Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

CAR ISPOD SVECA

Sa svoga ljetnog izleta u Firencu godine 1970. donio sam u Varcar kvalitetnu, skupu reprodukciju Giottovoga prizora  iz Legende o sv. Franji, u kojemu svetac propovijeda pticama. Format je bio velik, galerist mi ju je pažljivo srolao i zapakovao, budno sam nad njom bdio cijelo vrijeme u povratku. Naumio sam da njome zamijenim konfekcijski kič -  sliku svetoga Ante Padovanskoga s djetetom Isusom i ljiljanom, koja je  u masivnom okviru širokih stranica u lažnoj pozlati stajala na zidu iznad bakinoga i didovog kreveta. Više nitko nije pamtio kada i odakle je okvir nabavljen ili od koga dobiven.

Did je već bio umro (a skoro sam siguran da bi njemu, blaženo amuzičnomu, bilo svejedno), a baki se nije svidjelo da Padovanski bude sklonjen, on je na ljestvici pučkih svetaca zauzimao mnogo više mjesto od Franje, odmah iza Gospe, a barabar s Ivom Podmilačkim i Ilijom, te apostolima Filipom i Jakovom, patronima crkve i župe varcarske. A moji likovni argumenti baki nisu značili ništa. Giotto je tako ostao da čeka svoj trenutak. Dočekao ga je poslije godinu-dvije, ne sjećam se više kako je baka odobrila zamjenu. Požurio sam da to obavim, skinuo sliku sa zida, položio na lice preko kuhinjskoga stola i pažljivo s poleđine počeo uklanjati zaštitu, koja je već bila čvrsto srasla s drvetom okvira. Kad sam je napokon uklonio, dočekala me je bijela pozadina slike za koju sam mislio da je sveti Anto. Ali jok! Do svetoga Ante tek treba doći, ovo je nešto drugo. Pažljivo podignem i izvadim papir - čvrst, kvalitetan - okrenem na lice, i imam što vidjeti: svjež i neoštećen, blista portret cara Franje Josipa I u boji.

Svi moji pokušaji da baki osvježim pamćenje, da se sjeti kada i kako je svetac zamijenio cara, ostali su bezuspješni - moje ju je otkriće iznenadilo kao i mene. Kako  i ne bi: sliku cara netko je izvadio i na njezino mjesto stavio sliku sveca najkasnije 1918, kada je carevina umrla - prije više od pola stoljeća. A tek: kada li je mogla biti postavljena u taj okvir, očito pravljen prema njoj, i otkada je stajala u staroj Stipančića kući bosanskoj, jer ova „nova“ sagrađena je godine 1924, dugo poslije cara i carevine mu? Lako je moguće da je baka sliku zatekla u toj staroj kući još onda, kada se kao sedamnaestogodišnji curetak iz dobre livanjske kuće Kaića, u nju udala godine 1907.  

U veliki pompozni okvir postavio sam Giottovoga Franju, i s ironičnim pijetetom poda nj spremio Antu Padovanskoga i cara Franju Josipa. Baka se priviknula. Pod Giottovim Franjom koji propovijeda pticama kroz nekoliko godina je i umrla. Devedeset i tri je imala.

Potom se u Bosni zaratilo, katolički Varcar je pod osionom novosrpskom vlašću nemilosrdno zbrisan, kuća je opustošena i opustjela, a onda su kroz nju, nakon propasti Kninske krajine, stali prolaziti i duže ili kraće u njoj boraviti srpski nevoljnici s tih strana.

Kuća - živa slika propasti - stoji i danas, a o velikom okviru i slikama u njemu ne mogu znati ništa. Je li možda za koje od ljutih zima okvir došao na red da bude ogrev? Čije li su oči tada ugledale tri slike, jednu za drugom, jednu na drugoj? Što im je mogla govoriti njihova historija?

Siječanj 2001.

DAN ODLUKE GEORGA W. BUSHA

Smrknutim izrazom i tonom George W. Bush podsjeća naciju kako se na Bibliju zakleo da će uraditi ono što mora uraditi. Rimski papa Karol Wojtyła osobno, u svojstvu Kristova namjesnika na zemlji, poručuje: ono što se pripremaju napraviti Bush i Blair, znaci su prisutnosti i djelovanja Sotone. A jedna od najsnažnijih figura u Bibliji, istoj onoj Svetoj Knjizi na koju priseže Bush, opetovano upozorava na dolazak lažnih proroka, vukova u janjećoj koži: Ivanova Apokalipsa fantastičnom brzinom postaje štivo aktualno k'o uvodnik u dnevnim novinama! Ono što se strelovito primiče sa 17. ožujkom, takvo je, te nema nikoga na kugli zemaljskoj tko bi sa sigurnošću mogao znati – u kakvomu ćemo se Svijetu obresti sutradan nakon Dana odluke. Samo, da će to biti neki sasvim drukčiji Svijet, mnogo manje drag od ovoga koji poznajemo, a u koji ionako nismo previše zaljubljeni, to je izvjesno.

14. ožujka 2003.

DRUGI ŽIVOT MIRKA KOVAČA

U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom na mramoru. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka Kovača, potpuno i sudbinski. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost i nepravdu smrti: uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

25. kolovoza 2013.

Pišem Kovaču 19. travnja 2013:

Dragi Mirko, vozio sam se s Enverom Kazazom u Podgoricu. Često si nam bio i u mislima i na zboru. Nagovorio sam Envera da vozi via Trebinje-Lastva-Nikšić, e, tek tu nismo mogli bez Tebe ni mimo Tebe. Za uspomenu šaljem Ti nekoliko fotki toga nevjerojatnog pejzaža negdje u Gornjoj Lastvi, ili već gdje, ne poznam dobro taj kraj, prvi put sam kročio njime. Ti ćeš znati. Bio sam nekako neobjašnjivo tronut cijelo vrijeme. Tvoj Ivan

Kovač odgovara iste večeri:

Dragi Ivane, hvala na fotkama iz moga kraja. Tu sam proveo dobar dio djetinjstva. Imali smo kuću u Lastvi, ali je potopilo jezero. U Aranđelovu je groblje mojih djedova po majci Kujačića. Oni su iz Nudola i Klobuka. Pejzaž je mističan, čudesan. Ljudi ne valjaju. Puno mi pozdravi Envera. Tvoj MK (kradem inicijale slavnog hrvatskog pisca)

To je Kovač, majstor: u četiri retka zbijen jedan nenapisani roman o zavičaju. Još jedan, drukčiji od već napisanih.

FASCINACIJA JEZIKOM

Fascinacija jezikom, zapravo govorom ljudi, od najranijega djetinjstva! Od gimnazijskih dana imao sam bilježnice koje sam punio idiomima, izrazima, frazama. Propali su ti tefteri, a žao mi ih je jer je to bilo nešto jedinstveno i neponovljivo.

Govor moga dida i bake, naših susjedā iz varcarske Podma᾿ale, naročito posebnim darom govora obdarenih nekih kućnih baba, govor muslimanskih poznanika i prijatelja.

Ili, na drukčiji način, govor ljudi s okolnih sela. Bili su to Srbi pravoslavci s onim arhajskim prezimenima Kopuz, Šikman, Pekez, Šormaz, Barudžija, Kecman, Kajtez, Toroman, Arežina, Ćurguz, Kerkez, Kokeza, Tegeltija, Gvero, Malidža, Kuridža, Bursać, Kudra, Ćoćkalo, Besara, Balaban..., o čijim rodovima eminentni sarajevski historičar Vladislav Skarić nalazi da su došli „из херцеговачких, црногорских и старосрбијанских крајева“. U svojoj velikoj studiji Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni on 1918. godine piše:

„Ми смо нашли несумњивих знакова, да православни народ, ако и не сав, а оно добрим дијелом није аутохтон у сјеверозападној Босни, већ дошљак с далека југа. Само нијесмо знали сигурно када се извршило преселење. Уочили смо појаву великих маса православнога народа на далматинским и хрватским границама одмах чим су Турци узели Босну. Знајући да православнога елемента прије Турака није било у тим крајевима, осим нешто Влаха, који се јављају раније, природно је било мислити, да се православни народ појавио у сјеверозападној Босни вољом или дозволом Турака. Тиме је било ријешено питање када се доселио православни народ.“

U njihovu govoru bilo je elemenata koje je već i dječije uho razaznavalo kao karakteristične. A kasnije, sa znanjima iz jezikoslovlja, mogao sam ih definirati: izrazit ijekavizam, za razliku od ikavsko-jekavskoga govora domaćih muslimana i katolika, specifične fonetske osobine kao što je nesonantno  r u položajima između dva konsonanta (prst, krv) i n u položaju između vokala i konsonanta (banka, Stanko), jako razlikovanje glasova č i ć, dž i đ, osebujna akcentuacija riječi i govorna „melodija“ itd.

U to doba - kasne su četrdesete i rane pedesete Dvadesetoga vijeka - njihov seoski život nije bio daleko odmaknuo od srednjovjekovnoga - oskudan i tegoban, vrlo rijetko dugovjek, bez komfora, bez novaca, sav od zemlje i blaga, na zemlji s blagom, u radu od zvijezde do zvijezde. Dolazili su da za nadnicu obrađuju bašču i didovu njivu ili da iscijepaju drva i obave koji drugi teži posao oko kuće: did bi ujutro rano pošao u čaršiju i doveo najmenike, irgete, koji bi na Kolobari još od zore čekali da im netko ponudi posao. Neki su bili dobri didovi poznanici, čak prijatelji. Nezaboravljen je, evo, u sjećanju veliki, mirni Mȉća Barudžija, kojega se nije trebalo nadglédati - pogađao bi se u tri riječi, svaki posao bi uradio bolje nego sebi, nikad se od njega nije čula ružna ni preglasna riječ, a respekt je išao uza nj sam po sebi. Prvu svoju priču napisao sam o njemu - kako je kao momčić Četrdesetdruge prešao od četnikā Uroša Drenovića partizanima, pa Četrdesetpete kao partizanski oficir ušao u Zagreb, nuđeno mu ovo i ono, a on jedva dočekao da skine oružje i uniformu, i da se vrati u svoje selo, na svoju zemlju. (I ta je priča propala, ali uspomena nije.)

Mene je zapadalo da najmenicima nosim ručak, vodu, da sjedim s njima dok ručaju u hladu velike drače na ledini. Slušao sam kako govore. Sve su znali, u mojim  očima bili su moćni. Način na koji su ti ljudi govorili ne može se naći u knjigama: taj govor, ta sposobnost da govorom, riječima, ritmom, intonacijom, pa i pauzama i gestikulacijom koja uz to ide, savršeno opišu, izraze stvari...

2002.

NIŠTA KOJE MISLI, PIŠE

Kolektivitet (nacija, partija, država, crkva...) nameće ograničenja koja pisca poništavaju. Za pisca neograničena sloboda u stvaranju vlastitih svjetova u jeziku i u slikama, za intelektualca sloboda kritičkoga mišljenja - kruh je nasušni, zrak koji dišu. A to znači da mogu biti samo svoji, pa u krajnjoj liniji čak ni to, jer neki oblici stvaranja i mišljenja zahtijevaju da se izađe iz sebe, da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše. To su, zapravo, najsretniji trenuci i za pisanje i za mišljenje.

26. travnja 2020.