Ivan Lovrenović: NA BORCIMA KRAJ JEZERA
Odlomak iz romana-kronike u rukopisu Dva vijeka, jedan vijek
Varcar bio je propast. Na Rogoljima, sat i po hoda na zapad od grada, Bošnjaci su dočekali 7. diviziju vojvode od Württemberga (uskoro će ga u Bosni nazvati po svome: Vrtibeg), mahom sastavljenu od ljudstva iz slavenskh zemalja, najviše od Slovenaca i Hrvata, koja je preko Han Kola i Sitnice došla iz Banje Luke. Nije da se nisu junački borili – po nekim izvorima preko četrdeset kaurskih vojnika su rastavili sa životom, ali nisu mogli nadjačati. Najjači otpor pružili su u kuli begova Kulenovića; to je ono mjesto pod Rajakovim brdom među selima Ćelići i Čulići nadomak vrelu Begovac koje se danas i službeno zove Kula, a nitko više ne pamti po komu ni zašto. Od hiljadu boraca, stotinu ih je toga jutra 5. kolovoza ostalo da leži po rogoljskim ledinama i grmlju iznad Varcara, odakle puca beskrajan pogled na varcarsku kotlinu, brdo Horuglu nad njom i na planinu Čemernicu koja se modri i crni u daljini kao dugački i visoki zid prema nebu. Među njima i ugledni trȁvanjski beg Rustanbegović.
Carska vojska unišla je u Varcar kasno poslijepodne. Otpora nije bilo: preživjeli iz bitke ne Rogoljima povukli su se prema Jajcu, a među Varcaranima, svih triju vjera, nije bilo nikakve volje za borbu. Poginuo je samo jedan slabouman i gluhonijem katolički momak iz Demir mahale, siromah bez oca, sam s materom. Pričalo se da ga je mati - u strahu da ga muslimani ne dignu pod oružje - sakrila pod podnu dasku, pa kad se čulo da je carska vojska nadjačala a branitelji pobjegli, pustila ga, on izletio iz kuće pred vojnike alačući i veseleći se na svoj način. Začuđeni i prepadnuti od te čudne kreature s perčinom na izbrijanoj glavi i u šalvarama, još bijesni od gubitaka na Rogoljima, ubiše ga Poljaci iz prethodnice.
Opremio ga je i pokopao sutradan u groblju u Ćeliji, odmah uz kuću, mladi kapelan fra Marko Vukadin, Duvnjak, i sam usplahiren, slaba zdravlja i neokretan. (Župna kronika donosi podatak da se nije naživio: umro je u Pečuhu godine 1885, u tridesetoj godini, vjerojatno od sušice.) Župnik fra Stipo Marković, Tràvnjak iz Slimena, starinski „turski“ fratar dorastao svim smicalicama i nevoljama, rad dobru zalogaju, krepkoj kapljici i duhanu, ali zbog zaduhe i krupnoće već u šezdesetoj slabo pokretan, ostao je u kući. Em za pokojnika nitko osim matere nije mnogo ni mario, em je privremena vojna vlast u gradu vrlo sumnjičava i spremna na oštre mjere ako se gdje pojavi kakva veća skupina, tek na groblju ne bî nikoga osim kapelana, matere uz dvije-tri ostarjele udovice, i dvojice komšija Demirovića, kovača, koji su brzo i vješto iskopali grob, te na kraju kratka i tiha obreda i zatrpali.
[…]
Što vođama branitelja daje nadu, i kako su naumili da se sudare sa carskom vojskom, ponovo, dva dana poslije izgibije na Rogoljima? Malo o tomu znamo, tek ponešto iz mršavih kroničarevih naznaka iz treće ruke na osnovi glasova koji do njega dolaze iz čaršije, i po malobrojnim izvorima u kojima je velika bitka na Borcima i na Plivskome jezeru nezasluženo oskudno zabilježena.
Carska vojska od Varcara ne može nego ispod Horugle starim kiridžijskim putom na Magaljdol i Borke. Prastari je to put, koji najvećim dijelom slijedi antičku rimsku trasu, projektiranu i izgrađenu u prvim desetljećima I stoljeća n. e. za namjesnikovanja Publija Kornelija Dolabele. Tim putom kretale su se prema Jajcu hrvatsko-ugarske trupe Matije Korvina u jesen 1463, da ga preotmu sultanu Mehmedu II, koji ga je osvojio koji mjesec ranije, tim putom Jajcu su šezdeset i dvije godine potom, u ljeto 1525, u pomoć dolazile trupe hrvatskoga kondotjera Krste Frankopana kada je grad opsjedao Sulejmanov vojskovođa Husrev-beg, i kada je braniteljima očajnički nedostajalo hrane i džebane, toliko, da su ljetopisci zabilježili kako su jajačke majke bacale djecu u Vrbas da im prekrate muke od gladi. Od Boraka k Jajcu može vojska na dvije strane: spustiti se k gradiću Jezeru pa niz Plivu, ili okrenuti pravo u grad preko Careva Polja i Katine. Treba pretpostaviti da će koristiti oba puta. Zato juzbaša Pidžić, Ali-Rizvan, beg Filipović i Komandar odlučuju da podijele svoje snage. Glavnina će na Borke, tu je prostor širok, teren njima dobro poznat, tu će imati prednost u otvorenoj borbi. Drugi će položaji biti oko Maloga Đola: jedan na uzvišenju Tekija, iznad lijeve obale gdje se se jezero završava sutjeskom iz koje Pliva izlazi ponovo kao rijeka, i gdje se put sasvim sužava - desno duboka voda, lijevo strma stijena, a drugi na suprotnoj obali, u Zaskoplju, gdje se Veliki Đol prelijeva u Mali. Na obje strane juzbaša Pidžić postavit će dijelove redife i po dva topa iz kojih Švabe što će dolaziti putom od Jezera mogu na zrno nanizati. A cijelom širinom između Boraka i Plivskih jezera rasporedit će dobrovoljce u liniju, sada za to imaju dovoljno ljudstva, tako da je kaurima put prema Jajcu sasvim zatvoren. Uza sve to, došli su im glasi da bi upomoć mogli stići Ključani i udariti Švabu s leđa.
[…]
Knežević nije mogao dočekati da vidi kako je znameniti hrvatski pripovjedač Gjalski opisao tragiku ginjenja na objema stranama u borbi za Jajce u priči Beg sa Sutle, što ju je u tri nastavka objavio u Kranjčevićevoj Nadi godine 1896, sedam godina po fra Antinoj smrti. Tu se pripovijeda o zagorskom plemenitašu Ivanu Koriću Cazinskom, čija naivna ljubav za Bosnu i bosansko begovsko porijeklo njegove obitelji tragično skončava pogibijom obojice sinova, kao carskih vojnika, u toj istoj Bosni za okupacijske kampanje 1878. godine. Mlađi mu je sin Ostoja, kaže pripovjedač, „kod Jajca pao“ (to će, nema sumnje, biti baš na Borcima), a starijega sina, Vladimira, zapalo je da u pretresu nađe skriveno oružje u bega Korića, „rođaka“. Po neumoljivom ratnom reglemanu morao ga je predati na strijeljanje, a onda ga je begov sin „usred carsko-kraljevskog tabora ubio iz pištolja“, pa je isti dan i sam bio strijeljan po odluci ratnoga suda. „Tako se ᾿rođaci᾿ našli u Bosni, da jedan drugome zataru pleme i ime“ - završava pripovjedač.
Kratko vrijeme poslije izgibije na Borcima, koja je, kako piše jedan muslimanski kroničar, bila „pazar na kojem su se razmjenjivali životi i glave“, počela se među jezerskim i jajačkim svijetom pjevati elegična pjesma, prozodijski i melodijski sasvim na obrascu onoga podtipa prastare bosanske ravne pjesme u kojemu stih ima trinaest slogova, tačnije 8 plus 5, sa cezurom poslije osmoga (Vezak vezla Adem kada, mlada nevjesta, Zaplakala stara majka Džafer begova, U Cazinu bijela kula od tri tavana i mnoge druge; u zbirci Mihovila Pavlinovića iz XIX stoljeća zabilježene su takve dvije iz Varcara: Grad gradila bila vila pod Biogradom i Sinoć dodje tudje momče, iz tudje zemlje). O ravnoj pjesmi kao načinu pjevanja koji je u Bosni „izvoran, najrašireniji i najomiljeniji, ima svoje ime, tradiciju, i zato ga valja poštivati više od svih drugih napjeva“ pisao je davno češki etnomuzikolog i sakupljač Ludvik Kuba 1906. godine, te ustvrdio: „nijesam ove melodije niti ikoji njen trag našao u susjednim zemljama: ni u Crnoj Gori, ni u Dalmaciji, ni u Hrvatskoj, ni u Istri, ni u Slavoniji, niti u Srbiji“. Vlado Milošević, vrsni etnomuzikolog i kompozitor, posvetio je toj muzičkoj formi cijelu studiju: Ravna pjesma (Banja Luka 1984).
Ovako je išla jezerska ravna pjesma o Borcima:
Na Borcima, kraj Jezera
leži ranjenik,
Ne plaši ga grom pušaka
ni topova rik.
Puška puca a top riče,
barut miriše,
A ustaša na Borcima
ranjen izdiše.
Ne plaši ga grom pušaka
ni topova jek,
Dom, sloboda, vjerna ljuba
rani su mu lijek.
Ustašama nazivani su, a nazivali se i sami, ustanici u Bosni, glavninom Srbi, u velikoj buni protiv osmanske vlasti 1875-78. Znameniti srpski pisac i politički borac Vaso Pelagić objavljuje tada svoj Ustaški program; amblemski srpski nacionalni historičar Milorad Ekmečić u respektabilnoj studiji o toj buni citira onodobni izvještaj o tome kako su Jovo Bilbija i Vladimir Jonin, ruski diplomat, došavši u jedan ustanički logor u lipnju 1877, tamo našli „najveće partizane u svim četovođama i prvacima ustaškim“. Partizani, četovođe, ustaše! Kada su se, napušteni od sultana, bosanski muslimani godine 1878. sami dignuli protiv austrijske okupacijske vojske, i oni su sebe nazivali ustašama, a i drugi su ih zvali tako („neki odlični begovi, ustaške vođe“, Eugen Kumičić, Pod puškom). U tim vremenima riječ nije imala ideološko-političko nego tehničko značenje: ustanici. Grdnu je, pak, lakrdiju s tom riječju, kao i s tužno-ponosnom pjesmom o ranjeniku na Borcima, napravila potonja historija.
U maloj postaji uskotračne šumske pruge u Jezeru službuje za austrougarskoga vakta kao željezničarski ćato Ličanin Mile sa suprugom Marijom. U Jezero došli su po premještaju s prethodne službe u Bradini iznad Konjica. Sa sobom dovode i sina Antu rođena u Bradini. Sazrio je za osnovnu školu, ali takve u zasanjanom muslimanskom gradiću na zelenoj Plivi podno Hotomalja nema, pa dječak polazi u mejtef pred hodžu s muslimanskom djecom. Opčaran je tim svijetom, njegovom ljepotom, njegovim jezikom, starinskim kazivanjima odraslih, jezerskim djevojačkim pjesmama u akšam, dugim pjevanjima o krajišničkim junacima, teferičima uz čudesnu rijeku... Koje desetljeće kasnije, u monarhiji Jugoslaviji, on je advokat dr. Ante Pavelić, ljuti Hrvat, osnivač političko-terorističkoga pokreta. Sentimentalno vezan za djetinjstvo u Jezeru (sentimentalnost prema sebi i svojima, i bešćutnost prema drugima često idu podruku), sjećajući se pjesme o muslimanskim ustašama koji se hrabro suprotstavljaju austrougarskoj vojsci na Borcima, on pripadnike svoga pokreta imenuje ustašama, a pjesmu o ranjeniku preuzima i prerađuje, te od nje 1931. godine napravi ustašku koračnicu Puška puca. Tako su, sa svime mračnim i krvavim što je slijedilo u Pavelićevoj Endehaziji i u ratu 1941-1945, i riječ ustaša i pjesma o Borcima nepovratno prešli u područje zločina i srama, izgubivši mogućnost da se ikada više i riječ i pjesma vrate svome izvornom značenju.
Slaba u učiteljstvu, ali u cinizmu nenadmašna, historija ove pjesme otkriva još nešto: da je, naime, osnova Pavelićeve ustaške koračnice izvorno - srpska. Pjesma U ranama na bojištu leži ranjenik pjevala se još šezdesetih godina XIX stoljeća; po jednom tumačenju radi se o narodnoj pjesmi, po drugom spjevao ju je mladi srpski pjesnik Đura Janković (1851 - 1876). Kakomudrago, stara izreka kaže: Riječi su hodilice puste, a druga: Pjesmi neima gospodara. Poput mnogih pjesama spjevanih po prozodijskom modelu iz pučke usmene poezije, i ova se brzo proširila i udomaćila po cijelom štokavskom svijetu ne mareći za vjerske i nacionalne granice, naročito u Bosni u vremenima ustanka i austrougarske okupacije (1875 - 1878), te i kasnije, u austrougarskim bosanskim regimentama za Prvoga svjetskog rata. Sačuvan je zvučni zapis kako ju je Budimpešti 29. siječnja 1916. godine pjevao Šaban Rakić iz Višegrada, vojnik 1. bosanskohercegovačkog pješadijskog puka: Puška puca a top riče / Barut miriše, / A ranenik na bojištu / Mirno izdiše // U ranama na bojištu / Leži ranenik. / Ne plaši ga grom pušaka / Ni topova rik. // Puška puca a top riče, / Barut miriše. / A ranenik na bojištu / mirno izdiše. // Crne oči ukočene / Nebu okreće. / A niz njega crna krvca. / Mirno izdiše.
Pjesma se pojavljivala u raznim lokalnim preradbama i prilagodbama, ali uvijek zadržavala glavnu temu, smrt ranjenika na bojištu, i osnovni elegijski ton.