Ivan Lovrenović

(18. 8. 2000) Očiju ne mogu skinuti s Reutersove slike u novinama: na budimpeštanskom aerodromu rodbina dočekuje Andraszyja Tamasza, koji je izronio iz sibirskoga beskraja nakon više od pola stoljeća! Čovjek ima sedamdeset sedam godina, sjedi u invalidskim kolicima, na glavi mu štofana kapa koja se u mom djetinjstvu zvala mica, odjeven u očevidno novu, preširoku košulju, nevičan kravati, čiji je razvezani čvor spao i jedva viri ispod izreza demodiranoga pulovera, kakav smo “dužili” u JNA na kolašinskim studenima... Dok svi na slici, refleksom Tome apostola “nevjernoga”, pružaju ruku da ga dodirnu, on odozdo upravlja na njih pogled za koji je nemoguće reći što izražava, tek vidi se da samo što nije trgnuo u plač. Po onomu što novine pišu, Andraszy Tamasz mogao je početkom Drugoga svjetskog rata biti klinac od osamnaest-devetnaest godina, kada je kao vojnik prohitlerovske Hortyjeve Madžarske bio poslan na istočni front. Rusi su ga zarobili, prošao je logor, a kasnije prebačen u psihušku (psihijatrijska ustanova, kakvih je u sovjetskoj Rusiji bilo bezbroj, i koje su bile strašnije od zatvora). Tamo ga je nedavno pronašao i “oslobodio” jedan britanski novinar. Puno je mladih i ludih nevoljnih našijenaca bilo među Andraszyjevim ratnim kameradima. Ugrabivši vlast u Hrvatskoj i Bosni na njemačkim tenkovima i talijanskim istočnojadranskim apetitima, Pavelić je morao vraćati mnoge dugove. Jedan od njih bilo je i slanje živoga topovskog mesa na istočni front. Već 16. srpnja 1941. tamo je otišao legendarni 369. ojačani puk – specijalno formirana jedinica, u kojoj se pomno pazilo na etnički sastav. Osim Hrvata, tu su mogli biti još samo eventualno Ukrajinci i ruski izbjeglice, a trećina sastava bili su bosanski Muslimani. Pošto su i Hrvati u ogromnoj većini dizani iz Bosne, u postrojbi bilo je praktično najviše Bosanaca. Puk je stalno ojačavan, pa je u kolovozu 1942. već imao 6.300 ljudi. Borili su se, kaže predaja, u svim najtežim bitkama i na svim najtežim mjestima. Baš kao i njihovi prethodnici pod K.u.K. fesovima u Prvomu svjetskom ratu, koje danas Izetbegovićev vojni protokol redovito svake godine slavi kao “pobjednike Monte Melette”. U sastavu Šeste armije feldmaršala von Paulusa držali su i one posljednje linije u bitki za Staljingrad, bitki za koju se kaže da je preokrenula tok Drugoga svjetskog rata u Evropi. Nitko nikada o njima neće znati ništa: što su sve prošli, i kako su nestali. Čak – ni kako su se zvali i gdje su im bili kućni pragovi, svi ti bezbrojni priprosti seoski joze, ante, stipani, ti omeri, ibre, halili... Njih lično nitko ionako nije pitao ništa, a historijski – oni su sramota roda, ratnici na krivoj strani, sluge đavolove. O njima se nije govorilo, za njih se nije pitalo, njihovi grobovi nikomu nisu bili važni. Ipak, priča sasvim ne skončava pod Staljingradom. Onaj njezin dio, koji se nastavlja, čudniji je od svakoga filma. Izgubivši nepojamno veliki broj ljudi u staljingradskoj i drugim bitkama, Rusi su poveli ogromnu akciju sabiranja i regionalne klasifikacije upotrebljivih ratnih zarobljenika. Tako su se rijetki preživjeli ispod Staljingrada našli u širemu društvu, od kojega je 1944. formirana tzv. Jugoslavenska legija. Kada se postrojila 16. travnja 1944, brojala je 1543 vojnika: 775 Hrvata (zapravo, Hrvata i Muslimana tretiranih zajedno), 440 Slovenaca, 293 Srbina, 14 Židova, 10 Slovaka, 3 Rusina, 2 Madžara i 1 Crnogorca. Tu se pojavljuje i neobični oficirski lik: za glavnoga vojnog organizatora i prvog komandanta Legije Rusi su postavili potpukovnika Marka Mesića – čovjeka, koji je bio jedan od zapovjednika 369. puka i preživio Staljingrad, a Rusi ga zapazili i sačuvali kao izuzetno sposobnog vojnika. Da ne bi bilo ideoloških zastranjenja, za komesara Legije postavili su nekoga provjerenog sovjetskog partijca. U sporazumu s Titom jedinice Crvene armije  u jesen 1944. unišle su u Srbiju sa istoka i krenule prema sjeveru, na Beograd. U bitkama protiv Nijemaca i četnika za oslobađanje nekih gradova u unutrašnjosti Srbije (na primjer, Čačka), te i samoga Beograda, sudjeluje veoma uspješno Jugoslavenska legija, koja sad broji skoro tri tisuće ljudi, a njezina zapovjednika potpukovnika Mesića, i njegova pomoćnika kapetana Milutina Perišića (Srbina) u svojim službenim izviješćima mnogo hvali sovjetski general Birjuzov, jedan od komandanata u tim operacijama. Što je bilo s Mesićevim “jugoslavenskim legionarima” nakon oslobođenja Beograda, i kasnije, nakon završetka rata? Nikada nitko u cijeloj poslijeratnoj službenoj jugoslavenskoj javnosti nije te ljude ni spomenuo. Jesu li se uopće vraćali svojim kućama, svojim obiteljima? Ili su se rasijali po svijetu, moguće vođeni stečenim desperadoskim mentalitetom? Ili ih je, što jest užasno, ali nije nemoguće, okrenulo natrag – u Sibir. Aleksandar Solženjicin, kada sistematizira najveće valove priljeva novih robijaša u Arhipelag Gulag, piše: “Od kraja 1944, kada je naša armija prodrla na Balkan, a naročito 1945, kada je ona stizala u Srednju Evropu, duž kanala Gulaga poče da kulja nova bujica...” Solženjicin, doduše, govori uglavnom samo o Rusima, koje Staljinova mašina nemilice kupi i vraća u “rodinu” – o nekadašnjim “bijelim” emigrantima i o Vlasovljevcima, koje su Englezi perfidno izručili Crvenoj armiji u Austriji (i na istjerivanju čije pravde je sav imetak izgubio britanski grof Nikolay Tolstoy). Ono što Solženjicin u svojoj ruskoj nacionalističkoj mega-optici ne vidi – to su gomile naših bijednika raznih “identiteta”, od kojih su se mnogi po logici stvari morali naći u toj “novoj bujici” u proljeće 1945... Jedino što sam, raspitujući se s vremena na vrijeme o ovoj fascinantnoj temi, uspio saznati, bio je podatak (tko zna koliko vjerodostojan) o sudbini zapovjednika Mesića. Ispričao ga je partizan i nenadmašni usmeni pripovjedač pokojni Mladen Oljača, kada smo uoči ovoga rata sjedili u hotelu “Tomislav” u Duvnu zbog neke književne večeri. (Čuj, u Duvnu! Dvaput sam morao pročitati ovu rečenicu, jedva povjerovavši u mogućnost da je istinita!) Dakle, Mesić je nakon rata odlikovan visokim vojnim odlikovanjem SSSR-a, imao je odličnu ponudu da nastavi karijeru u Sovjetskom Savezu, nije ju prihvatio već je tražio da bude penzioniran i da živi u Jugoslaviji, složivši se da to onda mora biti u anonimnosti. “Eno ti ga, mislim da je i sad živ, mogu ti naći njegovu adresu u Zagrebu” – završio je Oljača. Svojevremeno, kada se, nakon dvadeset godina provedenih u Gulagu, 1956. u Zagrebu pojavio stari austrijsko-hrvatski komunist Karlo Štajner, Miroslav Krleža je čudesnost i tragičnost toga događaja i te sudbine sažeo u sliku: “Ruka iz groba!” Izbezumljeni starac u invalidskim kolicima na peštanskom aerodromu – još jedna ruka iz groba – izbavio se iz jednoga svijeta, koji ni po čemu nije bio njegov, a u kojemu je proveo cijeli ljudski vijek, da bi ga zamijenio za drugi, kojemu više ne pripada ni po čemu: apsurdna sudbina. Je li taj prizor u koji gledam na novinskoj fotografiji - sukus, kvintesencija Stoljeća? Stoljeća, koje se ponadalo da završava brisanjem Berlinskoga zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.   Dodatak iz 2010. U knjizi Anthonyja Beevora Staljingrad, pisanoj majstorski čitkim rukopisom čudesne preglednosti, iscrpnosti i objektivnosti, Hrvati se spominju samo na tri mjesta: kada je 24. rujna 1942. Pavelić doletio da preda vojnicima odličja, kada se govori kako su nakon kraha zajedno s rumunjskim i talijanskim zarobljenicima imali povlasticu da rade u kuhinjama, te u trenutku kada se, prije sloma, donosi odluka da se izvuku njemačke medicinske sestre kako ne bi Rusima u ruke pale. To mjesto vrijedi citirati u cjelini: “Premda je učinjeno sve da odluka ostane tajnom, časnici iz  hrvatskog 369. pješačkog puka doznali su za nju i pokušali nagovoriti Luftwaffe da izvuče i  njihove ljubavnice, preobučene u bolničarke. Poručnik kome su se obratili divio se Hrvatima kao vojnicima i obećao je da će im pomoći. Pukovnik se, međutim, strogo držao moralnih načela. ‘Ali uopće nije bitno’, odvratio mu je poručnik, ‘jesu li one hrvatske kurve, njegovateljice ili što mu drago. Moramo ih izvući kako bismo ih spasili od Rusa.’ Pukovnik nije pristao. Poručnik je kasnije ipak posumnjao da su Hrvati uspjeli prokrijumčariti prilježnice na zrakoplove.” Nitko se nikada nije pozabavio, niti će, istraživanjem: tko su bile “hrvatske kurve”, otkud one uopće u tom paklu, je li koja preživjela… Hrvati su tako zanemarljivi i nevidljivi u sintetskom, makro prikazu bitke za Staljingrad, da ih nema ni na kraju knjige u detaljnom tabelarnom pregledu njemačkih i sovjetskih postrojbi, niti se spominju u statističkom pregledu učesnika u bitki i njezinih žrtava na objema stranama. Ali, eto, ostali su zapisani po dvjema stvarima: kao “dobri vojnici”, brižni za “svoje ljubavnice”. Što bismo više! U času dok mi Mladen Oljača priča o Marku Mesiću, ovaj je već nekoliko godina mrtav i sahranjem na Mirogoju (1982), o čemu tada ne mogu znati baš ništa, kao ni o njegovoj teškoj sudbini nakon što je izabrao da ostane u Jugoslaviji. Oljača, koji jest njegovao partizanštinu srpskoga tipa (uostalom, razumljivu s obzirom na živo iskustvo Kozare 1942), umro je 1994, u sred rata. Živio je u Banjoj Luci, i pričaju da je bio tako ogorčen novočetništvom i šovinističkim divljanjem karadžićevaca po Banjoj Luci, da je znao nasred ulice vikati i psovati. Bilo bi nekako i tužno i lijepo da je ta predaja istinita. Ivan Lovrenović