Ivan Lovrenović

Začas velika historija slavna svečana opjevana poprimi drukčije lice kada nešto iz nje neki događaj, neki junački lik čuješ ispričan odozdo iz usta i iz pamćenja anonimnoga sudionika čije svjedočenje nikada nikoga nije zanimalo za koje nitko ne bi dao prebijenu paru. Bilo ti je devet-deset, ne više, kad si jednoga zlatnog kasnoljetnog dana pomagao seljaku-najmeniku što ga je djed jedva našao da pokosi zadivljalu travu i počupa korov oko ograda po rubovima dviju njiva pod Grabežom. Bio je taj odnekud s Janja, plašila te je sirovost što mu je izbijala iz govora i kretnji. Zmiju koja mu je pokušala pobjeći ispod kose nije posjekao već ju je priklještio uz glavu pa zatim dugo, strpljivo, s pažnjom mučio tako što joj je svu iznutricu istjerao na stražnji otvor. I danas ti se iznenada javi taj prizor, uz nesmanjenu mučninu, uvijek jednaku kao i onoga zlatnog kasnoljetnoga dana. Zabavljao te je uživajući u svojim jezivim ratnim uspomenama. „Učili ste o Simeli Šolaji, jašta ste? E, da ti ja o njemu pričam, kakav je bio i šta je radio. U njegovu sam odredu bio sve dok nije prešo partizanima, pa glavu izgubio. Dojavili mu jednom da u odredu ima izdajnika, biva, taj se povezo s ustašama iz Jajca, odaće sve naše planove i putove pa će nas lako opkoliti i satrijeti. Naredi Simela da ga uvate i da mu ga dovedu, nit ga šta pita, nit mu da progovorit. Vikne svome momku da donese ključ za sijeno i konopac – znaš šta je ključ, ona uglaisana dugačka drvena kuka kojom se čupa i svlači sijeno s nagrade ili sa stoga. Te ti Simela sveže jedan kraj konopca za ključ a drugi svome vilenu konju za rep. Pojaše konja a naredi da onome kukavcu zabiju kuku od ključa pod bradu, evo, vako“ – pokazuje on zavrnuvši dugi kvrgavi palac sebi pod bradu. „Sve goneći konja trkom ukrug po ledini tako ga je vuko i potezo, dok nije crko. Što se Simela zavadio s Drenovićem i prešo partizanima? Zajedno smo držali Mrkonjić da u njega ni tica ne može, Drenović sa svojim četnicima otuda od  Trijebova i Brdā, mi vamo od Šipova i Majdana. Kad no oko nove godine četeresdruge bî velika studen i snijeg, pa domobrani iz Jajca poćeraše hranu za Mrkonjić jer je u njemu već bila glad, dočekasmo ih u busiji na Previlima, otesmo im svu komoru i poklasmo, nije, brale, osto nijedan. Onda se Šolaja i Drenović dogovoriše da zajedno uzmu Mrkonjić, bî određen i jedan dan u februaru. Mi smo navalili sa svoje strane, upali u grad, spalili žandarsku stanicu, tukli se sa žandarima, Talijanima, ustašama, bilo mrtvijeh glava njiovijeh ali bogami i našijeh - sve izgledajuć kad će Drenović. Al on, kurva gospodska i građanska, ne udari. Čuli smo kasnije da je on šurovo s Talijanima i ustašama i prije nego s nama. Krvavijeh smo se gaća izvlačili iz Mrkonjića, jedva živu sačuvasmo glavu. E, tada su Šolaji omrzli četnici, ali je vidio da ne može sam. Slali mu partizani svoje provodadžije jer im je trebo, kako i ne bi kad je već pjesma za njim išla. A Švabe i ustaše pritisli od Kozare, silna se vojska s narodom stala povlačiti. Tada je Šolaja pristo uz partizane i poveo nas s Janja prema Kupresu, al' se još nije dao pod komandu. Ne naratova se on s njima, pogino je u borbi odmah one noći na Kupresu. Među nama se govorilo da su ga ubila braća kojoj je najmlađeg brata strijeljo zbog krađe, pa njih trojica pošli za Simelom samo da ugrabe zgodu da ga smaknu. Što jes, jes, metak ga je stigo sleđa, a od one trojice više nije bilo traga ni glasa. Pobjeglo je i nas drugih dosta kad je Simela pogino, nije nam se dalo s partizanima. Mrtvu su mu pribili crvenu zvijezdu na šubaru, i primili ga u Partiju. Po duši ti kažem – živu mu to ne bi smjeli ni spomenuti.“ Tako se odjednom promijeni slavna svečana opjevana velika historija, postane mračna i nepodobna a živa i uvjerljiva kad je čuješ odozdo, ispričanu glasom nepoznata i neovjerena svjedoka koji nema nikakvih drugih prava ni vjerodajnica osim svojega života i svojih strasti. Koja će od njih biti prava koja istinita? Ili je istinita i prava samo slika mučene zmije i slika mučenoga seljaka s Janja koju kao jednu slivenu u jednu nosiš kroz svoja desetljeća i ova mučnina što ne laže što te uvijek jednaka davi kad ti se nenadano tko zna čime izazvan javi prizor i sjećanje iz djedove njive.

Ivan Lovrenović