Ivan Lovrenović

Gojko Šušak umro je prije dvadeset godina. Sva službena Hrvatska, na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i Hrvatskom televizijom, slavi ga kao ni jedne godine ranije i uzdiže na rang sveca Nacije i Države. Začudno je jedino kako u tome činodejstvovanju nedostaje Ivan Aralica. A nepravedno bi bilo da padne u zaborav njegova inicijalna uloga u tom procesu kanonizacije. Započeo ga je Aralica odmah po Šuškovoj smrti 1998. adoracijom u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom Zapis o Gojku Šušku – blažene oči koje su te vidjele. O tome sam u kolovozu 1998. napisao tekst koji slijedi.

  Teško je znati kako će na ovu primitivnu, očigledno u dnevno-političke svrhe pisanu apoteozu Pokojnoga Ministra, reagirati hrvatska intelektualna javnost i hrvatska književnost, jer ona poslovično dobro podnosi antiintelektualističke ispade i poniženja književnoga zanata, kada dolaze s režimskih visina, ali da bi imala mnogo razloga za moralnu  i statusnu konsternaciju, to je izvan sumnje. O nekima od tih razloga bit će riječi u ovom tekstu, iako je on motiviran i osobno. Aralica, naime, potpuno protivno istini i činjenicama uvodi i mene u svoju feljtonističku makulaturu, sasvim onako hajdučki nožem u leđa, pa mi je mrska i nevoljna ali prijeka dužnost da se i tom laži i tminom bavim.

Višestruko je zanimljivo novo Araličino petljanje o Bosni, a u vezi sa Šuškom. Frazom punom lukave nedorečenosti, aluzije, ili-ili formulacija i drveno-učiteljskoga dociranja, naš feljtonist ovdje prikazuje problem hrvatske politike u Bosni i rat između Bošnjaka i Hrvata kao nekakvu višu determiniranost „pri raspadu kompozitnih država”. Šušku se u cijelom tom kompleksu pridaje ključna uloga: i arhitekta Herceg-Bosne, i onoga koji je pobijedio secesioniste pa su morali odstupiti (vidi! koji li su to? zar je i takvih bilo?), i onoga od kojega „nitko nije više napravio na usklađivanju ciljeva hrvatske i bošnjačke politike”, sve do kreatora Federacije, Washingtonskoga sporazuma, pa i samoga Daytona!

Tko, međutim,  pozna unutarnji mehanizam tipične donjomrdušanske lukavosti, zna da je u svemu ovomu najvažniji onaj čije se ime ne spominje: Tuđman. Doista, što to testira i priprema Aralica? Bosna je bila i ostat će najmračnijim mjestom i najvećim krimenom hrvatske, Tuđmanove politike. To je već neupitno opće mjesto u objektivnoj bilanci protekloga rata, onakvoj kakva je svedena u svim relevantnim svjetskim političkim kabinetima, forumima i novinskim dosjeima. Šušak je, naravno, imao u njoj ogromnu ulogu, ali samo kao drugi čovjek - organizator i egzekutor. Valjalo bi se te politike, zasluga za njezino kreiranje i tvrdoglavo guranje, sada nekako elegantno osloboditi.  Ako Aralica, Tuđmanov intimus i takoreći njegov privatni pisac, uvijek efikasni pothranjivač njegove beskrajne narcisoidnosti, Šuška danas uzvisuje do faktotuma te politike, a Tuđmana u cijeloj priči niti ne spominje, to bi moglo značiti samo jedno: u hladu brijunskoga raslinja pronađena je čarobna formula. Spakovati Šušku. Mrtva usta ne govore – to je bila i ostala kvintesencija donjomrdušanske mudrosti.

Da bi se sve još sigurnije udaljilo od Tuđmanove osobe, feljtonist će u svom drvenom stilu artikulirati gotovo fatalističku tezu o neminovnosti sukoba „po logici stvari, neovisno o subjektivnom faktoru”. Prirodna pojava, k’o kiša, a ne rat! To jadno komesarsko-kursističko muljanje o „subjektivnim faktorima” i „objektivnim datostima”, poneseno kao najdraže  i najviše intelektualno naslijedstvo iz slatkih vremena kada je sav svijet  i njegova povijest bio tako pregledno i jasno istumačiv kroz shemu historijskog materijalizma u formi kratkoga kursa (što Tuđmana i Aralicu spaja u čvrsto duhovno bratstvo), rodilo je u ovom feuilletonu biser-rečenicu o Bosni, o Bošnjacima i Hrvatima, o njihovom sukobu: „Ali, ako ’prirodni saveznik’ pretendira na isti teritorij na koji i ti polažeš pravo, a ti s njim nisi utanačio razgraničenja i usuglasio ciljeve, ili u tijeku borbe protiv zajedničkog protivnika ili nakon nje, neminovno je da dođe do sukoba, kad se ’prirodni saveznik’ pretvara u ’prirodnog protivnika’.“

Od Araličine lukavosti veći je samo njegov šovenski nacionalizam. Inače se njemu ne bi mogla omaknuti ovakva izdajnička riječ. „Teritorij na koji i ti polažeš pravo.” Riječ je, dakle, ipak o teritoriju i razgraničenju, o trogloditskim preferencijama dostojnim fiksacija jednoga Mate Bobana,  i riječ je ipak o polaganju prava. Ali, s kojim pravom? Doista, u slučaju svih balkanskih šovinista, zvali se Dobrica Ćosić ili Ivan Aralica, sasvim svejedno, jedna se stvar aspolutno istovjetno ponavlja: potpuna uvjerenost da ničega spornoga nema u pravu na potraživanje teritorija drugih država. „Kriteriji” i „argumenti”, među sobom disparatni, koriste se kako kad ustreba: etnički kad uzmanjka povijesno-teritorijalnih, i obratno. No, Aralici nije bilo dosta da samo na Bosni pokaže svu intelektualnu golotinju svojih aktualnih političkih preokupacija.

Nastavlja on otužni svoj strip-tease obaveznom tačkom svih državotvornih zaljubljenika u bolju hrvatsku prošlost: idejnom revizijom ustaštva. Ništa je ono što u tom pogledu zagovara sam Tuđman, ona mizerna i minimalistička relativizacija: jest, bio je to zločinački režim, ali legitimna je bila želja naroda za neovisnom državom. Treba ići dalje, dotjerati stvar do idealnoga očišćenja i potpunoga zaborava. To se Aralica upregnuo obaviti ružeći Ivana Supeka i njegovo izjednačavanje ustaštva s fašizmom. To izjednačavanje, kaže Poglavarov Pisac „je točno samo u onom dijelu u kojem su ustaše, kad su došle na vlast, prihvatile praksu fašizma, progon drugih rasa, Cigana i Židova, od kojih ova potonja ne samo da nije imala ništa protiv hrvatske države nego je u njenu stvaranju zdušno sudjelovala, pa je grijeh prema Židovima bio dvostruk. U ostalom dijelu, a stvar je procjene koliki je taj dio, jednakosti između ustaštva i fašizma nema.“ Dovodi naš feljtonist ovo dvoje čak i u opreku, pa mudruje: „Imamo li u vidu razliku između  nacionalizma, što izvorno ustaštvo jest, i fašizma  kao rasističke i nacionalizmima malih naroda suprotstavljene doktrine, možemo lako razumjeti sve one manipulacije što ih je fašizam, s kojim se ustaštvo na neprirodan način sparilo, činio s ustaškim pokretom.“ Ne smije se, poručuje Mudrac, ustaštvo izjednačavati s fašizmom „samo zato što je prihvatilo praksu fašizma”, samo zato što se s njime „na neprirodan način sparilo”, samo zato što je prihvatilo „progon  drugih rasa, Cigana i Židova” (za progon „iste rase” – Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih ljudi – Aralica nema rubrike, pa ih i ne spominje).

Pa, k vragu, kojega normalnog čovjeka (osobito ako je Hrvat, a ima silnu potrebu da ne prestane biti normalan, i iluziju da je to moguće)  još uopće zanimaju kabinetske sterilije o tomu što „ustaštvo izvorno jest”! Kolika je mjera ljudske bešćutnosti i ogrezlosti u pijanstvo šovinizma potrebna, pa da se odbija vidjeti kako i nema ničega drugog važnog za ocjenu, do  prihvaćanja „prakse fašizma”! Da se i ne govori o stupnju intelektualno-moralne tuposti i zalutalosti u neke slijepe rukavce vremena, na koji je potrebno spustiti se, da bi čovjek uopće bio preokupiran tako čudačkim i nekrofilnim poslom, kakav je retuširanje ustaštva. A vrhunac Araličine „analize” trebala bi biti naknadna artificijelna antagonizacija između fašizma i ustaštva. Kao - taj ružni i zli, strani, naravno, „ekspanzionistički nacionalizam i rasizam” (Araličina definicija fašizma), protivnik je „nacionalizmima slobodnih rasa i nacija”, te je zaveo i prevario i naš pitomi i nevini ustaški nacionalizam, koji mu je podlegao i bludno se s njime „na neprirodan način spario”!

I tematska i personalna analiza Araličina feuilletona pouzdano dovode do istog zaključka, da je tekst pisan za Tuđmanovu volju i potrebu. Jednu smo već ustanovili u vezi s Bosnom. Tu je i sve ostalo. Tu se variraju opsesivne Tuđmanove teme (pomirba, san o državi), a tu se nemilice likvidiraju redom one ličnosti, koje iz ovih ili onih razloga lično Tuđman ne može smisliti ili ih se pak boji. Vlado Gotovac, Ivan Supek, Alija Izetbegović (kojega Aralica, iz meni nepoznatih razloga, uporno oslovljava familijarno: Alija, za razliku od svih drugih osoba u ovom tekstu). A Manoliću, starome policajcu, upisuje u grijeh pokušaj parlamentarnog puča, ali mu to odmah i oprašta, dok ga za sve ostalo hvali i poštuje – taman kao da zbori Tuđman lično.

Kako bi Gojko Šušak primio Araličine lukave mudrolije, to više ne možemo znati, iako sve nešto pomišljam da bi ih on najlakše „pročitao” – pripadao je istoj rodijačkoj subkulturi, u kojoj je visoko razvijen refleks opreza od prevelikih pohvala i neumjerenih hvalitelja: oni ti nešto drugo snuju! No, ako bi mu i popustio taj atavistički oprez u pohvalama vezanim za stvaranje države u Hrvatskoj i paradržave u Bosni, te onima u vezi s redizajniranjem ustaštva, nešto mi govori da ni on sam ne bi lako progutao najbesramniju Araličinu eskamotažu u cijelom feuilletonu – korištenje Šuška, njegove govorne i obrazovne ubogosti, za intelektualnu likvidaciju Vlade Gotovca!

Svašta se je na bojnom polju hrvatske književnosti događalo, Smrt Smail-age Čengijića Pjesnika i Bana Mažuranića pretvarala se u opaku i darovitu travestiju Smrt babe Čengićkinje pravaša Ante Kovačića, Ujević je „ubio oca” i učitelja, A. G. Matoša, Krleža je likvidirao cijelu hrvatsku književnost (Hrvatska književna laž), trojica najvećih – Andrić, Krleža i Ujević ponašali su se kao da žive u tri različita vremena, jezika i prostora, kao da jedan za drugoga ni ne znaju..., i ta bi se „ratna” kronika ove književnosti mogla unedogled ispisivati kao najuzbudljivija žanrovska inačica Tajni Krvavoga Mosta. No, sve su to bile manje ili veće eksplozije i sudari talenata, kreativne isključivosti, svjetonazorske, estetske i ideološke idiosinkrazije. Ovo što Aralica demonstrira na paraleli Šušak – Gotovac nije ništa od toga, nego goli antiintelektualizam, primitivna mržnja spram darovitosti, znanja i gospodskoga duha. Približnu usporedbu toga opasnoga i zamračenoga stanja duha moguće je naći samo u ranoj fazi  komunističke estetičke diktature. Nikad Aralica, doduše, nije ni skrivao svoju sklonost populističko-agitpropovskom „vrednovanju” književnosti. Novinaru nekadašnjega Starta sada već davnih osamdesetih godina tako je, na primjer, izričito naglasio kako korifeje moderne književnosti, Joycea, Kafku, Becketta, smatra lošim i štetnim piscima. No, tada Aralica nije bio arbiter ničega, bio je autsajder, pa je to i moglo proći bez ikakva odjeka. Za razliku od Đilasa i Zogovića, ili u lokalnoj hrvatskoj varijanti Franičevića, koji su, osim obavezne mržnje na „klasnog neprijatelja”, imali i nekakav vražiji svjetonazorski i estetički kanon i sustav, i znanje izgrađeno unutar njega, Aralica ima i pokazuje samo – mržnju.

Samo na tomu je bilo moguće izvesti tako skandaloznu „elaboraciju”, u kojoj svi Šuškovi intelektualni, obrazovni i teorijski hendikepi i minusi postaju njegove vrline, a Gotovčevi darovi – znakovi njegove intelektualne i političke mizerije. U jednoj stvari Aralica je  ovdje bio sretne ruke – za svoju paralelu napravio je nepogrešiv izbor dviju ličnosti-metafora. Šušak doista jest metafora rata i krize, Gotovac jest metafora mira i kulture. Jedan simbolizira Kaos, drugi Civilizaciju. Prvi je nemušt, drugi ima savršeno kultiviranu sposobnost artikulacije. Prvomu je ideal država i vojska, drugomu društvo, ljudi. U krajnjoj stilizaciji: jedan je vojnik drugi je građanin. U digresiji: ako je po Aralici Šuškova najviša vrijednost i zasluga bila organizacija vojske i ratovanja (a da je Šušak bio glavni organizator rata, to i bez Aralice zna sva Hrvatska, cijela Bosna i Hercegovina), kako protumačiti aktualni kaos u MORH-u, Šuškovoj vrhunskoj kreaciji i mezimčetu, koji prijeti da poljulja same temelje Vlasti i Države?

Govoreći o velikom Šuškovu manjku – nepoznavanju biografija ljudi u Hrvatskoj po dolasku iz emigracije, feljtonist-hagiograf s posebnom nježnošću i pohvalom ističe način na koji je to nadoknađivao: taj ga je, kaže, hendikep „silio da suradnike nalazi u mentalitetima zavičaja koje je odlično poznavao, da se drži onih s kojima je došao...” Nije li upravo taj plemensko-privatni, zavjerenički princip organizacije, baziran na „mentalitetima zavičaja”, smrt svake  demokratske politike i moderne organizacije? Kada Aralica komparira tu dvojicu ljudi na način dvaju tipova-metafora,  u manihejski isključivoj crno-bijelo, vrijedno-bezvrijedno shemi, i pri tomu se odlučuje za vojnika a prostački popljuje i odbaci građanina i pjesnika, on emitira ljubljenoj Naciji potpuno jasnu vrednosnu i ideološku sugestiju. Katastrofičnost takvoga izbora i preporuke ne bi bila manja da ju odašilje bilo tko iz javnoga života, ali kada to čini čovjek kojemu je profesija književnost, još k tomu prononsirani Nacionalni Pisac, to doista poprima obrise orvelijanski zloslutne lakrdije. Što se pak samoga građanina Aralice tiče, stvar je izuzetno komplicirana i sumnjiva. Ako je, naime, spreman tako lako i pred svima zanijekati i izdati vlastitu profesiju (može li čovjeku biti išta bliže i važnije od nje?), neće li onda u kakvu zgodnom trenutku još lakše izdati Partiju, Naciju, Domovinu?

Jedino kroz tu poremećenu optiku sumnjivoga profesionalnog morala mogu pokušati shvatiti i način na koji sam i sâm uvučen u ljepljive niti Araličina lukavo-lažljivoga Zapisa o Gojku Šušku. Bljutavo rasističke aluzije na bosanske Hrvate, Sarajevo, Bosnu, Muslimane, koje upotrebljava pokušavajući oblatiti mene i kolege Jergovića i Stojića, besmisleno je komentirati, ostavljam mu ih da se u njima sam valja, jer samo o njemu i govore. Hoću samo popuniti i ispraviti sliku mojega i našega odnosa spram Tuđmana, koju on falsificira, stapajući me s kontekstom „Erasmusove grupe”, njihova Pisma šestorice i projekta „Druge republike”. Kada kažem da nisam (kao ni Jergović, ni Stojić)  pripadao toj grupi ni potpisao to pismo, ne želim se ograđivati od „Erasmusa” ni  od njegove kritike Tuđmanove politike. Hoću samo ustvrditi fakta: „Erasmusova” i uopće hrvatska javna  kritika Tuđmana i njegove politike, osobito one u Bosni, uvijek mi je bila nedostatna, jer je dolazila kasno i nije pokazivala dovoljno volje da ide do krajnjih logičnih konzekvencija u razobličavanju toga malog a nadutog šovinizma i imperijalizma, koji se je hvatao  Miloševiću za skute, a svoje teritorijalne frustracije nastojao liječiti krvavim komadanjem Bosne. A nedostatna je bila i zato što nije umjela artikulirati stanovište Bosne, bosanski point of view, koji je u cijelom tom kompleksu jedini kadar rasvijetliti stvari do kraja. I ja, i moji kolege i prijatelji, svoj smo potpuno jasan kritički odnos spram Tuđmanove politike počeli javno objelodanjivati davno prije Araličine konstrukcije o „Erasmusovoj grupi” – i u svibnju 1990, i u proljeće 1991, i u kolovozu te iste godine, a i u Otvorenom pismu Franji Tuđmanu 6. siječnja 1992, što Aralica veoma dobro zna.

„Blažene oči koje su te vidjele” - tako Aralica „kreativno“ prevodi pozdrav mašala,  kojim ga je, kaže, Šušak najčešće pozdravljao. Varira pri tomu feljtonist  značenja toga usklika, ostavljajući na neuke dojam učenosti tako što ne navodi svoj izvor, rječnik Abdulaha Škaljića Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku. Taj rječnik je u Sarajevu od 1957. do 1995. objavljen u najmanje desetak izdanja, te bez njega nema nijedne pismenije kuće od Sutle do Vardara, o Bosni da se i ne govori, a sada se upravo radi na njegovu znanstveno revidiranom i upotpunjenom izdanju! Ne navodi feljtonist ni izvorni arapski  oblik  riječi, u kojemu je jasno vidljiva njezina struktura i nosivi element. Valjda zato što ga od toga elementa prolaze ideološki trnci: ma ša’allah. Šušak, kako i sam autor feuilletona pretpostavlja, sigurno nije imao pojma o porijeklu i značenju riječi. Ali  bez obzira na to, smatra očito Aralica, idealnog hrvatskog čitatelja treba poštediti od sablazni: da je Pokojni Hrvatski Ministar okolo hodao s Allahovim imenom na usnama, baš kao da je kakav uvezeni Alijin mudžahedin u šalvarama!