Majstor i medarica
Ivan Marković „Madžar“ bio je zidar, mučaljivo
Čeljade bez potrebe za ljudima i za razgovorom, ali
Majstor kojega su tražili svi. I jedini s kojim se nije
Pogađalo – koliko on rekne, toliko je. „Zna se i danas
Svaka kuća u kojoj je Ivan ozidao dimnjak, u njoj
Nikada ne vraća“ – govorilo se u Podmaʼali i u
Cijelome V.-u dugo poslije njegove pogibije.
Dimnjak koji ne vraća – bio je to vrhunac majstorluka u
Starome kućegraditeljstvu i veliki blagoslov za ukućane.
Majstorova smrt šturo je opisana u kronici župe. Zbilo se to
U prosincu 1937. kada se popravljala vanjština crkve i
Kada je u nišu na pročelju iznad porte trebalo ugraditi kip
Sv. Ante „visok 130 cm, koji je svojim novcem nabavio
Stipo Ivšinović obućarski obrtnik“. U kronici ne piše, ali
Lokalna predaja zna da se nabavitelj, često i pri piću, prsio
I razmetao svojim darom, te da se ni vilama nije dao osedlati
Da njegova sv. Antu postave negdje u crkvi, nego baš tu
Iznad vrata da ga svi uvijek vide – i koji idu u crkvu i koji
Kraj nje samo prolaze, ko pokraj turskoga groblja.
„Kada se kip postavljao, iz čista mira padoše skele i s njima
Četvorica pomoćnika kojima ništa ne bi, a Ivana majstora
Kip udari po glavi i usmrti ga. Kip se razbi u puno komada
I nikad ne bi postavljen novi“ – obavještava župna kronika.
Iza majstora Ivana ostala je udovica, baba Anđa, kako ju je
Zvao sav komšiluk. Nije se preudavala. Sličila je svome
Mužu kao da mu je sestra: šutljiva samica. Pčele su joj bile
Jedino društvo, dovoljni razgovor. Znala je o njima sve;
Izgleda, i one o njoj. Njezini se rojevi nisu odmetali
Niti je od njezinih pčela ikada netko bio napadnut.
Njiva-bašča babe Anđe - od starine „Cigankom“ se zvala
Zaboravilo se zašto - graničila se sa Ćelijom, na kojoj je
Groblje. Kada je Anđa umrla i pokopana uz svojega
Ivana, sutradan su vidjeli: po svježem grobu popale pčele
Mali pčelinji oblak, koji se blago povija uz tihi zuj.
Ivan Lovrenović