Ivan Lovrenović

(30. studeni 2018)

Ide zima, svu je svoju cvjetnu bašču pospremila: nešto u „divanhanu“, iza stakla, nešto na stepenište: oleandre bijele i crvene, kozmose, cinije, božure, prkose, kadifice, noćne frajle, zijevalice, georgine, ukrasne djeteline, cvjetne puzavice, begonije, čuvarkuće, maćuhice, pelargonije...

Ruže podrezala, pripremila za prezimljavanje.

Jedna joj samo ostala je pod cvijetom, raskošno ružičastim glavicama, nije se imalo srca da ih se smakne.

Eno je i danas: zadnji je dan mjeseca koji se zove studeni, i baš je studen, sutra će prosinac, a ona svojim cvjetovima još ne da da svenu, da padnu.

U sivoj ledenoj magli što je pala do tálā, kao da se dignuti neće nikada, prsi se ona i sja - nesvrhovita i svemoćna, kako to već jest s ljepotom.

Ne da negledati u se.

Verina ruža.