Ivan Lovrenović

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

POPUT RAKOVA U SEPETU

2019.

U svojemu velebnom dnevničko-ljetopisnom djelu Ratne zabilješke 1941-1945, u kojemu je iz dana u dan opisivao ratne prilike u Jajcu i okolici, fra Josip Markušić pod nadnevkom 11. novembra 1941. donosi bilješku:

„Pripovijedaju vojnici Bjelovarčani koji su došli sa Romanije u Jajce: kako su na Gackom ustaše ubili oko 200 Srba koljem a onda bacili u rupu napola žive i posuli krečom: ljudi su pod krečom gmizali poput rakova u sepetu. Bio je bačen i jedan srpski pop koji je bio dobro živ, njega su Bjelovarčani, njih 6 hrvatskih vojnika, izvukli i pustili rekavši mu: biži pope! Sad na Romaniji i oni su bili zarobljeni i zatekli tamo onog istog popa kao četnika. Pop ih je pozno, počastio, izgrlio i pustio kući: ajte i vršite svoju dužnost ali junački i pošteno!“

PRAZNE RUKE

Prosinac 1985.

Kao dječaci, lovili smo ribe, škobalj i klen, sasvim rijetko pastrmka, po Crnoj Rici: u gaćama, u vodi do stražnjice, obje ruke pod kamenom ili pod obalom, brada nad vodom, pogled nekamo u granje ili u pejzaž, odsutno, sva pažnja u rukama, u prstima. Draž i strah u tankom, glatkom drhatu kojim se riba odazove na dodir prstiju. I najčešće pobjegne, jer prsti niti znaju biti dovoljno osjetljivi ni dovoljno brzi i okrutni.

Ako su istine, tvoje, one strelovite, one nevidljive primisli što ih povazdan nosaš (uz lektiru, u polusnovima pri zaspivanju ili pred buđenje, u letimičnim asocijacijama uz bilo kakvu banalnu radnju, brijanje na primjer), na kolikoj je razdaljini od njih ono što pišeš? I nije li ovaj tefter samo opipavanje: ruke u mulju, među podvodnim žilama vrba, oči iznad vode. Tu i tamo — dodir s „ribom“, i munjevit udar repa u otvoreni dlan.

PUT UZBRDO

Ožujak 2022.

Starost: „Kad je put uzbrdo muka, i svaki izlazak prijetnja.“

(Propovjednik 12, 5)

PUTOVI TEKSTA

Prosinac 2006.

Čitam Autobiografiju Bartola Kašića, napokon prevedenu i izdanu, to senzacionalno štivo putnika-misionara po turskim zemljama za protureformacije. Opisujući svoje neprijatelje u Dubrovniku, kazuje na jednom mjestu kako ih, eto, ne će mrziti ni zamjeriti im, nego će „na njihovu glavu zgrnuti žeravicu vruće ljubavi”. Šokirala me ta vruća stilistika svojom dvosmislenošću; osjetio sam zvuk strašnoga, ali izvor nisam poznavao. Uto, bez ikakve uzajamne veze, prijatelj mi donosi iz Beograda najnoviju knjigu Gila Anidžara Jevrejin, Arapin – istorija neprijatelja. Nalazim vraške analize postavki o neprijatelju iz Pavlove Poslanice Rimljanima, i na citat, koji, onda, komparativno provjeravam – u Bibliji Stvarnosti, u Rupčića, u Kašića, u Karadžića, u Rubena Kneževića, uglavnom potpuno podudarno: Pače ako bude ogladniti nepriatelj tvoj, nȁpitaj njega; ako je žedan, pitja daj njemu: ovo bo čineći, žerave ognjene skupit ćeš varh glave njegove. Nemoj biti pridobiven od zla, nego pridobij u dobru zlo. (Kašić, Rim 12: 20- 21)

RATUJEMO MRTVIMA I ŽRTVAMA

30. prosinca 2016.

Mi naše ratove ne završavamo, mi ih uvijek iznova obnavljamo i produžujemo, i kada za to više nema nikakvih racionalnih razloga. I onaj 1941-1945. i ovaj 1991-1995. I što je najmorbidnije, ratujemo mrtvima i žrtvama, oni su naše postrojbe u ovim fantomskim ratovima.

SEOSKI INŽENJERI KATOLIČKIH DUŠA

16. srpnja 2004.

“Čovjek je urušen! Komunizam i ateizam ucrvali su dušu čovjekovu! Zato je današnji čovjek dvoličan... Vrati se, čovječe korijenima, svome identitetu, jer se jedino tako može živjeti kršćanski!” – Tako je vikao kardinal Vinko Puljić, propovijedajući u Duvnu na proslavi sv. Nikole Tavelića.

Kakve li  ovi hrvatsko-katolički inženjeri duša knjige čitaju, s kime razgovaraju i razmjenjuju misli, na kakvim li seminarima provjeravaju svoje znanje, usavršavaju svoju profesionalnu spremu? Koliki mora da je stupanj intelektualnoga razvoja, ili barem osnovne obaviještenosti, svećeničkoga čeljadeta koje samo sebi tepa da je pripadnikom “europski uljuđenoga naroda”, a koje si danas može dopustiti ovakav rječnik i ovakve ispade analfabetizma! Da se duša “današnjega čovjeka ucrvala”, te da se taj kvar dogodio zbog komunizma i ateizma, takvom “antropologijom” i pastoralnom teologijom može operirati samo čovjek s intelektualnim profilom i kapacitetom najzapuštenijega seoskog popa. Zapuštenoga da, ali ideološki uvijek budnog i borbenog. Do njega nikada nije došla ni jedna jedina ideja ni dilema iz suvremene teologije i kršćanske sociologije religije, u kojima se s toliko ozbiljnosti i etičke uzemirenosti razmišlja o pitanjima dijaloga, otvorenosti, komunikacije i suživota – ne samo s različitim religijama, nego i sa samim ateistima i ateizmom. A ako je i došla – jao si ga njoj! Da u današnje vrijeme svoja javna pisma puna zapitanosti i otvorenosti razmjenjuju Umberto Eco i  kardinal Martini, ili da je prije pola stoljeća deklarirani ateist i najdublji moralist dvadesetoga vijeka Albert Camus bio zvan da drži predavanja u dominikanskom samostanu u Latour-Maubourgu, važne činjenice te vrste nemaju ni najmanje šanse da se dodirnu s ubogim ideologijama naših današnjih etnokonfesionalnih lidera i korifeja.

SKIDAM KAPU ONOME DJEČAKU

24. lipnja 1975.

Sveti Ivo u Podmilačju. Ašlame barevke, vrućine. Vozili smo se na konjskim kolima Petra Jaslara, prvo četrnaest kilometara niz Crnu Riku do Tunela i Vrbasa, onda nadesno još skoro dvaput toliko uz Vrbas zelen k᾿o zelembać. Drndali smo se i treskali po ljutom makadamu na točkovima okovanim gvozdenim obručima, ali sve je to potiralo slatko uzbuđenje.

Po Svetom Ivi su nas ravnali: tad se tek može bez bojazni u vodu. Bentovi, koje smo gradili krišom, punili su se golim tjelešcima, naglavačke. Did je kosio livadu, i mi smo bili očajni; činilo nam se da se sva djeca kupaju, a samo mi da crnčimo među obadima, pod nesnosnim suncem. Kamo li je sve to prohujalo, te mi se sad čini kao da je to bio neki drugi život, neki roman o dječaku koji sam davno – dječak i sâm – čitao i iščitavao, pa mi je ostao u pameti. U ovo jutro, kada mi je preko trideset, u ovo još jedanput žarko jutro, Sveti Ivo, a ja se spremam sutra ujutro u Rusiju, i stanujem u novogradnji kojoj je milć ustupila stara didova štala u kojoj smo plakali za zečevima, i nema dida, nema štala, nema bentova u Sklopovima, nema ugrđenih tabana, nema zelenih jabuka, a bilo je i ne može se prebrisati, a ipak – tako daleko i tako nevjerojatno, baš kao da se je roman pročitao. Roman o dječaku koji je nestao, preselio se nekamo i samo mi se pokatkad javi iz neke tužne daljine.

Pogriješilo se što se je ostalo! Trebalo je otići, otići na desetu stranu, i čitav život sentimentalno bolovati, i znati zašto se boluje, i biti normalan, normalan. Skidam kapu onome bojažljivom, nespretnom, skrupuloznom dječaku. Volim ga kao boljeg sebe, kao život za koji nitko ne zna i ne daje pet para za njega; taj dječak, to je ono čemu ćemo se vratiti – kadli-tadli – i bićemo tužni do neba i razdragani do tihih suza što se rone unutra, u biće, kad se sretnemo, jače i trajnije nego što se sad susrećemo. Grubost, prozaična „muškost”, debelokoštvo proglašuju smiješnom tu osjetljivost, koje se ne mogu riješiti i neću riješiti nikada. Uzdrhtalost zbog krivog pogleda, suze što navru na oči zbog neljubavi, grubosti onih koje volimo, svaki put, uvijek nanovo.

STAMBOL, NEPOHOĐEN

2022.

Neispunjena žudnja: Stambol, nepohođen, neviđen, osim u snovima.

SVE ŠTO SAM NAPISAO

20. listopada 2022

Sve što sam napisao ne vrijedi retka onoga što nisam napisao, što neću napisati, a jedino je to ono što je trebalo biti napisano..

SVAKODNEVNA LAKOVJERNOST

Studeni 2004.

Svakodnevna lakovjernost: živjeti kao da ima smisla! Prijevara tjelesnoga.

ŠTA JE MIT A ŠTA ISTORIJSKO MIŠLJENJE

Travanj 1999.

Miodrag Popović: „U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara, lomova, nesporazuma, do pseudodinamike. Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz.“ 

(Vidovdan i časni krst, 1976)

TITO, PANEM ET CIRCENSES 

16. lipnja 2015.

Iz perspektive atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te masovne socijalne deklasiranosti, bijede i beznađa - osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – projekcija Titove epohe kao nekakva mitskoga zlatnog doba još se i može razumjeti psihološki i egzistencijalno. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost. Reći ćemo, da, stara majstorija: panem et circenses! Pa možda Titova formula doista nije ni bila drugo, do sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, ali, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada išta drugo i bilo važno! Uz napomenu, da ni i u tom pogledu ova idilizirana slika nije do kraja istinita, jer olako isključuje iz pamćenja cijele krajeve i velike dijelove stanovništva u Jugoslaviji, kojima nije bilo do igara, a za kruh su se morali dovijati kako su znali i umjeli, i kod kuće i u tuđini.

TUGUJEM, DAKLE JESAM

16. veljače 1973.

Tuga je ono, po čemu nismo hajvani.
Sposobnost biti tužan!
Jedino kad smo istinski tužni, ljudi smo.
Niko ničijega vaja ne zna do kraja. (Starinska)
Ne imati kome što reći, ne imati koga tko ti ima što reći.
Kamo s ovom samoćom koja osim sebe ništa i nikoga nema?
Kamo iz sebe?
Duraj i šuti! I radi.
Prvo i glavno je tuga. Iz nje, onda, sve: i ljubav, i dobrota, i ludost. Tražiti za sve to nadoknadu - greška, glupost.
Tugujem, dakle jesam.

TURSKA DUMAGIJA

4. svibnja 2001.

Bilo kako bilo, otomansko naslijeđe je naše naslijeđe. Ono nas određuje dublje i više nego smo u stanju podnijeti. Nosimo ga kao težak prtljag, nama samima nerazumljiv – i kad ga volimo i glorificiramo, i kad ga sotoniziramo. Osim rijetkih, prerijetkih primjera, to naslijeđe među našom inteligencijom, u našoj znanosti, nije proučavano, na njemu nije izrastao univerzalno relevantan autor ili naslov. Monografija Princ Musa i šejh Bedreddin Nedima Filipovića samo je blistavi primjer izuzetka. Otomansko naslijeđe bilo je i ostalo područje mistifikacija, kolektivnih fantazama, zlokobnih ideologizacija. U proteklom desetljeću, vidjeli smo, poslužile su ne prvi put i kao sredstvo masovne moralne anestezije, iza koje je zemlja ostala u razvalinama, natopljena krvlju nevinih ljudskih žrtava.

Ni daleko razvijeniji osmanistički studiji nego što ih imamo, ne bi mogli lako i brzo rastjerati svu kvaziznanstvenu, mentalnu i ideološku dumagiju, koja se nad ovim naslijeđem nije razišla otkako je po njemu pala još u početku 19. stoljeća. No, bez sustavnoga razvoja takvih studija ona se nad kulturnim pejzažem ove zemlje razići neće nikada.

U PARIZU, MIRIS BENZINA

2022.

Pariz, miris benzina. Kad u rano jutro s Gare de Lyon izlazim na parišku ulicu u onome ćudljivom martu Šezdesetpete, prvi doživljaj je omaljujuć, silno olfaktoran. Ostao je u nosnicama, i u glavi, kao najsnažniji znak Pariza. Prvi put u životu „čuven“, bio mi je drag jer sam ga prisvojio kao nešto samo svoje, svoju najintimniju vezu s tim ludim gradom. Ostalo je to zauvijek tako, i kad sam, autosarkastično, shvatio da je izvor podražaja trivijalan i ružan - miris benzina.

Mnogo kasnije, čitam u dnevniku fra Ljube Hrgića u bilješci iz Pariza 1938: „Braća, pravi franjevci primiše me kao jednog svoga. Došao sam kao clergyman u civilu. Ima nekoliko žalosnih, pustih stabala na ulici. Od jutra do mraka tutnje auti i kola. Sve se trese. Benzin se čuje kao osobiti miris Pariza.“

Krležin junak u Zastavama (peta knjiga) govori: „I vi ste izmijenili svoj ukus, čini se, Ana, vaši Anglade nisu više u modi, sjetite se samo svojih ditiramba Zuloagi, šta ćemo, vremena se mijenjaju, bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više onaj Pariz iz dvanaeste i trinaeste. Sjedim u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne znam, jesam li se izmijenio ja ili Pariz, pa čak ni pariški benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas gitare ne zvoni više tako veselo, sve su harmonike melankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do đavola.“

ULOVLJEN NA UDICU

Rujan 2023.

„Kad svoj glas pomešaš s drugima, to je kao da si ulovljen na udicu.“

(Franz Kafka, Deca na seoskom drumu, preveo Jovica Aćin)

UMJETNIK - I ANĐEO I ĐAVO

26. travnja 2020.

Osoba pisca, umjetnika uopće, može biti sve ono što može biti živ čovjek - i anđeo i đavo. Može biti sve najbolje, ali i najgore: pervertit, lopov, kriminalac, ubojica čak. Andrić je bio politički oportunist. Genijalni François Villon je možda završio na vješalima, a da se dobar dio života povlačio po tamnicama, to je sigurno. Mračni i genijalni Caravaggio, bez kojega zapadno slikarstvo ne bi bilo ono što jest, bio je dokazan ubojica. Eno danas Romana Polanskoga, velikoga filmskog umjetnika: prezira su vrijedna nedjela iz njegova privatnog života, zbog kojih ima zemalja u koje ne smije putovati. Da i ne govorimo o političkim ogrešenjima velikih pisaca poput Pounda, Célinea, Hamsuna, Jüngera. Na drugoj strani, recimo, Andrej Tarkovski, taj Fra Angelico ili Bach filmske umjetnosti, koji piše, neumoljivo čisto, da „naše postojanje treba služiti poboljšavanju našega duhovnog života“ te „da je to cilj kojemu umjetnost treba težiti“. Tako je i živio. Nikakvo pravilo, dakle, nikakva doktrina tu nam ne može biti od pomoći. Talent, kao najveće čudo u ljudskom svijetu, doista ne bira u kakvoj će se osobi pojaviti. U srednjem vijeku postojala je ideja da je isticanje autorstva grešno, stvar taštine, da je sve što treba da se zna - samo djelo. Može se reći da je za sličnim idealom težio, u svojim najboljim trenucima, i Ivo Andrić. Uostalom, veliki Homer, kažu, nije ni postojao, a i ako jest, o toj osobi ne znamo ništa. I ništa nam to ne smeta da Ilijadu i Odiseju čitamo i doživljavamo kao književne i umjetničke vrhove. Ili: veličanstveni svijet anonimne, narodne umjetnosti! Tko je „napisao“ Hasanaginicu, i kakve je političke stavove zastupao i karakterne osobine imao? Tko je i kakav je bio klesar fantastičnih bosanskih i humskih mramorova?

UMRIJETI ZA ŽIVOTA

Kolovoz 2006.

Umrijeti za života. Mirnim srcem gledati sve stvari i sve ljude. Biti dobar i znati sve što se treba. Živjeti pošteno i korisno. Ne sanjati što je bilo, ne željeti što ne će biti. Kako se to postiže?

USTAŠKO MJESTO RAVNO

2. listopada 2023.

Prisjeća se 2. listopada 2023. godine Ivica Puljić, renomirani televizijski novinar iz Washingtona:

„Na današnji dan 1991. JNA i četničke snage su razrušile selo Ravno u općini Trebinje. Dan kasnije sam na Televiziji Sarajevo radio Dnevnik i uspio sam doći do kasete s prvim video snimcima. To sam emitirao, a sutradan je kolegij ocijenio da je to bilo ratno huškanje. Rečeno je da je Ravno bilo ustaško mjesto u Drugom svjetskom ratu, a mene su kritizirali da samo doprinosim jačanju napetosti uz pitanje otkud meni ta kaseta? Kasetu mi je poslao kolega Omer Vatrić po taksisti kojeg sam ja platio kada je iz Mostara došao do TV Sarajeva.“

ZAGAJEWSKI, PLANINE

20. listopada 2022.

U potkrovlju Profesorskoga doma u Krakovu. Pred spavanje listam Zagajewskoga, Pravi život. Kad u pjesmi Planine naiđem na zadnju strofu (od svega tri): Gledaj, gledaj pohlepno, / kad se spušta suton, / gledaj nezasitno, gledaj bez straha, svega me u milisekundi prožme jeza i presiječe divlje ridanje, bez suza.

ZEMLJA PUNA STRATIŠTA

21. kolovoza 2015.

Nesmiljena borba za apsolutnu nevinost i apsolutnu žrtvenost vlastitoga naroda te za apsolutno đavolstvo i zločinaštvo drugih, susjednih naroda – to je konstanta svih naših „politika i kultura sjećanja“, kako se to sada pomodno naziva. A zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama, mučilišta – bošnjačkih, srpskih, hrvatskih, svačijih; nikada to nije tako užasno vidljivo i prisutno kao o žalobnim godišnjicama. Pri tomu je najstrašnije što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, to valja naglasiti – jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im pojedinačnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje.

ZYKLON B, BOSNA

18. travnja 2003.

Krupna novina koju austrougarska uprava unosi u Bosnu i Hercegovinu je organizirano zdravstvo i prvi oblici masovne zdravstvene zaštite stanovništva, koje je uslijed opće zaostalosti i zapuštenosti izloženo raznovrsnim endemskim bolestima (sifilis, tifus, osteomalacija), zarazama, epidemijama. Ustanove koje se tada stvaraju, i liječnici koje vlada dovodi da u njima rade, veliko su i važno poglavlje moderne historije Bosne i Hercegovine, koje do danas nije sistematski istraženo i napisano, jer je, kao i mnogi drugi aspekti socijalne historije i historije svakodnevnoga života, ostalo u sjeni političko-ideološke historiografije kojoj se ovdje robuje kroz cijelo 19. stoljeće do danas.

Da spomenem samo liječnički par - Čeha Emila Prašeka i Poljakinju Bronisławu Prašek-Całczyńsku. Došli su u Sarajevo u prvoj godini rata 1914. da suzbijaju zarazne bolesti koje su u to doba beznadno harale Bosnom. U knjizi koju je objavio Nenad Popović (Memoari jedne liječnice, Zagreb 1997), doktorica Prašek-Całczyńska opisuje njihov boravak u Bosni, uz mnoštvo nevjerojatnih podataka o zdravstvenom stanju, o teškoćama, o dovitljivosti kojom su ih prevladavali. Do bola je dirljiv prikaz koji ona daje o djelovanju njezine prethodnice, također Poljakinje, doktorice Teodore Krajewske, prve liječnice u Bosni. Dr. Krajewska je krajem devetnaestoga stoljeća radeći u Tuzli zapazila strašnu malformaciju kod seoskih muslimanskih žena, koje zbog prečestoga rađanja, načina kretanja, te najvećeg dijela života provedenog u memljivom i hladnom prostoru na zemljanim podovima, od nekoga vremena tako izgube moć u nogama da se praktično kreću na rukama, kao najteži invalidi. Sva se je dala, uz svakojake prepreke i poteškoće, radu na iskorjenjivanju te pojave.

O toj stvarnoj historiji svakodnevnice ljudi u našim se knjigama, koje se zagrcavaju uzvišenom nacionalnom intonacijom, nije pisalo ni istraživalo nikad.

Doktor Prašek, pak, imao je zastrašujući zadatak da praktično dezinsektizira cijelu zemlju, toliko se gamadi bilo nakotilo, koja je ljudima bukvalno zagorčavala život! Ingeniozno je zamislio da treba početi od željeznice, jer se njome najviše ljudi promeće. Negdje na prostoru iza staroga sarajevskog kolodvora konstruirao je ogroman tunel od gumi-kaučuka, od čega li, napunio ga specijalno projektiranim plinom, i kroz njega za neko vrijeme provukao cijeli vozni park tadašnje bosanskohercegovačke željeznice! Rezultat je bio izvanredan. U nacrtima je imao razrađenu fantastičnu ideju: od sela do sela, kampanjski, svaku bosansku kuću cijelu “odijevati” u nepropusni balon od iste već isprobane materije, upumpavati plin, i tako se riješiti stjeničje napasti. Ideja je kao nova, smiona i skupa zapinjala po nadleštvima, a onda je završio rat, završila i Carevina, a liječnički par otišao iz Bosne. Ali, ali... Uz zamisao doktora Prašeka, ni kriva ni dužna, vezan je strašni podatak: plina, koji je on stvorio specijalno za potrebe očišćenja Bosne, kasnije su se dohvatili nacistički inženjeri smrti, i od njega napravili zloglasni Zyklon B.