Ivan Lovrenović, Silvestrovska ruža
Zadnji dan Devetnaeste, od sutra će Dvadeseta.
Kako su se prosule, kamo li su nestale!
Prošle godine iz Verina đulistana sjala nam je
novembarska ruža,
govorila nam svojim lijepim nijemim jezikom
o nekoj obnovljivoj neprolaznosti, nama nepojamnoj.
Danas, na Silvestrovo Devetnaeste, blista u studeno sunčano jutro,
pod snježnim Trebevićem, Verina decembarska ruža.
Jesu joj latice iskrzali mrazovi, jest malo klonula glavom,
ali otima se, još je sjaja u njoj, još odgađa kraj.
U djetinjstvu, pod obijeljenom Oruglom i Lisinom,
u turskoj, u latinskoj, u komunističkoj, u dubokoj Bosni,
pjevao se navečer u crkvi svečani Te Deum laudamus.
Godine stare, godine nove - kako su nestale, kamo li su se prosule!
Silvestrovska ruža
u bašči na vrhu sarajevske petokatnice
ne pita ništa
nijemu hvalu svojim jezikom-svojim sjajem svome tvorcu upućuje.
