Ivan Lovrenović

Proljeće Četrdesetpete. Vojska Endehazije i Njemačke povlači se sjevernim pravcima, k Savi i preko nje, a za vojskom u strahu od partizana grne silan svijet, većinom hrvatski, dijelom i muslimanski: mnogo vinih, s krvavim rukama, mnogo i nevinih, pismeni i nepismeni, seljak i građanin, staro i mlado, muško i žensko. Sve će se to naći zbijeno i izmiješano na tijesnim cestama Slovenije i južne Austrije, kao ogromni paravan od živoga mesa, opsjena smišljena da bude zaklon iza kojega će se Poglavnik i probrani pripadnici ustaške nomenklature šumovlakom skloniti na Zapad, u slobodu. A sve do jučer državni vrh je slao ultimativne poruke: „Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvjerenje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.“ Poslije kapitulacije slijedi osvetnička hekatomba pobjednika, koja traje danima i tjednima.

Taj kaotični svenarodni pokret već pripada dalekoj prošlosti, a još nije kako treba opisan jer su se o njemu učvrstile dvije slike, oprečne a jednako plošne i neistinite. Pobjednička, koja govori o sve samim ustaškim zlikovcima i koljačima što bježe pred pravdom, i gubitnička, u kojoj je sav taj svijet skupina anđela koje progone i kolju krvožedni partizani-komunisti, a zapravo popartizanjeni Srbi-četnici. Tako opisan, taj će pokret i ostati. Za drukčije, istinitosti bliže opisivanje i razumijevanje traži se um dovoljno hladan i miran da ga ništa ne može odvesti ukrivo, skloniti od nesmiljenoga pogleda u stvarnost, a duša dovoljno prostrana da može jednako osjetiti ljudsku patnju svačiju.

U Visokom nova je vlast već u svibnju zabranila rad franjevačke gimnazije, a zgrade počela rekvirirati i u njih useljavati svoju vojsku. Kroničar bilježi da je u tom času završetak školske godine čekalo 430 đaka, od kojih vanjskih 225, među njima četrdeset Srba i šezdesetpet muslimana. Jevreja nema odavno - još od onoga dana u rujnu 1941, kada pod datumom 30. IX. kroničar upisuje: Ispis đaka Židova. Tri riječi, same, na cijeloj stranici tvrdoukoričene bilježnice ogromnoga formata. Same, u pustoši bijele praznine.

Sve je kao da se obistinjuju kroničarove crne slutnje. Jest on hrvatsku državu pozdravio kao svoju, ali već od prvih saznanja Četrdesetprve o masovnim zločinima ustaša često brine i unaprijed nariče nad sudbinom franjevaca i bosanskih katolika. Jednom, predviđajući strahovite represalije i osvetu, drugi put strepeći pred mogućnošću da budemo poklani u masama, a da Bosna izgubi i ono malo katolika, što ih ima, treći put zazivajući Boga, da providi i da sačuva ove ostatke katolicizma u Bosni, da ne budu u vihoru, koji može nadoći, sasvim iskorienjeni. Tanko uzdanje i nadu polaže u to da je - misli on usko lokalpatriotski - naš sviet, posebno srednja Bosna, okolina triju starih samostana, ipak ponajčasnije prošla kroz ove tri godine i najmanje se ogriešila o ljudstvo i kršćanstvo.

Strepi i provincijal Kaić, fra Anđeo Livnjak. U ljetopisu Provincije bilježi: „U Liki masovna ubijanja Srba i proganjanja. Slična ubijanja u masama bila su i u Bosni na nekim mjestima. Tako u Travniku, Bugojnu. Isto i u Hercegovini u Ljubuškom i na nekim drugim mjestima. Ustaše povratnici sve to izvode sa tolikim terorom i zastrašivanjem ostalog pučanstva, da se nitko ne usuđuje dignuti glas svoj i protest protiv ovakih ne­čovječnih i upravo sotonskih krvološtava. Kažnjavati nekoga samo zato, što je Srbin ili što je za srbstvo radio, ne samo da je nemoralno u sebi, nego čovjek uopće nema riječi i izraza, kojim bi ova zlodjela osudio. Ako su mnogi Srbi bili prema Hrvatima nepravedni, to nam ne daje pravo, da i mi budemo nepravedni prema njima. Zar ćemo temelje svoje države zidati na kostima svoje braće? Zar se ne bojimo kazne Božje, koja će nas jednom stići, pa bilo to i u potomcima našim?“

U susretu s ministrom unutarnjih poslova Artukovićem, kada ovaj početkom kolovoza dolazi u Sarajevo i traži potpunu lojalnost vlastima, provincijal mu govori o zlodjelima, te obazrivo ali odlučno daje do znanja da ih on osuđuje i ne može odobriti ni kao čovjek ni kao svećenik. Dobiva hladan odgovor, s jasnom notom prijetnje:

- Poznato je nama, ne od jučer, što vi i vaša braća mislite. Srećom, ima među vama i odanih, čvrstih Hrvata, kojima svećeništvo i fratarski pojas ne smetaju da gledaju šire i shvaćaju povijesnu važnost osnutka Nezavisne Države Hrvatske i imperativ njezina opstanka. Lako je vama i komotno osuđivati. Ali mi smo u ratu i revoluciji. Ne vidite da su Srbi upali u ono, što su nama pripremali. Dobro Poglavnik kaže: na ljutu ranu, ljutu travu. Vim vi repellere licet.[1]

Glasovi o bratskim zvjerstvima stižu do uprave Franjevačkoga reda u Rim. Tamo službuju dvojica uglednih franjevaca. U upravi Reda je fra Dominik Mandić iz hercegovačke provincije, a fra Vitomir Jeličić iz Bosne Srebrene na sveučilištu Antonianum  predaje crkveno pravo (do 1942, kada se vraća na sarajevsku franjevački teologiju). Po oskudnoj ali vjerodostojnoj predaji, koja otkriva samo ono najvažnije što valja da se zna, na njihov poticaj  i na temelju njihovih informacija uprava Reda se ozbiljno zabavila zbivanjima i držanjem franjevaca u njihovoj domovini. Već 10. lipnja 1941. svi provincijali iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine  su sazvani na sastanak u Zagrebu, na kojemu je donesen zaključak da nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrvatskom pokretu. Izvještaj su poslali u Rim. Na to uprava Reda i generalni ministar fra Leonardo Bello sastavljaju i 24. srpnja šalju upute svim franjevcima hrvatskoga jezika kako se imaju ponašati u ovim prilikama. Osim pojačane zabrane učlanjenja u Ustaški pokret i bilo kakvoga uplitanja u političke i svjetovne stvari, franjevcima se nalaže da uzimaju u zaštitu progonjene Židove i Srbe i sprečavaju pljačke i osvetu, te zabranjuje da sudjeluju u prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru. A ako se koji, zanesen narodnom suverenošću, ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, da se kazni prema težini pogreške, do izgona iz Reda. Slijedeći datum u ovom postupku je 18. kolovoza, kada general fra Leonardo šalje pismo svim provincijalima, u kojemu sažima prethodne upute. Stigle su do naših ušiju teške tužbe i optužbe, da se u hrvatskim provincijama naši redovnici, naročito mlađa braća, nepromišljeno i nerazborito miješaju ponekad u političke stvari najnovijeg vremena. - stoji u uvodu pisma. Ne znamo na što se konkretno odnose teške optužbe iz novoga generalova pisma, ali ono dolazi ubrzo nakon strašnih ilindanskih pokolja Srba i Jevreja u Bosanskoj krajini i drugdje, o kojima se bez sumnje čulo u Rimu. Bosanski provincijal Kaić to pismo razašilje 8. rujna svim redovnicima u svojoj provinciji, s napomenom da će se Provincijalat sa svoje strane strogo pridržavati uputa i naloga Prečasnoga Generala.

Opetovane upute, opomene, zabrane i kazne neće omekšati srca ni razbuditi kršćansku savjest u sve braće. Bit će ih koji su se - zaneseni narodnom suverenošću, ili prosto zovom pogane krvi, sad svejedno - o sve to oglušili i ogriješili i mišlju i riječju a neki bogme i djelom. Jest da je više bilo drugih, tihih i anonimnih, koji su čistih ruku i mirne duše prošli kroz pakao građanskoga rata, ali se mračna sjena onih prvih nadvila nad cijelu zajednicu. Sad, po duši, bio bi za to dovoljan i samo onaj jedan, zloglasni Filipović-Majstorović, bez obzira na to što su ga uprava Bosne Srebrene i provincijal Kaić, po saznanju fakata 1942. godine, odmah izagnali iz Reda i što mu je oduzeto svećeništvo.

Zločinima Hrvata nad Srbima u Hercegovini sablažnjuje se u svojim pismima Mandiću u Rim i Stepincu u Zagreb mostarski biskup fra Alojzije Mišić. Piše okružnicu koju 30. lipnja Četrdesetprve  šalje svim župnicima u svojoj biskupiji s naredbom da se javno čita, a u njoj opominje da Crkva sve one koji o život čovjeka griješe, tuđu imovinu krivično nište, prisvajaju, ne će i ne može u ispovijedi odriješiti, niti osloboditi od grijeha. Navodi biskup u svojim pismima i interventima i prethodne zločine nad Hrvatima, koje je počinila jugoslavenska vojska u rasulu i potom četnici iz Trebinja, ali ustaške zločine kao revansch ne prihvaća, osuđuje ih bezrezervno i ističe njihovu pogubnost za Crkvu i za narod. U pismu, u kojemu objašnjava zašto neće doći na sastanak biskupa u Zagreb, živo opisuje događaje. Novi ustaški povjerenici, stožernici i logornici, „iskoristili su nastrane instinkte masa, podražili slabije ljudske strane, da je strahota, šta je iz toga proizašlo. Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu mušku i žensku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g. Baljić, muhamedanac, javno izgovara kao činovnik da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona majka, djevojaka, djece ispod deset godina, do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u dubo­ke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela 3700 šizmatika ubijeno je. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali“.

Što su sve za duga života stigle gledati oči staroga fratra-biskupa? Rođen je 1859. godine i odrástaō u još uvijek turskoj Bosni, u Gradišci na Savi, mitskoj granici neprijateljskih carstava Osmanskoga i Habsburškog. Bio je u generaciji onih franjevačkih bogoslova što su od bečko-peštanskih vlasti surgunisani u Ostrogon, madžarski Esztergom, da studiraju tamo, a ne pod filoslavenskim Strossmayerom u Đakovu. Zreo je mladić, već četiri godine redovnik, kada nakon krvavih zbivanja u velikom ustanku austrijska vojska 1878. okupira Bosnu i Hercegovinu. Svećenički red dobiva 1882, godinu dana nakon što je službeno dokinuta stoljetna vjerska, i ne samo vjerska, svevlast franjevaca nad katolicima u Bosni i Hercegovini, a uvedena regularna crkvena hijerarhija s nadbiskupijom vrhbosanskom u Sarajevu i biskupijama banjalučkom i mostarsko-duvanjskom. Služi po krajiškim župama - Petrićevac, Banja Luka, Bihać. Godinu prije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine dolazi za upravitelja franjevačke gimnazije u Visokome, a 1909. biran je za provincijala Bosne Srebrene. Za biskupa mostarsko-duvanjskoga imenuje ga 1912. car Franjo Josip I a u Rimu zaređuje Giuseppe Melchiorre Sarto, papa Pio X. Potom  njegove biskupske oči trideset godina gledaju kako se velika historija lomi preko njegove siromašne hercegovačke biskupije: Prvi svjetski rat, strašna glad pri njegovu kraju kada veliki fra Didak Buntić spašava hiljade hercegovačke djece organiziranim privremenim egzodusom u Slavoniju, smrt Cara, slom Carstva, uspostava nove države Južnih Slavena pod srpskom kraljevskom dinastijom, dvadesetak  njezinih grčevitih godina dok Evropa tone u novo barbarstvo na jedan način pod Mussolinijem i Hitlerom na zapadu, na drugi na istoku pod Staljinom, Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat, raspad Jugoslavije, njemačka i talijanska okupacija, NDH, ustaše.

I on je, kao i sva Crkva, pozdravio novu hrvatsku državu. Kao i sva Crkva, pozdravio je on, prije samo pet-šest tjedana, martovski puč u Beogradu i ustoličenje naprasno opunoljećenoga kralja Petra II, ali to je bilo po dužnosti; NDH se pozdravlja od srca. Nada se i on, kao i sva Crkva, da će Hrvatska postati većinski katolička zemlja. S tim ciljem njemu, kao i svoj Crkvi, nije zazorna ideja prevođenja pravoslavaca u katolištvo, samo - grsti se biskup - ne nasilno, jer je krvološtvo stožernika, logornika i nerazumijevanje viših oblasnika teško škodilo ne samo vjerskom nego i nacionalnom dobru. Žali što gospodin Bog nije dao pozvanima uviđavnost, razbor: da je spretnije i glađe provađano pitanje prijelaza, umnožio bi se broj katolika za pet do šest stotina hiljada; toliko treba da u Bosni i Hercegovini postanu relativna većina. U muslimane - piše Mišić - ne smijemo se odveć pouzdati. „Stoljećima naučili se ne raditi, olako živjeti. Izgubili stare posjede, položaje. Bliže su Kemal paši, Carigradu nego Zagrebu. Spor Hrvata i Srba gledaju da iskoriste u svoju korist. Treba dakle prema muhamedancima opreza i obzira; svačiji su. Vjerski zagriženi, antikršćani. Između Hrvata i Srba jest velika pukoti­na, ipak nije takova i tolika, kolika između kršćana i muhame­danaca. Vjera u gospodina Krista Spasa veže. To je bio razlog, da su se mase šizmatika prijavile u katoličku Crkvu, a ne Muhamedu. Što unija nije uspjela, krivo je nasilje i ubijanje. Moje je mišljenje: ne silom i nasiljem, nego promišljeno i s razborom nastupati, Bogu se moliti, to su sredstva koja siguraju dušama vječnost u nebu, hrvatskom narodu budućnost.“

Malodušna su i malokršćanska ova mučna biskupova politička promišljanja. Sva su, vidi im se, od dugo taloženih pa stvrdnutih iskustava naraštajā, sada nanovo žestoko oživjelih. Vjera u Boga, da, ona je tvrđa od kamena, u Crkvu katoličku još tvrđa. Ali život s inovjernim sugrađanima i sudržavljanima ravna se po drugim zakonima; prvi od njih jest - koga je više, koga je manje. Izaći iz manjine, postati većina - turobna je ali glavna pouka historije i misao opstanka. I vjera je tome zakonu podređena; ona mu je sluškinja najvažnija.

Na banjalučkoj biskupskoj stolici sjedi fra Jozo Garić. Zabiskupljen je kad i Mišić, 1912. godine, a umro 1946, četiri godine poslije njega, i on rođen kao podanik Osmanskoga Carstva 1870. u Vitezu, ljudski i svećenički oblikovan u Habsburškome, biskupovao u monarhiji Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. I njega je zapalo da u Bosni bude biskupom u dva svjetska rata, pa još u Banjoj Luci, koja je od same uspostave Endehazije mjesecima, sa svom Krajinom, bila pakao ustaškoga terora nad Srbima, takav, da su se njemačke i talijanske okupacijske vojne instance zgražale i morale intervenirati kod vlasti u Zagrebu, jer je to rađalo nemir i pobunu a njima je trebala zemlja pokorena i mirna. Sav osrednji, asteničan, nejakih nerava, biskup Garić nije bio formata i karaktera za vrijeme koje mu je bilo dosuđeno, niti je imao osjetilo za sudbonosni huk vremena. Nije jedini. Za takve u Apokalipsi stoji ona nemilosna riječ: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O, da si studen ili vruć! A jer si mlak, ni vruć ni studen, izbljuvat ću te iz usta svojijeh.“ Nesreća je htjela, da mu u tim strašnim mjesecima za vratom budu ljudi mnogo jačih ali izopačenih karaktera, s kojima se nije umio nositi.

Jedan od njih je Viktor Gutić, predratni banjalučki advokat, neuspio u struci, erotski oblaporan na muško, u stalnoj besparici. Životne minuse nadoknađuje hrvatstvom, pa zbog priklanjanja Pavelićevom ustaškom pokretu poslije uvođenja diktature kralja Aleksandra dospijeva i na robiju. Čim je proglašena Endehazija, Pavelić ga imenuje ustaškim povjerenikom za područje bivše Vrbaske banovine. Sa svojim bratom Blažom, kojega postavlja za šefa banjalučke policije, i svojim stožernim pobočnikom Alijom Omanovićem u Cazinu, Gutić odmah započinje divljačku kampanju progona i ubijanja Srba i Jevreja. Trajala je intenzivno do polovice kolovoza, s hiljadama žrtava i s krvavim vrhuncem u danima oko starokalendarskog Ilindana. No, istrebljivačka strast nije Gutića sprečavala da mnogim bogatim Jevrejima za velik novac omogućuje odlazak u Dalmaciju, u talijansku zonu, a Srbima u Srbiju. Tako je preko noći od gradske fukare postao bogataš. 

Drugi biskupov demon je njegov tajnik, fra Kruno Brkić. Sastavljaču ove povijesti uporno bježi u gustu sjenu, nemoguće je o njemu naći čvrste podatke, ne znamo tko je, odakle je, ni kad je rođen ni kad i kako je umro, imena mu nema čak ni u dvama najžešćim i najobimnijim anticrkvenim malleus maleficarum kompendijima u koje su hrpimice uvrštavani i koji su to zaslužili i koji nisu - Horvat-Štambukovim Dokumentima i u Novakovu Magnum crimen-u, (u ovome drugom, doduše, spominje se jedanput a i to pod pogrešnim prezimenom: Šarić). Ne zna mu se ni za sudbinu po propasti NDH. A, ipak,  u usputnim i sporadičnim vijestima njegovo se ime pojavi taman toliko, da ga se može vidjeti ili naslutiti uvijek u blizini strašnih zbivanja. Pisac jajačke samostanske kronike bilježi kako „svijet govori da je on duhovni začetnik pokolja u Šargovcu i Drakuliću, da je uvijek hodo sa Dr. V. Gutićem, da ga Vel. župan Hadrović, koga da su ustaše V. Gutića ubile, nije puštao u Županiju. Zamjeri se biskupu da je primio od Dr. V. Gutića 'u ono vrijeme' 2,700.000 D i da nije interveniro za Srbe i Židove koliko je mogo, ali se to više zamjeri Fr Kruni Brkiću tajniku“. Brkiću se pripisuje i to, da je svojim utjecajem i upornim obanđijavanjem sprečavao ionako kolebljivoga biskupa Garića da se čvršće javno postavi prema ustaškim zlodjelima poput rušenja hrama Sv. Trojice u Banjoj Luci ili da djelotvorno zaštiti vladiku Platona, koji je po Gutićevoj naredbi, kao Srbijanac, imao da odstupi i ode u Srbiju.

Jest biskup kod Gutića tražio sigurnost za vladiku, i ovoga potom uvjeravao da se ne treba bojati, ali to je sve bilo štapom po vodi. Vladika je uhapšen, a u noći sa 4. na 5. svibnja njega i protu Subotića Gutićev egzekutor Asim Đelić u pratnji Mirka Kovačevića i Nike Čondrića izvodi iz zatvora i autom odvozi prema Kotor Varošu, do zgodna mjesta uz rijeku Vrbanju. Nakon sedamnaest dana tijela su im pronađena nizvodno, jedno u Vrbanji, drugo čak u Vrbasu - oba jezivo imrcvarena i unakažena. Krišom su sahranjeni, s drvenim krstovima bez imena. Daleko niz Vrbas, negdje u Lijevču, ribari su kasnije iz vode izvadili umjetno izrađen štap i na njemu razaznali ime vladike Platona. Prodali su ga jednom seljaku pravoslavcu za dvadeset dinara.

Saznavši za vladičin kraj, biskup je dospio u bolnicu sa slomom nerava. Toliko od njega.

Krvnik Đelić skončao je tako što ga je 1944. godine domobranski general Metikoš  zbog nekog vojničkoga neposluha, nama nepoznatog, dao objesiti. O Blažu Gutiću dostupna su sastavljaču samo dva podatka, koji se i podudaraju i razilaze: jajačka kronika donosi da se presvuko u seljačke haljine i uteko partizanima, ali je umro od upale pluća, a neimenovani izvor tvrdi da je 1944. godine od partizana osuđen na smrt u Sanskom Mostu. 

I na banjalučke muslimane htio je Viktor Gutić protegnuti svoju svemoć. Smetale su mu njihove pozicije u ustaškoj vlasti i režimu. Odmah je smijenio s mjesta gradskoga načelnika Hakiju Bešlagića, brata Pavelićeva ministra Hilmije Bešlagića, i nizom postupaka izazvao zlu krv među muslimanima odanim režimu. Nakon opetovanih žalbi muslimana ministru Artukoviću i samome Paveliću, Gutićev načelnik Rudolf Ertl je maknut a vraćen Hakija Bešlagić, i svi muslimani u gradskoj upravi koje je Ertl bio otpustio. (Ostalo je zabilježeno da je Gutić govorio kada je već bio razvlašten, kako je pogriješio što je klao Srbe, trebao je klati muslimane.)

Nakon silne krvi koju je prolio, nakon što su po Krajini planule pobune, te nakon oštrih pritužbi njemačkih okupacijskih vlasti (njemačka vojska neće prihvatiti da na njezinom operativnom području djeluju osobe zločinačke prirode poput Viktora Gutića - javlja generalu Horstenauu u Zagreb zapovjednik  njemačkih četa u Hrvatskoj general Rudolf Lüters), Gutić je već u kolovozu sklonjen i povučen u Zagreb a njegov brat Blaž protjeran iz Banje Luke. Ali nije nestalo odanih Gutiću i njegovim metodama. Bezumni pokolj Srba u selima Drakulić, Šargovac, Motike koji su izvršili pripadnici 2. Poglavnikove tjelesne bojne uz sudjelovanje kasnije zloglasnoga fra Tomislava Filipovića alias Miroslava Majstorovića iz franjevačkoga samostana na Petrićevcu, dogodio se u veljači 1942. godine. Tada Gutić više nije ustaški stožernik u Banjoj Luci, ali se i u tome događaju  osjećao njegov utjecaj i njegova teška ruka. Kao i u nekima kasnijim, poput atentata na Dragutina Hadrovića, koji je u ljeto Četrdesetdruge  bio postavljen za velikoga župana da bi se smirilo stanje u Banjoj Luci punoj muslimana izbjeglih s Drine ispod četničkoga noža, te da bi se izgladili odnosi s muslimanskom elitom koje je Gutić teško poremetio. Već se hvata prvi mrak 8. srpnja kada  policajcu koji stražari ispred Hadrovićeva stana prilazi čovjek, u kasnijim izvještajima stanoviti Meša, zaposlen u jednom automobilskom prijevoznom poduzeću u Banjoj Luci. Pruža policajcu zamotuljak, objašnjava da mu je to dao neki nepoznat čovjek u Okučanima s molbom da se preda županu Hadroviću. Policajac to obavi, a malo vremena nakon toga grune jaka eksplozija, u kojoj Hadrović pogiba. To je sve što je onovremenim policijskim izvještajima ostalo zapisano, prave istrage nije ni bilo.

Poslije Anđela Kaića na dužnost provincijala dolazi 1942. godine Kruno Misilo. Ista ga briga tare: kakve će se posljedice snositi zbog zala počinjenih u ime katolištva i hrvatstva. Misilo jest redovnik i franjevac modo bosnese, ali njegov osobni format ide i preko toga. Vidio je svijeta i osim Bosne, spoznajni horizont mu je širok - klasične književnosti i filologija, arheologija, zanimaju ga i druge stvari osim redovničkih. Sklopio je draga poznanstva i prijateljstva izvan franjevačkoga kruga i hrvatskoga svijeta studirajući u Beogradu i radeći na najvažnijim arheološkim nalazištima poput Vinče, uživljavajući se u milenijske raspone čovječijega svijeta i kulture. Po prirodi je trijezna uma, nesklon velikim gestama i političkim zanosima. Takvome, ustaški nacionalizam, ustaško nasilje, ustaška sirovost i provala primitivnih nagona moralo je zasmetati već i intuitivno, kamoli razumski i vjerski. U tome se slagao s jednim dijelom profesora još dok je predavao u visočkoj gimnaziji, a sada se sve to pojačalo otkako je sjeo na dužnost provincijala u Sarajevu, u samostanu svetoga Ante na Bistriku. Pomno i svakodnevno skuplja vijesti o događajima, uspostavlja neobične veze i rizične dodire. Njegova soba u samostanu povremeno je mjesto začudnih susreta i dogovora. Ne jednom događa se i ovo: u samostan, kao usput, u šetnji, uvečer ulazi dr. Nikola Ebner, šef sarajevske policije, davni svršenik visočke gimnazije, čovjek nesklon nasilju i brutalnim rješenjima. Nešto kasnije, kad se sasvim smrkne, ulazi Vladimir Perić, glavni komunistički i partizanski ilegalac Valter. Provincijal ih sastavlja u svojoj sobi, dobivaju malo posluženje, i on se povlači, ostavlja ih da sviđaju svoje obostrano korisne tajne poslove. Kroničar jajačkoga samostana pod datumom 6. travnja Četrdesetpete bilježi kratko: „Govori se da je poginuo neki Walter, Vladimir Perić od Bijelog Polja, misterijozno lice, koji je tri godine kao partijac ilegalno boravio u Sarajevu. Zalazio je mnogo provincijalu skupa sa dr. Blagojem Kovačevićem, hirurgom. Pogino je slučajno pogođen bacačem u šetnji.“ U bilješkama iz siječnja i veljače čita se i ovo: „Provincijal fr Kruno Misilo član je sarajevskog središnjeg NOF-a[2], i tim su mnogo pokriveni grijesi pojedinaca.“ Ili: „Provincijal fr Kruno Misilo vanredno je odigrao svoju ulogu. Bio je ugrožen da bude zatvoren. Tužen je ustašama i predsjedniku Vlade. Zvat je da pređe na oslobođenu teritoriju. Ima braće koja su ustaški raspoložena.“

Pod svojim teškim, pozlaćenim plaštom jednobojnih dopuštenih istina službena historija skriva ovu vrstu podataka. Na njih upućuju i potvrđuju ih tek ovakva marginalna svjedočanstva, od kojih mnoga nikada neće doprijeti do javnosti. Ili neizravne indicije, poput sudbine dr. Ebnera nakon partizanskoga ovladavanja Sarajevom: zatvoren je, suđen i otpravljen u zeničku robijašnicu, ali je već 23. ožujka 1946. pušten na slobodu. Šef ustaške policije u Sarajevu! U vrijeme kada se - što brzim sudskim odlukama, što bez njih - glava gubi za mnogo manje.

Iz Beograda Misilu stižu vijesti da se tamo planski skupljaju podaci o zločinima nad Srbima, a da se kod toga s posebnom pažnjom bilježi sudjelovanje svećenika u njima. Nešto od toga već je štampano - došla mu je na ruke brošura u kojoj ima i poglavlje Akcije franjevaca, i u njoj po zlu spomenuta četiri bosanska fratra. U svibnju 1943. Misilo saziva ad hoc konferenciju, na kojoj je glavna tema - držanje franjevaca u političkim stvarima, obnova discipline i redovničkoga duha. Prisutna je cijela uprava, pet eksprovincijala, gvardijani svih samostana, rektor bogoslovije u Sarajevu, direktor gimnazije u Visokome, prefekti bogoslovije i gimnazije. Zbog ratnih prilika nije mogao doći iz Livna fra Anđeo Kaić, ni gvardijani iz Petrićevca, Tolise i Rame. U kronici Provincije zabilježen je zaključak: Neka se priberu i dostave Provincijalatu svi izgredi naših pojedinaca, kao i svi dobri čini, što su ih naša braća učinila zaštićujući živote i imetke inovjeraca - da se mogu autentično odbiti sve podvale.

Istovremeno, javio se pokret među ustaški orijentiranim mlađim fratrima koji pokreću listić imenom Neda (skraćeno od Nekoć i danas), i u njemu kao obnevidjeli nasrću na upravu Provincije i Misila lično, s optužbama za izdajstvo države i Poglavnika, za simpatije prema partizanima. Prijete i smrću. Dobrih su razloga imali: Misilo se ne usteže da u osobnim kontaktima i razgovorima, a i u  propovijedima u uvijek punoj crkvi sv. Ante na Bistriku, govori protiv ustaških zločina i traži zaštitu svih progonjenih. Dugo nakon što je već sve prošlo, sjeća se 1962. godine arheolog i numizmatičar Jozo Petrović, za Endehazije jedno vrijeme direktor Zemaljskoga muzeja u Sarajevu dok nije otpušten 1943. kao nepoćudan i neposlušan, kako je Misilo izjavljivao da su ustaše kreacija pendreka, a ne hrvatske hiljadugodišnje kulture! Piše mu u pismu: „Ti imaš legitimaciju, koji si progonjenima toliko koristio nesebično zalažući svoj veliki ugled kao Provincijal, davajući krov progonjenima, pomoć u naturi i novcu. Vrijeme je da se razbijaju krivotvoreni pojmovi. Bio si Čovik kada je to bilo zakonom zabranjeno, a taj kapital nisi naplatio. Gledali smo kada će Te metak skinuti s prodikaonice! Ipak si govorio realno i bez ustezanja, bez obzira na opasnost!”

U prvim danima travnja Četrdesetpete, kada su partizani već uzeli cijelu Hercegovinu i učvrstili se na Ivan-planini, nastaje i iz Sarajeva velika bježanija: vojska i civili, organizirano i neorganizirano, planski i pojedinačno. Za neke od najviših uglednika poput nadbiskupa vrhbosanskoga Ivana Evanđeliste Šarića, i službenika režima poput Ivice Frkovića, spreman je specijalni avion kojim će letjeti u Zagreb. Naređeno je da njime ide i provincijal Bosne Srebrene. Njegovi su planovi drukčiji: ostati u Sarajevu, s fratrima na Bistriku i onima na Kovačićima, na Teologiji. Za sigurnost pred partizanima već je postigao dogovor i dobio posebne lozinke posredstvom Valtera Perića. A ako ipak ne bi mogao izbjeći to putovanje, zamolio je svojega tajnika i profesora na franjevačkoj Teologiji fra Vitomira Jeličića, koji je živio u samostanu na Kovačićima, da prijeđe privremeno na Bistrik.

Rano ujutru, još se nije bilo dobro ni razdanilo, pod samostanom se zaustavlja automobil, dvojica ustaša tuku na vrata s naredbom da se provincijal odmah spremi i s njima pođe u Rajlovac. Po prethodnom fratarskom dogovoru bude im kao provincijal podmetnut fra Jako Pašalić, koji ima želju da ide u Zagreb. Kada ga u Rajlovcu ugleda nadbiskup Šarić, već spreman za put i nestrpljiv, prokaže stvar: nije to fra Kruno, idite odmah natrag, dovedite fra Krunu, pravog provincijala! Ustaše vrate fra Jaku, a Misilu zaprijete otkočenim šmajserima i odvezu ga u Rajlovac, gdje ga malne silom ubace u avion. Kroz gustu jutarnju maglu što se mliječna dizala nad rijekom Bosnom letio je avion nekako do nadomak Maglaja, dalje nije mogao, te pilot okrene natrag u Sarajevo. Putnicima je rečeno da budu spremni za posljednji vlak koji će ih istoga dana u sedam sati navečer voziti u Zagreb. Misilo iskoristi priliku, umakne iz samostana i sakrije se kod povjerljivoga fratarskog prijatelja u garsonijeri na Bjelavama. Tu prenoći.

Drugoga dana, nekako od podneva, na grad se spušta čudnovata nepomičnost i tišina. A „s prvim sumrakom - piše provincijalov tajnik Jeličić - počelo je žestoko puškaranje izdaleka, iz okoli­ce grada i sve više se približavalo. Pucnjava se čula sve jače. Istom kad se posve zamračilo, mogli smo primijetiti zrakom leteće svijetle strijele. Tada su počeli ulaziti raznim ulicama naoružani vojnici u kolonama. Nije bilo zapravo nikakvog otpora, kojega bismo mogli primije­titi. Kolone su ulazile posve mirno. Mi svi u samostanu skupili smo se u kuhinji. To je bilo najsigurnije mjesto da ne bi bili izloženi zalutalim metcima. Trajalo je to dosta dugo. Jedan bogoslov stalno je ustrčavao na toranj, odakle se moglo sve bolje viditi, pa je od vremena silazio, da nam javlja. Jedanput nam je javio, da su dvojica partizana stali pred naše vanjske stepenice na trotoaru, a prije toga je jedan drugom rekao: 'Je li ovo ona popovska kuća?' Tu su oni ostali kao neka straža sve dok je povorka trajala, bez sumnje barem do 11 sati noći.“

Očito, straža što je imala zadatak da čuva fratarski samostan u opasnoj noći, kad je moguća svaka nepredviđenost i  svako zlo, izašla je iz provincijalovih kombinacija s Vladimirom Perićem. Samostan je sačuvan, sa svim svojim ukućanima, ali Valter nije: sutradan ujutro saznat će se da je kasno te noći poginuo. 

Na rijetkim fotografijama vidi se njegov sprovod četiri dana nakon pogibije, očigledno s velikim trudom organiziran. Scena je na glavnoj sarajevskoj ulici, kojoj u tom trenutku još nije stiglo biti promijenjeno ime Ante Pavelića (prije njega bila je kralja Aleksandra, još prije toga cara Franje Josipa I, te poslije sve trojice, još i danas, maršala Tita). Lijes se vozi u fantastičnoj funebralnoj kočiji sa staklenim vratima i bogatim ukrasima, preživjelom iz carsko-kraljevskih vremena i kao zalutalom u ovaj sprovod prvoga sarajevskog komunista. U nju su upregnuta dva konja prekrivena do očiju i do polovice nogu crnim pokrovom, a na visokom sjedalu ukočeni sjede dvojica kočijaša u dugim mundirima i pod napoleonskim šeširima. Pred kočijom kroče tri pravoslavna sveštenika u odeždama, a s obiju strana po dvojica partizana pod puškama, odjeveni neugledno i nejednako, na nogama im cokule i vunene čarape u njima, kao da su sad iz borbe.  Pred sveštenicima i kočijom jedna je grupa partizana pod puškama ovlašno ustrojena u četverored, a ispred svega, na čelu povorke stupa mlad gologlav partizan koji visoko u rukama drži drveni krst s imenom pokojnikovim, te na malom rastojanju od njega nekoliko drugova i drugarica u civilu s Valterovom slikom i cvjetnim vijencima. Dvojica mladića u civilu nose širok transparent rastegnut na dvjema motkama na kojemu ispod petokrake piše u dva reda: SLAVA DRUGU I HEROJU WALTERU / ON PADE BOREĆ SE ZA SLOBODU. U mimohodu je golema masa građana izmiješanih s partizanima, a još toliko svijeta natiskalo se na trotoarima s obiju strana ulice. Prozori na prvim i drugim katovima kuća načičkani ženskim i muškim glavama. Natpisi nad lokalima: ROZMAN, MARA PERKOVIĆ manufaktura, Antilop, K. Zwillinger (nastavak nečitak), POGLED (nastavak nečitak), dvije fotografske firme jedna do druge čija se imena ne mogu pročitati, GOSTIONA (nastavak nečitak), CROATIA osiguranje, a u dugome frizu iznad nekoliko kućnih ulaza svježe ispisan slogan: ŽIVJELO BRATSTVO i JEDINSTVO NARODA B.H. Perspektivu zatvara pročelje Landesbanke, oko koje se ulica  račva u dva kraka prema starom dijelu grada, a s pročelja Banke cijelu scenu nadzire portret maršala Tita islikan na ogromnome platnu prostrtom po visini obaju katova.

Majstorski komponirana fotografija, hvatana s malo povišenoga položaja, možda s kakvoga vozila ili improvizirane skele. Završni pečat majstorstva udara detalj, za kakav je potrebna baš lucidna moć opservacije i umijeće zamrzavanja trenutka u plošnost dviju dimenzija. Uzdužnu dinamiku slike, sačinjenu od nekoliko grafičkih linija (kolona na ulici, masa na dvama trotoarima, zgrade s obiju strana ulice) što se u perspektivi pružaju istim smjerovima te sustižu i sjedinjuju u maršalovom portretu na pročelju Landesbanke, dramatično narušava figura čovjeka koji poprečno prelazi ulicu između mase na trotoaru i trojice sveštenika pred pogrebnom kočijom. Lice mu ne vidimo jer je pogled okrenuo od nas na drugu stranu, šešir je skinuo, drži ga u lijevoj ruci. Na njemu je dug mantil bijele boje, pod kojim se naziru široke nogavice crnih hlača. Ta figura, jedina bijela na crno-sivom totalu prizora, njezino gibanje i usmjerenost oprečni cjelokupnoj usmjerenosti slike, čine ovu fotografiju izvanredno rijetkim dokumentom trenutka, u kojemu se faktičnost i estetičnost spajaju u jedno. Ne može se znati tko je fotografirao, ali se po kompoziciji, po familijarnosti sa slikanim ambijentom, po osjećaju za prostor i za masovni prizor u njemu možda može pomišljati na isto oko i na istu ruku koja je ostavila jednako snažan foto dokument ulaska njemačke vojske u Sarajevo 15. aprila 1941. godine: ista ulica, samo iz obrnute perspektive, od Landesbanke prema Velikome parku, njome teče beskrajna kolona Wehrmachtovih vojnika pod šljemovima u čvrstim četveroredima, isprekidana na jednakim razmacima po jednim oficirom na konju, a trotoari s obiju strana ulice krcati narodom - muško, žensko, staro, mlado - koji aplaudira a vide se i ruke koso ispružene u zrak na poznati pozdrav.

Na drugoj fotografiji vidi se kako Valterov lijes grobu prinosi osam osoba, dvije žene i šestorica muškaraca, dvojica od njih u partizanskim uniformama. Jedan od civila, najviši od svih, sjedokos i uredan, u crnom je zimskom kaputu pod kojim se vidi besprijekorno bijela košulja sa crnom kravatom. Snimak je krupno kadriran, neka od lica odlično se razaznaju, te ne bi bilo teško ustanoviti o kojim se ličnostima radi. Vrijedni muzealac iz Prijepolja, Valterova rodnog grada, koji se sustavno bavi istraživanjem njegove biografije, piše: „To su sve komunisti, poznati ljudi iz NOB-a. Tu je cijeli komitet iz Sarajeva. Tu je i OZNA s kojom je sarađivao, oni nose kovčeg.“

Kontroverziju oko smrti Valterove jest iz javnosti potisnula ali je nikad nije uspjela posve eliminirati službena verzija pobjedničke vlasti - da ga je nešto iza ponoći na Hisetima raznio zalutali (ili čak ciljani!) neprijateljski projektil, kada je hitio k nedalekoj električnoj centrali da Sarajevu osigura struju. Navodno je uza nj bio još jedan ilegalac, koji nije poginuo nego je ranjen, te je poslije više puta javno iznosio prilično bizarnu priču o projektilu koji je Valtera raznio a njega samo ranio. Taj je po oslobođenju jedno vrijeme bio visoki službenik bosanske UDBE.

Za cijelo vrijeme  socijalističke republike Bosne i Hercegovine nije bilo dopušteno propitivati okolnosti ovoga događaja, a nad dosjeom Vladimira Perića Valtera, koji se čuva u jednome od beogradskih arhiva, na snazi je zabrana stotinu godina od njegove smrti. Kako zakonomjerno biva sa svim takvim političkim tabuima, i o Valterovoj pogibiji oduvijek postoje neslužbene verzije, o kojima se slobodnije javno govori i piše tek nakon 1990. godine. Sve se one svode na pretpostavku da je Valter ubijen od svojih. To je tvrdila i Valterova sestra Ilinka dok je bila živa, tvrdi to i spomenuti prijepoljski istraživač, a uz tu pretpostavku je i autor serioznoga dugometražnog dokumentarca o Valteru, kanadsko-beogradski filmski autor Andrej Aćin.

Čime se podupire ta pretpostavka? Najprije, frapantna koincidencija: najveći konspirator, četiri godine neuhvatljiv sarajevski ilegalac, gine u trenutku kada je grad praktično oslobođen. Verzija s neprijateljskim projektilom (pogotovo namjernim) malo je vjerojatna: onaj usko lokalizirani otpor što ga je pružala zaostala grupa njemačkih vojnika u Vijećnici i na putu do Glavne pošte likvidiran je još poslijepodne, a druge neprijateljske snage u trenutku Valterove pogibije već su daleko od Sarajeva. Za verziju o političkom atentatu iznutra navodi se obrazloženje da su Valterovi dokumenti i znanja bili previše opasni za jedan broj visokih partijskih i vojnih funkcionera, sada moćnih vlastodržaca, jer su sadržavali kompromitantne podatke o labilnom držanju nekih partijskih ljudi za vrijeme okupacije i ilegalnoga rada u Sarajevu, čak i o dvostrukim agentima, zbog čijega su djelovanja trpjele i partizanske akcije na terenu. Postoji i fama o tajanstvenom Valterovom crnom kuferu s dokumentima, koji je poslije njegove smrti nestao. Među svjedočenjima koja idu u prilog ovakvim tumačenjima može se naći čak i ono, u kojemu anonimni poštovalac Valterovoga lika i NOB-a prenosi iskaz sina jedne od Luburićevih žrtava obješenih na Marijinu Dvoru, kako je visoki partizanski oficir ubrzo nakon Valterove sahrane izjavio: „Da ih nisu ubili oni, ubili bismo ih mi.“

S druge strane, današnji istraživači ratnih prilika u Sarajevu pronalaze podatke i svjedočanstva o tome kako je OZNA  u prvim danima po oslobođenju neselektivno i bez suđenja likvidirala građane što su bili označeni kao kolaboracionisti na famoznom popisu od približno četiri hiljade osoba koji su sačinili Valter i njegovi ilegalci, a organima OZNE bio je dostavljen uoči oslobođenja grada.

Sve u svemu, novoj vojnoj i političkoj strukturi, krajnje entuzijastičnoj u potpunom ovladavanju svim polugama vlasti, bilo je vrlo potrebno da od Vladimira Perića, kao mogućega neugodnog svjedoka, odmah počne stvarati mit, a sumnjičava propitivanja politički inkriminira i uguši. I napadno veličanstven sprovod s primjesom groteske, organiziran kao masovna javna manifestacija, imao je da posluži tomu.

Djelatno suglasje što su ga sarajevski franjevci na čelu sa svojim provincijalom Misilom bili održavali s Valterom i gradskom ilegalom ubrzo je novoj vlasti postalo suvišno. Misila na položaju provincijala u kolovozu Četrdesetpete zamjenjuje fra Vitomir Jeličić, a postupke režima i jedan i drugi prate sa zebnjom. Jeličić će 1949. godine, pred kraj svojega provincijalstva, pasti i u zatvor. Držat će ga tamo mjesecima, pa pustiti, a da nikada ne uspije saznati razloge.

Dok fra Ljubo Hrgić u kasno proljeće i ljeto Četrdesetpete sjedi u opustjelom samostanu, franjevačka zajednica u Visokom i u cijeloj Bosni nalik je razvaljenoj košnici. I iz visočkoga samostana i gimnazije popriličan je broj profesora i starijih učenika otišao na put, koji će za mnoge biti bez povratka: stigla ih je nestrpljiva ruka osvete, sad leže u masovnim grobovima po maceljskim tamnim šumama na granici Slovenije i Hrvatske i drugdje. Godinama kasnije, u njihovo ime pitat će se jedan od drugova im koji je preživio: „Je li se baš moralo krenuti na takvo putovanje i zašto se krenulo; profesori, koji su tada o tome odlučivali, nisu ostavili pismeni odgovor“.

Jedan pismeni odgovor ipak se našao: u daktilografiranom memoarskom spisu fra Vitomira Jeličića pisanom u godinama pred smrt 1980, a pred oči sastavljača ove povijesti pao je četrdeset i koju godinu kasnije. Opširno i s davno ohlađenom ali nezaboravljenom mukom Jeličić opisuje okolnosti te nerazumne bježanije.

U danima pred ulazak partizana u Sarajevo sastala se uprava Bosne Srebrene, njih sedmorica (provincijal Misilo, zamjenik mu Ljudevit Zloušić, definitori Miroslav Džaja, Tomislav Ostojić, Stjepan Ladan, Eduard Žilić, te tajnik Provincije Jeličić), zabrinuti za sudbinu studenata Teologije ako bi u gradu došlo do borbi. Odluče da se studenti uklone iz Sarajeva i razašalju u samostane i župe Plehan i Tolisa na sjeveru, do kojih je još prohodno iz Sarajeva. Za đake visočke gimnazije odrede da ne idu nikamo, jer ne izgleda da bi u Visokome moglo biti borbi, a ako do nečega i dođe, da se na dan-dva povuku u bliski samostan u Kraljevu Sutjesku. Studenti su otišli u Plehan i Tolisu kako je odlučeno. Nije im, piše provincijalov tajnik, tamo prijetila opasnost, ali je neke ipak zahvatila panika kad su čuli za velike kolone vojnika i civila što hrle prema Zagrebu, pa su krenuli za njima. Ali gore od toga je ono što se dogodilo u Visokome. Vrativši se iz Sarajeva sa sjednice, direktor Zloušić ne posluša odluke definitorija u čijem je donošenju i sam sudjelovao, nego sazove profesorski zbor da se to nanovo pretresa i odlučuje. Protivno direktivama definitorija bude odlučeno da đaci, uz nekoliko profesora, krenu vlakom prema Brodu, odakle će dalje. „Išli su ponegdje vozom, a onda dosta pješice, jer je mnogo mostova već bilo porušeno, i tako je veći dio došao do Zagreba, a neki su zaostajali putem“ - piše memoarist.

Kako je tekla ta sjednica, kakva je mišljenja tko iznosio, što je prevagnulo da bude  donesena kobna odluka? Kako se držao pariški i firentinski student jezikā profesor i gvardijan samostana Domagoj Šimić, što je mogao zastupati Berislav Gavranović, trijezan i suzdržan, ozbiljan historiografski pisac koji je znanja stjecao u Freiburgu i u Beogradu, kako je reagirao Rastko Drljić, ljubljanski i beogradski đak, slavist i idealtipski Jugoslaven, kako pak glavni lik ove povijesti Ljubo Hrgić - nije nam dano da znamo. Samo im je - svima od petnaestak članova nastavničkoga zbora - strepnja zajednička, ali nejednaki po karakterima i temperamentima, neusklađeni po političkim sentimentima i nazorima, ne strepe svi na isti način. Jedni su zbog ustaških zlodjela postiđeni i ojađeni. Ako su o nezavisnoj državi u početku i imali domoljubnih iluzija, isparile su odavno. Kad misle o sudbini fra Gavre Gavranića, svojega čestitog kolege, miješaju im se osjećaji: njegova moralna čvrstina i jasnoća pogleda s kojima je otišao u smrt izazivaju u isti mah i divljenje i zavist slabijega. I oni strepe od partizana-komunista, tuđ je to njima svijet i svjetonazor a čuli su i o mnogim njihovim zlima, ali respektiraju hrabrost i organiziranost kojom su uspjeli ujediniti ljude iz svih naroda i vjera u antiokupatorsku borbu. Drugi nježno vole svoju hrvatsku državu, slijepo vjeruju u državničku mudrost i snagu Poglavnika, među protivnicima ne prave razliku, sve se to jednako dignulo protiv hrvatstva i katolištva - srbokomunisti, srbočetnici, kolebljivi i suncokretni muslimani, a najgori od svih su malovjerni Hrvati što nalaze mane državi i ustašama. Od ostalih, većina su srednjaci, ni studeni ni vrući, oni ne razbijaju glavu moralnim dvoumicama, spremni su na svaki modus vivendi koji će im sačuvati glave i mir. A od svih nabrojanih, najpraktičniji i najobavješteniji je fra Lujo Ivandić, đački prefekt. Obrazovan, okretan, sposoban, vidio je svijeta, zdušno se dao na posao kada je u početku, po osnutku NDH, trebalo u Visokome organizirati novu gradsku vlast a sva čaršija bila u rasulu. Upoznao je važne ljude u vrhu režima u Zagrebu, nekima od najviših imao slobodan pristup, i u mnogim neprilikama bio od koristi i Gimnaziji i gradu.

Ovakvi ili onakvi, svi su vrlo uznemireni, svi u teškoj neizvjesnosti. Partizani se jesu ovih godina pojavljivali u okolici grada, ponekad plijenili robu i hranu na putovima, izazivali manje čarke bez namjere da osvoje grad, nekoliko puta odvodili pa vraćali mladiće iz grada, među njima i neke đake Gimnazije, ali još ih nitko nije vidio na djelu kao pobjednike i novu vlast. Pred njima su išli svakakvi glasi, dobri i radosni za sve koje je ustaška ruka i njemačka vojska unesrećila, strašni za one koji su u hrvatskoj državi vidjeli ostvarenje narodnoga sna, a sada im se država naočigled topi i propada. S njom, boj se, propadaju svi lojalni. Svećenike i fratre, s mnogo razloga, bije glas najodanijih i najagilnijih pomagača. Vijesti o krvavim događajima u Rami, u Travniku, u Širokome Brijegu pokazuju im da se pobjednici ne zamaraju previše lučenjem pravih od krivih. Naročitom jezom ih ispunja sudbina hercegovačkih fratara, kada su partizani još u veljači po ulasku u Mostar umnoga profesora Leona Petrovića, provincijala, sa šestoricom fratara izvukli iz samostana, povezali žicom i bacili u Neretvu, pa su njihova tjelesa nalažena nizvodno tamo gdje bi ih rijeka izbacila. Jak je i strah da će đaci biti uzeti pod oružje u partizansku vojsku.

Što je Zloušića, inače smjerna i poslušna redovnika, moglo tako snažno povući, pa da zabaci odluke provincijalne uprave i isposluje da budu preokrenute? „Zašto je fra Lujo sazivao sjednicu, da se o tome diskutira? Tko je kriv da su mnogi đaci, koji su otišli na taj način, stradali?“ - pita se Jeličić. Osim njegovoga tumačenja drugih pisanih nema. Bizarno i na prvi pogled nevjerojatno, ono postaje razumljivije uz malo bliže poznavanje jedne povijesno stečene i žilavo ukorijenjene osobine bosanskoga fratarluka - tvrdokorne privrženosti matičnom samostanu i užem zavičajnom kraju.

U dugim osmanskim vremenima nakon pohare Eugena Savojskoga i Bečkoga rata, preostalim trima srednjobosanskim samostanima, sutješkom, fojničkom i kreševskom, pripalo je na duhovničku i administrativnu brigu po jedno veliko geografsko područje, što je imalo i svakodnevno životnu i ekonomsku važnost. Ta su se samostanska područja zvala kustodije, kasnije distrikti. Iz takve podjele, te iz tradicije zasnovane na osmanskom milet-sistemu, po kojoj su samostani i njihovi gvardijani imali određenu autonomiju ali i odgovornosti prema vlastima, nastao je običaj da članstvo i uprava samostana uvijek budu birani iz svojega područja. Ta je pojava dobila ime distriktizam i kroz vrijeme se uobličila u specifičan mentalitet i odnos među fratrima pojedinih samostana i samostanskih područja, nazvan distriktizmom. Imao je i pozitivnih strana, jer je, na primjer, sprečavao loše oblike centralizacije u upravljanju cijelom provincijom. Ali često se očitovao kao vrlo jak emocionalni i politički lokalpatriotizam, malne kao pripadnost nekakvoj užoj domovini, te se znalo događati da se na povremene goste iz drugih samostana-distrikta gleda kao na mrske tuđine. Bilo je mnogo pokušaja da se to naslijeđe promijeni i uravnoteži, ali bez uspjeha. Na tome je zube polomio i fra Anđeo Kaić kada se na početku svojega provincijalstva godine 1939. neuspješno zalagao za promjene. U kronici Provincije piše on kako su tada „U većini samostana postavljeni gvar­dijanima ljudi, koji nisu pripadali tim samostanima. Međutim po njihovim zahvalama kao i po nekim drugim pojavama vidi se, da ovo pitanje još nije sazrelo. Da bi se svaki distriktizam u našoj provinciji dokinuo, držim da to ne bi bilo zgodno, a ne bi bilo ni moguće, barem zasada, dok ovo pitanje posve ne sazrije, ukoliko uopće mogne sazreti. To će se međutim vidjeti u budućnosti.“

I, eto objašnjenja Zloušićeva postupka: biva, tolika je bila njegova ljubav prema samostanu u Kraljevoj Sutjesci, da je na svaki način htio izbjeći da đaci ne bi išli u Sutjesku, kako bi se taj samostan poštedio, jer bi se mogao produžiti njihov boravak u Sutjesci, a time smanjile zalihe hrane u samostanu. To su Jeličiću kazivali ljudi koji su dobro poznavali Zloušića, a Jeličić zaključuje: „Ja u to zaista vjerujem. Fra Luju cijenim kao sveta čovjeka i redovnika, dobra radnika, ali ga ni najmanje ne cijenim kao požrtvovna čovjeka. Njegova požrtvovnost je sva i jedino okrenuta prema Sutjesci i Varešu. Za ta dva mjesta je veoma požrtvovan, ali ni za jedno drugo. O tome sam i ja doživio lijepih primjera kao provincijal. Ali, on je umro, pa ne želim da o njemu loše pišem iza njegove smrti. I samo zato.“ 

Međutim, spominje Jeličić u svojemu spisu još jedno ime, a ono bi u kobnom slanju đaka u povlačenje moglo imati i jaču ulogu od Zloušićeve: Ivandić. On je taj koji žustro i upućenije od drugih iznosi vijesti iz Zagreba, podatke o kretanju vojski, o potrebi povlačenja „s našom hrvatskom vojskom“, o držanju „linija obrane“ koje će biti organizirane na sjeveru Bosne.

Na sporednom kolosijeku željezničke stanice u Visokom stoji 5. travnja vagon četvrte klase, kojim se prebacuje marva, spreman da primi putnike koji kreću u povlačenje. Prikačit će ga velika transportna kompozicija kad naiđe iz Sarajeva. U pet poslijepodne skupilo se na stanici njih šezdeset - to su oni što ne mogu otići kućama u svoja mjesta, koja su već pod partizanima ili se oko njih vode borbe. Ispratit će ih prefekt Ivandić i direktor Zloušić. S tog puta, na kojemu je najdalja tačka bilo polje kod Bleiburga u Austriji, vratit će se tek nekolicina. Šutjet će desetljećima, sve do propasti Jugoslavije, mnogi i zauvijek jer su ranije pomrli. Neki će se pod stare dane javno sjećati i opisivati kako je sve to bilo. A sjećanje kao sjećanje: nesigurno, varljivo, izbirljivo. No, jedan od njih uspijevao je tokom povlačenja pisati kratke dnevničke bilješke. Krio ih je ispod koljena, imao je vojničke hlače rajterice, koje su dobro pristajale uz tijelo, tako da su čuvale privezani dnevnik da ne ispadne  pri maršu, trčanju i spavanju. Sačuvao ih je i doživio vrijeme da se objave, a i tada pod maskom „priređivača“. Koga su guje ujedale... Te bilješke rijetko su autentično svjedočanstvo; valja im pokloniti pažnju.     

Fra Ljubo Hrgić nije bježao. Je li mislio da nema za što odgovarati, pa se nije bojao? Ili se možda nadao čudu kakvog preokreta? Ili je pomiren, kao omamljen, čekao pravdu pobjednikā? O razlozima možemo samo nagađati, tek, ostao je u samostanu, odjedanput gluhom i pustom, s nekoliko drugih profesora koji nisu krenuli na daleki put. Po ulasku partizana zavladali su mučni dani, puni zebnje, bez ljudskoga razgovora, svatko se povlačio u sebe. Osluškivali su život iz onih dijelova zgrada u koje su uselili partizani i iz dvorišta koje je po cijeli dan vrvjelo od vojske. Kada je, u vrhuncu ljeta između svete Ane i starokalendarskog Ilindana, Hrgić uhapšen i odveden, nije bilo prevelike žalosti ni topline u rastajanju; posljedica je to ljudskih i političkih razilaženja u profesorskom zboru svih ratnih godina.

(Fragment iz romana Ni anđeo, ni zvijer)

www.jergovic.com/ajfelov most

[1] Dopušteno je silu odbiti silom. (lat.) -  Maksima iz rimske pravne tradicije.

[2] NOF (Narodni front) - široka politička koalicija ljevice i demokratskog centra u zemljama Evrope i svijeta nastala tridesetih godina Dvadesetoga stoljeća kao oblik borbe protiv narastajućega fašizma, stvorena pod kišobranom Kominterne, koja je svoju radikalno lijevu politiku osude socijalista i socijaldemokrata kao „socijalnih fašista“ zamijenila suradnjom s njima. U Jugoslaviji je tokom Drugoga svjetskog rata organiziran kao Jedinstveni narodnooslobodilački front (JNOF), savez antiokupatorski i antifašistički orijentiranih snaga. Pomagao je partizansku borbu na razne načine. U radu JNOF-a sudjelovale su mnoge predratne političke stranke i organizacije (Hrvatska seljačka stranka, Socijalistička patija Jugoslavije, Socijaldemokratska partija Jugoslavije, Nezavisna demokratska partija, Narodna seljačka stranka, Zemljoradnička stranka, Jugoslovenska republikanska demokratska stranka itd.)