Ivan Lovrenović, Putovi su, snovi li su

Zamišljam knjigu u kojoj bih sastavio sve svoje tekstove „s puta“. Sa stvarnih putovanja, ili onih u snovima, u kojima sam ionako najčešće na kojekakvim putovanjima.

Donosim ovdje nekoliko (pra)starih zapisa koji će se naći u toj biti-imajućoj knjizi a bili su dio većega rukopisa pripremljenog krajem osamdesetih godina Dvadesetoga stoljeća. Stajao je u ladici, na Grbavici, da se malo hladi. Ohladio se na vatri s ostalim rukopisima i obiteljskim memorabilijama koju su, s veseljem, palili Karadžićevi junaci u ljeto ʼ92. Ovih nekoliko preostali su tako što su ranije bili objavljeni u zagrebačkom Forumu i sarajevskom Životu. I oni kao da govore o nečemu za što više nisam siguran - putovi su, snovi li su? Eto i tačnoga naslova za knjigu.

Da ih se sada sjetim, uzrokom je pisamce od zanimljivoga poznanika, pisca D. P., Sarajlije iz Zagreba, koji, zapisujući opasku o Lovrenovićevu pjesništvu u prozi, kaže da iz njega pamti „opis konjskog izmeta na kolniku pariške ulice. Pamtim misli koje u autoru izaziva le crottin de cheval (konjska balega, konjsko govno).“

Zahvalan sam D. P.-u na tom pamćenju; detalj s balegom na ulici u Parizu o kojemu je riječ, bio je neobjašnjivo snažan emocionalni udar. I danas ga katkad mogu prizvati.

 

 

U ĐENOVI, NA KONAKU

Stigli smo kasno; od Kolumbova grada zanimala nas je samo postelja.

Probudila nas je poplava svjetla u prljavoj svratišnoj sobici. Protrljao sam oči, i prepao se: odmah iza prozora, nabodeno na nekakva nejednaka, krvava koplja, golemo sunce otimalo se uvis!

Kasnije, nasmijali smo se: bila je to đenovska luka.

1960.

 

GARE DA LYON, ŠEST IZJUTRA

U taj mah sav život, sve što se je bilo i što se jest, stalo je u stisak šake oko ručke putne torbe.

U vlaku, sve je još moglo biti svakako. Sad, pred sivim kolodvorom, na svojim nogama, pod mamurnom kišicom, ni manji ni veći nego što se jest - potonuli su svi uzroci, namjere, strepnje.

Mir i osmijeh: ovdje niti treba započinjati, niti treba završavati. Ovdje se tako lijepo može samo biti.

Malo kasnije: u dremovnom bistrou mekano pecivo i topla kava – ovakvom putniku sva potreba pod nebom.

1965.

 

METRO  CONCORDE

Hoće li se još ikad moći onako plakati?

Kao rodna kiša kapale su suze po licu, po rukama.

Hoće li se ikada više moći biti onako dobar?

Širokom kretnjom sijača svima i svakomu sijati potpuni oprost.

Hoće li se više ikad biti onako čist?

Metro je tutnjao, ljudi su srljali, a trenutak je bio neshvatljiv: jedna starica, s ulupljenom límōm pred sobom, prebirala je po klepetavoj harmonici zavičajni napjev, moj i njezin.

1965.

 

KIŠA NA SAINT MICHELU

Suho svaren, iz podzemne paklene huke na površinu podoranog, izbušenog grada, kad – kiša!

Pljuskom pljušti nebeski blagoslov: po izgaženom asfaltu, po širokom lišću kestenova, po bezbrižnoj čeljadi.

Spira topla kiša okorjele grimase s lica, i promeće ih u svijetao osmijeh.

Sklapam kišobran, uzdižem ruke, otvaram dlanove. Svjetovi se mire i spajaju.

1965.

 

ROND POINT DES CHAMPS ELYSÉES

Tog jutra na Rond Pointu travanj je izlijevao svoje blagosti.

Niza sunce, niza slap cvrkuta, s ogromnih kestenova oborila se kiša vrabaca na svježe konjske kolače: mirna fijakerska kljusad, s drijemom eona u očima, praznila su se dostojanstveno na asfalt grada.

Umornome, očajnome, rastrovanom, ti vrapci i taj šumni, reski miris konjske balege bili su mi, tog jutra na Roind Pointu, snaga, bili zavičaj, bili svijet.

Moglo se je dalje.

1965.

 

SEINE

Crveno, rumeno, odgega se sunce. Naraste, nadu se, i rasplinu u maglu nad horizontom.

Uz vodu dva crna teška broda, bez ikakvih znakova bolje sudbine na sebi, prostenjaše uz gustu rijeku, kao dvije sústale ruke kad s večeri traže pun tanjur i miran log.

Zaspa Seine, grad se poče protezati.

1965.

 

NAD ARNOM, U CIK

Firenca u doba prvih pijetlova.

U nogama, u utrobi: još tutanj tračnica, zvizga mahnitog vlaka u mozgu.

Znaš: ovaj grad ima rijeku, i makar se misao samo oko kakve mu drago postelje vrzma, uporni neki instinkt, kojemu samo tijelo zna ime, dovede te nad Arno.

Drage kreketuše, tri rana ribiča, a uz Arno, daleko u toskanskim brdima, već zora.

Nad vodom tiho zviznu zornjak, umi umorne kosti. Pade prijateljstvo, rodi se osmijeh, sinu mir.

Mogade se poći natrag u Firencu, u postelju. Kakvu mu drago.

1970.

 

MICHELANGELO, ZATOČENICI

Ni u kamenu, ni iz kamena.

Ni u kamenu, ni u svijetu.

Hoće li ikad kamen popustiti, hoće li ikad Čovjekov grč otkameniti ovo kameno prokletstvo iz kojega se rađa: noga, rame, grudi, pola lica?

Hoće li ikad iskoračiti iz ovoga stiska kamenoga Čovjek: gol kao prvi, s ožiljcima od hrvanja, lagan, gibljiv? U svome svijetu, savladljivom.

Ili će ga ovaj bezoblični kamen – svijet njegov? – usrkati u se, i ne pokrenuti se više u mutavoj studeni svemira?

1970.

 

U TUZIMA, NA KRAJU

U Tuzima, na kraju svih krajeva, samo je jedno brdo pred nama ostalo.

Tri mršave kokoši dizale su oblake, trčkajući po prašini, a četa je zadnji odmor odugovlačila.

Domoroci su oko glave nosili crvene marame kao znake: “Dovde, još nekako; gore, dalje, nitko ne zna što je!”

Naravno, vratili smo se. Naravno, radilo se o običnoj vojničkoj vježbi. Ali ja znam da nikada nisam prijesnije omirisao kraj svih krajeva kao tada, u Tuzima.

1968.

 

VIRPAZAR, USRED VODA

Ovako je bilo onoga vojničkog sumraka, u osami virpazarske krčme:

Beskraju na ćenaru,

u tišini nad vodama kao Dana Drugoga,

i ima me,

i nema me.

Od čizama do kape pun svijeta.

Ne umijem svijetu svoju riječ reći,

a cijelome svijetu lôg.

1968.

 

POPOVO, PRVI PUT

Sići ovako, u predvečerje, prvi put u životu, u Popovo polje.

Na kamenu, toplom, pred kućom tužne obradovane žene u crnoj marami, sva ženina milošta: staklo lóze, kolo čađavoga sira, i pregršt varenih krumpira.

Ogromna sjena brda što se zove Hum micala se naočigled, pomicala se ulijevo, dúžila se, dok se nije popriječila poljem.

Onda je pao mrak, i mi smo još dugo sjedili pred kućom sa ženom, lóza je palila grlo i čistila rane, a žena se zahvalno smiješila, i ništa nije znala reći. Samo: “De’te, rođeni moji, de’te!”

1972.