Ivan Lovrenović

U kronici župe, u rubrici “Dosadašnji župnici i kapelani”, o njegovoj sudbini za­pisano je samo ovo: Ime i prezime: fra dr Ljudevit Lauš; stalež: župnik ­franjevac; mjesto i dan rođenja i smrti: Polje, ­Travnik, 27. II 1868, Pit­sburg – Amerika, oko 1912; vrijeme službovanja od 26. I 1896. do 11. V 1899. - Slušajte me, oče! Nije meni do toga da vas uvri­jedim. Vaša dobrota je staroga kova, i ja ne tra­žim da me razumijete. Preklinjem vas Bogom, koji je vama sve, a meni, bojim se, već sasvim malo, uputite već jedanput tu moju molbu za razrije­šenje. Ja grcam kao dijete dok mi odzva­njaju u ušima vaši čestiti savjeti i utjehe, i hvala vam do neba, do vašeg čistog, starinskog neba… Ali na koljenima vas molim: nemojte me više nagoniti! Ne mogu, oče… Istina nije samo u govo­renju, ona je i u slušanju. Ja lažno slušam, oče! Eto: jutros kleči u ispovjeda­onici preda mnom čovjek iz starog kraja, očekuje skrušeno od mene op­rost… Od mene! Pa ja ga i ne slušam, oče! Ja va­gam njegove drage, naivne grijehe sa svojim užasom, i htio bih kleknuti pred njega, zamoliti oprost za sebe! Ali za mene oprosta nema. Nema smirenja ni pokajanja! To što je u me­ni i sa mnom, oče, to je izvan oprosta i pokajanja… Ja se kajati više ne znam, a oprostiti mi nema tko… Ja sam otrov… Sve bludnice ovog čađavog grada preda mnom su čisti anđeli. Jer, one su nesretne, ljudski nesretne. Njima je netko kriv, one se nadaju, one su za sebe grešnice, žive između grijeha i pokajanja, pokajanja i grijeha… Ja nemam ništa: ni moći da se raskajem, čak ni želje za grijehom… Na tren ušuti, umiri se sav, a onda se strese iznutra i prošapta istrgano, sam sebi više nego starom fratru, kao u hipnozi: - Samo još ponekad, u basanju ovim pjanim, ružnim uli­cama planu mi pred očima oni zubi, ona ramena… Oh, prokletnici, zar preko mora… ! Kao udaren prekide se, zabulji se u svoje prste, znojne i izlomljene, uznemireno diže oči, pogleda sijedu ispovjednikovu glavu novim, mahnitim pogledom, diže se resko, i, natraške, očiju stalno uprtih u bijeli oreol oko starčeve glave, bez pozdrava, pogodi nekako kvaku na vratima i ispade… Promače kao gonjen dugim samostanskim hod­nikom, pa pokraj zblanutog laika baštovana, i dokopa se ulice. Suluda, sušičava figura doktora teologije, fra Ljudevita Lauša, lomila se cijelo poslijepodne kroz vrevu pitsburških ulica, pasaža, trotoara. Nikad za ovih trinaest godina nije ovaj đavolski grad, sa svoje dvije crne rijeke, sa svojim garavim dimnjacima, nesnosnom tutnjavom koja danonoćno ne prestaje kao da iz zemlje izbija, sa svojom ispijenom čeljadi koja subotom poludi od alkohola, a nedjeljom mamurna, prazne glave i ugaslih tužnih očiju dolazi na ispovijed i službu božiju, i odsutno zapijeva spektrom otegnutih vokala ­bosanskih, hercegovačkih, dalmatinskih priproste pučke crkvene napjeve iz starog kraja – nikad do sad fra Ljudevit ovaj grad nije udisao s toliko ogavnosti na nep­cima, stegnutosti u prsima… Ogavno, ogavno, ogavno, – odzvanjalo je u njemu s njegovim izlomljenim kora­cima, i on se nimalo nije trudio da razluči – koga se ta riječ tiče: ovoga grada, ili njega sama. Spopade ga suh kašalj, kao kad se luč rascjepljuje, i on se uhvati za prvi kandelaber. Sva mu se utroba penjala u grlo od siline kašlja. Jedva se smiri, drhtavih koljena i sa svjetlacima u glavi. Zvjerajući oko sebe, žurno zamače dalje. Hodao je, basao, zaustavljao ga kašalj, išao dalje, klecao – sve bježeći od toga da stane i sabere se, pogleda u se. Već se smrkavalo nad vatrenim, gvozdenim gradom. U njega, cijelog smoždenog, odjedanput se sruči studen, sustalost, glad i paničan strah od duge ulice, čija je čitava desna strana bio beskrajni zid nekakve tvornice, a lijeva – blato i potleušice predgrađa. Obrnu se i krenu natrag, nesigurnim koracima, tukući zubom o zub, kost o kost… Nabasa na pijanu suterensku krčmu i, ne pri­mjećujući da je pozna – bila je to rupa u koju su svraćali zemljaci – stetura u nju i svali se za najbliži sto. Ni ne shvati kako se pred njim pojavi zdjela s jelom. Okusi, pa s gađenjem odgurnu i naruči piće. Popi ga, dođe mu još jedno, i tek kad i njega nače, skrajnu mu mozgom, poznade odnekud čovjeka koji je strpljivo sjedio, šutio i blago ga promatrao. Prepade se, napola diže, pa opet sjede. - Velečasni, prozbori čovjek, šta vam je? Poznate li me? Ja sam, Jozo, iz Lištana, neki dan ste me ispovidili. Lipo me oprostiste, bez pokore, i utišiste. Dušu ste mi razgalili lipom besidom. Rekao sam: ono je anđ’o, nije čovik! A šta vam je, velečasni? Vi kanda ste bolesni? Ne, ne, nemojte bižat, molim vas, sidite malo, ritkost je ovdi taki čovik. Ajme, vi ste se ukočili od studeni! Sidite vi, doniću ja još po jedno, da se ugrijemo! Doktor Lauš je sjedio kao opčinjen, a Jozo razdragan donosio piće i djetinjasto nametljivo ispovijedao svoje jade i nadanja: te kako je ovdje u livnici već dvije i po godine, te kako “leđa odoše, ali se ušpara koja crkavica”, te kako mu žena piše da se vrati, a on otpisuje da neće dok ne mogne “čair povratiti i kuću zakopati”, te kako se je “dičice uželio najviše…” - Jozooo, nemoj! – jeknu fratar samrtnički. Jozo se pre­pade, zaustavi u po riječi, dok je fratar grcao i tresao se, savijen nad stolom. - Šta je, šta vam je, za rane Isukrstove… - Slušaj, Jozo! – naredi fratar, odjedanput strašno odlučan u licu, grčevito poklopivši Jozinu šaku na stolu, nema… nema… ni Lištana, ni Varcara… nema… Samo kučke, aaaj, kučke… – pade čelom o dasku stola. Jozo, užasnut, zausti da nešto rekne, ali fratar žustro diže glavu, i jezivo upaljenim pogledom nastavi žderati obeznanjenog zem­ljaka: - Kučke, čovječe! Preko mora… u surgun… Sve ihi-hi, pihi-hi, dok joj ne legoh među noge… Aj, kakva je: jeribasma, kruška sredozimka… Tfu, sotona, smrad pakleni… „On je“, kaže, „on… šta sam ja, jadna, znala…“ Odnese ono u sebi drugome… Potrpaše… Svi pošteni… Za me Evropa pretijesna… Preko mora… U ovaj jad… – fratar se zagrcavao sve bješnje, pa se naglo sleže, zagleda u Jozu, suze ga zališe: - Majka! Majka… Svisnula… Ili nije… Gore po nju… Jozo je buljio, ništa ne shvaćajući, ne smijući pomaknuti se. Fratar opet užagri: - Preko mora… Pokajanje… Putni trošak… Nikad natrag! Tfu, propalice, škorpije… Kulje im do grla… Crveni pojasevi…. Meni surgun… Nikad natrag… Tužili kršćani biskupu… Trebao sam se ne dati. Ne izaći ni pred kakvog biskupa. Skinuti se… uteći… Skočiti u Vrbas bilo je bolje nego ovo… Ono u njoj, Božeee!… Onom čestitom čovjeku!… Nikad vidjeti… Nikad… Nikad natrag… Ustrašen, sablažnjen, Jozo je iz fratrovih suludih trganja mogao samo naslutiti osnovni smisao. Preživo, prebolno jasno (i nakon trinaest godina) da bi se moglo suvislo kazati, u Lauševim moždanima vrilo je ono zbog čega je morao “preko mora”. Sa svojih dvadeset sedam godina, tek izašavši iz redovničkih zidova, kao doktor teologije, on je dobio svoju prvu službu: malu bosansku kasabu u brdima. Zelen, netaknut opačinom, dojahao je sa svojim sandukom knjiga onog januarskog popodneva u svoju prvu župu, u mladićkom jednolinijskom optimizmu, koji ne zna za sebe da je krhak kao tanko staklo, i da se, kad jednom prsne, ne sastavlja više… Nije još znao među kakve ljude dolazi, ali da će ih po­pravljati, da hoće da ih popravlja, to je pouzdano znao. Ta, mora svugdje biti ljudi za popravljanje, inače čemu on na ovom svijetu? Svrbilo ga nestrpljenje. Činilo mu se da samo treba ra­spakovati knjige i raskriliti ih, pa da iz njih prhne mudrost i melem spoznaje među ovaj grubi svijet, i otvori mu oči svojom blagošću. No, već prvi put kad je propovijedao, osjeti nekakvu sme­tnju. Nije znao što je to a nije puno o tome ni mislio, ­odbijao je na tremu, na neupoznatost. Ali, iz propovijedi u propovijed, od jedne ispovijedi do druge, čak i u usputnim razgovorima, smetnja je bivala sve stal­nija. Ljutio se. Počeo je primjećivati kako se, dok on izgara u žaru propovijedi, zabrađena lica baba i velike gole muške lubanje blago njišu u snenoj opuštenosti, ili škljocaju jakim vilicama, široko zijevajući. Seljačke žene su povremeno, uspavane utrobe, glasno podrigivale da je crkva odzvanjala… Djeca su se šiljkala u prvim klupama, klepkala jedno drugo po ošišanim zatiljcima, zveckala orasima u džepu… Polako je počeo shvaćati: on i oni dva su svijeta. Za njegov svijet oni nemaju sluha, a ni potrebe… Padalo mu je na um i pitanje: koliko ja dodirujem njihov svijet, ali rijetko, mrzovoljno, bez želje za djelovanjem, bilo je to samo o dresirano knjiško javljanje savjesti. I ne stekavši pravi dodir sa svojim župljanima, doktor Lauš ga je prestao izgrađivati. Administrirao je koliko je bilo nužno, sve hladnije obavljao obrede, a sve više se zatvarao s knjigama, pa mu i to omrznu. Tražio je po sjećanju poznanike, školske drugove, i po čitave noći pisao im pisma. Kad odgovori počeše izostajati, urijediše i njegova pisma. Odvojen od mahale, župnik nije mogao znati kako ona živi, diše, šuška… I baš zato, mahala je morala početi šuškati… I, prije nego što se išta desilo, svak je već znao o onome što se je tek imalo dogoditi. A dogoditi se moralo, jer Lauš nije znao ni da se mora čuvati, ni čega se mora čuvati… Upalo je proljeće u kasabu, drugo od njegova dolaska, preko noći… Nejednako je šumila rječica, župnik ju do­sada nije ni primjećivao, u zraku lebdjele tanke koprenice željnog drhata, ludovale one ciktave proljetne ptice, zemlja se vlažno otvarala… Iskraj vatara, nad musliman­skom mahalom, izvijale se srmali čiste a žudne pjesme djevojaka, i čitav prostor nad glavom otvarao se, a grudi kao da bi ga htjele slijediti – šire se i nikad im dosta zraka… Mlada i najedrala, blistavih zuba, s povremenim, kao elektriziranim trzajem glave u lijevu stranu, drskim i po­nosnim, prolazila je i prije kraj župnoga stana, na rijeku, prati rubine, zalazila i u kuću kad bi ponekad donijela vare­nike ili jaja, ali mladi župnik ju dosada nije primje­ćivao: bila je za njega dio ovog nerazumljivog, odbojnog svijeta. Kad je, jedne večeri, prvi put s njom progovorio, ona je razgovor vrlo slobodno prihvatila, osmjehujući se i gledajući pravo u oči, više upijajući njegov pogled nego slušajući što joj govori. Cijelu noć župnika su iza sna trzali kratki trzaji, i tek pred zoru zaspao je, mrtvo i zaklano. Otada razgovori su učestali, sve dublji, pri­rodniji, a župnik nije ni razmišljao o tome s kakvim izgovorima mu ona dolazi u kuću. Zanosio se je sve više njenom prisutnošću, ne misleći o njoj nego samo bivajući ispunjen njome. Kako se to desilo, nikad mu poslije nije bilo jasno. Tek, jedne večeri, poslije večernje pobožnosti, ona je došla u kapelu i – izvukla se iz nje u zoru. I – propala u zemlju. Župnik je, već pomahnitao, s drhtavom strepnjom a užasnut nad sobom, iščekivao svaku večer, i pro­klinjao se zbog iščekivanja. Prošle su nekolike sedmice, pa mjeseci; prošla i jesen, zima već dobro izmakla, a onda je šuškanje postalo činje­nica: djevojka je očito bila trudna. Sve je bilo riješeno kratko, preko koljena. Na tužbu župljana, biskup je pozvao Lauša, proveo brzu istragu, „ustanovio činjenice“. (Lauš je, izluđen od stida i grižnje, samo šutio s glavom u šakama i nijemim klima­njem odgovarao na sva pitanja.) Na njegovo mjesto poslan je revnosni mladi fra Nikola Begčević, a franjevačke starje­šine pronašle su modus: u Pitsburgu je bilo na hiljade naših radnika iseljenika, i svećenika je trebalo kao kruha. Računajući na tu ogromnu daljinu, novi svijet, Lauševu mladost, zaborav, poslali su ga u ispomoć pitsbur­škim franjevcima, u stvari, u doživotno izgnanstvo. Cijelom glavom i grudima na prljavom stolu pitsburške krčme, ležao je doktor teologije fra Ljudevit Lauš; tijelo je mirovalo, iscrpljeno – sa strane je mogao izgledati kao običan pijanac koji je zaspao za stolom. Jozo se je izgubio, prepadnut neshvatljivošću đavolje ispovijedi. Krčma se praznila. Lauš se trgnu, podiže raščupanu glavu, izbuljenih očiju zaokruži pogledom po stolovima, zidovima i po rijetkoj, pospanoj čeljadi. Postaja jedan čas tako, očito pokušavajući da se sjeti, sabere… Spusti oči niza se, ugleda svoje drhtave ruke, ispolijevanu odjeću, a onda – kao da se sjetio svega – klonu još jedanput nemoćno glavom u dlanove. Srsi su električnim nemirom prolazili kroz tjeme i kosu. To ne potraja dugo; potrese ga žestok napad kašlja i, kad se smiri, Lauš se teško osovi na noge, naslanjajući se na sto dok ne steče nekakvu ravnotežu, pa krenu polako, uz ona dva-tri stepenika, na vrata. Za­koraci neodlučno kroz noćnu maglu, pa se vrati i otkoraca na drugu stranu. Vukao se satrveno, ne pazeći gdje staje, i mrmorio povremeno: “Oprost… Anđeo…”, pa bi za­stao, stisnuo očne kapke, stresao se, jeknuo: “Kučkeee…” Ponavljajući tako nejasne odjeke nekog zbrkanog mono­loga koji je umorno svrdlao u njemu, posrtao je ulicama čeličnog čudovišta, klecao, izvlačio noge iz prljavih, masnih lokava… Dotetura na zakošenu obalu jedne od pitsburških rijeka čudna indijanskog imena, zastade, zagleda se u crninu koja mu je negdje pod nogama tiho pljuskala, grgoljila, šuškala… …Sasvim polako, kao u snu, stopu po stopu, spusti se do same vode i blago joj se prepusti. Ivan Lovrenović (1969)   Komentar Miljenka Jergovića uz priču Lauševo smirenje, objavljen na web-stranici www.jergovic.com 18. 9. 2010. Priča, iz tame izronila nakon četrdeset godina, nosi naslov Lauševo smirenje, a napisana je kao apokrifni životopis Ljudevita Lauša, bosanskoga franjevca, rođena u Travniku 1868, umrlog u Pitsburgu 1912. Priča je iz nekoliko razloga naročito zanimljiva. Osim što je izniknula iz Andrićeva fratarskog ciklusa, impostirana je na skoro istovjetan način kao i njegove manastirske priče. Postoji dokument, stvaran ili izmišljen, i u njemu jedva jedna, dvije rečenice, često vrlo službenog sadržaja. Sve drugo valja dopričati, izmisliti i oživjeti, tako da dokument, ili usmeno svjedočanstvo, ukoliko dokumenta nema, djeluju kao poanta jednoga života. To je sličnost s Andrićem. Sve drugo je različito. Ako se u drugim Lovrenovićevim pričama i dužim proznim tekstovima, tako i u Putovanju Ivana Frane Jukića, osjeti Andrićeva pomalo svečana pripovjedačka kadenca, nje u Lauševom smirenju nema ni u jednoj rečenici, ama ni slučajno. Kao da se, pišući (je li?) prvu svoju franjevačku priču, čuvao toga da velikome prethodniku ne bude nalik. Ako bi se tražilo poetičkog srodnika ovome mladiću, tada bi to, paradoksalno, prije bio Miroslav Krleža. Dugim, složenim, akademski uzvišenim rečenicama, on pripovijeda kao u vrućici, pripovijest u kojoj se emocije tako zakovitlaju, da čitatelj na čas nije siguran što se to događa, ali osjeća da se u nekoj duši ruše svjetovi. Možda je to čitateljski privid, prolazna dnevna varka, ali fra Ljudevitov urlik, njegovo pijanstvo, nalikuje raspoloženjima ranih Krležinih drama i glembajevskih novela. Lauševo smirenje kratka je priča u kojoj ima materijala za veliki, epski roman, ili za neko bosansko romaneskno pijanstvo, na tragu Ispod vulkana. Po tom višku i širini, romanu koji se virtuozno sveo i skupio u priču, Lauševo smirenje borhesovska je proza. Tako se prije slijepog Argentinca u nas nije pisalo. Samo što sam gotovo sasvim siguran da te 1969. Ivan Lovrenović Borgesa nije čitao. Lauševo smirenje priča je za svaku antologiju bosanske i južnoslavenske kratke priče. Veličanstvena u atmosferi i zahvatu, lijepa u izvedbi i jeziku, jednostavna, da zaista jednostavnija ne može biti, u fabuli, finalu i zaključku. Ne treba misliti kakvi su bili rukopisi koje je 1992. na Grbavici progutala vatra. Bolje je vjerovati da je Ivan Lovrenović objavio, i tako spasio, ono što je bilo najbolje.