Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

ČEMER KRANJČEVIĆEVA GROBA

Groblje Sveti Josip na Koševu, austrougarsko, građansko: slika uzaludnosti i zaturenosti. Zvučna ta nekadašnja imena, obitelji, osobe, zvanja - profesori, suci, liječnici, odvjetnici, visoki činovnici, bankari, industrijalci, trgovci, ugledni obrtnici, što danas ne znače nikomu ništa, niti ovdje ima ikoga njihovog tko bi ih se sjećao. Monumentalne grobnice koje su podizane s iluzijom trajne važnosti - oronule, klonule, posrnule pod vlastitom težinom na mekome tlu, kao od teška umora. Ne će još dugo.

U Sarajevo, da obiđe bolesnoga Kranjčevića, A. G. Matoš dolazi na koncu listopada 1908, a nalazi ga „na mrtvačkom odru“. Zbiva se to netom po aneksiji, koja je uzbunila Evropu, a Matoš se starčevićanski oduševljeno zagrcava nad perspektivama hrvatstva u Bosni, u Sarajevu, impresioniran je Bašagićem, Adem-agom Mešićem, gradonačelnikom Kulovićem, kojemu bî na bajramskim čestitkama, Osmanom Nuri Hadžićem i „nećakom mu Hakijom, sasvim modernim čovjekom, filologom, đakom sveučilišta u Jeni, obrijanim poput njemačkih profesora“, nadbiskupom Stadlerom, Ivom Pilarom i Nikolom Mandićem, pa kliče da su „danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva“, a narogušen na Zagreb piše da se iz njega u Sarajevo „i pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine“.

Ovaj punokrvni Matošev esej-putopis politički i historijski čudesno je promašen i pogrešan tekst; bio je to već i u času objavljivanja, da se ne govori koliko je to danas - poslije svih užasa s kojima je bjesomučna historija nalegla na ovaj svijet kroz sve perturbacije u međuvremenu dugom preko stoljeća. Ali Matoš je jurodiv, pjesnik, pa mu se otmu (otmu se njegovu tekstu, iz njega samog) moćne rečenice što prodiru duboko, a sadrže gorku supstancu transhistorijskih uvida. Recimo, ova: „Tri najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo, katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a da se ne dodiruju.“ Ili ova: „Gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu bosanskog zemljišta. Zemlja je narod!“

Napisa Matoš u svojoj ludoj bosansko-hrvatskoj emfazi i ovo: „Kranjčević nam ostavi grob na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti, besjediti i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju kao žive duše. Takvi grobovi osvajaju. Daj bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu!“

Matoš će umrijeti u ožujku Devetstotinačetrnaeste, ne će dočekati atentat u Sarajevu, ne će vidjeti industriju smrti dvaju svjetskih ratova. Ne će dočekati pravo Dvadeseto stoljeće, to „koherentno razdoblje evropskoga samouništenja“ (Sloterdijk). Smrt mu se smilovala: nije mu dala da vidi sva ona nakazna lica koja će sukcesivno, do danas, poprimati njegov hrvatsko-muslimanski bosanski ideal, i oni uzor Hrvati kojima se divi u Sarajevu godine 1908, a nije mu dala ni da vidi urnebesnu ispraznost i kratkovidnost ideje o grobu koji „djeluje kao živa duša“ na „mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni“.

Ali dobro je naslutio pjesnik: grob Silvija Strahimira Kranjčevića jest posljednji veliki hrvatski grob u Sarajevu.

Fenomen Kranjčevićeva groba s monumentalnim Rudolfa Valdeca brončanim reljefom Sputanoga genija na malom provincijalnom groblju u Sarajevu - tko bi danas dostojno opisao taj čemer, tu zagubljenost?

Rujan 2012.

„DA VIDI SVOJ NAROD“

U Varcaru s Josipom za Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Niko Kotromanović, sa zetom na groblju u Ćeliji, na Ankinom grobu - umrla odmah nakon što su prvi put iza rata došli na zgarište svoje kuće na Zborišću.

Niko priča: „Radio s Đurom Soldatom tolike godine. Kad je došlo ovo, Đuro mi kaže: Nama je reklo da ni pričat ne smijemo s balijama i ustašama.  Kad smo se prvi put iza rata skupili na groblju na Svisvete, došao poštar David Tešanović s rakijom, kaže: da vidi svoj narod.“

Sjećam se varcarskih poštara: Uroš iz kućice na Jajačkoj cesti, omalen i malorijek, služio otkad znam za sebe. David ga je zamijenio, naslijedio. Srbin iz nekog privarcarskog sela, sam sa ženom u kućici na Zborišću, među katolicima. Malo pritup, božji čovjek, čestit i vrijedan, nikome važan. Pokazuje se kao svet.

Listonoše - jedini ljudi u tom gradu koji su svaki dan zalazili u svaki gradski budžak, u svaku kuću, među sve tri vjere, od svakoga primani k᾿o rođeni. Eto jedne sasvim male, ali silno zanimljive niše za sociološko proučavanje.

Kolovoz 2008.

DANIMA RUŠE DRVEĆE

Danima ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, živi zid što je zatvarao jednu stranu pačetvorine oko tržnice.

Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po granu ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, očerupano, s ranama od odrezanih grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje glasna motorka u ruci veseljaka.

Tako odlaze kanadske topole, moćna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvalitetno a brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili komunalni oci, a ono razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim vodoravnim korijenjem, i u proljeće bacalo sivkastobijelu „macu“, od koje bronho-alergičari umiru živi.

Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez dubine, bez tajne, trivijalan kao život ljudi što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.

Rujan 2012.

DEDO USTAŠA

Priča sarajevskog taksista, dok me vozi s Baščaršije na Grbavicu: Vidiš onoga dédu što sjedi i pije kafu! Vako gledajuć, ne bi reko koji je to zmaj bio. U onom ratu bio budža u policiji kod Luburića. Pohvatali neku balavadiju, ilegalce, on pozno jedno komšijsko dijete, izvadio ga na svoju ruku: „Nemoj mi se po čaršiji zajebavat, ako ćeš u partizane, eno ti šume...“ Zvekno mu dva šamara i poslo kući. Poslije četerespete pobjego s ustašama, bio po Madridu, đe li, nakon deset godina dodijalo mu, vratio se u Sarajevo, sam se prijavio, odmah ga zatvorili, boga u njemu ubili. Dok su ga vodili onako krvava po hodnicima, ugleda ga njegov „partizan“, sada visoki glavešina, u ratu osto bez ruke. Objasni on cijeli slučaj svojima, založi se za dedu i spasi ga. Nešto jest odležo, ali nisu ga više mlatili. E, sad, u ovome našem ratu devedesettreće dedin sin bio na liniji na Špicastoj stijeni. Razvali mu granata stomak, ni živit ni umr᾿t. Nema ga u nas ko ni liječit ni operisat. Među listovima kućnog mushafa dedo nađe ćage što ga je još njegova rahmetli majka bila sačuvala - dozvolu za dopust koju je dedi lično potpiso Luburić četerespete. Uzme on taj papir, ode u hrvatsku ambasadu, prime ga ko kralja, lično ambasador, zvao se Zdravko, kako li, i on je četerespete pobjego iz zemlje, pa se pod starost vratio kad je Tuđman zavlado. Počaste dedu svim i svačim: kafa, rakija, meza, torta – šta god zaželi. Odmah mu za sina izdaju domovnicu, putovnicu, papire, plate da se izmjesti u Austriju na operaciju. Za njega više nije bilo rata - eno ga i sad, dobar skroz.

14. listopada 2000.

DEMON CJELINE - DEMON NIJANSE

Demon cjeline - demon nijanse. U njihovoj sam vlasti u svemu što pokušavam pisati, sam sebi razjasniti, i drugima oko sebe. Ta dvojica, jedan su demon: do cjeline ne možeš bez potpunoga uvažavanja svih nijansi, nijansu ne možeš razumjeti, obuhvatiti sva njezina značenja bez razumijevanja njezine uloge u cjelini.

Listopad 2021.

DIFERENCIRANO MIŠLJENJE

Sposobnost diferenciranoga mišljenja - osnova intelektualnosti i logičnoga razmišljanja. Svuda oko nas na vlasti je i na djelu je priprosto manihejsko mišljenje i paroksističko govorenje: potpuni kolaps diferenciranoga mišljenja i racionaliteta.

DUVNJAK, FRA STJEPAN, ČOVJEK KOJI JE ZNAO SVOJE MJESTO

Dva su mjeseca otkako je otišao fra Stjepan Duvnjak. Skoro nije bilo dana da nisam na njega pomislio. Kako nećeš, kad ljúdī, kakav je bio on, u ovome posrnulom i opustjelom vaktu nedostaje kao kruhu soli, da bi bio kruh.

O Duvnjaku - svećeniku, redovniku, profesoru manje više sve se zna, ili se lako može saznati. Možda je manje poznata njegova teološka „specijalizacija“: teologija slike. Bi li se moglo pomišljati kako baš u nesvakidašnjem spoju tih dvaju pojmova, u beskrajno zanimljivom i zagonetnom međuprostoru što ga oni otvaraju, valja tražiti fra Stjepanov skroviti, unutarnji duhovni profil i intelektualno nagnuće. S time se, opet, nekako prirodno slagala njegova čudesna posvećenost i upornost u radu i borenju za zavičajni samostan u Kraljevoj Sutjesci kao nukleus kulturnoga, povijesnog i identitetnog pamćenja. Rezultati toga rada su nam pred očima: samostanska knjižnica i muzej kao biser u guduri Trstionice, u srcu Bosne. A kad bi mogao, fra Stjepan bi nam - to je sigurno kao amen - dobacio da on tu još ništa nije završio, da tu još ima posla i posla. Samo je on znao koliko je u pravu.

Unutarnji rat 1993-94. između Bošnjaka i Hrvata obilježio ga je posred srca. Bio je jedan od njegovih najvećih zatajenih tragičara i junaka. Pred očima mu se, u ludilu vjerske i nacionalne omraze, raspadao njegov svijet. Tisuće njegovih vjernika odvedeni su od svojih i otjerani od drugih, da se više nikada ne vrate. Cijela sela opustjela. Kao gvardijan samostana i sam je bio u opasnosti, fizičkoj i moralnoj, tanjoj od dlake a oštrijoj od sablje. Kad se sve to ima u vidu, neće biti nimalo čudno, nego za fra Stjepana tipično i logično, da su ga na jednome od poslijeratnih fratarskih izbora braća bila izglasala za provincijala Bosne Srebrene a on se te časti - odrekao. I do smrti profesorovao i utvrđivao Sutjesku kao baštinu za budućnost.   

Ne mogu se hvaliti da smo se viđali često. Kad bih sve sabrao, zanemarivši letimične, slučajne susrete - desetak puta u preko dvadeset godina, ne više. Prvo što sam osjetio čuvši da je umro, bio je oštar žig konačnosti, nenadoknadivosti: zar je moguće da ga nikada više neću vidjeti, s onim njegovim pogledom - u isti mah prodornim i šaljivim, s onim njegovim glasom i tonom - u isti mah ironičnim i toplim, s onim njegovim načinom govorenja - u isti mah jezgrovitim i punim smisla. I neke suspregnute melankolije, nedokučiva izvora. Ako je u tome mom osjećaju bilo sebičnosti, valja ju i priznati: fra Stjepanov odlazak najličniji je, intimni gubitak. Eto, time, a ne brojem i čestoćom susreta, mjerim tugu za fra Stjepanom.

Psalmist pjeva: Dani su čovjekovi kao sijeno, / cvate k’o cvijetak na njivi; / jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, / ne pamti ga više ni mjesto njegovo. A fra Stjepan Duvnjak bio je čovjek koji je znao svoje mjesto. Ima li u ljudskom življenju višega postignuća? Ako bi i bio psalmist u pravu, a jest, jer on vrijeme zaborava mjeri eonima, fra Stjepanova ostvarenost ne biva manjom: njegovo mjesto ne mora pamtiti njega, ono će biti pamćeno po onome što mu je fra Stjepan dao. Siguran sam da bi on time bio sasvim zadovoljan.

À propos.

Ne tako davno, jedne jeseni bijesni su novobosanski patrioti (grupa Antidayton) napali fra Stjepana Duvnjaka - da uzurpira pristup arheološkom kompleksu kraljevskoga dvora uza sami samostan u Kraljevoj Sutjesci, na kojemu bi oni rado provodili svoje patriotske teferiče. Fra Stjepana su - šta bi drugo - optužili za hrvatski antibosanski nacionalizam. Javio sam mu se mailom, a on mi je odgovorio:

„Nije mi prvi put u životu da me drugi svrstavaju. Tako to bude kad se sam ne svrstaš i pogotovo ako si nesvrstan. Kraljevski dvor u Kraljevoj Sutjesci jednom polovicom spada u dvorište Samostana, tako je to stoljećima, a drugi je privatni posjed pok. Ivice Šaina. Pokojni fra Miroslav Milošević se uvijek na njega ljutio i tvrdio da je on to uzurpirao. Ja sam bio sretan da to čovjek koristi i uvijek drži uredno. Ivica je davno umro i taj dio Dvora je zapušten. Moram biti neskroman i kazati da u dijelu koji spada na samostan jedini ja već godinama prolijevam znoj koseći, krčeći, obrezujući i pritišćući Zavod za zaštitu spomenika kulture, dakako preko samostanskih vlasti, da otkopane zidine prekonzervira i obrušene zidove sanira. Na sve strane sam čamčio da se prikladno uredi i prostor za kip kraljice Katarine i na moju veliku radost sve je ostvareno. Sve sam činio samo zato da brojni posjetitelji, mnogo je stranaca, ne prolaze kroz brlog i šikaru. Kao dugogodišnji član udruge Kraljevski grad Bobovac, koju je  u Varešu  osnovao i vodio Mladenko Marijanović, trudio sam se da se barem u red dovede kraljevski mauzolej, naravno uz odobrenje Zavoda za zaštitu spomenika. Dugo vremena je mauzolej bio otvorena rupa u kojoj su godinama  u vrelim ljetnim danima plandovale ovce okolnih sela. Trebalo je vremena i vremena da se izbaci ovčji izmet kako bi se pristupilo unutarnjem uređenju. Udruga je sama moljakala razne institucije za potrebiti novac. U tome smo uspjeli. Onda se Kraljevstvo Bosansko,  koje je opijeno vlastitom slavom prespavalo 550 godina, probudilo i ukazalo se Antidaytonu, kardinalu, vojnim ordinarijima, hrvatskoj vojnoj komponenti, i zamolilo ih da promašu svim zastavama da mu rastjeraju mamurluk. Tako to biva kad središnji povijesni lokaliteti nisu briga države već jalije i udruga, i kad se povijest ideologizira. Tako će to i ostati, kako i sam tvrdiš. Ja ostajem i Bosanac i Hrvat i bosanski fratar. Dokle dur - dur.“

11. veljače 2022.

EVROPA POD OKUPACIJOM

Evropa je zapravo pod permanentnom okupacijom. S američke strane „trebalo bi da se povuče” 30.000 ljudi i 7.000 raketnog oružja, a sa sovjetske 60.000 ljudi i 1.700 tenkova. Pa ako to povlače, koliko li toga, mila majko, tek ostaje? Okupirani smo, samo smo na to već toliko naučili, a i forma okupacije toliko je moderna i rafinirana, da to i ne osjećamo.

17. prosinca 1975.

HRVATSKA, IZBORI, TUĐMAN

Spremaju se u Hrvatskoj izbori, prvi višestranački. Franjo Tuđman, komunistički general i hrvatski nacionalist, sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom, vjerojatni favorit. Strepnja: što on izjavljuje o Bosni, a nije novo jer čitali smo to u njegovim radovima i prije, ono po nas dobro biti ne će.

Travanj 1990.

HRVATSKA STRANKA U BOSNI, OSNIVANJE, HISTERIJA

Muslimanska stranka osnovana u maju. Sprema se osnivanje hrvatske: farsa s posljedicama koje ne mogu  biti dobre nikako. Tuđmanovi emisari (Dalibor Brozović i ekipa), sva Crkva, fratri, masa poluinteligenata - sve se zažarilo nacionalno, zagrebački, a nema nikoga da stavi prst na čelo i pomisli logično: ako se već pravi nešto političko hrvatsko u Bosni, nije li nužno da se programira i projektira ovdje, samostalno, s ovdašnjim razumijevanjem ovdašnjih potreba. Nije li se prečesto i preskupo uvijek do sad plaćala agentska uloga, što je najgore - uvijek dobrovoljno. 

Uoči osnivačkoga skupa 17. kolovoza, zove Miro Lasić u Varcar, histerično: hitno dođi, moraš doći, to je tvoja povijesna i nacionalna dužnost, moraš preuzeti jednu od čelnih dužnosti, bit ćeš odgovoran pred poviješću. U pozadini njegove panike, otkriva se ubrzo u razgovoru, jest to što oni naprosto nemaju tri čovjeka od bilo kakva imena i integriteta; stvar je samo u tome što se do propisanoga roka mora službeno osnovati i registrirati stranka, da bi mogla izaći na izbore. Toliko o ozbiljnosti i temeljitosti priprema. A svime se upravlja - iz Zagreba. Navaljivanje je tako žestoko i inzistentno, da je na kraju jedini način odbijanja - spustiti slušalicu.

Kolovoz 1990.

IVAN ILLICH I KARDINAL ŠEPER

Jozo Džambo priča o Ivanu Illichu nakon što je vidio moto o vernakularnim vrijednostima u knjizi Ulazeći u Varcar. Radili su na nekom projektu zajedno, Illich je radio na podu u goloj sobi. Zvan je bio u Rim, u Propagandu, da se opravdava. Šef Propagande - kardinal Franjo Šeper. Kako je završilo: „Idite, vi nam takav ne trebate!“ Logično.

2018.

JAJCE IZ DJETINJSTVA

Pomisao: pisati svoje gradove. Iskapati uspomene poput onih iz Jajca: dječak sam, kod strica, pustili su me u kino (lokacija preko puta sadašnjega Doma kulture), kupujem kartu a oko mene divlji dječaci iz Popravnog (zloglasna riječ koju smo tih godina slušali s jezom). Jedan od njih onako hinjski, ne gledajući, pricvrlji mi cigaretu o podlakticu. Bol do srca i do neba, suze, i stisnut glas, da se ne čuje – od bola, od stida, od neke ogromne poniženosti. - Jajce, kad me je mati vodila stricu, kod Ane, u mračnu baraku na adi tamo gdje je sada regulirana Pliva ispod bivše željezničke stanice. - Stara željeznička stanica i gostionica Pliva, stara autobusna stanica s gostionicom kod Jožike, ranojutarnje smrznute kafe. Sve to u nekoj magli, kao da jesam to bio ja, kao i da nisam. - Mutno: kada me stric vodio u staru crkvu, „kraljev” kostur u staklenom sarkofagu. - Nogomet na Luci s onim momcima čijih se imena ne sjećam, „rafting” na guzici u kamionskom šlaufu niz Vrbas, pokraj vodopada, pa sve ispod mosta do fratarskih luka. - Bolovanje u staroj kući u Kozluku, kod Bojčetića, kad se stric ženio. - Nekoliko nepovezanih noći u staroj kući u Varošu, koje više nema, kod Nike i Ane Lovrenovića. Nikina rakija i Nikine priče iz Rusije u onome ratu, iz Bugojna u ovome, s izgradnje jablaničke brane po kazni kad ga je major-penzioner potvorio za pronevjeru para a uzeo ih on, trebalo mu za rakiju... - Onaj put kojim se krene od stare željezničke stanice prema Jezeru, okuka desno pokraj masivnoga kolobrana, pa pokraj lijepih obiteljskih kuća s baščama i cvijećem – nikada nije isplavio osjećaj nečega mediteranskoga, dalmatinskoga u prizoru.

Prosinac 2006.

JAKOV JURIŠIĆ, U ULICI BRATSTVA I UBISTVA

„Danas mi je četrdeset peti rođendan. Čini mi se, iako je rat, da je to više od polovine moga života, kažem čini mi se, jer već iduće sekunde to može biti i moj kraj.

Smrt mi nije nikada bila bliža. Imam osjećaj da obilazi oko prozora, da je na stepeništu, da eto kuca na moja vrata ili, bolje reći, samo što ne zakuca.

Evo, na svoj četrdeset peti rođendan osjećam se popišano. Bespomoćno se batrgam po stanu. Što da uradi i iskusan miš u mišolovci. 19. jula ᾿92.“

(Jakov Jurišić, Škola stradanja.)

Na današnji dan prije dvadeset i devet godina, 27. listopada 1993, Jakova Jurišića, pjesnika i predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, izveli su, kao i mnogih drugih dana, grbavički karadžićevci i u radnom vodu s ostalim robljem odveli na Zlatište da kopa rovove. Toga dana je ubijen. Dan ranije unio je u svoj dnevnik posljednji zapis pod naslovom U ulici Bratstva i ubistva. Dnevnik objavila je Jasmina Musabegović u Svjetlosti 2003. godine pod naslovom Škola stradanja, i ta knjiga je do danas najautentičnije dokumentarno i književno svjedočanstvo o ratnom paklu sarajevske Grbavice pod okupacijom Karadžićevih četnika. A Jakov Jurišić mirno je i tiho zaboravljen u potpunosti. U nekom drukčijem gradu i u nekoj drukčijoj kulturi ovaj pjesnik bio bi velikim i trajnim simbolom začudnoga jedinstva u trijadi život-sudbina-književnost.

27. listopada 2022.

JEZIK PROTUREFORMACIJE

Carlos Fuentes: kako je jezik protureformacije - „unitaristički, pravovjeran, dogmatski” - ubio roman u španjolskoj književnosti poslije Cervantesa! Jezik protureformacije u nas, jezik je kojim se misli i govori do danas.

1. studenoga 2002.

JNA, PATRIOTIZAM, NACIONALIZAM

Ustrojstvo, praksa i mentalitet JNA na izoštren način odslikavali su prirodu jugoslavenskog sistema i režima. Prije svega: JNA-varijanta ideološkog dogmatizma i ultimativni oblik patriotizma, kao nečega što je pod moranje, praćeno besmislenim sadističkim egzercirima. Nastavilo se i kasnije, u „civilstvu“, kao brojni pozivi u rezervu koji su ti i u građanskom i profesionalnom životu davali do znanja: ne zanosi se, nisi svoj, naš si kad god poželimo!

Svaki patriotizam je ideologija, i kao svaka ideologija sadrži notu nasilnoga ugonjenja. A ugonjenje u patriotizam jest politički paradoks prvoga reda, jer bi patriotizam imao biti ljubav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Svaki patriotizam, kada se zagrebe ispod kože, pokazuju se kao nacionalizam: ono što želi za sebe, spreman je nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ih odgovara li im. Eto završnoga paradoksa: patriotizam – kao instrument sukoba.

Jugoslaviju i jugoslavenski sistem na psihološko-ideološkom planu ništa nije toliko omrznulo i urušilo kao ideološki normiran, propisani patriotizam, a pojava Slobodana Miloševića kao njegovoga zadnjeg, krvavog „branitelja” zakonomjerna je i opominjuća. Proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao se, dakle, iz sebe samoga, iz najvlastitijih ideoloških resursa, a ne kao nekakva volšebna i iznenađujuća pojava nacionalizma i nacionalista, koji su srušili Jugoslaviju i započeli ratove, kako se često misli i govori.

Studeni 2022.

KAD ME NE BUDE

Kad me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KADA RIJEČI MIJENJAJU ZNAČENJE

Kad se mijenjaju svjetovi, pa za njima riječi mijenjaju značenje, sadržaj, ton!

Građansko. U „crvenoj“ Jugoslaviji: natražno, bačeno u ropotarnicu povijesti, za osudu, katkad, bogme, i za zatvora. U svemu: u političkom životu, u kulturi i umjetnosti, u filozofiji i estetici, u znanosti („građanska historiografija“ - najveća pogrda i opaka ideološka diskvalifikacija za struku i stručnjaka). Danas, građansko je u Bosni politički ideal i zakletva onih što sami sebe doživljuju kao napredne, jugofile, lijeve, socijalno osjetljive, kao i onih što se kite pridjevom probosanski, a nisu nego bošnjački nacionalisti.

Rusija. Osim što je legalna razgovorna kratica za Rusku federaciju, vratio joj se imperijalni, carsko-pravoslavni prizvuk. Reklo bi se: sve je došlo na svoje mjesto, u jeziku i u stvarnosti. Nekad, ako bi se riječ Rusija kolokvijalno koristila za SSSR, bilo je u tomu nečega „reakcionarnog“, nije bilo uputno izgovarati je pred službenim licima.

2013.

KAKO NESTAJE

Kako nestajemo.
Kako nestaje sve naše.
Kako nestaje sve što smo napravili.

Lipanj 2020.

KALEŠ, BRE, ANDJO

Baka Marija na verandi uz ljetni šporet-fijaker pjevuši za sebe Ajde slušaj, slušaj, kaleš, bre, Andjo, i  ozarena - plače. Utire suze vrhom od pregače, i nastavlja poslovati oko ručka. Kolikogod se trudio, ni sam ne mogu zadržati suze uz neke pjesme (pa baš i uz Kaleš bre Andjo). Neka emocionalno-fiziološka reakcija o kojoj ništa ne mogu znati, osim da ju je imala i baka.

Studeni 2006.

KARDINAL ŠEPER I PROFESOR KÜNG

O vjeri katoličkog naroda, hrvatskoga. Hans Küng je 1973. u Rimu u privatnom razgovoru s kardinalom Franjom Šeperom, šefom Kongregacije za nauk vjere u kojoj je u toku proces što će kulminirati oduzimanjem dozvole za poučavanje profesoru Küngu:

„Šteta, govori napola u šali, napola ozbiljno, šteta što niste svećenik moje dijeceze Zagreb. Znate li što bih tamo kao biskup bio učinio s Vama? Poslao bih Vas..., kardinal vidljivo iskušava misao, poslao bih Vas u najudaljeniji kut zemlje, u hrvatsku seosku zajednicu. Tamo biste mogli naučiti što je vjera katoličkog naroda. Puste želje, naravno. Kako je dobro, govorim sa smiješkom, što sam slobodan švicarski građanin i što mi je dom dijeceza Basel, a ne dije­ceza Zagreb. Uostalom, mislim da o ʼkatoličkoj vjeriʼ ponešto i znam.“ (Hans Küng, Sjećanja II)

Listopad 2011.

KNJIŽEVNOST BiH, KRLEŽA

U glavnouredničkim komentarima o člancima za Enciklopediju Jugoslavije (prvo izdanje), o jedinici KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI Krleža piše:

„I. Ja bih je ostavio kako jeste, odgovornost za to nosi sama redakcija BiH, bez obzira što zamjerke Ujevićeve (Mate, op. I. L.) nisu négligeable.

II. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića „O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878“ ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

III. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.“

Koliko političkoga dinamita ispod ovih nekoliko redaka! Kako onda, tako uvijek, i danas.

2022.

KOD KAMENITIH VRATA

Na Gornjem Gradu, decentna kafana s umjetninama iznad mletačkoga lava kod Kamenitih vrata, na terasi ispod koje je nekada davno imao radnju stari obućar, kojemu smo donosili obuću na popravke, na širenje. Šezdeset godina je minulo. Što bi bilo, da je J. L., Merkurov zaposlenik, umjesto da krene put Bleiburga, ostao u stanu preuzetom od udovice prof. Fanceva na nedalekom broju 16 u Opatičkoj? Što bi sada bio, gdje bi sada bio, čime bi se bavio ovaj zbunjeni subjekt što, evo, sjedi u kafani na početku fatalne Opatičke preko puta stare apoteke „K crnom orlu“ iznad Kamenitih vrata u kojoj je prije šest stotina šezdeset godina radio Danteov praunuk Nicolo Alighieri? Život kao pusta kontingencija.  (Što je, uopće, J. L. mogao imati s Fancevim? Kakav je to morao biti odnos, da bi udovica ustupila stan, jer joj je samoj prevelik?)

Lipanj 2016.

KOJI IMAJU I KOJI NEMAJU ŠTO JESTI

Fra Leonardo Boff: „Ne treba govoriti o suprotstavljenosti socijalizma i kapitalizma, nego o razlici između onih koji imaju i onih koji nemaju što jesti.“

1. studenoga 2002.

KOMU NAPISATI PISMO

Komu napisati ono veliko pismo koje čitava života sričeš u sebi, uvijek: brijući se, ležeći u postelji prije sna, hodajući ulicama, sjedeći među ljudima. Ogromno razliveno pismo nekome kome bi do tebe bilo stalo. Pismo u kojem bi do bestidnosti otvoreno kazao o sebi sve što znaš i imaš kazati. To se samo živu čovjeku može reći. A toga čovjeka, naravno, nema. Literatura je sublimat i elipsa, pogotovo tebi, s tvojim zagriženim strahom od ispovjednosti u literaturi. Elem, što god napišeš, i što god izgovoriš, samo sve veća gomila u prsima ostaje. Htio bi se netko kome je do tebe stalo, da se nađeš s njim slučajno, u pauzi između dva vlaka, na nepoznatu kolodvoru, u mrtvu i nezanimljivu kraju, pa da se otvoriš kao utroba kišnog oblaka. Tamo negdje u sibirskim daljinama i maglama, kad bi susreo utvaru oca, možda bi to bila prilika. Nepoznati jedan drugome do potpunog stranstvovanja, a važniji jedan drugome nego itko na svijetu.

22. travnja 1976.

KONDŽIĆ

Kaže mi Muhamed Kondžić: „Život mi se oteo iz ruku, kao hrvač namazan uljem.“ Baš tako.

5. listopada 1979.

KOPALI SMO GROB STAROM UČIETLJU

Poslijepodne kopali smo u Ćeliji grob Jerki Markoviću, starom učitelju. Polako, uz razgovor. Otvarala se grobljanska ilovača pod lopatama i krampovima, objelodanjivala svoje slojeve: jedne kosti pod drugima. Čije su, otkada su - ne zna se. Ne treba se ni znati - ovdje se umiralo i kopalo s vjerom u Onoga koji zna sve, koji za svaku koščicu zna čija je bila, i ne će biti ispuštena iz Zadnjega Računa. Ničega tegobnog ni crnog u našem kopanju nije bilo. Povremeno bi se potegnulo iz običajnoga stakla rakije, ne da se pije, već za pokoj duše. Suton je već silazio nad Ćeliju, mi smo završavali posao, zadovoljni i mirni.

8. srpnja 1974.

KRLEŽA: SARAJLIĆ

SARAJLIĆ, Izet. Kako ga neumjereno veličamo. Jer kažemo da je njegovo „pjesničko djelo apoteoza slobodi i ljudskoj solidarnosti“. Ovakvu lasku nije dobio, koliko se sjećam, ni jedan pisac u našem Leksikonu, a pogotovo ne tako slab pisac. Dovoljno je navesti neki njegov naslov. (Krleža, Iz leksikografskih marginalija.)

2022.

KRLEŽINA PISAMCA

Krleža, pisamca godine 1973, kad sam molio tekst za varcarsku  monografiju, i kad me je ekskomplimentirao jednostavno: „Ne radi se o principijelnom odbijanju nego o praznoj glavi.”  Tko može tako govoriti?

22. srpnja 1975.