Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

NISKŌ I VISOKŌ, SUROVŌ I MEKŌ

Niskō vlada višim od sebe. Niskō i visokō, surovō i mekō, amuzičnō i muzičnō - kada su u zajednici života, a taj je surov šaljivdžija - neizbježno je da prvo nad drugim vlada, određuje način života. Niskō jakom gravitacijom djeluje na više od sebe, u slijepoj težnji da ga svuče na svoju mjeru, na mjeru svojih pogleda i shvaćanja. Tako među ljudima, tako u Svijetu, tako u Povijesti.

26. travnja 2020.

NIŠTA NE OSTAVITI IZA SEBE

Što treba ostaviti iza sebe? Nije li to najviši oblik umišljenosti – ideja da iza sebe moraš nešto ostaviti. Ne trebamo ništa ostaviti iza sebe – slabih, smiješnih, na zlo spremnih.

Rujan 2008.

NITKO

Poslije podne u hotelskoj sobi u Sarajevu probudim se naglo iz teška sna: ništa ne znam. Panika iz utrobe: ni tko, ni što, ni imena, ni prezimena, ni razloga. Samo tijelo, sebe svjesno. Potrajalo je djelić sekunde, ali bilo je strašno. A kada sam se prikupio, bilo mi je malo žao, sasvim malo.

13. travnja 1976.

O ANDRIĆU U ZAGREBU

O Andriću u Zagrebu davnih brucoških dana '61. u Gundulićevoj 16,  polemiziralo se vruće i vatreno i naivno, ali s jakom intuicijom, s mediokritetima hrvatskog rodoljublja, braneći Andrića od ćoravih napada da „zanemaruje i degradira hrvatski element u Bosni”. Ovdje, danas, valja ga „braniti” od sličnih takvih napada s muslimanske strane. I s treće, od jugounitarističkog beogradskog svojatanja, koje bi od Andrića da napravi praznog idola od dučićevske lepote i popovićevskog red po red esteticizma, kako bi se sav i bez ostatka uklopio u sveca nacionalne književnosti.

Studeni 1977.

OBLAČAN DAN

Od vedra i sunčanog dana bolji je siv i oblačan, zatvoren. Sunčan dan je svačiji, zove u svijet, uznemirujuć je, mami nejasnim ponudama i očekivanjima.

Veći je od tebe, zavarava te svojom širinom, nudi opaku iluziju da i ti možeš, da si i ti velik i mogućan.

I još jednu: da je svijet prijateljsko mjesto, blagonaklono, da samo čeka na te da ti se rastvori i ponudi, podatno tvojim željama i potrebama.

Ne! Tvoj je oblačan dan, kad je nebo sniženo a boje pogašene.

Ne će te prevariti jer ti ništa ni ne obećava. Ulaziš u njega miran, bez čežnje, bez htijenja, onoliki koliki jesi.

Sunčan dan je kao mladost. Kao uboga i daleka mladost, kada se krivo i grešno mislilo da su sve mogućnosti otvorene, i da ćeš ih sve stići.

Sad je ostalo samo sjećanje na sve neostvareno.

Prosinac 2011.

ONIZAK OKRUGAO DEBELJUŠAN - KRLEŽA

Sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, godine ’63, ᾿64. Pušimo ispred Knjižnice, bacamo novčiće tko će bliže, imamo rezervirano mjesto u čitaonici, pa neka se hladi. Tek, s ulice na šljunčani plato ispred Knjižnice ulazi dugačka crna američka limuzina - chevrolet ili bijaše plymouth - i zaustavlja se tik do polukružnoga ulaznog stepeništa. Izlazi šofer, otvara druga vrata, iz njih se izvlači onizak okrugao debeljušan - Krleža. Ulazi u zgradu ni ne gledajući nas. Malo smo se maknuli, napravili prolaz, zgledali se, nastavili pušenje i igru. Ni mi njega ne pozdravismo.

2020.

OPASAN SAM I KRIV HERCEGOVAČKIM HRVATIMA

Hercegovačkim piscima Hrvatima kriv sam i opasan zato što „priznajem bosanskohercegovačku književnost”. To, da Bosna ima nešto bosanski konstitutivno, u književnosti kao i u drugim stvarima, jasno je bilo oduvijek, a sada, eto, valja svaki dan iznova dokazivati. Zapravo, Andrić to najbolje pokazuje. To što se on u našim diskusijama pretvorio u filipovićevski kontraargument, to je stvar žalosna, ali sam Andrić s time nema veze.

18. veljače 1980.

ORAO?, JASTREB?

Kroz prozorsko staklo: na nebu iznad Trebevića ptica. Stoji, jedva se malo pomiče u krug. Orao? Jastreb? Nešto ogromno, svakako, plijen vreba duboko dolje na tlima, samo što se ne obruši. Jao mišu, zmiji, vjeverici. Kad fokusiram: to mušica, crna, od pšeničnog zrna manja, na prozorskom se vrzma staklu.

2020.

PAPA FRANJO I „BOŽANSKI UŽITAK“

„Mračna stvar, krst! Mračno je sve što se krstom krsti. Hiljadu godina mijesite mrak, pa nikad ništa! Ne dižete glavu ispod krsta. To vam je kazna. Vi ste protiv božjeg dara i stvorenja. Šta se može? Kršten narod, ćorav narod, nesrećan narod. (...) Imate oči tek da ne pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata. (...) Krst na očima, pa šta možeš da vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi, siroto moja, ima!“

Gornje riječi napisao je - Ivo Andrić. Govori ih njegov fiktivni lik Mehmedbeg u dijalogu s fra Markom u priči Kod kazana (objavljenoj 1931. godine).

Danas, glavni čovjek rimskoga katolicizma papa Franjo, tvrdi: „Užitak dolazi izravno od Boga, on nije ni katolički, ni kršćanski, ni nešto treće, on je jednostavno božanski“, pa još precizira: „Uživanje u hrani održava vas u dobrom zdravlju, kao što spolni užitak čini ljubav ljepšom i jamči produženje vrste“, i protiveći se „licemjernom moralu koji ne priznaje pojam užitka i koji je postojao u povijesti Katoličke Crkve“, što je „pogrešno tumačenje kršćanske poruke“, pritvrđuje: „Naprotiv, uživanje u hrani kao i spolni užitak dolaze od Boga“. Taman kao da parafrazira Andrićeva Mehmedbega: "Božji dar i stvorenje". 

Kaže papa još i to, da su taj licemjerni moral i izvanjska pobožnost načinili „golemu štetu koja se i danas snažno osjeti u nekim slučajevima“. 

Za tradicionalno katoličko uho, kao i za hijerarhijsku nomenklaturu, papine izjave su sigurno šokantne i heretične. Upravo - revolucionarne. Odricanje od užitka, kao od grijeha, jedan je od temelja te zgrade, a nemogućnost ljudske prirode da mu se odupre - izvor najgorih manifestacija licemjernoga morala i izvanjske pobožnosti. 

Može li argentinski svećenik i profesor Jorge Mario Bergoglio, makar bio i rimski papa, izvršiti prevratno oslobođenje od toga hiljadugodišnjeg „pogrešnog tumačenja kršćanske poruke“?

Bojat se - slabi su mu izgledi na kršćanskim kladionicama.

10. rujna 2020.

PARIZ, MIRIS BENZINA

Kad u rano jutro s Gare de Lyon izlazim na parišku ulicu u onome ćudljivom martu Šezdesetpete, prvi doživljaj je omamljujuć, silno olfaktoran. Ostao je u nosnicama, i u glavi, kao najsnažniji znak Pariza. Prvi put u životu čuven, bio mi je drag jer sam ga prisvojio kao nešto samo svoje, svoju najintimniju vezu s tim ludim gradom. Ostalo je to zauvijek tako, i kad sam, autosarkastično, shvatio da je izvor podražaja trivijalan i ružan - miris benzina.

Mnogo kasnije, čitam u dnevniku fra Ljube Hrgića u bilješci iz Pariza 1938: „Braća, pravi franjevci primiše me kao jednog svoga. Došao sam kao clergyman u civilu. Ima nekoliko žalosnih, pustih stabala na ulici. Od jutra do mraka tutnje auti i kola. Sve se trese. Benzin se čuje kao osobiti miris Pariza.“

Krležin junak u Zastavama (peta knjiga) govori: „I vi ste izmijenili svoj ukus, čini se, Ana, vaši Anglade nisu više u modi, sjetite se samo svojih ditiramba Zuloagi, šta ćemo, vremena se mijenjaju, bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više onaj Pariz iz dvanaeste i trinaeste. Sjedim u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne znam, jesam li se izmijenio ja ili Pariz, pa čak ni pariški benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas gitare ne zvoni više tako veselo, sve su harmonike melankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do đavola.

2020.

PERGOLEZI, BEETHOVEN

Nakon toliko vremena, ponovo: Pergolezi, Stabat mater, Beethoven, Trostruki koncert... Osvećuju se pauze: teško je ponovo zadobiti sposobnost uranjanja.

16. lipnja 1976.

PISMO ČITAOCA

Čitalac Biblioteke Dani šalje mi elektronsko pismo godine 2006:

molim vas da ne shvatite pogrešno moje pismo, jer potpuno vas, svim srcem podržavam...

ideja da se uz dane može kupiti knjiga najpoznatijih bh. i stranih pisaca je revolucionarna, spasonosna, izvanredna, kupit ću sve knjige, iako većinu već imam u kući, ali reći ću vam kakav mi se problem desio kada sam pokušao čitati andrićevu "prokletu avliju"...

knjigu sam davno, davno pročitao, pa opet davno, davno još jednom, ali sam krenuo da sa užitkom pročitam još jednom, no dogodilo mi se nešto neobično, a to je valjda posljedica rata, ili neki psihički poremećaj, nemam pojma, uglavnom, prvu stranu sam čitao 20 minuta, jer ne mogu da se uživim zbog ekavice, nije da ne želim, već ne mogu, belina, sneg, senka, prekor, riječi su koje svakako razumijem, ali valjda su ove četiri proklete godine u Sarajevu natjerale moju podsvijest da ekavski jezik može razumjeti samo kada se radi o novinskim tekstovima, ili nekoj zayebanciji, filmu, sportu, dok mi misli pisca nikako ne dolaze u mozak ekavicom, pravo sam se čudno osjećao, ali zaista sam pokušavao...

ne znam da li je bilo moguće, da knjigu možda prevedete na bosanski jezik, to ne bi bio toliko problem, jednostavno umjesto ekavice stavite ijekavicu, isto kao što knjigu sa njemačkog jezika prevodimo na bosanski. Zaista nisam nacionalista, niko mi ne smeta, ali fakat nisam mogao da čitam, iako obećavam da ću pokušati i nadam se uspjeti jer to je vjerovatno problem u mojoj glavi, no pretpostavljam i u glavi mnogih bosanaca, glupljih ili inteligentnijih, svejedno je...

2006.

PITANJE MONOTEIZMIMA

Kakve onostrane šanse ima pripadnik nekoga od drugih monoteizama? Još radikalnije: kakve šanse ima čovjek-nevjernik?

2020.

PITANJE SKEPTIKA

Pitanje skeptika: što je s Bogom, što je s nama pred njim, ako je jedina naša izvjesnost – neizbježnost patnje. A ako zbog stalne izloženosti patnji očekujemo nagradu i utjehu, što je, onda, s našim jednako stalnim nanošenjem patnje drugima.

Siječanj 2007.

POPRAVLJATI SVIJET

Popravljati svijet: najveća zabluda od svih, i najsmješnija. Htijući popravljati svijet, čovjek  bi prvo morao znati kako sebe da popravi.

29. ožujka 1977.

PRIMITIVCI U MIŠLJENJU

Primitivci u mišljenju: njihovo je samo da i ne, samo ovako ili onako, samo crno ili bijelo. Ubogo manihejstvo. Mnogo ih je, vladaju svime.

Travanj 2014.

PRIMITIVNA METAFIZIKA

Samoupravna socijalistička svakodnevnica: novi oblik religioznosti, bolje reći crkvenosti; sveopća sakralizacija. Tv-dnevnik, novine, poruke s političkih sastanaka, ton, način i termini kojima i u koje se ljudi kunu i zaklinju. Sve je tu: oltari, svetinje, znamenja, nadasve – masa partijskih svećenika, čitav jedan strogo hijerarhizirani kler. Samo s bogom, s bogovima nešto nije u redu. Zapravo, neki usitnjeni politeizam. Fetiši, tabui. U tome smo slični nekoj davnoj prethistorijskoj situaciji, u praskozorje nastajanja religioznosti. Sve je božanstvo, sve može danas postati božanstvo, da bi već sutra bilo zamijenjeno drugim. A sve – sasvim prizemno, lišeno mističnog uzdignuća. Primitivna metafizika. Samo strah.

Ožujak 1981.

RAT IZMEĐU ARMIJE BIH I HVO-A

Rat između Armije BiH i HVO-a kobno je promijenio sve dotadašnje važne političke i vojne  odnose u Bosni. On je unio elemente građanskoga rata, od mnogih neprijatelja Bosne toliko priželjkivanog, on je Hrvate u srednjoj Bosni napravio zatočenima i smrtno ugroženima u vlastitoj postojbini, on je snažno katalizirao proces preobrazbe Armije BiH iz "jedine legitimne vojske" u partikularnu etničku (i vjersku) vojsku, on je do neslućenih, mračnih dubina i na neodredivo dugo vrijeme prokopao međuetnički antagonizam, on je do te apsurdne mjere etnicizirao i teritorij i sve strukture vlasti, vojske, ponašanja i mišljenja, da je zapravo omogućio i ono formalno nemoguće - da se bude agresorom u vlastitoj zemlji. Obostrano.

O "unutarnjem" ratu u Bosni i Hercegovini 1993-1994, koji etnički političari iz svojih razloga, da bi sakrili vlastitu odgovornost, uvijek nazivaju ratom između dvaju naroda, bosnjačkoga i hrvatskoga, možda će se jednoga dalekoga dana znati vjerodostojna istina. Za sada, svakim danom od te istine sve smo dalji. Tako će sasvim sigurno biti sve dok je živ posljednji, i najnevažniji akter toga rata, vojni i politički, s obiju strana.

15. veljače 1999.

RAZGOVOR NA TRŽNICI

Razgovor na tržnici, pred tezgom s breskvama: „I jesam budala – cjenkam se ovdje s tobom za pet stoja a sinoć sam kurvi dao triest hiljada. Ali hvala joj, da sam i više! Vidiš me kakva sam neuspjela tipa!“

4. kolovoza 1978.

РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ 1. X. 1896 - 25. V. 1947.

Nad grobnicom, u kojoj leži veliki bosanski slikar Roman Petrović na groblju Sv. Josip u Sarajevu, natpisi, ilustracija:

ИВАНЪ И ПЕТРОВИЧЪ
1865 - 1914

ZOFJA PETROVICZ
1868 - 1943

РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ
X. 1896 - 25. V. 1947.

KAZIMIRA PETROWICZ
X. 1900 -

BORBOM ZA UMJETNOST
ZA ČOVJEKA SE BORIH
PREKO ZAPREKA KORAČAH
DOK DADOH ŠTO STVORIH

Otac Ukrajinac, činovnik, slikar amater, mati Poljakinja, sina Romana stekli u Donjem Vakufu u Bosni - sve to u jednoj državi, Austro-Ugarskoj Monarhiji.

2011.

SAM POD NEBOM U KRAJOLIKU

Nitko nije tvoj, ti nisi ničiji. To nije stav, to je osjećaj – čist, dubok, jasan. Strašan: s njime se ne bi moglo živjeti kad bi bio stalan. Javi se u trenucima, a kad se javi, znaš da je istinit. Sad, kad se gasiš, znaš, prepoznaješ isti osjećaj iz djetinjstva, kad si u djedovoj njivi pod Grabežom, s vizurom ogromnoga triptiha Lisine u daljini, stajao u smiraj, pod nebom, u krajoliku, strahovito potresen: sam pod nebom u krajoliku.

Isto tajanstvo života; ni danas nisi nimalo bliži odgonetki. Samo je osjećaj manje živ.

Razlika: tada ti se činilo da je pred tobom sve, sada znaš da se gasiš. Onda: strepnja, slatka i bolna; sada: pomirenost, i tek malo žala, skoro ironičnoga: što se je moglo, a nije se stvorilo.

Rujan 2012.

SAMO PJESMA MOŽE

Samo pjesma, genijalna, može ovako moćno relativizirati i razoružati tešku eshatološku i soteriološku artiljeriju:

Kraj dženeta žuta tunja rasla,
Na džehenem grane naslonila.
Ona gleda nasred džehenema
Kako gore dva mlada bećara:
- Selam ćeš nam našim jaranima,
Što gledaju, nek ne ostavljaju,
Jer je teška đevojačka kletva.
Kad uzdahne, do neba se čuje,
Kad zaplače, i bogu je žao.

Listopad 2022.

SÁNDOR MÁRAI

„Problem ᾿prvog lica jednine᾿ u romanu: velikodušna prevara. Nema prvog lica jednine: uvek govori roman, ako je istinski roman; i onda ako se oglašava pisac, i onda ako se oglašava pod maskom junaka romana.“ (Dnevnik 1944)

Razmišljajući o onome što dolazi poslije kapitalizma, socijalizma, općega industrijalizma, Márai predviđa: „mundijalni gangsterizam“. (Dnevnik 1947)

U emigraciji u Napulju, zapis na rođendan godine 1950: „Imam četrdeset devet godina (...) sve mi je uništeno: dom, domovina, kultura, gde sam živeo i gde su moja dela imala odjeka, moj stan, izdavač, radna okolina i izvori prihoda, sve. U četrdeset devetoj godini sam takav prosjak kakav nikad u životu nisam bio.“

Potpuno tačan opis, zajedno s brojem godina, onoga što me je, zajedno sa svima mojima, snašlo u Sarajevu, na Grbavici, u maju-junu 1992. godine.

Svibanj 2023.

SARAJEVO, NE-MOJ SVIJET

Sarajevo, utorak. U šeheru, ponovo. Umoran kao Job; vrtoglavica, olovo u nogama, pun antibiotika, pilula. Zorom iz Varcara, kišnog, sleđenog. Bez inspiracije, mrtav, prazan, sve se odvija mimo mene. Ovdje sam, a nema me. Izgubilo se ja negdje, povuklo se duboko nekamo kao oni škobalji iz djetinjstva – pod vrbove žile, duboko pod obalu. Nikad jasnije nisam vidio: ovdje nemam što tražiti, što raditi. Niti je ovaj svijet moj, niti sam ja od ovoga svijeta. Ne prepoznajemo se uopće. Morali bismo se sudarati na svakom koraku.

9. ožujka 1976.

SENTIMENTALNOST - BEŠĆUTNOST

Sentimentalnost je osjećajnost za sebe, osjetljivost prema sebi. Sentimentalni ljudi bešćutni su prema drugima.

2010.

SEOSKA DJECA

Birtije i drumovi... Čudna čežnja, uz blago-simpatično gađenje. U birtijama, na drumovima sve je nedefinitivno, sve je trenutak, može se i tamo i amo, a ode se na treću, neku nesanjanu stranu. Tako bi trebalo živjeti: samo glava stalna, stražnjica uvijek nesigurna.

Seoska djeca, ošišana do gole kože, grubo, u crnim vestama od oštre vune, kraj oraha, kod ovaca; sve moje trenutno je s njima, pri njima.

9. veljače 1974.

SIDRAN

Sidran: „Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan Lovrenović, traje od 1941. godine - kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“ (Magazin Stav, Sarajevo, 2. 2. 2017)

Najlakše je Sidrana ne uzimati ozbiljno, jer ozbiljan i nije. Ali jest reprezentativan za poprečno i većinsko, prosječno šehersko „mišljenje“ i držanje.

Imao sam s njime javnih prepirki. No, najvažniji naš spor ostao je nejavan. Putovalo se u Niš  na višednevno predstavljanje knjiga i autora, godina je 1989. ili već 1990, antibirokratska revolucija je u punom jeku, kao i divljačka demonizacija Slovenaca, Hrvata, Albanaca u ključu nacionalističkog „čuvanja“ Jugoslavije. Sarajevo voli Miloševića. Sidran u Nišu daje intervjue, hvali Miloševića, ruži one koji se zalažu za Jugoslaviju dogovora: „Neće Jugoslavija biti dogovorna država!“ (To je, kao, aluzija na pojam „dogovorna ekonomija“, za koji su se zalagali slovenski i hrvatski političari i ekonomisti.) Uzrujavalo me to, ali nisam htio Sidrana izlagati javnom ogoljavanju, bilo mi ga je žao onako pjana, pa sam mu napisao privatno pismo. Poanta pisma bila je: ako ne ćemo dogovornu državu, bojat se - ne će biti nikakve. Ponudio sam mu javnu debatu, ako hoće. Javio se telefonom, kukajući: nemoj, molim te, bolje je da ovo ne ide javno. Tako je i ostalo. Meni su svi rukopisi, pa i indigo kopija pisma Sidranu, propali na Grbavici u „oslobodilačkom“ pohodu Miloševićeve i Karadžićeve armije 1992. Jedini dokaz te prepiske danas je u Sidranovim rukama, ako ga nije uništio.

Veljača 2017.  

STEPINAC

Zagrebački mediji, političari i crkveni propagandisti slomiše se ovih dana da pokažu kako je Stepinac bio gigant otpora obama totalitarizmima - Pavelićevom i Titovom, crnom i crvenom, fašizmu i komunizmu. Koliki je Stepinac bio antifašist općenito, i posebno koliki je bio stupanj njegova otpora Paveliću i ustašama - to je pitanje već toliko opterećeno ambivalencijom, da vjerojatno nikada ne ćemo dobiti jednoznačan odgovor. Činjenica jest da je u nekim svojim propovijedima prosvjedovao protiv ustaških zločina, kao što je činjenica i to da je dosta uradio da se spase preživjela kozaračka djeca, te neke židovske i srpske obitelji. Izraelci su, doduše, u dva navrata do sada odbili da ga proglase "pravednikom među narodima", ali ne negirajući mu zasluge za spašavanje Židova, nego samo podvrgavajući ga rigoroznom kriteriju: radeći to, nije morao riskirati vlastitu glavu. Bit će, ipak, prije da je Stepinac jedino prema komunizmu imao jasno izgrađen negativan stav, a da su ostale njegove političke pa čak i narodne preferencije bile pretežno stvar njegove jake, ali konfuzne psihologije.

Neka samo jedan detalj to ilustrira. Svi Stepinčevi hagiografi vole veličati njegovu bezgraničnu i idealnu ljubav spram vlastitog naroda, spram Hrvatske i hrvatstva. Sve se to obično sažima u njegovu izjavu pred komunističkim sudom, kojom se branio od optužaba za kolaboraciju s ustašama: "Bio bih ništarija, da nisam bio sa svojim narodom!" Ne bih htio pretjerivati, jer nesretni Alojzije, kojega su komunisti iz sasvim drugih razloga i potreba bili pretvorili u krvavoga zločinca (a SANU i SPC to zdušno prihvatile, sve do dana današnjega), to zaista ne zaslužuje, ali takva izjava može sasvim logično pristajati svakom od krvavaih haških optuženika danas, a jučer...

No, isti taj čovjek, fanatično predan ideji naroda i njegova prava na svoju državu, u vlastitoj mladosti bio je - na isti vruć, fanatičan način - solunski dobrovoljac, borac za kraljevsku Jugoslaviju. Kasnije, već kao ugledan svećenik, postao je za te zasluge i nosiocem visokoga kraljevskoga ordena, Karađorđevoga belog orla. Svi to sada, naravno, kriju. Jednako crkvena propaganda, kao i ona Tuđmanova, a o beogradskoj, negativnoj, da se i ne govori. Ta činjenica vrlo slikovito i konkretno svjedoči o jednom tipičnom, u nas, nažalost, tako čestom, trijumfu psihologije (kolektivne) nad moralom i intelektom (individualnim).

Ima, međutim, kada je riječ o Stepincu i o tipu katolicizma i crkvenoga prelatstva kakav on simbolizira, nešto što je mnogo krupnije, a o čemu gotovo da se ne govori nikako. Vidjevši kako su njegove političko-narodnosne himere (mladenačka solunska Jugoslavija i "nezavisna Hrvatska") skršene, a kako trijumfira bezbožni komunizam, koji je u njegovoj doktriniranoj fantaziji sinonim za smak svijeta, Stepinac je, čini se, doživio neku vrst mesijanskoga poriva. I ovo je zanimljivo: ne 1941, nego 1946! Rezultat toga njegova jakog "nadahnuća" bilo je famozno "pastirsko pismo", upućeno svim biskupima i svećenicima, cijelom vjerničkom narodu, praktično svim Hrvatima. Sasvim pojednostavljeno rečeno, od njih se traži posvemašnja apstinencija od sudjelovanja u društvenom i političkom životu. Ona, takva apstinencija, preporučuje se kao poželjan, bogougodan, ali i domoljuban stav.

Ne znam hoće li se ikad netko znanstveno kompetentno pozabaviti tim Stepinčevim aktom, i svim ogromnim negativnim crkvenim, vjerskim, političkim, socijalnim, psihološkim, moralno-intelektualnim, demografskim i ostalim posljedicama, koje je on proizveo. Hrvatska se još i mogla vremenom otimati ovoj kolektivnoj psihozi, puno više urbanizirana, industrijalizirana, u dodiru s vanjskim svijetom, itd. Ali Hrvati-katolici u Bosni ostali su zadugo i masovno zarobljenicima ove pogubne apstinencije. Odgovarajućim sociološkim, povijesno-patologijskim i drugim metodama ne bi bilo teško pokazati kako je baš to loše naslijeđe, ta posvemašnja politička zapuštenost, bila jednim od najkrupnijih razloga zbog kojih su Hrvati u Bosni pad Jugoslavije i komunizma dočekali najnespremniji, i najbezglavije uletjeli u Tuđmanovu klopku, te tako platili onim što im je bilo najvrijednije - domovinom i domom, a da toga svjesni nisu ni danas.

12. listopada 1998.