremao, bio sprêmān, a da to nije ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom. I prije svih ozbiljnih knjiga, i bez školske propagande, saznao je u duši da ona ima dva lica. Jedno kućno, intimno, u kojemu se sav svijet dijeli na naše (nevine stradalnike, „naše mučenike“, kako je govorila baka), i dušmane (zbirno ime za partizane, Ruse, a osobito za Engleze, koji su „naše u Austriji izdali i vratili partizanima“). Bolna je to historija bila, puna nijemih suza i teških uzdaha skrivanih među četiri zida, ali podnošljiva i prihvatljiva, jer nam nas same opisuje lijepo - kao nevine, izdane, pravedne žrtve. Osim toga, ona ga uči izdvojenosti, zavjereništvu: nije kao drugi, jest da je sam, ali je i gord na svoju usamljenost, otkriva slast i veličinu gorčine, gutanja, samozatajnosti, savladava tehniku samovanja, veliko i važno znanje.

Ali, u stalnom je susretu, ne može ga izbjeći, i s drugim licem historije. Onim velikim, pobjedničkim, koje ne zna za tugovanja nego otvara horizonte, poziva u novi svijet i ispisuje opću pravdu, utvrđujući u krupnim potezima strane – stranu dobra i stranu zla. Dugo mrzi to njezino lice, odupire mu se, osjeća da ono uništava sami temelj njegova malog, tužnog svijeta, jedinoga u kojemu je svoj. Na činjenice koje mu predočuje (rasni zakoni u NDH, svrstavanje uz naci-fašizam, logori, uništavanje ljudi kao drugih, trupla,  nakazna politika, sramota poraza i bijega), ostaje slijep i gluh, prkosno ih odbija. Utoliko mu je to lakše, i utoliko mu je odbijanje čvršće, što mu se to drugo lice historije nudi gromkim i nametljivim, zapravo prijetećim glasom službene pedagogije i propagande, a ona mu je odvratna, bila i ostala. I: krvavih je ruku i sama.

Brzo, međutim, dolazi vrijeme kada se više odbijati ne može, kada oba lica historije, baš kao dva živa bića, opaka i neumoljiva svako sa svojim ultimatumima, počinju u njemu živjeti zajedno, ravnopravno, a zakrvljena na život i smrt. Biva poprištem sukoba dviju historija - privatne obiteljske, i opće, a u tome sukobu pomoć mu nema stići niotkuda. Crkva, Bog, vjera, majka, bližnji, škola, drugovi – sve je nijemo i beskorisno u tom hrvanju.

 

5.

Majčine uspomene. O svome životu majka nije pričala mnogo. Dara ni nagona za pripovijedanje nije imala, svakodnevnica ju je pregazila, načinila svakodnevnom i samu, za velike priče nisu imali vremena ni prilika, odnjegovali su odnos sveden na tehničku komunikaciju, bez vanjskih nježnosti, bez pokazivanja emocija, kao da su ih se oboje bojali. Opet, on je zazirao da ju navodi na pripovijedanje, nije za to imao srca, činilo mu se da bi joj otvarao rane. Sada, kad je kasno, spoznaje je da je to bilo pogrešno, sigurno je i ona čeznula za razgovorom i ispovijedanjem, a  za uklanjanje zida među njima trebalo je samo malo više njegove ljubavi i malo više strpljivosti, što je jedno te isto.

Od svega ostala je upamćena tek pregršt fragmenata, kojima se majka, uvijek istima, vraćala u rijetkim trenucima.

 

***

Uvijek smo pjevali... Prve godine kad smo došli u Zagreb - prazan stan, novaca malo - kako Ivan na vrata, s posla, napijemo se mlijeka i najedemo kruha, on skine gitaru i mi zapjevamo. Tako smo se sprijateljili s Iveljićima. Stara je često pričala: „Kad ste vi došli, kuća se promijenila. Znali smo otvarati vrata od stana, da bolje čujemo kako pjevate.“

 

* * *

Živjeli smo skoro kao jedna obitelj. Sve dijelili, sretni ako jedni drugima imamo što dati. Jedino smo mi u kući znali da su komunisti. Jesu Lujo i Ivan naveliko raspravljali, ali ne znam da su se ikad posvađali. Kad su po stubištu počele osvanjivati naljepnice sa srpom i čekićem, najviše je nas policija pretresala, valjda zbog Ivanovih knjiga. Zbog nekih su psovali, neke su i odnijeli. Poslije su se Ivan i Lujo slatko smijali.

Kod njih smo prvi put saznali za Titu, možda već četrdeset prve. Lujo je dobio neke partizanske novine, i zovnuo nas. Zajedno smo gledali sliku, njih dvojica su i čitali članke, pa je onda Lujo sve spalio u peći.

Njega je četrdeset i treće zatvorilo. Nakon dva–tri tjedna prebacivali su ga iz zatvora u zatvor, čini mi se iz Petrinjske u Savsku. Ne znam više je li stara imala kakvu vezu, ili je to on nekako uredio - agent koji ga je sprovodio doveo ga je kući da se vidi sa svojima. Napravili su to da ostali susjedi ništa ne primijete. Onda je Lujo tražio da i nas dvoje dođemo, da se pozdravimo. Znam da sam se isplakala kao malo kad.

Kad ga je pustilo, nakon šest mjeseci, Ivan je htio da pravimo slavlje kod nas. Stara Iveljićka nije dala, samo je plakala i govorila: „Neka je samo izašao, ne treba slaviti.“

Odmah ono iza rata valjao mi je Lujo. Ivana nestalo, D. mi umro, ti malen, iz V. nemam nikakvih vijesti o mami i tati, Mirka ubilo, a za Blaža ionako ne znamo ništa - samo ja znam kako mi je bilo. A jedna žena sa stubišta - nisam je dobro ni znala - ispizmila se na me. Na svakom rajonskom sastanku ona napada i laže - da smo za vrijeme rata švercali, da je Ivan bio ustaša, da je na nju išao revolverom. A tada je malo falilo. Molim je ja lijepo pred svima, da me se prođe, da mi je dosta moje brige, a ona sve gore. Isplačem se staroj Iveljićki, a ona me tješi. Lujo je tada već postao nekakav rukovodilac i nije ga bilo kod kuće nikad. Onda ona to sve njemu javi, a ja nisam ni znala. Dođe on na sastanak i dobro se izgalami na onu ženu: sram je bilo, ne treba ljude praviti neprijateljima, što je otišao - otišao, to je njegova stvar i njegova kazna, on i njegova žena bili su nam bolji nego itko, sve su o nama znali cijelo vrijeme, a nikom ništa nisu rekli, živjeli smo kao braća.

 

* * *

Ivan je malo trošio na sebe, ali je uživao da kupuje djeci i meni. Donosio je i svakakve nepotrebne stvari, pa sam se znala ljutiti. On me samo gleda, pričeka da završim, pa kaže: „Nemoj mi to veselje ukidati!“ Nije puno izlazio, najljepše nam je bilo kad prijatelji dođu k nama pa se proveselimo. Ali jest s nekim kolegama sa studija znao ići u kavanu, da slušaju Tina Ujevića. Spominjao je i neke druge pjesnike, ali ja to nisam upamtila. Isprva sam strepila, jer se vraćao malo pijan, a ja sam se uvijek bojala pića i tih pjesnika što osvanjuju u kavani i ne brinu se ni za što. Kasnije sam prestala, kad sam vidjela da on ne pije što voli piće, nego radi društva i radi toga Ujevića o kojemu je pričao kao o najvećoj glavi. To je skoro sasvim prestalo kad sam rodila djecu i kad nam je došao Stjepan na studije. Bio je drag i duhovit, mene je volio kao što se mater voli, ali je bio sklon neurednu životu, a bome i piću. Ivan ga je vrlo strogo korio, tako da sam ga morala braniti, pa je znao i mene ružiti: „Ti ne znaš, a on ne pamti! Ja znam kako je moja pokojna mati trpjela muža pijanca, i kako to ružno izgleda! Samo sam ga takvoga i upamtio!“

 

* * *

Išli smo i u kino, ali najviše u kazalište. Ivan je volio drame, a ja sam uživala slušati opere. Kupio mi je knjigu sa sadržajima sto opera - sve sam ih znala. Često me je podbadao: „Vidi ti gospođe! Odrasla uz otmjenu glazbu, pa ne može bez kazališta! Ma, ista ćaća, s Verdijem zaspe, uz Wagnera se budi!“

 

* * *

Tri dana uoči rata Ivan je dobio poziv na mobilizaciju. Svi smo znali da će rat, a Iveljići pogotovo - oni su uvijek sve znali prije i bolje od nas. Spremam mu topli veš, čarape, hranu i plačem, a Lujo gleda onaj poziv i kaže mu:

- Ovo poderi i skloni se negdje tri–četiri dana, nemoj biti lud!

A Ivan me grli i smije se:

- Samo sam dvije zakletve položio, državi i ženi. Ako prvu tako lako pogazim, što će tek biti s drugom!

- Govorim ti kao prijatelj, a ne bi valjalo da me čuju moji: ta država će nestati za tren oka, besmisleno ju je braniti! Poslije će biti posla...

- Hvala ti, Lujo, ali ja svoje moram učiniti. Kako bih imao mira...

Javio se kartom odnekud iz Živinica, od Tuzle, i poslije ga dugo nije bilo... D. sam nosila sedmi mjesec, i ludila čekajući barem da se javi. Beograd je bombardiran za tri dana, desetoga proglašena Endeha - gledala sam kako iz kasarne izlaze oficiri, trgaju epolete sa činovima i plaču, a narod sve na konjskim kolima izvlači iz kasarne brašno i koješta drugo... Predvečer su došli Nijemci, bilo je puno svijeta na ulicama, ja sam se zabila u kuću i samo strepila i molila se Majci Božjoj. Za tri dana je dolazio Uskrs - nikad mu se nisam manje veselila.

Kad je objavljena kapitulacija, prosto sam se obradovala: hvala Bogu, sad će mi doći ili će se barem javiti! Opet ništa. Nisam imala koga pitati, jer je u Zagrebu već bila ustaška komanda.

Jedno jutro - zvono na vratima. Misleći da je netko od Iveljića, jer mi nitko drugi nije ni dolazio, otvorim. I sva se stresem: na vratima stoji čeljade prljavo, poderano, sve u krastama - i smije se. Brže–bolje zatvorim, mislim: mora da je neki ludi prosjak, naći ću mu nešto i probaciti. On se i dalje smije i govori mi kroz zatvorena vrata:

- Ja sam, zar me ne možeš poznati!

„Naređeno je da idemo na jug, braniti albansku granicu“, pričao je. „Stigli smo u Mostar vlakom, i sutradan trebali nastaviti dalje. Marširamo kroz grad, na konak u kasarnu, kad istrči odnekud ona naša Jozefina iz V. što je udata u Mostaru za advokata, i kaže mi, sva usplahirena, da me poznala s prozora, da bježim kako god znam, sve će mi objasniti večeras, neka dođem do nje krišom, kad god stignem, što prije, čim padne noć. ‘Spremaju se da vas pokolju’ - kaže. Sve ne mogu da vjerujem, a vidim da je ozbiljna. Prvo pomislim da sve kažem komandantu, ali se uplašim da će me zadržati, čak optužiti da širim paniku, ili još gore - da sam petokolonaš; tih dana su viši oficiri bili vrlo sumnjičavi prema Hrvatima. Iskradem se u sumrak i zaputim prema njezinoj kući. Ona izleti preda me na ulicu, nije me smjela dočekati u kući, i sve ispriča. Saznala je od muža koji je u hrvatskom pokretu. Jučer je u Zagrebu Pavelić uzeo vlast, mi smo u novoj državi, Nijemci su naši saveznici, unišli su u Zagreb prije četiri dana. Ovdje se naši spremaju da noću napadnu jugoslavensku vojsku, neće zvati na predaju. Donijela mi je zavežljaj s nešto odjeće i hrane. Da se ne vraćam u kasarnu, nego da odmah bježim kamo god znam. Ona mi više ne može pomoći, jer se boji muža. Zahvalim joj i sklonim se u mrak, da se saberem. Nisam još ni cigaretu stigao zapaliti, kad čujem od kasarne pucnjavu, uzbunu.. Presvučem se, zašuškam uniformu u grmlje i krenem; samo da mi je za noći biti što dalje od grada. Mislio sam samo o tebi i kako bih što prije do Zagreba. Novaca skoro nimalo, od isprava samo vojna knjižica, a ništa ne znam kakvo je pravo stanje, što je s vojskom, dokle je stara vlast, kako se drži nova. Znam da moram najviše noću, da se danju ne pokazujem. Mislio sam udariti na Duvno, pa u V., tu bih već lako. Okrenem ipak za Split, uzdajući se u vlak. Samo me je od Posušja do pred Imotski dovezao jedan kočijaš, ostalo sam sve pješke. U Splitu me je poslužila sreća, uspio sam se ukrcati u neki teretni vagon. Najviše sam se bojao zagrebačkog kolodvora. Srećom, vlak nije mogao odmah u stanicu, iskrao sam se i ušuljao u botanički vrt. Dovukao sam ti se do vrata kao lopov, a duže mi je bilo čekati da otvoriš nego sve do tada.“

 

* * *

Našao je novo zaposlenje, u Osiguranju radnika. Pomogao mu je neki Aleksandar Seitz, koji je tada postao visoki činovnik u vladi. Ivan ga je znao sa studija, davao mu je poduku u latinskom i francuskom. Doveo mi ga je na večeru, da mu se revanšira za pomoć. Jedva sam čekala da ode. Bio je naduven, ponašao se kao da nam je dao milostinju, nije nikome dao do riječi. Puno je pričao o politici, što ja nisam ni slušala ni razumjela, o hrvatskoj državi i o Srbima, da su oni najveća opasnost i da ih treba ukloniti, na bilo koji način. Strašno sam se uznemirila, sjećam se da sam prolila vino po bijelom stolnjaku, samo sam rekla: pa, i oni su Božji ljudi. Ivan me je blago smirivao, nastojao da okrene na šalu, ali onaj kao da već i nije primjećivao nikoga osim sebe. Poslije sam dugo plakala, i Ivan je bio smućen, pokušavao mi objasniti da to tako govore samo usijane glave, ovi što su došli iz Italije, da će se sve srediti, da će sve biti dobro...

 

* * *

Nije radio ni desetak dana, digoše ga da ide u V. za kotarskog predstojnika. Tada smo se jedini put posvađali. Nisam mu mogla objasniti jer ni sama nisam znala zašto, ali toga sam se strašno bojala. Znam da sam mu rekla: više bih voljela da ideš u zatvor! I na Iveljića sam bila ljuta, jer je to podržavao. Čula sam kako mu govori da je to dobro, biva, Ivan je čestit, ne pripada zadrtima, moći će spriječiti bezakonje, a svi ga tamo poznaju, bit će mu lakše. Toga sam se, zar, i bojala!

Vidio je koliko patim i bilo mu je žao, ali nije odstupio. Molio me je da se strpim, govorio o dužnostima, o domovini... Otišao je početkom svibnja, a prije kraja mjeseca - vratio se! Ne znam čijom zaslugom više - svojom ili mojom. Nikad mu nisam ispričala što sam uradila. Prvo nisam htjela, a kasnije nisam smjela. To je jedino što sam mu u životu zatajila. Uglavnom, i njegovo i moje išlo je podruku, kao po dogovoru.

On je po dolasku u V. brzo vidio da nije za silu i politiku. Bile su naredbe da se srpski dućani zatvaraju, da se Srbi sele u Srbiju, imanja budzašto prodavana. Dolazio je Gutić iz Banje Luke, obilazio naša sela, dijelio novce i držao govore protiv Srba. Ivan je bio iz duše protiv toga. Isprva je mislio da može nešto uraditi - i danas ima ljudi koji ga po dobru spominju. No vidio je da sve ide mimo civilne vlasti. Prekipjelo mu je kad su uhapsili dvojicu Srba iz grada i odveli ih u Banju Luku. Tražio je hitno da se oslobode, da se vrate kućama, a njih su već bili strijeljali! Nekako u isto vrijeme čulo se i za ugovor s Italijom - da smo im dali cijelu Dalmaciju. Tada se Ivan pobunio i napisao pisma u Banju Luku i u Zagreb, da se on s takvim načinima ne slaže, da to za Hrvatsku ne može biti dobro. Sve mi je to kasnije pričao. Ja sam samo bila čula za onu dvojicu što su ih strijeljali, i tada sam odlučila! Tražila sam da me primi Seitz, i sve sam mu rekla: Neka oni rade što god hoće, ima Bog koji vidi svačije, ali neka mi muža vrate! I zamolila ga, sve plačući, da mu ne govori za ovo. Saslušao me je, udvorno se smješkao, i obećao da će učiniti što može, kao, iz drugarstva. Nikad nisam saznala jesu li tada već bili odlučili da Ivana smijene, pa mi je Seitz samo glumio, ili je htio da me se riješi, ili je zaista bio voljan pomoći kad me je vidio onako uplakanu, noseću.

Nitko nije bio sretniji od mene kad se Ivan vratio. Vidjela sam da je nemiran i zabrinut, ali, mislila sam, samo neka se više ne rastajemo, sve će opet biti dobro!

 

* * *

Primicalo mi se vrijeme da rodim. Često sam se uzrujavala, pa je Ivan htio da ne ide na posao, da ostaje ujutro sa mnom. Nisam dala. I Stjepana sam gonila da ide sa svojim društvom, da me ne gleda. Nije mu trebalo dvaput govorit. Dolazila mi je Iveljićka, i uz nju mi je bilo dobro. Rodila ih je petero, sve je znala, a bila je spretna i mudra. Jedino bi zašutjela kad bismo kroz prozor gledale vojsku kako maršira iz kasarne na kolodvor. Padale su komande, mladići su pjevali i smijali se, kao da idu na pir.

- Kćeri moja, i četrnaeste sam ih gledala kako isto ovako idu u Rusiju. Zar nam nije bilo dosta!

Tada je jedno jutro došao brzojav od tate - da se odriče Blaža, i da ga ne primim ako mi dođe na vrata! Skoro sam se obeznanila. Znam - tata je nagao i strog, ali nešto se krupno moralo dogoditi za ovakav brzojav. Blaž je bio najmlađi, svi smo ga voljeli, a i on je bio uvijek pažljiv, osobito prema meni. Zadnju godinu, kako je studirao u Rimu, nismo se doduše često viđali, ali mi je uvijek slao poštanske dopisnice i donosio poklone. Nakon što se Ivan vratio iz V., on je proputovao iz Italije. Nije stigao navratiti, samo se javio da putuje kući. Poslije smo čuli da je postao logornik. Nisam tačno ni znala što je to, ali sam se bojala kao i kad je Ivana diglo da uzme dužnost predstojnika. I sad - ovaj brzojav!? Pomislila sam da Ivan sigurno nešto zna, ali me štedi. Tako je i bilo: kad je došao kući, pokazala sam mu i zaklela ga da mi kaže sve što zna. Ispričao mi je, nije bilo druge. A njemu je sve bio javio fra Anđeo, amidža. Sve mi se smutilo. Zar naš Blaž? Zurim u onaj papir i ne mogu da shvatim ništa.

- I, što ću ja sad? - pitam Ivana.

On me grli, briše mi suze i pokušava se nasmijati:

- Što ćeš? Znaš što ćeš - nije ti prestao biti brat. Primit ćemo ga ako dođe, a nećemo ga pohvaliti za ono što je uradio. A ja mislim da ni njemu ne može biti drago. Ali je previše mlad i vruć, bolje bi mu bilo da se bavi studijem...

 

***

Ni sama ne znam šta mi je bilo kad sam se s D., imao je samo jedanaest mjeseci, zaputila Ivanu u Sanski Most. Dugo nisam ništa čula od njega, tamo su stalno bile borbe, između Zagreba i Banje Luke prekinut saobraćaj, novine i radio tjednima ništa ne javljaju, ludila sam od brige i straha. Kad se prvi put čulo da su pušteni vlakovi, ništa nisam razmišljala - spremim se, baš k'o u neznani, uzmem dijete i krenem u Banju Luku. Tamo udarim na Hamdiju Dedića, dobar tatin prijatelj iz V., imao je auto, pa kad sam mu rekla da bih u Sanski Most, ponudi da me poveze, i on će na tu stranu nekim svojim trgovačkim poslom.

 

Kolikogod puta ispričala to ludo putovanje, nikada majka ni jednom riječju nije spomenula ništa o boravku u Sanskome Mostu. Koliko je dana trajao, gdje se nalazila s mužem, što su bili jedno drugome tih zamamnih kasnih dana svibnja 1942. u sred pakla, je li bilo vremena i prilike za nježnosti za kojima su čeznuli, kako se nosila s jedanaestomjesečnim djetetom. Samo joj se duboko usjeklo, i to je uvijek naglašavala, kako joj je od napada, pucanja i eksplozija strašnije bilo noćno dovikivanje i vriskanje s one strane.

 

Uto se napadi pojačaju i opet bude zatvoren sav saobraćaj. Iz Sanskoga Mosta nije se moglo nikud. Ivan mi ništa ne govori, ali vidim ja da sam na smetnji, i da on ima teškoća kod zapovjedništva. Tako, jedan dan kaže mi kako mu nude da  se spremim i idem avionom koji leti u Banju Luku. Strah me je: kakav avion, nikad nisam letjela, pa još s djetetom, a svuda okolo se puca! Ali stisnem se sva, mislim: ako je to jedino, moram pristati jer vidim da ovako dalje ne može. Ivan mi ne govori ni: de!, ni: nemoj!, uhvatio se, ne zna šta bi. Još su rekli - stavit će mene i dijete, a ostat će jedan visoki oficir koji je hitno morao ići u Banju Luku. Tek sam se ozbiljno prepala kad su nas doveli do aviona: malen, s dva krila i dva sjedala, jedno za pilota, jedno iza njega, otvoren, zvali ga „škripavac“. D. je strašno plakao dok avion nije poletio, ali je pilot bio jako ljubazan, cijelo vrijeme se okretao, zabavljao ga i zapričavao. Držala sam ga u krilu, brzo je prestao plakati i više se uopće nije plašio. Letjeli smo jako nisko iznad šuma, i ja primijetim kako sa zemlje ljudi mašu a naš pilot ih pozdravlja stisnutom šakom uz čelo. Kaže: ovo ja letim nisko da se vi manje bojite. Ali vidim ja šta je... Kad smo sletjeli u Zalužane, pobrinuo se da mi nađe prijevoz do grada. Lijepo smo se pozdravili, upamtila sam da se prezivao Korica, ime sam zaboravila. Kasnije se saznalo: u povratku prevezao je nekog domobranskog generala iz Banje Luke u Sanski Most i odmah poslije toga prebjegao partizanima. Uvijek mi je poslije bilo čudno, i malo krivo: spominjali su i slavili Rudija Čajaveca i Franju Kluza, Koricu nikada nisam čula da je itko spomenuo...

 

***

Po drugi put nije htio poslušati Luju kad su počeli dijeliti one pozive za dodatnu mobilizaciju prvih dana svibnja Četrdesetpete. Govorilo se: sva se hrvatska vojska treba povući, Englezi i Amerikanci će se uskoro okrenuti protiv Rusa i komunista, onda će se naša vojska vratiti i ponovo će biti uspostavljena nezavisna Hrvatska. Lujo mu je govorio da su to gluposti, da taj papir jednostavno treba poderati i baciti, primiriti se nekoliko dana. Mnogi su tako uradili, i eno ih i danas, ništa im ne fali. Ivan ne. Primio je poziv, otišao po uniformu, bile su to neke uniforme drukčije od svih koje smo vidjeli, i s još nekoliko svojih kolega spremio se da ide. Bila sam nekakva obamrla, nisam mogla ni plakati, samo sklanjam vas dvojicu da ništa ne primijetite. U Zagrebu je bila ludnica, grad pun, ulice zakrčene, strah od partizana sve veći, sve se kreće nekud prema Sloveniji. Užasno mi je što odlazi, a nemam snage da mu išta kažem. On se pravi vedar i raspoložen, govori: ništa se ne trebaš brinuti, eto nas natrag za najviše mjesec-dva, sve je to već dogovoreno i isplanirano...

 

Slušao je mnogo puta to mjesto iz majčinih sjećanja, uz njega je odrástaō. Ono je svaki put bilo isto, njegov odnos prema njemu mijenjao se onako kako se mijenjao on sam - kako je sazrijevao, kako mu se otkrivalo da istina o svijetu ne može biti određena ni omeđena granicom obiteljskoga bola, majčinog bola, njegovog najvlastitijeg bola. Od majčinoga tumačenja, obilježenog neupitnim povjerenjem u očev „idealizam“ i čistoću poriva, koje mu je zarana postalo najprije nedovoljno, zatim otužno, dospio je u zrelijim godinama do trenutaka i raspoloženja u kojima je pomišljao: krasni su to bili junaci i idealisti, prije će biti neodgovorni muški kurvini sinovi i avanturisti, zamirisalo im da se oslobode kuće i obiteljskih obaveza a dobro im došao uzvišeni izgovor. Obuzimala ga je u tim raspoloženjima ljutnja, a sva emocija se okretala prema majci i njezinoj sudbini. Nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samoga početka kad su se svrstali uz „ideal“ i mračnoga vođu i njegov režim s onu stranu povijesti i razuma. Ako ima junaka u mračnoj i žalosnoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva. I snovi su mu se mijenjali, iako bez reda i pravilnosti, onaj morni, u kojemu se davi od grča bola i suza nikada ga nije napustio, ali mu dolaze i posve drukčiji. Jedan takav pamti vrlo jasno, pamti i to kako je bio nekako sretan i ponosan na nj. Kao, vozi se zagrebačkim tramvajem, zna čak i broj, četrnaestica Savski most - Mihaljevac, i čas prije nego će izaći, netko nepoznat sasvim familijarno toplo i suosjećajno pita ga o ocu, biva, je li mu teško što je rastao bez njega, što je stari tako zaglavio, ili nešto slično. Snokta, resko i vedro, on u svome snu odgovara: „Taj prevarant Odisej nikada mi nije nedostajao.“

 

Partizani su unišli drugi dan. Svijet ih je prihvatio, odmah su počeli praviti svoj red, jasno je bilo da će ostati. Čuli smo o slomu u Sloveniji i Austriji, letala sam na sve strane i raspitivala se, ništa nisam mogla saznati. Bio je napravljen logor u Prečkom, odlazila sam i tamo, vidjela neke poznate, nitko mi o Ivanu ništa nije znao reći.

Kod kuće jedva da smo imali što jesti, ne samo mi, bila je opća neimaština. Vlast je uvela rejonsko snabdijevanje, to nas je držalo. Tih dana na vratima mi se pojavio Veljko U., Ivanov i moj dobar poznanik iz V., toliko smo se puta zajedno s društvom zabavljali, pjevali, veselili. Zajedno smo predstavljali u komadu o Jukiću[9] koji je Ivan režirao u Hrvatskoj čitaonici. U uniformi partizanskoga majora, smrknut, promijenjen, bez osmijeha – hladno, bez pitanja, rekao mi je da će odsjesti kod mene nekoliko dana dok ne ode dalje. Kažem mu da sam sama s dvoje male djece, da ni mi nemamo ništa, da ne znam kako ću..., on samo promrsi: neću vam smetati, meni ne treba ništa. Drugi dan osmjelim se i pitam ga zna li što će biti s ovim ljudima što leže po logorima. Suho mi odgovori: „Zlikovci, sve ih treba pobiti!“ Bilo mi je čudno - kako to on, visoki oficir, došao meni na konak, vidim ne ide nikamo na službu, i kad izađe, brzo se vrati i najviše je kod kuće, u onoj maloj sobi u koju sam ga smjestila, a ne znam što radi jer ga ne smijem pitati niti hoću ulaziti. Kasnije sam čula: Veljku su ustaše dio familije protjerale u Srbiju, dio pobile, on se nekako spasio i došao do partizana. Tukao se u mnogim borbama, bio junak, ali nije dogurao do višega čina jer je bio divlji. U Zagreb je došao na svoju ruku, odmetnuo se od komande kad su se vraćali iz Austrije i Slovenije, a kad je otišao od mene, lutao je od logora do logora i tražio one koji su ubili njegove. Nije ih nalazio, ali je počeo umišljati da ih prepoznaje. Ubijao je na licu mjesta, iz revolvera. Njegovi su ga nekoliko puta hapsili pa puštali, imao je velike zasluge i odlikovanja. Poslije je službovao u Travniku kao predsjednik suda. Jedne noći ubio se iz službenoga revolvera.

Neki poznati, među njima i Vera koja je s mužem otišla u povlačenje i došla do Austrije, vratili su se u Zagreb. Veru su malo ispitivali pa pustili kući, i ostavili na miru. Bila je silno preplašena i nije mnogo pričala. Nadala sam se da ću nešto saznati za Ivana, da će se možda i pojaviti. Ni ne znam kako su mi prolazili dani. Poštar je jednoga dana donio pismo iz Vršca, na rumunjskoj granici. Piše mi nepoznata Angela K. da je prolazila pokraj logora, da je stražar dopustio pa je „vaš gospodin“ napisao adresu i zamolio me da vam javim da je živ. Oh, kako me je to pogodilo! Gotovo sam se onesvijestila od uzbuđenja. Ali, opet su prolazili dani, i ništa. U kolovozu je proglašena amnestija, pa sam se opet počela jako nadati. Međutim, sve je ostalo na tom pisamcetu iz Vršca. Poslije toga više nikada ništa. Pričalo se, ali to nikada nismo saznali sigurno, kako se Tito dogovorio s Rusima da ih sve otpreme u Sibir, na teške radove, a ako neki i prežive, glavna će im kazna biti što se nikada, nikada neće moći javiti kući, svojima.

 

Bolovanje i smrt sina, peripetije oko njegovoga pokopa - s time je majka živjela cijeli život kao događajem od jučer. Ni u snove joj nije prestao dolaziti nikada. Pred svoju smrt, nakon šezdesetpet godina, jedno jutro uz kafu kaže: “Sanjam D., on umro i položili ga u grob, ali onako golog, bez sanduka. Ja, šta ću, uzmem nekakvu deku da ga prekrijem. Odjedanput, on k’o živ, podigne glavu, kaže: ʼMeni je Isus rekao da će me autom u nebo voziti.ʼ”

 

***

Pobolijevao je sve više, gledali su ga neki doktori ali površno, šta sam mogla u onoj neimaštini i zbunjenosti poslije rata. Kad su napokon otkrili da je tuberkuloza kosti, poslali su ga u Kraljevicu u sanatorij. Ministarstvo odobrilo da plaća pola troškova. Bila sam s njim  dvatri dana, pustili me da budem u bolnici. Onakva smućena, zaboravila reći doktorima i sestrama da ga ne puštaju na sunce. Bilo mu je strašno teško, a i meni, jer sam vidjela da zna... Kao da je tješio i mene i sebe, govorio mi: možda ću ja tamo naći svoga tatu. Vratila sam se u Zagreb, nisu prošla ni tri dana, stiže mi brzojav. Ne pišu da je umro, već samo da je loše, da odmah dođem. Išla sam vlakom. Sva sam bila izgubljena, promašila sam neko presjedanje pred Rijekom, a kad sam sišla u Rijeci, ne znam kamo ću. Dođem na onaj most na Sušak, ne da stražar prijeći. Nekako nađem telefon, zovem bolnicu u Kraljevici. Otamo mi kažu: on je umro i pokopan. Ja se srušim. Dođem k sebi, opet odem na most, i tada me stražar pusti. Samo s te druge strane imali su taksi. Pitam koliko košta do Kraljevice, kaže: hiljadu, ne znam više čega. Nemam tih para. Vratim se natrag, i tek sutradan, i to brodom, u Kraljevicu. U bolnici me pošalju na groblje, jer, kao, ipak nije pokopan, naći ćete ga u franjevačkoj kapelici. Odem tamo, stvarno nađem lijes. Tada sam odlučila da ga vratim u Zagreb. Ni sama ne znam kako, uredila sam da ga u brodogradilištu stave u zavareni limeni sanduk. Ali pristupi mi žena, zapamtila sam joj ime, Anđelka Jakovčić, kasnije se brinula oko groba, i kaže: gospođo, oni vama ne govore sve, ja vam moram reći: on je bio pokopan, a kada su dobili telefonski poziv, brže-bolje su ga iskopali i vratili u kapelicu. Ja ću vam pokazati i grob. Zaista, vidjela sam svježe otkopan grob, a onda mi sine da je i sanduk bio ponovo svježe obijeljen, samo u prvi mah nisam zapazila. Onda odlučim: neću ga nikud prenositi. Ista mi je tuđina i Zagreb i ovdje. A već je bio u svom  grobu, pa neka ga tu! Samo – u limenom sanduku, to mi krivo. Krenemo tražiti svećenika i grobara. Svećenik kaže: pa, ja sam njega, gospođo, već opremio, ali, eto, kad je tako, hajmo... U bolnici su mi pričali da se bio sprijateljio s dječakom Vladom, sinom nekog pravoslavnog popa, sve tražio da s njim leži u krevetu. Pa, kad je bio na umrlu i već se sav tresao a sestre ga obilazile, zatajivao da mu je loše i govorio: to se Vlado sa mnom igra i trese me!

 

***

Kad sam se vratila u V., dugo sam pokušavala naći neko zaposlenje. Imala sam svršenu građansku školu, to u ono doba nije bilo malo. Isprva su me svugdje odbijali. Kad sam se već prestala nadati, ponude mi kancelarijsku službu u „Kombinovanom“ - to je bilo novoosnovano državno poduzeće u kojemu su radili kovači i mutafdžije, zato su ga tako nazvali. Nisam mogla dugo izdržati: svi u lice fino, a iza leđa najružnije - i o Ivanu i o meni, a najgore mi što koješta bezobrazno nabacuju, biva, „ustaška udovica“ pa će lako... I to svi, i muslimani, njih je tu bilo najviše, ali isto tako i naši. Dadnem otkaz i odlučim da više neću tražiti posao, pa kako bude. Uto mi se javi Olga, moja drugarica iz škole, u to doba direktorica gradske banke. Čula je za moju muku, zove me da radim kod nje, znam te, kaže, poštena si a pismenija od većine ovih. Olga je bila udana u uglednu srpsku porodicu Travarovih, otresita i školovana, bila je u Partiji ali nije voljela sirove partizanske rukovodioce što su zasjeli na vlast u V. Dvojica takvih, Nikola Ždrnja i Ilija Todić iz sela Baraći, tamo, prema Mliništima, držali su u Općini i u Komitetu sve u svojim rukama. Kratko nakon što sam počela raditi, zove ju jedan od njih telefonom i psuje joj boga, šta ona misli, kako je mogla na svoju ruku zaposliti ustašku udovicu, neprijatelja! Olga njemu, ni pet ni šest, stotinu bogova, i to još seljačkih, zna li on kakav je ovo osjetljiv posao, ovu ženu ona zna lično od malih nogu, i svojom glavom za nju garantuje! A šta je ko u ratu radio, radio je, neka plati, to je vaš posao! Tako ostanem u banci, a Olgi zahvaljujem u sebi i dan-danas i molim se Bogu za nju, ne toliko ni zbog posla, nego, brate, kako se zauzela za mene kad je bilo najgore. Takve kuraži i čestitosti malo sam vidjela u našega svijeta...

 

6.

Did je rekao: Neka maloga u nas, dice i čaša ne može bit puno, baka je uzdisala: Bog im platio, šta uradiše od naših mučenika, did se otresao: mani se besposlice, ona je obrisala suze i opasala pregaču da mijesi kruh.

Tako je nasljednik uspomena, kad se sve svršilo, počeo rasti uz jako didovo kolino. Majke neće biti još dugo, do njegova polaska u drugi razred: trebalo je sahraniti D., providjeti s kućnim stvarima, upoznati tugu sa svih strana.

Sve je bilo dobro, sve je bilo sigurno, sve je bilo svoje u tom didovom svijetu. Dječak jest čuo u razgovoru iz didovih usta odbor, porez, oni, konferencija, uzêše, sve je njihovo, i jest znao da je to nešto opasno, tuđe i protivno, ali to je za njega još bilo nepojamno daleko, gore, u čaršiji. Ovdje - sve svoje: desetak kuća na jednu stranu do crkve, do fra Anđela i njegovih jabuka, isto toliko na drugu, do nekoliko garavih kovačnica, do didove njive i do staroga groblja, iza kojega je brdo s kojim prestaje svijet. Još: iza kuće bašča, i na njezinom kraju Halilova ograda, na kojoj se did i Halil pozdravljaju. Usred svega: didova kuća, njezin podrum i njezin tavan, avlija, štala.

Blizu crkve tekla je rječica, preko nje most - njime se išlo u taj drugi svijet gore, u čaršiju. Dječak je u njoj bio nekoliko puta s didom, ali svijet vidio nije: grčevito se držao uz didovu ruku, ne dižući očiju sa svojih i didovih stopala. Podizao bi glavu i puštao didovu ruku kad bi u povratku prešli most. Did ga je pitao što mu je, šalio se, podbadao ga, ljutio se, tjerao da mu kaže. Šutio je jer nije imao odgovora.

Tako je došao i crni dan: polazak u školu. Fra Anđeo je njega i komšijsku dječurliju pripremao: svašta ćete korisno učit, morate dobro slušat, nemojte govorit mliko, vrime, šćap, da vam se ne rugaju, baka se brinula da bude lijepo odjeven, did je kupio torbak, tablicu i pisaljku, a on je noćima umirao: sad će trebati svaki dan sam, preko mosta, gore! A pomoći nije bilo, niti se ikome moglo reći!

Prelazeći most s drugom djecom, svaki put se čudio kako je to njima lako. Kao da nisu prešli na drugu stranu! Stidio se, zavidio im, mrzio ih, nije smio bez njih.

U školi se mnogo pjevalo. Razne ratne pjesme koje su sva djeca iz grada već odnekud znala. On ih je lako savladavao, ostajale su mu u sluhu, i tamo se sudarale s onima iz crkve, ali ih nije pjevao, samo je otvarao usta. Bile su njihove pjesme. Sve do jednom. Učili su toga dana (nasmijan, plav učitelj, Dalmatinac, na kojemu je lepršala harmonika) pjesmu drukčiju od svih: „Tvoj je otac poginuo, / u šumi je njegov grob. / Branio je tebe, sine, / da ne budeš tuđi rob.“

Otimao se, ali zakratko. Shrvala ga je meka, tužna pjevnost pjesme, i te riječi koje su najedanput rastvorile neki duboki zdenac u njemu. Ne vladajući sobom, pregrizao je strašni osjećaj izdajstva. Zapjevao je visoko iznad svih, stežući šake od uzbuđenja i od navale suza koje nije uspijevao zadržati. Iznenađena, djeca su prestala pjevati. Našao se usred ljubopitljivih pogleda, spremnih na porugu. Jedan iz grada, koji je uvijek prednjačio u dizanju ruke, rekao je ružno starmalo:

- Što ti pjevaš naše pjesme, kad ti je otac bio ustaša!

- Ustaša, ustaša! - prihvatila su mnoga usta, samo da bi se vikalo...

Onaj koji bilježi, zna: svoj grad nije uspio savladati nikada. Poslije svih škola i knjiga, poslije putovanja koja su ga vodila i do Pariza i do Firence, do Rima i Moskve, do Praga, Varšave, Beča i Pešte, poslije svih godina i sve pameti, V. je za njega ostajao sve oštrije podijeljen nadvoje. Ono gore bilo je tuđe, njihovo.

S takvim osjećajem jedinoga svojega grada, može li se svijet osjećati kao jedinstvo? Može li se imati jedinstvo u sebi?

 

Oca je počeo upoznavati kad je došla majka, sa svojom kutijom, knjigama i čudesnim svojim mirisom, zbog kojega se žudno pribijao uz nju, kad bi ga isprva uzimala u krevet. Lako je prihvatio najneprihvatljiviji oblik postojanja - otac nije bio ni živ ni mrtav. Nestalo ga - to je bila majčina definicija. Fotografija je najbolje utjelovljivala to stanje između - ni čovjek ni grob.

Naučio je napamet to fino duguljasto lice, titranje blagog, jedva primjetljivog osmijeha. Otkrio je da su ga činila usta i svijetle oči zajedno; ako se gleda samo jedno od to dvoje, osmijeh se gubi.

Sliku svijeta, skoro cijelu, ispunjavao je rat. Ali, bile su dvije: kućna slika, i slika školska, njihova. U njemu su rasle i popunjavale se svakodnevno, obje nemilosrdno jednostavne, i jedna drugu potirale. Kućna slika bila je intimno njegova, njihovu je mrzio. Ne samo što je poništavala smisao i gorku ljepotu kućne, nego je oduzimala pravo na tugu, na grobove. Na kućnoj slici (zbirka prizora propasti!) ovo lice s fotografije bilo je pravedni mučenik, na njihovoj pripadalo je silama zla. Ni na jednoj ni na drugoj osim za naše i njihove nije bilo mjesta za bilo što treće, drukčije, za pojedinačno.

Muka razapinjanja je počela kad mu se slika zla ukazala nepobitno činjeničnom: jesu li i ruke ovoga dragoga, ovog čistog i blagog lica - ruke zla?

Tada se već u njemu začelo najteže pitanje ovoga svijeta, to zna onaj koji bilježi: čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?

 

7.

Slavljenički ručak već je bio završen, kad je banuo Blaž. Iscrpljena i sretna, majka je u sobi spavala s djetetom, muškarce je stara Iveljićka stjerala za kuhinjski stol naredivši im energično da ne budu glasni, i sa snahom se povukla.

Lecnuo ih je - nenajavljen - zategnut u uniformu. Ivan je primio čestitku, paket s poklonima, i poveo ga za stol. Htio je da vidi sestru i dijete, ali ga je Ivan zamolio da ih ne smetaju:

- Ima vremena, sad si tu, pa ćete se i vidjeti i narazgovarati...

Posjedio je malo, pričali su o običnim stvarima, Iveljić je bio rezerviran, Stjepan gotovo vidno narogušen, Ivan uljudan. Nitko nije spomenuo V., rođake, Banića, fra Anđela. Blaž je bio tih, još se raspitivao za sestru, kako je podnijela, kako se osjeća, je li dijete zdravo. Pogledao je na sat, dignuo se:

- Ja sad moram... Čekaju me...

Ivan ga je ispratio, obično, pitao kad će na večeru i konak. Blaž je zastao na vratima, protisnuo ustranu: „Javit ću se!“, a onda naglo zagrlio Ivana, šapnuo: „Poljubi mi sestru!“ i otrčao niza stepenice. Revolver ga je mlatio po boku, kao živ.

Sestra ga više nikada nije vidjela.

 

8.

U isto vrijeme kada se pod Jablanovića krovom u Zagrebu stišava slavlje, a u V. među građanima vlada strah, kroničar je unio novu bilješku u ljetopis župe V.

Na 15. VIII, Velika Gospa, dolazio m. o. fra Jozo Markušić, iz jajačkoga samostana. Bio je zvan u Sarajevo, te mu je provincijal fra Anđeo Kaić saopćio:

Generalni ministar našega Reda o. Leonardo Bello potvrdio iz Rima Upute koje su naši oci starješine izdali prošloga mjeseca, kako se imaju vladati franjevci u ovim prilikama. Ima deset točaka. Neće se razašiljati, zbog vlasti, nego se usmeno priopćuju. Zabranjuje se franjevcima učlanjenje u Ustaški pokret; nalaže se da uzimaju u zaštitu progonjene Židove i Srbe i sprečavaju pljačke i osvetu; da ne sudjeluju u prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Ako se koji, zanesen narodnom suverenošću, ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, da se kazni prema težini pogreške, do izgona iz Reda.

Upute su dobre, ali, boj se!, kome će valjati? Razboriti su i dosad tako radili, a usijane glave Boga se ne boje.

 

Odloživši pero, pažljivo, meko, dugo je motao cigaretu, a s munare nedaleke Husedžinovića džamije čuo se, razgovijetno kao uvijek, ezan; stari mujezin Ibrahim učio je ikindiju.

Potom je fra Anđeo vratio tefter pod strehu na zgodno mjesto, i počinuo.

 

Varcar - Sarajevo, 1983 - 1987 - 2013.

 

[1] Strah me je dugih djela.

[2] Srce je građanin svih zemalja.

[3] Sadašnjost nikada nije naš cilj: prošlost i sadašnjost naša su sredstva; samo je budućnost naš cilj. Tako mi uopće ne živimo, nego se nadamo da ćemo živjeti. Stalno se pripremajući da budemo sretni, neizbježno je da to ne budemo nikada.

[4] Čovjekovu veličinu čini misao.

[5] Jednom riječju, čovjek spoznaje da je bijedan: on je dakle bijedan, jer to jest; ali je uistinu velik, jer to spoznaje.

[6] Čovjek nije ni anđeo ni zvijer, i nesreća hoće da onaj što bi htio djelovati kao anđeo, djeluje kao zvijer. (Za prijevode Pascala konzultirano je izdanje: Blaise Pascal, Misli, Zagreb 1969, preveo Zlatan Plenković)

[7] Neka se ne kaže da nisam rekao ništa novo: nov je raspored građe...

[8] Da je Ivica Simeon po nacionalnosti Hrvat, po zanimanju zemljoradnik (!), rođen u Banjoj Luci, u Argentinu pristigao brodom „General M. B. Stewart“ na koji se ukrcao u Bremenu - to stoji u ovoj obavijesti na španjolskome.

[9] Drama u pet činova Fra Jukićevo znamenje srpskoga pisca iz Bosne i Hercegovine Borivoja Jevtića (1894-1959), objavljena 1934.