Plečnik u Bosni
(2000)
Po nalogu nekog smiješnog lokalizma, kojemu se ne uspijevam oteti ni danas, kada je svedena pozamašna bilanca nepopravljivih šteta što mi ih je nanio, mnoge velike i vrijedne pojave iz bijeloga svijeta uzmognem tvarno i živo osjetiti tek ako ih mogu prisloniti uz neku svoju bosansku fascinaciju, iskustvo. Ta je rabota uvijek prokleto blizu provincijalizma – možda provincijalizam sam! – i ne zna onaj tko mu se nije otimao koliko košta napor da dotičnu pojavu ne sniziš, ne smanjiš na svoje male, provincijalne mjere kada ju doživljuješ tako.
U Zagrebu je nedavno pod trostrukim tzv. visokim pokroviteljstvom (Vaclav Havel, Milan Kučan i Stipe Mesić) otvorena izložba slovenskoga genija arhitekture Jože Plečnika (1872-1957). Nikad nije bilo da se ne zna kako Plečnik pripada među ono najbolje što ima evropska arhitektura dvadesetoga stoljeća. Međutim, njegova nova i stvarna slava počinje tek u novije doba, otkako mu je 1986. bila postavljena velika izložba u pariškom Beaubourgu. Potom je 1996. napravljena još reprezentativnija postavka Plečnikovih radova u Pragu (u kojemu je ostvario svoje najbolje zamisli), pa je ta izložba, pod karakterističnim motom: arhitektura za novu demokraciju, obišla Varšavu, Budimpeštu, Ljubljanu, New York, Berlin, Bruxelles, Pariz i Barcelonu, a nakon sadašnje zagrebačke postavke seli u Haifu.
Pa, na dalekoj margini zagrebačke Plečnikove izložbe neka barem ovdje ostane evocirana neobična “bosanska veza” velikoga umjetnika. Riječ je o njegovu dugogodišnjem prijateljstvu s fra Josipom Markušićem (Kotor Varoš, 1880 – Jajce, 1968), vjerojatno najsnažnijom ličnošću među bosanskim franjevcima u Dvadesetom stoljeću i jednom od najvećih među njima uopće. Plečnikov i Markušićev put ukrstili su se negdje između dvaju svjetskih ratova.
Na bazi nekadašnje prisutnosti bosanskih franjevaca, još iz otomanskih vremena, u prekosavskim i prekodunavskim krajevima, njima je na upravljanje 1926. dodijeljena tada još velika i brojna katolička župa u Beogradu. Tamo su od samoga početka djelovali vrlo ugledni i obrazovani franjevci. Jedan od njih, fra Arkanđeo Grgić, nagovorio je Plečnika, tada već čuvenoga arhitekta, da načini plan za župnu crkvu sv. Ante. U to vrijeme Markušić je bio provincijal Bosne Srebrene, i njegova je riječ bila presudna kod prihvaćanja Plečnikova plana, čime se suprotstavio dominantnim konzervativnim shvaćanjima crkvene arhitekture i umjetnosti. Na takve prigovore odgovarao je s otresitom samosviješću emancipirana intelektualca i esteta: “Previše smo se bili naučili, da žlica mora biti drvena, a nož – šklopac.”
Plečnikova beogradska crkva odmah je pobudila vrlo žive stručne diskusije i polemike, jer je bila djelo jednoga snažnog autora, u isti mah duboko prožetoga sakralnom inspiracijom ali i moderno slobodnoga u baratanju formama. Ipak, najbolji i najkompetentniji tumači prepoznali su u njoj novu i trajnu vrijednost, a sam Markušić je u jednom pismu Plečniku 1933. to pregnantno izrazio: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”
Od 1931. do 1939. Markušić je službovao kao gvardijan beogradskoga samostana, te je mnogo radio na dovršavanju Plečnikove crkve prema njegovom detaljnom planu. U tim godinama začelo se i potpuno produbilo jedno neobično snažno duhovno prijateljstvo, zasnovano na rijetkoj srodnosti shvaćanja ljudskih vrijednosti, umjetnosti, vjere... Iza dvojice prijatelja ostala je bogata korespondencija, nekoliko stotina pisama iz skoro tridesetogodišnjega razdoblja. Nitko ih do danas nije studiozno proučio, a kamoli priredio za eventualno objavljivanje. O njima je, koliko znam, kod nas jedini javno referirao profesor fra Vitomir Slugić na simpoziju o Markušiću u Jajcu 1980. U tim pismima dvojica prijatelja razmjenjuju meditacije o arhitekturi i umjetnosti, o odnosu sakralnoga i estetskoga, pri čemu se relacija uspostavlja kao istinski dijaloška, produbljujuća.
Još uvijek leži potpuno neprocijenjena ogromna količina izvornih skica, crteža i planova, koje je Plečnik slao Markušiću, i koji su većinom čisti unikati. Veoma je zanimljiva i razvojna linija Plečnikova odnosa spram Markušića, koja dolazi i do ovakvih izraza potpune odanosti: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.” (1954) Ima nečega usudnoga u činjenici da Plečniku nije uspjelo nikad ništa graditi u Bosni, i pored dugotrajnih i ozbiljnih planova. Već 1933. Markušić mu povodom beogradske crkve piše:
Žalimo samo to, što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od ‘fratarskog naroda’ Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas, što nam bliže niste, da Vas prisvojimo.
Prije nego što će konačno prihvatiti da radi nacrt crkve u Sarajevu, Plečnik je iskazivao ustezanje toliko karakteristično za prosvijetljenoga znalca i umjetnika: boji se, govorio je, raditi u Bosni, u kojoj je muslimanska arhitektura ostavila toliko velikih djela! A kada se prelomio, napravio je veličanstven nacrt za “katedralu Vrhbosne”, s ambicijom da to bude nova Aja Sofija. Nacrt, nažalost, u Sarajevu nije prihvaćen, kao ni drugi, manji, za crkvu Marije Anđeoske na Kovačićima. Zašto, s kakvom argumentacijom, u kakvim okolnostima, tko je spriječio mogućnost da Sarajevo danas ima Plečnikovu crkvu – ostaje duboko zakopano u arhivima mjerodavnih crkvenih institucija.
Tek, kao bizarnost kojoj je teško pridati makar i samo simboličnu vrijednost, stoji podatak da na starom katoličkom groblju u Varešu minijaturna kapelica, što ju je po neprovjerenim legendama crtao Ivan Meštrović, ima tornjić malen kao igračka, koji se pripisuje Plečniku! Jedino njegovo “djelo” u cijeloj Bosni.
Ivan Lovrenović