Ivan Lovrenović

Predgovor knjizi Petar Gudelj, Pelazg na mazgi, izabrane pjesme, Zagreb 2004.

Ne može se u književnosti, u poeziji biti istinit, biti velik i svoj, a da se ne bude – sam. Također – ništa se od toga ne može biti, ako nisi, kako piše Witold Gombrowicz, lično važan. (“Ako si lično važan, onda će, ma stanovao na najkonzervativnijoj tački zemljine kugle, tvoje svjedočanstvo o životu biti važno; ali nikakva historijska presa neće iscijediti važne riječi iz nezrelih ljudi.”) Od Petra Gudelja, s njegovom poezijom, s njegovim pjesničkim glasom i statusom, u suvremenoj hrvatskoj književnosti zajedno s ostalim štokavskim književnostima nema pjesnika koji je više sam, i nema autora uz kojega bolje pristaje Gombrowiczev bespoštedni aksiom.

Besprimjeran je način na koji Petar Gudelj postoji u književnosti, rijedak je način na koji on gradi svoj tekst, svoju kršku pjesmu. I ta pjesma je rijetka. Nečuvena!

Otkako je objavio prvu pjesmu, do danas (to je već više od pedeset godina; kakvih naših pedeset godina!), Gudelj s književnošću i u njoj živi samo kao pjesnik, izvan ikakvih književnosocijalnih, književnoposlovnih, književnopolitičkih, ili, pak, književnolukrativnih odnosa. To je toliko čist odnos i status, platonski u najboljemu smislu riječi, da se u Gudeljevu poeziju, u njegov književni slučaj, dosad nije u zamjetnijoj mjeri umiješala ni književna kritika, književna historija pogotovo. Kako je zbog toga pjesniku, to ne znamo a nije ni previše važno, no za Gudeljevu poeziju, za taj veliki pjesnički masiv, ovo je izuzetno sretna okolnost: što je moguće duže ostati čist od klasifikacijskih postupaka, daleko od hladnih preparatorskih prstiju.

To zaobilaženje ne događa se slučajno ni bez razloga. Književni svećenici vole pjesnike kod kojih se može do mile volje tragati za uzorima, smještati ih u generacijske i poetičke razrede, razgraničavati pjesnikov opus u faze i etape, pratiti pjesnikove mijene i zaokrete... U Petra Gudelja gotovo da ničega od toga nema. Od svojega prvog stiha on se u poeziju zaputio prez kog vojvode al zakonodavca, a ako dubinski usporedite njegove prve i njegove, zasad, posljednje pjesme, što su se, dakle, jedne od drugih razmaknule na golemu razdaljinu od pola stoljeća, otkrit ćete da tu razvoja nije ni bilo, niti ga je trebalo biti! Već u prvoj svojoj pjesmi Gudelj, naime, nije pjesnik zato što bi to htio biti, pa se muči da to postigne, i to mučenje se u pjesmi vidi, a onda je takvomu piscu potrebno mnogo truda, mnogo ugledanja, mnogo škole i, naravno, mnogo promjena, da bi došao, ili, mnogo češće, ne došao, do vlastitoga glasa. Sve obratno od toga, Gudelj već u prvim svojim pjesmama (objavljenim 1953. u časopisu Mlada kultura), u prvoj svojoj pjesničkoj knjizi (Ruke, suze i čempresi, 1956), govori zapanjujuće (zastrašujuće?) zrelim glasom, u kojemu se već jasno čuje neopozivo izabran fatum i prokletstvo, zanos i razlog: sudbina jest pjesma, i vice versa. Zato se u Gudelja, kao, uostalom, uvijek kada je riječ o pravoj umjetnosti, ne može govoriti o razvoju, pogotovo ne takvomu koji bi bio sumjerljiv s nekakvim vanjskim modama i književnim kretanjima.

U digresiji: još je na jedan način dosad zaobilažena Gudeljeva poezija i previđana Gudeljeva književna prisutnost. Riječ je o metropolitanskom sljepilu hrvatske književnosti i kulture, od koje ona boluje kronično, pa djelima i autorima mjesto u njoj ne biva određivano njihovom književnom vrijednošću, već mnogo više - građansko-socijalnim statusom i adresom prebivanja. Tako Petra Gudelja, dugogodišnjeg žitelja Beograda i Baške Vode, koji je hrvatskoj književnosti prinio jedan od njezinih najvažnijih i najvećih pjesničkih opusa u Dvadesetome vijeku, hrvatska književnost dosad nije čestito ni registrirala. Baš kao što sam pjesnik napisa: “U njoj za mene još nije istesan stolac, čeka se valjda da mi se prvo isteše lijes”. Učini ti se kako u dalekoj pozadini ovoga Gudeljeva preciznog sarkazma čuješ Matoša, kada prije cijeloga stoljeća nešto drukčijim povodom, komemorirajući Antu Kovačića, piše da “hrvatska smrt ima više ukusa nego hrvatska književnost”. Kada bi netko prilježno i meritorno sastavio popis svih takvih hrvatskih previda i odreknuća, ustanovilo bi se da taj katalog predstavlja cijelu jednu malu alternativnu književnost, s piscima najvišega duhovnog i estetskog ranga, kakav je bio, na primjer, rafinirani sarajevski prozaik Vitomir Lukić (1929  - 1991), s mnogo dobrih razloga u nekomu davnom  kritičkom tekstu nazvan “Proustom iz Donjega Vakufa”, a koji u hrvatskoj književnosti jednostavno – ne postoji.

Teza o odsutnosti razvoja ne smije prebrisati niti učiniti nevidljivom polaganu i postojanu kristalizaciju, duhovnu i tematsku, kroz koju se u Gudeljevu pjesništvu, kao kroz kakvu žestoku vatru taljenja i kaljenja, prvobitni egzistencijalistički intoniran tragizam (pjesme o tijelu, o Isusu, o erosu, o samoći, o smrti...) smiruje i pročišćuje u velikim obrisima jednoga osobno pronađenog i oblikovanog kozmološko-pjesničkoga sustava. Mediteran, planina, neuništivi krug propadanja i obnavljanja, sjedinjavanje s elementima, misao o smrtnosti/neumrlosti kao organskom lancu predaka/potomaka – samo su neki od elemenata toga sustava, neotradicionalističkoga po misaonoj podlozi, ali neponovljivo individualiziranoga u pjesničkoj formi. Vrlo indikativno, ovaj proces korespondira sa pojavljivanjem većih pjesničkih cjelina, karakterističnih Gudeljevih sekvencijski strukturiranih poema (Štit, Vlkoe, Hesperidske jabuke itd). Međutim, izvornost Gudeljevoga pjesničkog senzibiliteta, svojevrsni njegov el sentimiento tragico de la vida, nikad ne gubi glas, njime je kao leit-motivom, ili barem kao tihom sordinom, prožet baš svaki stih ovoga golemog opusa. U zasad posljednjoj svojoj knjizi Po zraku i po vodi (2002) Gudelj ispisuje čudesni “haiku” o smrti:

Na vunenim nogama,
na vrhovima prstiju,
prikrada ti se s leđa.
Dlanima ti poklapa oči
i pita:
- Pogodi tko sam.
- Ti si smrt.

(Na vunenim nogama)

Ako se nešto, dakle, u Gudeljevu opusu mijenja, ako se on ne ukazuje kao monolit ili mirno more, već kao razuđen reljef  s obiljem različitih obrisa i oblika, sa svojim podzemnim i svojim nadzemnim svijetom, to se događa unutar jednoga posve nezamjenljivoga, vlastitoga pjesničkoga/jezičnoga svijeta, i to je zato što je taj svijet trajno živ i pulsirajući. Ali – živ i pulsirajući na isti način, s istom prijesnom i neugasivom energijom doživljaja svijeta i sebe sama, kakav je bio i na početku. A ako su to stvari s kojima se u poeziji nerado hvataju i teško s njima nakraj izlaze stručnjaci, na Gudeljevu primjeru plodonosno se pokazuje kako ih znaju osjetiti sami pjesnici. Daleke od ikakve prigodničarsko-pobratimske emfaze, o tomu govore tri  pjesme što su ih o Petru Gudelju napisala trojica sjajnih pjesnika - Stevan Tontić, Petre Stoica i Adam Puslojić.

Napisao sam: prijesna energija. Da, ta teško opisiva nascentna, ozonska svježina, kao trajno prisutno sjećanje na pra-stanje svijeta i čovjeka, prije grijeha i prije morala, obuhvaća cjelokupni Gudeljev senzibilitet, i proteže se u njegovoj pjesmi baš na sve, pa i na sam tekst, koji u Gudelja, izrijekom i inzistentno, poprima vrijednost iste vrste i istoga reda kao tijelo, jezik, zemlja - ostala tri pjesnikova počela. To je onaj zagonetni, izvorno gudeljevski poetski panpsihizam, u kojemu će na sasvim poseban način, sarkastički i satirički, biti oživljen čak i tenk kao biće s transhistorijskom egzistencijom i misijom, u čudesnoj i čudovišnoj knjizi Europa na tenku (1987), koja je do danas ostala neprepoznata u svojoj jedinstvenosti i poetičkoj provokativnosti. Pod tim vidom valja odgonetati i dvije najdublje i najtrajnije Gudeljeve teme – ljubav i smrt, kao dva stanja sveopće energije, koja se utjelovljuje u jeziku, u tekstu. Proces toga utjelovljivanja ima silinu titanske bitke; doista, glavni sastojak Gudeljeve poetike mogao bi se opisati kao drama kroćenja elemenata pjesmom.

A tu, onda, stupaju na poprište i druge pjesnikove moći i strategije. Najprije – silna erudicija sasvim posebnoga kova. O znanju kojim raspolaže subjekt Gudeljeva pjesništva, o dubini, širini i visini toga znanja, i njegovoj vrsti i porijeklu, o načinu na koji ono postaje tekstom pjesme – valjalo bi ispisati posebnu studiju. Na jednoj razini, prepoznavat ćete to znanje kao ogromnu intertekstualnu mrežu kojom je prepleteno, u koju je upleteno Gudeljevo pjesništvo. Mreža je ta satkana od cjelokupne sredozemno-balkanske biblioteke: antička grčka i rimska književnost, filozofija, mitografija, historiografija, topografija, južnoslavenski mit i stih, epski i lirski, hrvatska pjesnička i graditeljska baština, pučka i artistička, stara i moderna – sve se to prelilo u unutarnje Gudeljevo znanje kao znanje sebe samoga. Ujevićevski rečeno: sebeznalost.

Drugi vid integrirane i integralne Gudeljeve erudicije jest znanje stečeno, i vazda nanovo stjecano, iz iskustva zemlje. Znanje planine, vjetra, kamena, mora, znanje bilina i živina, znanje drevne ergonomije - predmeta, poslova i pokreta. Prije svega i iznad svega: znanje planine. U jednomu osobnom pismu, Petar će napisati: “Meni, lutaocu po planinama, planina je uvijek bila uzor, ideal, cilj. Nju ne čini samo nekoliko poznatih vrhova, nego sve ono bogatstvo oblika i prostor između podnožja i najvišega vrha. Jednu takvu ‘planinu’ pokušao sam sagraditi od svojih pjesama.” Biokovo je u Gudeljevoj poeziji, tako, planina u isti mah intimna i mitska, biće s kojim se pjesnički subjekt i doslovno stapa u jedno tijelo, ali Biokovo je i onaj vječni axis mundi, sakralna vertikala Svijeta i Smisla. Osim toga, valja svakako precizirati kako Biokovo, središnji motiv Gudeljeva imaginarija, u pjesnikovu iskustvu i u slici pjesnikove svoje zemlje djeluje kao živa kralježnica jednoga, cjelovitog mediteransko-balkanskoga svijeta, a ne kao razdjelnica dvaju međusobno tuđih svjetova. I još, da bi se izbjegla bilo kakva interpretacijska stranputica, valja naglasiti da Gudeljev biokovski temelj ima kozmogonijsku a ne nikakvu lokalno-sentimentalnu vrijednost. Sam pjesnik, uostalom, izrijekom i tvrdo kaže: “Prezirem kampanilizam i maloumnu zavičajnost. Moja je zemlja rastvorena prošlosti i budućnosti, svim vjetrima, zviježđima i narodima.” (Prezirem kampanilizam, iz ciklusa Pelazg na mazgi, 1981.)

U krugove Gudeljeve erudicije, napokon, ulazi i znanje današnjega, urbanog svijeta, s njegovom tehničkom civilizacijom, i s njegovom strašnom političkom historijom. Odatle se rađaju sasvim neobični spojevi, opet u dubokom i logičnom skladu s Gudeljevom panvitalističkom i animističkom poetikom, poput onoga u pjesmi Vuk u novinama (Vrulja, 1982), ili, s jakom, sarkastičkom političkom notom, kao u davnoj poetskoj prozi Komunistička poema, s podnaslovom Drugu Marxu u bradu (Isus je sam, 1962), u poemi Jan Plamen (1983), te na maestralan način u spomenutoj knjizi Europa na tenku.

Izdvojio sam tri vida Gudeljeve pjesničke erudicije samo za potrebe opisivanja; oni, naravno, nisu jedini nego samo, možda, najuočljiviji, i oni, naravno, uopće nisu na ovakav način izdvojivi, jer se u pjesmi ponašaju kao jedno, organsko znanje, stopljeno u postupak i u tekst kao njegova živa i cjelovita stvarnost.

Na isti način, nužno laboratorijski umjetan, moram izdvojeno govoriti i o akribičnosti Gudeljeva izraza, jezika i organizacije stiha, kao o još jednomu sredstvu pjesnikove strategije kroćenja elemenata. Da, baš akribičnost: ona savršena, matematska tačnost, koja se u Gudeljevoj pjesmi očituje na svim razinama, od gramatičke do ritmičke i metafizičke. I još: začudna podatnost mnemotehničkim načinima pamćenja i reprodukcije, koja neodoljivo ukazuje na sastojak magijski, apotropejski, bitno usmen, u prirodi i porijeklu Gudeljeva pjeva. Iz njega svaki čas izbiju i bivaju autorski preobraženi ritam i sintaksa starih likaruša i šćaveta, pučkih bajanja i bugarenja, drevnih naših jezičnih modula i pjesničkih metrova, lirskih i epskih jednako (deseterca, ali i sjetnoga osmerca i živolaznoga šesterca...). Ali, osjetit ćeš u Gudelja isto tako i udarce tamnih ritmova fragmenata predsokratovaca, one guste i zagonetne misaono-poetske proze koja je stajala na počecima mediteranskih civilizacija i naše svjesnosti. Tko je imao priliku slušati Petra Gudelja gdje govori svoje pjesme, taj i bez objašnjenja zna kako je, opčinjen i prestravljen, prisustvovao manifestaciji organskoga jedinstva ličnosti, jezika-govora, i teksta, i taj shvaća da je život Petrovih pjesama na papiru, u koricama knjiga – tek neka vrst pomno zabilježenoga podsjetnika, grandiozne partiture. U tomu je njihova tragička veličina: samo najrjeđa i najveća poezija ima sretno-prokleto svojstvo da postoji na taj način.