Ivan Lovrenović, NETKO BJEŠE ALIJA DUKANOVIĆ

Zapis od 24. prosinca 1999, izvorno objavljen pod naslovom Ni božići više nisu, ovdje proširen kao svojevrstan hommage Aliji Dukanoviću (1926 – 2009)

Ne spadam među ljubitelje i vjernike numerologije, u odnosu na kronološki sistem (ovaj naš, zapadnjački) rađe se priklanjam Borgesovu cinizmu, kada se ruga preveliku učinku dekadnoga računanja godina na ljudsku psihologiju. Ipak: posljednji Božić u drugomu mileniju, još ovako zatrpan snijegom – u tomu ima nečega oproštajnog...

Bilo ih je svakakvih, provedenih među različitim ljudima i na raznim mjestima. Uz neke se baš i nije veselilo – znali su se podudariti s nemilim zgodama i tmurnim slikama iz životâ s kojima se i moj tijesno dodirivao i ukrštao. Kada su svi, ipak, u sjećanju meko osjenčeni blagošću, to je valjda zato što im svima, kao nekakav emocionalni prototip, prethodi i sve ih određuje doživljaj varcarskih Božićâ, slivenih u jedan. Toga više nema. Toga više nema na stotinu načina, počev od osnovnoga: sve što u Varcaru još svjedoči da je toga svijeta uopće bilo, sada je – groblje. Stara Ćelija, na koju samo jedanput godišnje, na Dan mrtvih, ponetko izdaleka dođe da pripali svijeću. I isti dan otputuje natrag.

Sve mi se, međutim, čini da toga više ne može biti i zbog onoga vremena, koje se, naravno, kao ni jedno bivše, ne može ponoviti. Rizično mi je i izreći, jer se to danas mnogima službeno ne sviđa: teško i hladno vrijeme, a baš zato važno i vrijedno. Rane pedesete ovoga stoljeća, u zametnutoj bosanskoj kasabi, kada su se svi Božići i Bajrami slavili i Ramazani postili jednako kriptično i privatno, ali, što je istovremeno značilo i – snažno intimno! Zato humus uspomena, valjda, i može biti tako trajno živ i topao.

Istu vrstu Božića, molsku, katakombnu, doživio sam mnogo kasnije, u Warszawi kasnih sedamdesetih. Brežnjev je još vladao Istokom, bila je to Poljska koju godinu prije Gdanjska, brodogradilišta Lenjin, Leha Valese i sindikata Solidarnošć. Warszawa, Krakow, cijela Poljska bili su zameteni ogromnim snijegom, ukočeni u polarnoj hladnoći. Službeno, vodali su nas po nekim književničkim kancelarijama, po redakcijama časopisa i izdavača; neslužbeno, primali su nas srdačno u društva koja su zračila tihom božićnom euforijom. Ali, u pamćenju, i danas živom i potpuno preciznom, sve mi je to samo pozadinska atmosfera za jedno od najneobičnijih poznanstava.

Alija Dukanović, tako se zvao čovjek kojega sam nakon nekoliko mojih upornih telefonskih poziva te neugodno nepovjerljivih i tajanstvenih razgovora, uspio privoliti da se nađemo i upoznamo. Prvi susret bio je mučaljiv, neprijatan, izgledalo je kao da se više nećemo viđati. Ispalo je, na kraju, da smo se jedva rastali, nakon tri-četiri dana intenzivnih razgovora i beskrajnih sjedenja po varšavskim kavanama, u kojima je on pažljivo birao mjesto za sjedenje i koje je naglo, bez najave mijenjao kao čovjek kojega progone. Na rastanku inzistirao je nekom gotovo očajničkom toplinom - da ponesem djeci božićne poklone od njega![1] U grbavičkoj katastrofi 1992-96. propale su te drage uspomene, kao i sve drugo.

U trenutku u kojemu s njime tako konspirativno razgovaram, Dukanović, već u starijim godinama, uvaženi je poljski literat, briljantni prevodilac s južnoslavenskih jezika, ali osobito s talijanskoga. Slušao sam gdje se u Warszawi govori, da je njegov prijevod Dantea na poljski jedna od velikih vrijednosti poljske kulture. Upravo je prevodio Krležine Balade Petrice Kerempuha; govorio mi je kako se i muči ali i uživa tražeći poljske adekvate za Krležin kajkavski barok, a pri tomu koristi i madžarski prijevod Balada...

Biografija toga blistavoga intelektualca i esteta, mučenička putanja kojom je dječak iz Bihaća kroz šibe staljinističkoga ledenoga doba srednje Evrope dospio do ingenioznoga poljskoga tumača Dantea, cijena koju je plaćao – sve je to kišovska je priča, koja bi morala biti ispričana na drugom mjestu, kako zaslužuje. Ovdje mi se sjećanje na Aliju Dukanovića javlja tek kao melankolični flashback, podsjećanje na vrijednoga čovjeka, koji na našim stranama nikad nije imao nikakvu recepciju, osim one u političko-policijskim kartotekama. Gluhim i tupim, kakve već i moraju biti. Volio bih, nakon svih ovih mračnih godina, znati – što je s Alijom Dukanovićem?[2]

S veseljem i nadom svijet, ne samo onaj kršćanski, koji slavi Božić, nego i sav ostali, ovaj šaljivi globalizacijski svijet, ulazi u Dvadesetprvo stoljeće i Treći milenij – baš kao da ga tamo čeka potpuni rahatluk i svako izobilje. Jedna rika slatka mlika, druga rika kisela mlika – kako su u svom zaboravljenom jeziku stari Varcarani ironično ocrtavali slasti zemlje Dembelije, kada bi hladili čiju usijanu glavu od nerealnih očekivanja...

 

[1] U sarajevskoj predratnoj ulici Branke Blažek živjela je obitelj neke Dukanovićeve rodbine. Usrdno me je molio da i njihovoj djeci ponesem darove. Bili su ganuti, ali komunicirali su suspregnuto, na onaj način tipičan za atmosferu komunističkih režima, koja je u Jugoslaviji, tada već snažno ozračenoj veselom kulturom popa i Zapada,  bila poznata još  samo ljudima i obiteljima s paralelnim historijama. Bila je to zapravo vrlo brojna populacija, ali u javnome životu  neprimjetna do nepostojanja.

Nekim poznanicima kojima sam se odlučio vjerovati, a koji su imali stanovite relacije s važnim drugovima, povjerio sam svoje dojmove i saznanja o Dukanoviću kao prevodiocu i  izuzetnoj figuri poljske kulture, te o njegovome jakom zanimanju  za Sarajevo i Bosnu. Što se dalje događalo, kako i gdje odlučivalo, ne znam, tek negdje početkom osamdesetih javio se Dukanović – da je dobio jugoslavenski pasoš, da dolazi u Sarajevo, bit će tu nekoliko dana kod svojih, volio bi da se vidimo. Pili smo bosansku kafu u „bečkoj kafani“ hotela „Evropa“, šetali gradom koji je njemu, zapravo, bio nepoznat, sve ga je zanimalo, bio je zagrcnut,  pun asocijacija koje su se zaskakivale jedna na drugu, a pred izlozima piljarnica zastajao je fasciniran obiljem južnoga voća. Nakupovao je pune ruke naranača i banana djeci, badava sam mu pokušavao objasniti da je to ovdje obična stvar i da ih neće posebno iznenaditi...

[2] Deset godina nakon ovoga zapisa moglo se je saznati da je Alija Dukanović te, 2009. godine, umro u Warszawi. Ne znam kako je tamo, u svojoj drugoj domovini i u svome drugom jeziku, ispraćen. Ovdje njegova smrt nije primijećena, kao ni njegov život ni njegov rad.