Ivan Lovrenović

Na web stranici Službenoga glasnika u Beogradu objavljena je informacija o izlasku iz štampe romana Ivana Lovrenovića U sjeni fantoma. Roman je objavljen u ediciji Terazije osnivača i urednika Gojka Tešića.

U uredničkoj bilješci na koricama knjige Gojko Tešić piše:

Ivan Lovrenović kao da neprestano piše samo jednu jedinu knjigu, jedinstveni roman koji zbog kombinovanja istorije, letopisnih i životopisnih svedočanstava, ličnih sećanja i fikcije poprima moćne elemente, rekao bih, izvesnog bosanskog magijskog realizma. U sjeni fantoma nam to, posle romana Nestali u stoljeću i ritmizovane proze Ulazeći u Varcar, još jedanput blistavo potvrđuje. Ovaj roman ćete čitati u jednom dahu, jer je neodoljivi kreativni blesak Lovrenovićeve unutrašnje zemlje.

Da, ta unutarnja zemlja, kako će nasloviti svoj čuveni kratki pregled kulturne istorije Bosne i Hercegovine od pamtiveka, najupečatljiviji izraz, barem kad je reč o novijim vremenima, od Drugog svetskog rata do danas, nalazi upravo u njegovoj izvanrednoj romanesknoj umetnosti.

Otuda je svojim delom nezaobilazan i kad je reč o svekolikim južnoslovenskim književnostima. Bez njega nije mogućno, u Andrićevom tragu, potpuno i nepristrasno razumeti Bosnu i voleti je bez straha onakvu kakvu bi mnogi da razgrade, vođeni politikom mržnje i zločina.

Izmičući verskim i nacionalnim ograničenjima, on pripada svima i nikome posebno ne pripada, i to zato što pripada jedino sebi i stvaralaštvu koje se dramatično sazdaje u duhu otvorenosti. Glasovit i po svojim kulturnoistorijskim studijama, te putopisima koji dočaravaju divna čuda Bosne, ne prihvata partnerstvo ni u kojem zlu i otuda je njegovo delo najbolji prijatelj istini, a koje kao da sve manje ima među nama.

Ovaj roman je po mnogo čemu jedno od najčestitijih i najdalekosežnijih dela u južnoslovenskim književnostima. Dok ga čitamo zapravo otkrivamo zbog čega književnost postoji i zašto mora da bude nezaobilazna podjednako za naš opstanak i za raskrivanje zabluda i laži koje nas satiru.

Ivan Lovrenović

„NJIMA JE SVAKA UDOVICA KURVA“

(odlomak iz romana)

Vrijeme majčinoga rada u „Kombinovanom“ utisnuto je u rano baštinikovo sjećanje - kao kućna atmosfera, raspoloženje, tek poneka riječ, polurečenica. Sklanjali su se od njega da ne čuje što govore, da na njega ne prenose muku, ali on je za muku i tugu bio spužva, sve je upijao i razumijevao više nego što su mogli i zamisliti. Ne zna kako, ali u pregrizenim rečenicama o muškim prljavštinama jasno je osjećao i znao o čemu je riječ, o spolnoj gadosti, i to mu je padalo na dušu kao otrov. U tim istrganim razgovorima, u kojima baka nije štedjela jake riječi, čuo je i onu strašnu. „Njima je svaka udovica kurva“ - bijesno je cijedila kroza zube. Zatvarao se u drveni klozet prigrađen uz kuću nad baštenskom stranom, i tamo dugo grcao, da su se brinuli i dolazili pitati ga kroz vrata što mu je. Kurva - nitko mu nije morao objašnjavati,  prljava kao psovka, oštra i nemilosrdna kao presuda, riječ je o sebi sve kazivala sama.

            U susjedstvu živjela je žena majčinih godina, i ona udovica. Zajedno su odrasle, udale se u godinu-dvije, njezin muž je u ratu bio na visoku ustaškom položaju. Rodila je sina, a vlasti su je u proljeće Četrdesetčetvrte s djetetom poslale u Njemačku s ostalim ženama i djecom važnih dužnosnika, da ih se zaštiti od ratnih opasnosti. Nije dugo ostala. Život kao u nešto komfornijem logoru - nije to bilo za nju. A osjetila je da uskoro ni tamo neće biti dobro ni sigurno, i isposlovala da se vrate. Nove vlasti Četrdesetpete muža su joj uhapsile, osudile na smrt i strijeljale. Nekoliko naučenih svjedoka teško ga je optuživalo. Oni drugi, koji bi mogli govoriti o njegovim dobrim djelima, a bilo ih je mnogo više, nisu se smjeli isprsiti.  Pokopan je tajno, za grob mu se nikada nije saznalo. 

            Okretna i živa, obdarena ljepotom i jakim zovom ženstva a neobdarena za tugovanje, našla je zaposlenje u „Zadružnom preduzeću“, brzo se uklapala u društva, tačno znajući svoje mjesto i svoje granice. Zauzvrat, granice su se oko nje topile i razmicale same.

            Na svoj način toplo je suosjećala s majkom. Žao joj je bilo da vene, da život, kako ga je ona shvaćala i obilato uzimala, prolazi mimo nje. Idem i ja u crkvu, ali tebi je, bona, crkva sav izlazak, a ne brani crkva da se zabaviš. Nagovarala ju je da zajedno izađu u društvo, tako danas, tako sutra, tako stalno. O nekom državnom godu bit će u gradu priređena jedna od zabava, s političkim govorima, s muzikom i plesom. Majka je napokon popustila. Prijateljica ju je cijelo poslijepodne uređivala, namještala kosu, birala od majčine skromne garderobe što će odjenuti. Poslije dugoga majčinog odbijanja, nagovorila ju je i da se namaže. Tako sređene, s crvenilom na usnama, otišle su na zabavu.

            Mislio je da će umrijeti. Gledao je to pripremanje s gađenjem, a mazanje usnica ga je otjeralo u klozet, s grčevima u želucu, sve s užasnim naporom da nitko ništa ne primijeti. Na odlasku majka ga je grlila, nije ga mogla poljubiti nacrvenjenim usnama. Tada je prvi put upoznao osjećaj koji ga je potresao do temelja - majku je mrzio, njezin odlazak doživljavao je kao izdaju - oca, mrtvoga sina, njega samog. Kurva - ništa drugo. Te noći pao je u ognjicu, tresao se, baka ga je tetošila, hladila mokrim oblogama, presvlačila u suho, pa sve iznova. Majka je preuzela kad je došla, isplakala se bezglasno te noći, pa svijala oko njega svih narednih dana, ne znajući kako bi si oprostila, ne znajući kako bi ga umirila.

            Namazala se nije više nikada, do smrti, ni za koga.

            S godinama, uspomena nije izgubila svježinu i intenzitet, samo joj se zaokrenulo značenje. Razjasnilo mu se: ono je bila divljačka reakcija dječijeg egoizma. Žrtva nije bio on, nego je majka bila njegova žrtva, s trajnim djelovanjem. To kasno kajanje i razumijevanje bilo je prazno, bez učinka, osim kao grižnja koja u njemu nije izblijedila nikada sasvim. Nije nikada u njemu izblijedila sasvim ni stanovita odbojnost prema umjetnom crvenilu na ženskim usnama.

            Majčina prijateljica nije čekala ni mirovala. Koju godinu nakon Četrdesetosme i jugoslavenske drame sa Staljinom, kada je nastupilo kakvo-takvo smirenje, otišla je sa sinom u Zagreb, imala je tamo daljega roda koji joj u početku pomogao da se snađe. Nije joj trebalo puno. Za nju, takvu, Zagreb je bio mjesto iz sna. Zaposlila se u računovodstvu velikoga socijalističkog poduzeća za trgovinu, export-import. Brzo je primijećena životnost koju je, bez napora i htijenja, širila oko sebe. Poduzeće su često obilazili razni uglednici, socijalistički ritual je nalagao da se kreću među radnicima i osobljem, razgovaraju, pitaju za ovo i ono. Zapela je za oko visokom partijskom funkcioneru zaduženom za ekonomska pitanja. Rođen u staroj srpskoj porodici sa zagrebačkoga Gornjeg Grada, predratni komunist, obrazovan i siguran u sebe i u svoje sposobnosti, odudarao je od sirovih drugova, ambicioznih i beskrupuloznih skorojevića. Uzeli su se, prihvatio je njezina sina kao rođenog. Obasipao ih je oboje nenapadnom, postojanom pažnjom. Njoj su se otvarala zagrebačka ženska društva, kulturne priredbe, kazalište, redovite sjedeljke na čaju i kolačima u kavani hotela Palace na Zrinjevcu. Kad bi dolazila u zavičaj, majci bi se uvijek javljala, dugo su i blisko razgovarala o svemu što im je bilo zajedničko, samo nekadašnje muževe i život s njima nisu spominjale. Dječak se školovao u najboljim školama, potom diplomirao kemiju i biologiju na Prorodoslovno-matematičkom fakultetu. Samo je ona znala da je i u fizičkom obličju i po inteligenciji slika oca, ali nasuprot njemu, koji je bio živa vatra (pričalo se da se jedini usuđivao izravno suprotstaviti Paveliću) - trom i neambiciozan. I, na njezin užas i očaj, sklon alkoholu.

            Život joj se promijenio nakon što je jaka moždana kap muža i dobrotvora odnijela u trenu. Ostao joj je dobar stan, ostala i pokojnikova mirovina, ali s time se nije moglo živjeti po dotadašnjim navikama. Pa se i to pogoršalo nakon prevrata Devedesetprve i početka rata. U novoj Hrvatskoj udovice poput nje najedanput nisu dobro viđene (em srpska, em komunistička), prijateljski krug naglo okopnio, ostale još samo dvije-tri vjerne drugarice. Nisu se više nalazili u Palaceu, nego po kućama. Mirovina joj je revidirana, smanjena. Sin je imao  zaposlenje s mršavim primanjima a pred sami rat se oženio.

            Nije se predavala.  Kad je izašao Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika, po kojemu se političkim zatvorenikom smatra hrvatski državljanin koji ima prebivalište na području Republike Hrvatske ako je radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine do 8. listopada 1991. godine, i kojim se bivšim političkim zatvorenicima i njihovim izravnim nasljednicima uređuju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, potjerala je i ostvarila svoje pravo na dodatnu mirovinu po prvome, strijeljanom mužu. Sin i žena mu, zagrebačka Srpkinja, prijavili su se u iseljenički program za nacionalno miješane brakove, i skrasili se u Kanadi. Čulo se da im nije loše, da oboje rade, da su ohladili za sve ovo ovamo, tek, jednom u mjesecu-dva on se napije, i onda poluobeznanjen nešto grca i muca o ocu, žrtvi, junaku.

            Ostarjela i bolesna, još je sanjala da joj se lijepo obući i izaći u društvo. Telefonirati više nije imala kome, tek u Kanadu, a to joj je samo pojačavalo osjećaj bezutješnosti. Umrla je sama i napuštena.

            Dok je bilo života, umjela je njime upravljati. Ovdašnjoj Historiji, slijêpoj, nije se uspjela nametnuti, ta ju je pregazila.