Ivan Lovrenović: ODMARATI KONJA
Po besmislenosti i uzaludnosti javnih rabota jedna stoji u samomu vrhu: ispravljanje jezika. Prvo, zato što jezik ide kuda on hoće, pa i ono što tebi bode oči i para uši kao loše, „pogrešno“, nakaradno, nakon nekoga vremena postaje uzus i norma. Drugo, u doba u kojemu su prostakluk i poluznanje standard i poželjna mjera javnoga ponašanja, i to od vrha svijeta (vidi pod: Trump, Donald) do dna svijeta (vidi pod: Dodik, Milorad & tutti quanti u bosanskom političkom i novinarskom jet-setu), baviti se javno ispravljanjem jezika ludo je, kao hvatanje vjetra u rešeto.
U moru primjera koje svakodnevno slušam-čitam, jednome, ipak, ne mogu odoljeti. I on je već postao uzus i norma, a oni rijetki čije uši para kao testera mogu samo da ih, beznadno, začepe.
To je glagol odmarati, koji je potpuno izgubio svoj povratni oblik: odmarati se. Pa smo već sasvim zaboravili odmarati se, sada samo i uvijek odmaramo, ne osjećajući da odmarati možeš samo nešto, recimo pamet, ili nekoga. Recimo - konja.