Ivan Lovrenović

Iz dnevnika - sjećanje na prijatelja

Marko Šalić (Trn, 29. V 1934 - Frankfurt, 12. I 1993) bio je svećenik banjalučke biskupije. Upoznali smo se i zbližili kada sam krajem šezdesetih počeo predavati u mrkonjićkoj gimnaziji, a on došao za župnika u Liskovicu. Nije mu smetalo što sam se odbio od crkve, niti je išta pokušavao oko toga. Vedar, snažan, druželjubiv, predan konkretnim poslovima, neumorno je organizirao radove na poboljšanju životnih uvjeta u selu (put, struja, voda...), podizao župnu kuću, crkvu. Nije vlastima u Mrkonjiću bilo mrsko što podmeće leđa pod ono što je njihov posao, a, opet, bojali se njegove radinosti i obljubljenosti u narodu, pa se varakali, pozivali ga na razgovore u Opštinsku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda, da mu na svoj seljačko prijetvoran način daju do znanja da ga drže na oku. On se na sve to smijao s razumijevanjem. Ni biskupu banjalučkom nije bio po volji njegov aktivizam, ali ga je Marko znao razoružati.

Oko njega bi se u trenu stvaralo kopno svijetloga raspoloženja, otvorenosti, povjerenja. Volio je ljude, čisto, jednostavno, bez prenemaganja. Zarazno se smijao. S muslimanima i pravoslavcima drugovao i prijateljevao srdačno, bez zazora. S pravoslavnim kolegama sveštenicima odlazio na ekskurzije po Rusiji, Grčkoj. S prijateljima muslimanima, običnim i srdačnim ljudima iz varcarske Rike, redovito provodio dio godišnjega odmora u ribolovu na gornjem dijelu rajske rijeke Sane. Govorio jednostavnom dikcijom, bez one izvještačenosti u govoru koju često susrećeš kod svećeničke čeljadi. Korpulentan, s lijepom markantnom glavom, kao stvorenom za skulptorski izazov. Koštat će ga to, bolno.

Kumovao mi je na vjenčanju. Kad smo se preselili u Sarajevo, i Maja počela polaziti školu klavira, kupio joj je na poklon lijep pijanino Чайка. (Opljačkana je ta draga uspomena, sa svime ostalim, kada su Srbi napuštali Grbavicu 1996. Vera je prije svojega bijega sklonila ispod klavirskoga poklopca raskošne komade jantara koje sam bio donio iz Poljske. Gdje li je završila Majina-Markova Чайка, tko na njoj sada svira? Koja se gospoja kiti Verinim jantarom?)

Kada je biskup 1983. dignuo Marka iz Liskovice i premjestio u Mahovljane, viđanja su nam urijedila.  Pri jednom susretu, pitam ga je li mu žao Liskovice, u kojoj je toliko toga napravio. Kaže, uz svoj tipični dobrohotno ironičan osmijeh, da mu nigdje nije bilo dobro kao u Mahovljanima.

- Kako to?

- Tamošnji su moji župljani sve sami Talijani, pa prvi put u svojoj službi ne moram biti hrvatski, nego samo katolički svećenik.

Iz Mahovljana premješten je u Dragalovce, župu kod Doboja. I tamo je nastavio raditi i prijateljevati, kao i uvijek. Nije ga to spasilo. U nedjelju 31. svibnja 1992. godine lokalni četnici su ga uhapsili i odveli u logor. Za dva mjeseca koliko su ga držali u logoru i u dobojskom zatvoru, preživio je divljačka mučenja, s posljedicama od kojih će za pet  mjeseci umrijeti, u Frankfurtu, za kratke posjete rodbini.

Zabilježeno je svjedočanstvo koje je o Markovom stradanju kazivao u Banjoj Luci Josip Kudić, njegov svećenički kolega i dobar prijatelj: „Marka su strašno tukli u dobojskom zatvoru. Udarali su ga najviše po glavi. Jednom prigodom, pričao je, nabrojio je 148 udaraca. Kad bi se onesvijestio, sli­jedila je kanta ledene vode, a kad bi došao sebi, opet udarci. Dotuklo ga je kad je na povratku u Banju Luku naišao kroz Dragalovce i vidio sve opus­tošeno i opljačkano; njegov vjerni pas ležao je ubijen pred vratima kuće, a bilo je ljeto. Inače, Marko je bio dobre duše, znam ga još sa studija u Ðakovu; ne bi mogao nikome zla nanijeti. Ne znam, što vi u Banjoj Luci mislite, ali za mene je on pravi mučenik.“

I u Liskovici je sve ono što je Marko za sobom ostavio uništeno, sravnjeno sa zemljom, a ljudi rastjerani do posljednjega.

U svemu svome stradanju ostao je Šalić onaj dragi, obljubljeni „otac Marko“, neuništena duha. Drago Balvanović, njegov školski kolega, dugogodišnji ugledni svećenik u Peruu, citira što mu je Marko napisao u svome posljednjem pismu: „Ne znaš ti kako je u zatvoru slatko moliti. Molio sam i prije, ali molitva u zatvoru - to je nešto što te spaja s ljudima koji su s tobom, koji misle na tebe ali to je i najčvršća veza s Bogom i Djevicom. Moraš osjetiti zatvor, da se naučiš moliti.“