Ivan Lovrenović

Iz ciklusa o Jablanovićima

Uz dida uvijek je bilo da se radi. Tako je dite uvodio u život. ― Kidati u pojati ispod krava, posipati slamom ili pilotinom, da im je čisto i suho. ― Kad najmenik u avliji iscijepa drva za loženje, složiti ih pod verandu ispred podruma u uredne čvrste redove. ― Pomagati u magazi oko pretakanja rakije u burad, manju i veću. Za to se morao naučiti potegnuti iz gumene cijevi uvučene u bure, pa je brže-bolje gurnuti u prazni sud, da se ne proliva mimo posude a i da se ne zagrcne rakijom. Kad se to ipak dogodi, muka je velika. ― U proljeće tribiti livadu, pripremiti je za košenje: tući i zaravnavati mravinjake i krtičnjake, očistiti sitno kamenje, sve veće od oraha, i drugo štošta na čemu bi se kosa mogla oštetiti ili, nedajbože, slomiti. ― Sa starim obijenim gvozdenim bokalom, u kojemu su ekseri, klišća i čekić, obići svu ogradu oko njive i pritvrditi sve što se otkovalo, slomilo, iskrivilo. Oko druge njive, oranice pod Grabežom, nije ograda od lepirica nego je suhozid; i njega treba obići, podignuti što se obalilo, učvrstiti. ― Kad se ore, biti uz orače, donositi vodu i ručak, kad se kosi, biti uz kosce. Prevrtati i razgrtati sijeno da se suši, pomagati u kupljenju, u snošenju do plastova, plašćenju, ubacivanju sijena u pojatu, nȁ_nagradu. U tome poslu naiđe se na zmiju: ispuzala šarka ispod otkosa, uznemirena, gleda kamo će se skloniti. Did je pritisne tupom stranom grabalja blizu glave, izvadi čakiju iz džepa, sagne se, odreže joj glavu, otare čakiju travom, spremi u džep i kaže: „E, sad je gotova.“ Odnese je na grabljama ukraj livade uz ogradu, neka je počiste mravi. ― Potkidati donje listove repice - i da bolje zrije, i da se odnese obrok krmcima. Kad za to dođe vrijeme, valja potkidati svaki dan. Zamoran posao. ― Još zamorniji - kad ga did u zrelim ljetnim predvečerjima pošalje u njivu da načupa kravama vreću trave povijuše što se plete po tlima među visokim kukuruzima.  ― Tréšnja šljiva: naporan i dosadan posao. Prvih pola sata uživa jedući slasne i sočne plodove, ali nikad ne ocijeni čas kad je pretjerao i kad se sve pretvori u muku i tegobu. A poslu - od jednoga do drugog stabla, od jedne do druge pune vreće - nikad kraja. ― S orasima je drukčije, užitak je pentranje po njihovim širokim položenim granama, s dugom špruljom u rukama, kojom dohvaća plodove koji se s tla ne mogu dosegnuti. Kad se nađe u krošnji jednoga od nekoliko ogromnih didovih oraha, kao da je unišao u čaroban svijet u kojemu ga ne može stići zlo. Ne bi ni silazio! Uzbudljiv je prizor kad se plodovi obaraju odozgor, iz visine, pa padnu na zemlju, u travu, ili na kamen. Neki ostanu u koljuzi, pa ih kasnije valja čistiti poslije čega prsti zadugo ostaju crni, neki ispadnu iz koljuge, a to je onda nova slika: opna je zelena, iznutra bjeličasta, orahov plod u boji svijetloga okera, hrapav, prekriven nježnom mrežicom bijelih niti, gleda u tebe i ti u njega svaki put kao prvi put. Djeca vole jesti mlade orahe, sa čijih jezgara treba guliti tanku gorku kožicu, i nikada nije dovoljno upozorenja starijih da se toga ne smije pojesti puno, jer te može snaći mučno ljȕljanje. Iskusio je i to. Orasima se djeca sa zanosom igraju kule i pucara: na tri oraha nasadi se četvrti, to je kula, a njih bude onoliko koliko je igrača, pa se kule s utvrđene daljine gađaju pucarom. Za pucara bira se krupniji, teži orah. Tko pri bacanju pucara prestupi preko crte, viče mu se da je presr᾿o i poništava mu se pogodak. Tada nastane svađa, bogme rade i šake i noge. Dobitak u toj igri vrlo je ozbiljan, za nj se boriš svim silama, gubitak je pretežak. ― Pomagati oko vršaja, kad se od ranoga jutra konji okreću oko stožera, sad na ovu, sad na onu stranu, a pod njihovim pločama ispod smrvljene slame ostaju zrna zrele pšenice. ― Komušati kukuruz u čarobnim večernjim sijelima u dvorištu, pa sutradan ubacivati očišćene klipove u košanu da se suše. Poslije, runiti ih s didom u mašini za runjenje, koja uvijek može opako iznenaditi ako klip nepažljivo gura u njezino ždrijelo lijevom rukom dok desnom okreće ručku ždrijela. ― Oranica, kad se s nje digne kukuruz, ostaje gola i crna, s kukuruznim cimama, a po njoj se ukažu ogromne tikve, žute, zelenkaste, prošarane. Po njima i po zrnevlju zaostalom na njivi padaju vrane u jatima. Na taj motiv - žute tikve, masna oranica, crne vrane, oblačno nebo - Josip Jablanović napisao je nevještu pjesmu, svoju prvu, potpuno vojislavilićevski ugođenu. Uništio ju je davno, nije štete. ― Klanje krmaka u poznu jesen: sva se kuća uzdigne, u dvorištu džumbus, užasno krkljanje i skičanje životinje dok joj se naoštren nož zabija u tačno određeno mjesto ako je majstor vješt i sretne ruke, ako nije, mučenje se nastavlja, i to bude nepodnošljivo. Golem kazan nad vatrom, velik mesarski stol, sve puno krvi, a kad u kazanu počne da se vari masnoća, hvata ga stȕga od koje se ne oporavlja posve ni za dva dana. ― U proljeće iz cijele ulice slali su dječake poslije ručka da pod Grabežom, kod vrela Vrćenac, napasaju krmke. Mučno ih je bilo držati na oku i na okupu. Ali, drugo je nešto njih više zanimalo: napeto su iščekivali kad će crkveno zvono početi pozivati na večernju. I inače su se znali otimati tko će služiti pod misom, nimalo nježno, nekad baš uz bezglasno šaketanje i pokoju masnicu, pa bi se pobjednici iza oltara oblačili u duge bijele ministrantske košulje sa crvenim okovratnicima, i za svećenikom izlazili pred oltar skrušenih lica i pobožnih pogleda. Latinski je odzvanjao magijski: Pater Noster qui es in coelis ... adveniat regnum tuum; Introibo ad altare Dei; Dignum et iustum est; Dominus vobiscum - Et cum spiritu tuo... Svibanjski obredi večernje zbog nečega imali su poseban čar. Pa, kad bi odzvonilo zadnje zvono, potjerali bi krmke trkom, što je po njih, kratkonoge, bilo ubojstveno: tko će prije do kuće, spratiti ih u svinjac, na brzinu oprati ruke i noge, trčati u crkvu da se zajagmi koja od tri ministrantske uloge. Najslađa je bila ona kad stojiš pokraj oltara i mašeš kandilom iz kojega se širi omamljujući miris tamjana. ― Kad počne ponestajati brašna u bakinim naćvama u podrumu, did mu natovari punu vreću pšenice ili kukuruza na tačke, s njima tandrče niz ulicu, pa cestom do Ričke ćuprije, a od nje Ričkom mahalom do Halidina mlina. Nadomak mlinu mora s tačkama prijeći uzak i neravan drveni mostić preko rijeke, a to je uvijek strepnja da se ne svali u vodu zajedno sa žitom. ― Već u trinaestoj, dječak je dobivao od dida i ozbiljnije zadaće. Nisu mu bile drage, ali jesu nosile osjećaj gorkoga ponosa. Morao je jedanput, tako, prodavati kukuruz na tržnici: tržnica je na Rudinama na kraju grada, to je otvorena ledina, gola, hladan je i vlažan rani novembar, na ledini stojiš ili čučiš uz otvorenu vreću, čekaš mušterije, a cijenu ne smiješ spustiti ispod one koju je did odredio. ― Drugi put ispalo je da mora, baš on, voditi kravu pod bȁka. A bȁk, glasovit po dobru potomstvu, živi na državnom dobru na bivšem Stilinovića imanju uz Liskovački potok. Valja s kravom ispješačiti cestom do Bilajca, pa okrenuti desno  još dobar komad puta k Liskovici. Sve zajedno nije manje od desetak kilometara. U jednom pravcu. Nije mu bilo prvi put da gleda kako to krava ide pod baka, no sada je na njemu da sve to nadgleda i brine se da sve bude obavljeno kako treba. Bogme je bilo. ― Dvama ga je činima did otpustio i ispratio iz djetinjstva u godini u kojoj je položio malu maturu (pismena zadaća, jezik, historija, matematika, a to mu je u životu bio bez premca najozbiljniji ispit), i kada je bilo odlučeno da ide dalje u školu, u Zagreb. ― Jedno, priredio mu je zajedničko jahanje u daleko selo Močioce, kod svojega starog pravoslavnog dosta Luke Ćuluma, kod kojega je držao nešto blaga pod kesim. Samo ta jedna uspomena bila bi dovoljna za sav život. ― Drugo, dao je da mu se skroji odijelo. Prve njegove duge hlače, kaput. To ti je od mene, rekao je, „kad već nema dukata“. Nekada je stari bio naumio da svakom unučetu daruje po dukat kad koje maturira. Dvoje-troje starijih svojega su Franca Jozefa stigli dobiti, a onda su naišle suhe godine i ono malo dukata što su čekali da ispune svoju namjenu, istopili su se. ― Didu su u čaršiji nahvalili krojača Asima u Donjoj mahali, biva, nema ga boljeg i poštenijeg. S novcima koje je dobio od dida Asim je nabavio sivu tkaninu, javio da se dođe uzeti mjera, nekoliko puta je dječak išao na probu, brzo je stekao odbojnost koju ni sam sebi nije smio priznati kamoli spomenuti u kući. Odmalena bio je gadljiv, stomak mu se lako dizao na koješta, na miris, na dodir, na prizor, a na majstoru Asimu toga je poviše. Nekakav otužan vonj bije od njega i od svega u sobi, sav je neugodno udvorljiv, govori spetljano, ne završava što započne, nikad ne znaš što tačno hoće da kaže, vlažni su mu dlanovi i drhtavi prsti dok njima gladi, priteže, povlači napola sašiveno po dječakovu tijelu i udovima. Svaki put jedva čeka da iz majstorove sobice izleti na ulicu, u spas. Na probu je morao ići opet i opet, a obećani završetak majstor je stalno odgađao. Napokon, odijelo bî gotovo. Čim ga je obukao, osjetio je zatezanje, neravnine, vidio nekakve šavove gdje im ne bi trebalo biti mjesto, grebalo ga niz gole noge, i odmah je znao da ne valja, ali je sve otpisivao na svoju neukost i nenaviknutost. Kod kuće je to baka sve odmah vidjela, otkrilo se i da se za novce koje je majstor dobio mogao kupiti mnogo bolji štof od ovoga čupavog i neudobnog, stari se žestio, stezao šake i psovao sveca lopovskog. Kasnije se čulo da je majstor od nekih doba sasvim u vlasti rakije, da je žena otišla od njega i oboje djece odvela. Odijelo je ponio sa sobom u Zagreb. Nije ga volio nositi, em je bilo loše i neugledno, em bi ga uvijek podsjećalo na sramotu iz Donje mahale, pa bi se snuždio. Ali nisu to bile godine za izvolijevanje; u tom odijelu je i na fotografiji s proslave velike mature, za četiri godine, kada se već bio izdužio i ojačao pa je na njemu stajalo smiješno otješnjalo i okraćalo, kao tuđe.