Ivan Lovrenović

                           (Fragmenti dnevničkih zapisa)

GUČA GORA, CRKVA I SAMOSTAN U VATRI

Uništenje franjevačkoga samostana u Gučoj Gori, kao i njegovo „uskrsnuće“ koju godinu kasnije, jedno je od mitskih mjesta bosanske franjevačke povijesti. U veljači 1945. godine, kada je već u toku masovno povlačenje njemačke vojske s Balkana, u gučegorskom samostanu bila se utvrdila jedna grupa njemačkih vojnika, zapravo Čerkeza i Ukrajinaca, tzv. Vlasovaca pod komandom kapetana Rogozovskog, s desetak ustaša. Partizani su već ovladali cijelom okolicom samostana, te Rogozovskom šalju ultimatum za predaju. Kada ovaj to odbija, počinje nesmiljena bitka, uz upotrebu minobacača. O svemu tome, kao i o požaru crkve i samostana u kojemu je izgorjela dragocjena knjižnica zajedno s arhivom i brojnim umjetničkim djelima, kao i bogata ostavština biskupa i pisca fra Marijana Šunjića, postoje različite usmene predaje, manje ili više vjerodostojne, često „obogaćene“ jednostranim i slabo provjeravanim tvrdnjama. U jednoj od takvih kazivalo se da je partizanskom operacijom zapovijedao oficir identificiran, pogrešno, s kasnijim sarajevskim profesorom dr. Jocom Marjanovićem; prije mnogo godina i sâm sam to ponovio u jednom tekstu. Po svemu sudeći, najtačnija, istovremeno najplastičnija i najmanje jednostrana, jest verzija koju je nervom rasnoga kroničara napisao fra Miroslav Džaja (vidi u: Dobri Pastir, god. X, sv. I-IV, Sarajevo 1960, str. 307-324; također na:
http://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/fra-miroslav-dzaja-borbe-kod-guce-gore ).

Hoće li se naći kroničar-povjesničar sa sličnim nervom, da opiše ponovljeno stradanje i pustošenje gučegorske crkve i samostana u novome ratu, od islamskih boraca Armije BiH, godine 1993?

12. prosinca 2014.

GUDELJ, KOSTURI POD ALPAMA

Hercegovina, Šimićevi susreti. Noć u gostionici između Gruda i Drinovaca. Večera za uzvanice, sijelo, razgovor. Petar Gudelj, dokasno u noć. Kosturi pod Alpama. Tenkovski rov kod Maribora, plitko zakopani leševi pobijenih, godinama poslije ᾿45. pčele ne dolaze na to mjesto. Milan Basta: trijumf pobjednika.

26. studenoga 1979.

GUINESS S ALBERTOM GOLDSTEINOM U PARIZU

S Albertom Goldsteinom u Parizu, bit će ujesen 1989. Hotel Unic Renoir Saint-Germain u Rue de Montparnasse. Iza ugla bistro u kojemu ispijamo guiness i pušimo američke cigarete do kasnih sati. Pa Rotonde, Flore, Les deux magots... Grandiozna izložba o vijeku Sulejmana Veličanstvenog i Filipa Drugog u Grand Palais. Na tv i u novinama velika nacionalna debata o integraciji muslimana. Nema suglasnosti, nema rješenja – problemi narasli. Već su cijele nove teritorijalne zajednice muslimana u gradu koje zahtijevaju status općine. Pitanje škola i vjerskih običaja u školama. Pitanje bogomolja – više ne zadovoljavaju obične prostorije s tom  namjenom, traži se izgradnja džamija s munarom. U diskusiji i veliki Georges Duby: da, trebaju imati svoje sakralne objekte, ali pitanje je možemo li dopustiti arhitektonske oblike koji mijenjaju gradski pejzaž? Itd, itsl...

HATA DIZDAR IZ POČITELJA

Hata Dizdar iz Počitelja na pitanje nada li se: „Uzdam se u Boga, Bog je jedan, na njemu ne piše je li hrvatski ili muslimanski.”

Studeni 2004.

HENRIK RENNER 1895. U JAJCU

Austrijski putopisac Henrik Renner 1895. u Jajcu u franjevačkoj crkvi:

„...slikarije joj jako te sjećaju Turske, no još više vjernici u crkvi. Mogao bi pomisliti da si u džamiji. Osim nas je tu bila samo još jedna gospogja evropski odjevena, inače sav svijet u domaćoj nošnji, a od toga najmanje tri četvrtine seljaka. Čuče, kleče ili sjede podvijenih nogu na golom podu crkvenom, neki metnuli poda se ćilim, drugi odjeću, a treći torbu; crveni saruk, što ga katolički seljaci najviše nose, svi su poskidali i ti vidjaš osobitu sliku. Skoro sve su glave obrijane kao i kod muslomana, samo u sredini je ostavljen dugačak perčin, koji raščupan pada niz legja ili je lijepo iščešljan u pletenicu…Još je veća sličnost s muhamedovstvom, kada svećenik kod podizanja uzdigne kalež i svi se vjernici čelom dotaknu samoga poda, a kod blagosova pruže ruke u vis i raširenih prstiju segnu njima za uši, sasvim kao muslomani u džamiji. Očito je, da je taj običaj preostao još iz dobe osmanlijskog gospodstva.“ (Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, Sremska Mitrovica 1900, preveo Iso Velikanović)

Tačno kao u Rennerovom opisu činili su pod misom još u mome djetinjstvu stari katolici i katolkinje u Varcaru. Možda je zadnji katolik u Bosni koji je to činio, a ti zadnji koji si vidio kako se to čini, bio stari kovač Stipo Demirović na grobljanskoj misi u Varcaru uz Svisvete u Ćeliji jedne od godina poslije rata ʼ95.

1. studenoga 2002.

HERCEGOVINA, NOĆ

Trebinje, noć, kasni novembar. Taj čas kad na Hercegovinu dolazi noć! Nadstvarna svjetlost i krvavi arhipelazi na zapadu, i šiljci-vriskovi hercegovačkih brda, iza kojih leži postojbina cvrčaka, maslina, čempresa, postojbina Pana, stara sunčana Melita, Korkyra Nigra, Pharos...

23. studenoga 1975.

HRVATSKI JEZIK I NJEGOVA POLITIKA

Kao svaka politika, i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili drugo, nema mnogo veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne samo političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to ćirilometodska akcija u IX stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe efikasnije kristijanizacije (što je značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična standardizacija. Grci po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je bilo mnogo slavenskih doseljenika, a tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vemenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga „esperanta“ fra Rafaela Levakovića, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom „Iliriku“ (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Slavonija - prema definiciji Rimske Sv. Rote iz godine 1655), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže.

Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, takmičili u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

2007.

HULIGANIZAM U IME BOGA

Peter Sloterdijk:

Često se na svojoj didaktičkoj površini prikazuju („oba ekspanzionistička monoteizma“, op. I. L.) kao pitanje čiste ispovijedi te se time širom otvaraju vrata patogenoj zabludi: tada dezertiranje iz neuspješnog formiranja svojega ja vodi izravno u opsjednutost od strane Velikoga drugog. Ondje gdje se na djelu vidi monoteistički populizam opet je neki mentalni vježbovni sistem prešutio što on doista jest: opet se neki program za treniranje prodao pod „religiju“. Tada se ne treba čuditi ako agitacija nadjača introverziju. Štoviše, može se pitati ne nastaje li moderni efekt „religija” tek time što se neki etički vježbovni program prefunkcionira za svrhe formiranja kolektivnog identiteta - na taj se način duhovna vježba iz zahtjevnog oblika povlačenja pretvara u jeftin oblik opsjednutosti, koji se zove konfesija. Ta je vjera huliganizam u ime Boga.

(Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Zagreb 2015)

2018.

ISUSOVE NEMOGUĆĒ

Tri su Isusove nemogućē:

Okrenuti i drugi obraz: „U ono vrijeme obraćajući se mnoštvu reče Isus: ᾿Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.'“ (Mt 5,38-42)

Ljubiti neprijatelja: „Kažem vam: ᾿Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze.'“ (Lk 6,27).

Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ (Iv 8,1-11)

Da su nemoguće  sve tri, jesu, ali jednom izrečene javno, u obliku etički neopozive ultimativne upute, one obavezuju i onda kada ih se nitko ne drži. Obavezuju samim time što su izrečene, i u pamćenju Svijeta nezaboravljene.

Da su nemoguće, jesu; da smo bez njih sve dalje od čovjeka u sebi, jesmo.

Lipanj 2022.

IZ PSALMA 103 (102)

„Dani su čovjekovi kao sijeno,
cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Čuj: Ne pamti ga više ni mjesto njegovo!

Studeni 2021.

„JA SAM TURČIN!“

Ne znam da je na našemu jeziku ikad išta bolje napisano, a sad znam da to nije nimalo slučajno, od Andrićeve priče o doktoru Kolonji u Travničkoj hronici. Sjećate se, doktor Kolonja doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se - u drugoga. “Ja sam... Turčin... jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti lik, koji na drugome mjestu izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: „To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta...“ I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do - Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

1999.

JAJCE, S JOSIPOM

S Josipom u Jajcu. Prosinački dan, studen, sunčan. Obišli smo svaku stopu podgrađa, zidine, unišli u svaki kutak citadele, silazili u „katakombe”, obilazili Sv. Luku i Sv. Mariju, ručali u „Starom gradu”, otišli na vodopad. Dozivao doživljaje, osjećaje; javljali se samo izdaleka, samo na trenutke, kao tuđi.

Prosinac 2006.

JESI LI IKAD BIO MIRNIJI

Varcar, zimski raspust na fakultetu, dvadeset ti je: vunene čarape na noge, gumene borovo čizme, preko njih nogavice od hlača, sjekiru u ruke, pa po dubokome suhom snijegu starim putinama u Grabež po božićno drvce, krizban u podmahalskom katoličkom rječniku. Jesi li ikad bio mirniji, jači?

Siječanj 2022.

JEZIK - BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI?

Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju naziva - bosanski jezik – obrazlažu povijesnim argumentima, nisu nimalo više u pravu nego njihovi srpski i hrvatski osporavatelji. Paradoks? Ne, nego sušta politička zbilja. Naime, onaj “bosanski”, koji Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama, nastavnim programima – onakvima kakvi već jesu), i koji politički percipiraju kao svoj nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni  bosanski jezik na koji se pozivaju. To, dalje, nije ni ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama, govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, “organski”, a ne politički “standardizirano”. I jedan i drugi “pravi” bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji govorni, imali su i imaju “širinu i dubinu”, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju i ogledaju svi njegovi govornici. Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i hoće da bude: politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednoga etničkoga komuniteta. Značka identiteta. A jedino, što na bošnjačkomuslimanskoj strani stoji kao kakav-takav argument, jesu usputni rezultati popisa iz 1991, kada je bila uvrštena i rubrika jezik, u koju je većina upisala bosanski (što, opet, relativizira podatak da tada nije bilo bošnjačke nacionalne nominacije), te činjenica da u postojećim ustavima Federacije i Bosne i Hercegovine stoji tako. No, to je podatak nimalo jezične, a posve političke naravi. Naziv bosanski jezik, dakle, može se reći, hendikepirali su i umanjili mu šanse najviše sami oni koji ga zagovaraju. On je, jednostavno, politički kompromitiran, a pošto je proces o kojemu se radi – politički proces, još će ispasti da su argumenti na strani onih koji su jezično-historijski najmanje u pravu. Ako vam se to čini apsurdnim, pokušajte se sjetiti ičega u dizajnu naše političke “zgrade”, što – nije apsurdno!
15. veljače 2002.

JOZO TOMASEVICH: RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI

Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest. Jedna od takvih knjiga je monumentalna historiografska sinteza američkoga historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. - okupacija i kolaboracija. Objavio ju je 2010. godine nakladi svojega Novog Libera Slavko Goldstein, jedan od najvećih izdavača i urednika u modernoj historiji izdavaštva na prostoru bivše Jugoslavije.

Tomasevich umro je 1994, a na redakturi i tehničkoj pripremi rukopisa nastavila je raditi njegova kći, s kojom je Goldstein dogovorio paralelno prevođenje na hrvatski jezik, te se dogodilo nešto vrlo neuobičajeno u našoj izdavačkoj praksi – da je zagrebačko izdanje izašlo praktično istodobno kad i originalna engleska verzija u Americi. Rezultat je to Goldsteinovih suradničkih relacija s Tomasevichem jos od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u Zagrebu objavio i prvi dio njegove historiografske sinteze o ratu u Jugoslaviji, knjigu o četničkom pokretu. Tomasevich je svoje veledjelo zamislio kao trilogiju, u kojoj bi treći dio bio posvećen partizanskom pokretu, no u tomu ga je smrt omela.

U knjizi Rat i revolucija u Jugoslaviji čitalac se na hiljadu  stranica, koje se čitaju u dahu, susreće s autorskim i znanstvenim vrlinama kakve su u domaćoj historiografiji skoro sasvim nepoznate. Najprije, tu je ogromna obaviještenost o činjenicama, događajima i ličnostima iz Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koja na momente ostavlja dojam gotovo kao da je autor živi svjedok svih tih događaja. Naravno, radi se samo o tomu da je Tomasevich uložio ogroman trud i vrijeme u pomno i savjesno arhivsko i dokumentarno istraživanje, kao i o njegovu izrazitom pripovjedačkom daru oblikovanja i sintetiziranja te nepregledne građe. Zatim, ovu knjigu krasi znanstvena akribičnost i sveobuhvatnost, te izvanredna interpretativna objektivnost. Autor, doduše, ne taji svoju generalnu, reklo bi se civilizacijsku simpatiju spram osloboditeljske i emancipatorske dimenzije partizanskoga pokreta, te u skladu s tim ne skriva ni odbojnost spram nacionalističkih i kolaboracionističkih pokreta i snaga.

Zajedno sa spomenutom Tomasevichevom monografijom o četnicima, ova knjiga je iscrpan i panoramski sveobuhvatan, ljekovito deideologiziran pogled na rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao režimsku historiju NOB-a i revolucije. Jedna od ilustracija takvoga pristupa je zanimljivost, da su u Tomasevichevoj monografiji o četnicima prvi put u nas objelodanjeni podaci, do tada čuvani kao najstroži ideološki tabu, o Titovim mirovnim pregovorima s Nijemcima u proljeće 1943. godine.

Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupatorskog pokreta i uloga Josipa Broza Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

14. studenoga 2010.

KADA ME NE BUDE

Kada me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KNJIGE, LJUDI...

Intervjuer je pitao: Ko je na tebe presudno uticao. Knjige, ljudi, ideje?

- Čovjeku je samomu to najteže znati. Ako je istina ono o čemu govori psihologija – da je s našim osnovnim mentalnim oblikovanjem manje-više sve svršeno do šeste-sedme godine života, tada je moj odgovor: djetinjstvo u Varcaru, to zlatno djetinjstvo u starinskom Varcaru, uz jako djedovo koljeno i pod brižnom bakinom  rukom, a, opet, pokraj te idile, uz ranu slutnju i spoznaju političkoga fatuma što ga je nosilo i moje najuže obiteljsko naslijeđe, i opći bosanski usud (kojemu je Varcar bio savršena metafora, ogledni prizor), i Dvadeseto stoljeće u cjelini. Ima jedna bukvalnost, koja može ponešto sugerirati o važnosti te varcarske konkretnosti, na kojoj uvijek tvrdoglavo inzistiram: mogao je, recimo, fra Ivan Frano Jukić biti ne znam kako važan, velik, zaslužan i jedinstven pisac i prosvjetitelj u bosanskoj kulturnoj povijesti, ja sigurno nikad roman o njemu ne bih napisao, da s prozora djedovske kuće u varcarskoj katoličkoj i kovačkoj Podmahali nisam gledao u još prepoznatljive temelje stare kuće u susjednoj bašči, o kojoj sam slušao kako govore da je “u njoj stajala Jukićeva škola” još dok pojma nisam imao tko je bio taj Jukić, dok nisam ni prva slova bio naučio.

Ljudi? Svakako. Svi ljudi u čiju blizinu me je život nanio. Teško je znati – koji više, koji manje. Možda je utjecaj koji na nas izvrše zli, nepoželjni, odbojni ljudi veći i važniji nego što i sami znamo. Druga je stvar – kojih se ljudi najrađe i najtoplije sjećamo. U prekrasnoj pjesmi Chanson pour l’Auvergnat veliki Georges Brassens pjeva o vječnoj zahvalnosti prema onomu koji “mi je dao kruha kad sam bio gladan, koji mi je dao vatre kad je u mom životu bilo hladno, kad su mi čestiti građani pred nosom vrata zatvarali”...

Zatim, knjige, da, naravno, ali ni sam ne bih mogao u tome otkriti nekakav sistem. Mnoge knjige, na razne načine, u različitim razdobljima života. Ima ih, ipak, s kojima sam se susreo veoma rano, a ne tamne nikad, uvijek sjaje istim sjajem, uvijek mi se jednakom snagom odazivaju. Imali smo u kući Novi zavjet s ilustracijama Gustava Doréa – nikad ne mogu zaboraviti djelovanje što ga je na mene imala ta knjiga. I uopće silni estetski i performativni intenzitet kojim je zračio crkveno-liturgijski život, u onoj staroj, latinskoj verziji prije reformi Drugoga vatikanskog koncila, kombiniran s elementima drevne starobosanske slavenske liturgije “po šćavetu”, koju je, valjda posljednji u Dvadesetom stoljeću, uporno čuvao od potpunoga nestanka legendarni varcarski župnik i kroničar Niko Kaić.

Andrić! Kad sam kao klinac-adolescent perjao u Pariz, ne znajući ni sam pošto ni zašto, jedina knjiga koju sam nosio uza se kao kakav vademecum bio je neugledni crveni sveščić Radove biblioteke “Reč i misao” s deset Andrićevih priča pod zajedničkim naslovom Priča o vezirovom slonu. Tko zna bih li se tada uopće vratio kući, da nije bilo te knjižice. A čudesni magnetizam Krležina Djetinjstva 1902-03! Albert Camus, pak, otkako me je kao dvadesetogodišnjaka “uzeo” s prelijepim esejima iz zbirke Ljeto, te sa svojim epohalnim obratom o sretnom Sizifu i drugim tekstovima, nije me pustio do danas. I priče Riunosukea Akutagave, Rašomon i druge, spadaju u mojemu iskustvu u takve, fundamentalne tekstove. Babelj, Crvena konjica, također. Ili, među filmovima, tom monstrumskom industrijom iluzija: Treći čovjek. Jedini film koji uvijek iznova možeš gledati, bez ikakve mogućnosti da se navikneš. Biblioteke su napisane o toj filmskoj priči, a nitko još nije uspio odgonetnuti tajnu.  Završna pak scena, u kojoj Alida Valli prolazi pokraj Josepha Cottena i nestaje u izmaglici beskrajne perspektive grobljanskoga perivoja, kao da u sebi sublimira svu bolnu, traumatsku ljepotu zapadne civilizacije.

18. travnja 2003.

KOČIĆ

Varcar. Valja u Banju Luku, govoriti o Petru Kočiću. Što je Kočić nama današnjima - napisati razmišljanje o tome, da bude i osnovano i „kulturno”, a, opet, da bude dovoljno jasno. Nije lako. Kočić poslije Kočića – jest, to je i slobodarski duh, bunt, ali to je i arhajska plemenska nostalgija, apologija opanka i duha rakijskoga kazana. A to je i četnički odred na Manjači s njegovim imenom.

Kolovoz 1977.

KROZ PROZOR: TREBEVIĆ

Kroz prozor iza kojega sjedim: Trebević je u snijegu i izmaglici kroz koju na pramenove probija difuzna svjetlost sunca, pa se sav reljef planine, sve njezine kose i planovi ponašaju kao najfinija grafička majstorija na listovima starih majstora. U tu planinu četrdeset godina gledam u najrazličitijim njezinim sezonskim izdanjima, pa mi padne na um Cezanne sa svojom planinom Sainte-Victoire. Samo, s ovim prizorom i s ovom planinom ja nikada nisam uspostavio duhovnu i emocionalnu povezanost, kakvu sam imao s pejzažom oko mojega potonulog Varcara.

15. prosinca 2021.

LASIĆ, KRLEŽA

Dva dana gladnoga iščitavanja: Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada. Četiri godine oko knjige se ispliću negativne legende, za najcrnju boju zaslužan bio je sam Krleža. Nitko do sada nije ušao u Krležu tako kao Lasić: fenomen Krleža treba čitati kao tragediju neostvarenosti (neostvarljivosti?). U detaljima – more prokletih asocijacija koje mi ne daju spavati. Motiv sudbine Đure Vranešića, na primjer.

Ožujak 1982.

LITURGIJA MRŽNJE

Bilo bi vrlo zanimljivo sada vidjeti kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj „borbi za Jugoslaviju“ aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s kraja osamdesetih rijedak privilegij obresti se jednoga poslijepodneva u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein. Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka, tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana u Maršala Tolbuhina, većinom o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

6. travnja 2001.