Ivan Lovrenović: VIDE ONI DA JA RADIM O ZEMLJI
Godina je 1944, proljeće. U Varcaru vlada NDH u lokalnoj kooperaciji sa četnicima, do jučer vladali su partizani, sutra će opet - tako se to smjenjuje od početka rata, jedni omrknu, drugi osvanu, oni koji su na kraju izbrojali kažu: trideset i šest puta. Nebom tutnje saveznički avioni, pa kad se vraćaju od svojih glavnih ciljeva na sjeveru, istresaju bombe i po Bosni. (Bogme i drugdje: Zadar su koventrirali do temelja, ni danas se ne znaju pravi razlozi.)
Meho, vrijedan domaćin, malo postariji i dobro tvrd na ušima, izašao u svoju prostranu bašču pod Imamovcem, dan je pogodan, ima što da se poradi. Zanio se, to su mu najdraži trenuci, zemlja diše i miruši, osjeća on to punom snagom. Uto primijeti krajem oka kako mu nekoliko komšija nešto išarete rukama, svi u nekakvoj trci i srkletu. Nešto viču ali on to ne čuje.
- Ha! Šta kažete? - viče on njima.
Pritrči mu jedan mlađi, pokazuje mu put neba, viče mu na uho:
- Avioni, Meho, bombe će, bižimo!
Meho ga otrese:
- Neka su, neće mene, vide oni da ja radim o zemlji.
Grdno su zlo napravili, bez reda i vojnoga smisla: kuće porušili, svijet pobili, muški, ženski, djetinji.
Meho je ostao da leži na svojoj zemlji: cijelim sobom pružio se po njoj, kao da bi da uraste u nju.