Ivan Lovrenović

(22. rujna 2006) Premda se snaga Vatikana već stoljećima, srećom, ne mjeri „brojem divizija“ (Staljin), razmjere i učinci afere, koju ju je izazvalo nekoliko redaka o islamu iz predavanja Benedikta XVI, svjedoče o ogromnome utjecaju koji papine riječi imaju u današnjemu medijski povezanom a ideološki rascijepljenom svijetu. A da je profesor Ratzinger tek nakon urnebesnoga bumerang-efekta što ga je izazvalo njegovo predavanje počeo poimati kakvom specifičnom i opasnom moći raspolaže kao rimski papa, najbolje govori činjenica da je požurio s izvinjenjem muslimanima, i to opetovanim i osobnim, što je presedan u tradiciji papinskoga komuniciranja s javnošću. Za razliku od dvojice genijalnih papa u 20. stoljeću, Ivana XXIII „Dobroga“ i Ivana Pavla II, obojice obdarenih silnom sposobnošću suživljavanja i suosjećanja s drugima, sa slabima i ugroženima, Ratzinger je, očevidno, oštroumni a hladni intelektualac, na kojega bi se mogla primijeniti Andrićeva karakterizacija jednoga tipa svećenika: „hladna i mehanička čovečnost, to jest spremnost da radi za ljude i da ih pomaže, ali na odstojanju, gledajući u njima više vernike i pastvu nego sebi potpuno ravna stvorenja“. Razlog za uzbunu u muslimanskom svijetu, kako je poznato, leži u papinom referiranju na raspravu između bizantskoga cara i perzijskog mudraca, u kojoj se poslaniku Muhamedu pripisuje doktrina širenja vjere mačem. Dalje Benedikt XVI elaborira pitanje odnosa (raz)uma, vjere i Boga. Njegova je glavna teza: puni povratak teologije u sustav sveučilišta, te povratak vjere (Boga) u horizont znanosti i univerzalnoga uma, nužni su preduvjeti za dijalog kultura. Pri tomu on izlaže sustavnoj kritici zapadnu tradiciju sekularizirane znanstvenosti, izrijekom tvrdeći: „U duboko religioznim kulturama svijeta upravo se isključivanje božanskoga iz univerzalnosti uma smatra prekršajem protiv unutrašnjih uvjerenja. Um koji je gluh za božansko i koji je religiju gurnuo u područje subkulture nije sposoban za dijalog kultura.“ Ako u papinu nastupu ima nešto što djeluje tvrdo i nepopustljivo, podsjećajući da je Josef Ratzinger bio dugogodišnji vatikanski factotum za doktrinarna pitanja, „panzer kardinal“ kako su ga zvali, čovjek koji je pokorio pokret latinoameričke teologije oslobođenja, koji je neutralizirao velikoga kršćanskog kritičkog mislioca Hansa Künga – to je upravo ova odbojnost spram sekularne znanosti i kulture. To nas dovodi do zanimljivoga paradoksa u vezi s protestima muslimanskoga svijeta protiv pape. Naime, upravo je islam jedna od onih „religioznih kultura svijeta“ ka kojima on upire čeznutljivi pogled, uzimajući ih kao argument za svoju kritiku Zapada. Drugim riječima, između Ratzingerova i tradicionalnoga islamskog gledišta u dubinskom, fundamentalnom sloju ne samo da ne postoji suprotnost, nego se mogu pronaći velike i važne podudarnosti. U odnosu na ovu „strategijsku“ podudarnost, papino spominjanje džihada i širenja vjere mačem kao islamske specifičnosti drugorazredno je, iako je pogrešno jer je jednostrano. Na isti su način pogrešna, jer su jednostrana, i negiranja bilo kakve uloge sablje u širenju islama. Baš kao što ovih dana napisa ugledni alžirsko-francuski islamolog Malek Chebel: „Puna je istina, da je kršćanstvo znalo biti vrlo nasilno u određenim razdobljima svoje povijesti, i vrlo prosvijetljeno u nekim drugim. Potpuno jednako kao i islam.“ A Karen Armstrong pokazala nam je u svojim minucioznim historiografsko-religiološkim istraživanjima dubinsku uvjetovanost koncepta svetoga rata u svim velikim monoteističkim religijama – židovstvu, kršćanstvu i islamu. Takav tip znanstvenoga istraživanja ima snažnu moć oslobađanja od tabua, predrasuda, stereotipa, neznanja, ali veliko je pitanje – može li za nj biti milosti u bilo kojoj vrsti ratzingerovske perspektive. Kršćanske, židovske ili islamske – svejedno. Ivan Lovrenović