NOVE HRVATSKE RIJEČI
Među trima najboljim novim hrvatskim riječima, nagrađenim na natječaju koji organizira zagrebački časopis Jezik a podupire Zaklada „Dr. Ivan Šreter“, našle su se dvije - šećerice i bakroza. Šećerice bi bile biljke od kojih se proizvodi šećer, a bakroza je hepatolentikularna degeneracija ili Wilsonova bolest.
Dokle god nije pod nadzorom države i policije, dokle god nije predmetom zakonskih odredaba - neka narodu ovakvih kreativnih zabava i razbibriga! Imam samo jednu sitnu opasku. Obje ove nove, nagrađene hrvatske riječi porijeklom su iz turskoga jezika (bakır, şeker - ova druga iz perzijskoga pa iz turskoga). Što nije nikakvo čudo ni izuzetak. Ima ih takvih na stotine, a da toga govornik hrvatskoga jezika nije i ne mora biti svjestan, baš kao što ih ima i iz mnogih drugih jezika. Stara je jezično-kulturološka pouka, da se riječi prirodno sele iz jezika u jezik, da se udomaćuju, pomalo mijenjaju oblik, i postaju potpuno „naše“. Hrvatska tradicionalna standardizacijska politika iz toga pravila nastoji izuzimati i izbjegavati samo dva druga jezična izvora - srpski i tzv. orijentalni.
Govoreći prije trideset godina o hrvatskom jeziku na tribini Matice hrvatske u Livnu, Tomislav Ladan, znameniti jezikoslovac i jezikoznanac, ponudio je svojim slušaocima duhovitu „definiciju“. Rekao je da je ono što se danas naziva bosanskim jezikom u stvari - “hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”.
Upitao sam se tada, pitam se i danas: samo mi nije jasno čemu oduzimanje! (I. Lovrenović)