Ivan Lovrenović

Dva dana i dvije noći u Mostaru. Kad sve saberem, ako ne računam prolaske, za cijela života malo sam puta bio u Mostaru, uvijek nakratko. Premalo da bi mi se otvorio, da bih mu se otvorio, nisam mu vješt, ne poznajem ga. A, opet, slijepi slučaj je htio, da se u tom životu Mostar nekoliko puta, u dugim razmacima, pojavljivao kao nekakav znak, malne odlučujuć, umnogome određujuć.

Neupamćeni otac u njemu je u travnju četrdesetprve u zadnji čas spasio glavu: zbacio uniformu kraljevske vojske u koju je bio mobiliziran da „brani granicu s Albanijom“ i u civilnim krpama utekao prema Splitu doznavši da hrvatski nacionalisti u Mostaru, koji dan prije kapitulacije Kraljevine, planiraju da napadnu i pobiju vojsku joj.

U Mostaru je započela tvoja javna „karijera“ (o, karijere, kamo sreće da, takva, nikad ni ne započe!), kada si sedamdesettreće kao anonimus iz Mrkonjića na „republičkom savjetovanju o jezičnoj toleranciji“ žestokom filipikom u obranu bosanskoga uzusa obasuo dvojicu profesora faktotuma sarajevske Filozofije, Vukovića i Markovića, i njihovu rigidnu „novosadsku“ standardnojezičnu ideologiju. Vraćao si se kući kroz noć, ne znajući da je mjesnoj miliciji već bio izdan nalog da te digne čim ujutro siđeš s autobusa. Opozvan je taj nalog s neke jake adrese u Sarajevu u gluho doba, nakon nekakvih noćnih konzultacija. Tada si stekao zvono, koje u raznim transformacijama zvuka ne prestaje s tvojega vrata tući ni danas.

U Mostaru je 1977. godine Ico Mutevelić objavio tvoj prvi roman (Putovanje Ivana Frane Jukića), a kako je to izgledalo i što je značilo, opisano je u pismu Nenadu Popoviću kada je 2002. u Durieux-u, u Zagrebu, objavljivao novo izdanje toga romana, pa je to pismo uvršteno u bibliografsku bilješku u knjizi:

Najesen bit će ravnih 25 godina od izlaska romana u Mostaru. Nema načina da Ti opišem koliko je to bio važan događaj. Prethodna godina bila je obilježena samim padovima: Maja je imala dvije godine, ja sam s radnoga mjesta u Mrkonjiću prvo zaglavio u banjalučki zatvor, a kod kuće su (i kod Vere, koja je bila trudna s Josipom, i kod moje majke, u staroj kući) obavljane temeljite policijske premetačine, postali smo politički leprozni, zatim sam ostao bez posla, pa nas je cijelu godinu hranila Vera svojom profesorskom plaćom, onda sam krenuo u svojevrsni unutarrepublički egzil obijati pragove po Sarajevu tražeći posao, i u cijeloj toj katabazi, pojavio se čovjek po imenu Ihsan Ico Mutevelić iz Mostara, fanatik nakladništva, osnivač one nevjerojatne kuće što se zvala Prva književna komuna, s idejom da pravi tipografski i likovno savršene knjige, saznao sam da je on otprije žalio što njemu nije dopalo da objavi Obašašća i basanja, a sad me je – zamisli – pitao jesam li završio i jesam li ikomu ponudio svoj roman o Jukiću, od kojega je odlomak čitao u časopisu, a ako nisam, on mi daje sve dopustive avanse i garantira da će ga objaviti u najbržem mogućem roku, u međuvremenu će mi, pak, dati i dobro platiti sve lektorske, korektorske, priređivačke poslove koji su u toku u njegovoj firmi, a da bi sve to zapečatio, pozvao je Veru i mene na tri dana kao svoje goste u Mostar, mazio nas i pazio, vozio na prekrasne ručkove na Bunu u Blagaj... Elem, sve se završilo tako da je izlazak Jukića (fizički u kasnu jesen 1976, a službeno u januaru 1977) došao kao početak smirivanja tla nakon potresa koji su trajali cijelu strašnu godinu-dvije. [...]

Kad je u novembru 1993. srušen Stari most, napisao sam Svijet bez mosta i u njemu:

„Ovaj most bio je sveto mjesto; hram bezimene, univerzalne religije, s nekim jednostavnim obredom bez riječi i bez gesta. Neposredno iskustvo svetosti. U njegovoj fantastičnoj pojavi, u nevjerojatnosti njegova lebdećega postojanja, svih 427 godina izgledalo je kao da će ovaj čas nestati, jer je snoviđenje!“ I u njemu još: „Samo najveća, samo najrjeđa, samo čistim duhom stvaranja taknuta djela ljudskih ruku postaju dijelom planetarne riznice. Stari most u Mostaru bio je to. Bio je jedno od tako malobrojnih mjesta univerzalne ljepote i univerzalne svetosti. Tko ga je srušio, sam je sebe izopćio iz svijeta razuma i kutlure, počinio je zločin planetarnoga sakrilegija: svijet bez Staroga mosta u Mostaru nije potpun Svijet.“

Po tom tekstu i po njegovu naslovu Christian Ewald iz Köpenicka objavio je 1994. u svojoj kući Katzengraben Presse dvojezičnu knjigu Welt ohne Brücke - Svijet bez mosta. Ewald je čarobnjak tipografije i izdavač bibliofilskih izdanja kao multioriginala, od kojih je svaki ručno, specijalnom japanskom tintom kaligrafski potpisan i numeriran. Ustupak tehnologiji kod njega sastoji se u starinskom slaganju teksta u olovnome slogu te u mašinskom štampanju. Sve je ostalo ručni rad, materijali se biraju za svaku knjigu posebno, rad na tekstu podrazumijeva lektorsko i korektorsko iščišćavanje do mogućega savršenstva. Bez ikakvih „specijalnih efekata“, na prvi pogled jednostavna, kao i svaki majstorski obavljen i pošten posao, Ewaldova knjiga autentičan je artefakt.

U Mostar sam sklonio glavu, s još petoricom članova male alternativne sarajevske tv-ekipe, nakon što nas je u prosincu 1998. u divljoj potjeri od Širokoga do Čitluka i natrag hapsila županijska policija, kada su po zapadnoj Hercegovini, u atmosferi noćnoga linča, divljali „tutići“ jer je oglašena optužnica u Haagu na njihova krvavog bossa Naletilića. Prijatelj Buntić i u toj muci bio je - prijatelj.

Pedeset godina od jezične konferencije i tek koju manje od Putovanja Ivana Frane Jukića i izleta kod Mutevelića, koji se trajno zlati u uspomeni, eto me, opet u septembru, još jedanput u Mostaru, gradu koji nije moj a jest u mome životu važan. Dva su povoda a oboma isti razlog: knjiga, knjige, život knjige.

Prvi dan: monumentalna izložba o Prvoj književnoj komuni koja je djelo Ránke Mutevelić. Na četrdeset velikih panoa (uzorno dizajnersko djelo arhitektice Tee Gaštan) ispričana je historija toga čudesnog izdavačkog pothvata Ihsana Ice Mutevelića. Ogromna Galerija kraljice Katarine u mostarskom domu Stjepana Kosače (zdanje u kojemu je u ono doba bila i Komunina redakcija) valjda je jedini adekvatan prostor u kojemu ovakva izložba može „disati“. Jedan sam od govornika na otvaranju izložbe (vidi ovdje: KAD SE KAŽE PRVA KNJIŽEVNA KOMUNA...), po davnom dogovoru s gospođom Mutevelić, koji nije smio biti iznevjeren. Govori Ranka Mutevelić, govori također i vrsni pisac i teatarski umjetnik Nedžad Maksumić. U njegovu govoru iznenadi me i dirne podsjećanje na to kako je pojavu romana o Jukiću doživio kao mostarski srednjoškolac.

Drugi dan: književna večer u klubu knjige i knjižari „Ivo Andrić“ koju je osnovao Pero Buntić: vinar, likovni galerist, izdavač, knjižar, a koji je u svemu tome smišljeno individualan, drukčiji od klišeja, s onu stranu vulgarne i nezasitne trke za profitom. Buntićeva „Ivu Andrića“ u Mostaru vodi književno sveobaviješteni Nino Šarac. Moj razgovornik je Almin Kaplan, pisac i pjesnik kojega stjecajem okolnosti književno znam, pratim i cijenim od njegova početka (sa zbirkom pjesama Biberove kćeri 2008), a koji se u međuvremenu rastvorio i ostvario kao autor sasvim posebne, sasvim zrele književne poetike i jasnoga intelektualnog habitusa. Atmosfera pitoma, neopterećujuća, publika draga i zahvalna, pa baš zbog toga moraš paziti da ni u jednom času ne šmiraš, da ništa ne izgovaraš olako, tek da bude izgovoreno. 

Buntić. Nenametljiv, na svoj način i diskretan, i gosposan, i otresit kad treba, njegovu sigurnu ruku i pouzdanu pažnju osjećaš na svakom koraku. Dobro ti je.