Ivan Lovrenović

U kući se nije izgovaralo: „Bleiburg“, ta riječ u djetinjem iskustvu nije bila dio intimnoga, obiteljskog imaginarija, ona se pojavila mnogo kasnije, kao knjiško-publicistički unos i politički tabu. Druge su neke riječi bile kućne riječi-šifre: „Slovenija“, „povlačenje“, „Austrija“, katkad „Zidani Most“, tu i tamo „Maribor“, „Dravograd“. Odzvanjale su neutješno, tamni oreol oko zlokobnoga zvuka tih riječi u mome sluhu nije se izgubio nikada. Još jednu riječ iz geografije naučio sam prije škole, i zauvijek je zadržala ton posebne emocije: „Argentina“. Za razliku od naših, koji su nestali u povlačenju u Sloveniji, susjed M. je, promućuran kakav je bio, stigao do Argentine. U međuvremenu se snašao („stek'o hotel!“), pa je već materi slao razglednice Buenos Airesa i pakete za Božić. „Tvoj kum“, (neki I. S., kojega u životu nisam vidio i koji mi ništa ne znači) – kazivala je katkad majka, tonom  prijekora – „i on je stigao u Argentinu. Bio je mogućan, zaklinjao se da nas nikad neće zaboraviti, a čim je nastupilo povlačenje, prvi je utekao i nikada se više nije javio, ni da pita je li mu živo kumče“. Bio je to moj prvi Buenos Aires. S drugim dvama susreo sam se mnogo kasnije – s jednim kod Borgesa, s drugim kod Gombrowicza. Svatri su s granice između fiktivnoga i stvarnog - s onoga utvarnog mjesta s kojega raste najistinitiji naš unutarnji svijet, s kojega raste literatura. Sad, kada sam kadar mirno svoditi, znam da su ova dva Buenos Airesa, svaki na svoj način, samo naknadno docrtani na onaj prvi, na neizbrisivu mapu doživljaja toga imena i toga toposa iz bolnih djetinjih čežnji. Buenos Aires velikoga i nesretnog Viktora Vide, onaj strašni trenutak u kojemu se Vida sjedinjuje s jurećim vlakom, ostao mi je do danas samo hladnom činjenicom iz pjesnikove biografije. Ništa mi ne govori, i u tom negovorenju, u hladnoj nijemosti, u toj neizgovorivosti, kao da se sabilo sve značenje događaja bleiburg, koji nam, evo, ni u novome stoljeću ne da da dođemo k sebi, slobodni od njega, od sebe. O Vidi pamtim priču koju sam slušao od Jure Kaštelana. (Škrt na priči, ekonomičan u jeziku, ispričao mi je – u svega dvatri naša viđenja u cijelom životu, ako ne računam studentske sate na teoriji književnosti – neke od najvažnijih i najbolnijih priča hrvatske književnosti.) Neposredno nakon rata Kaštelan je, kao mlad partizanski oficir a obrazovan intelektualac, pjesnik, odličan romanist, bio u ekipi koja putuje u Rim u koji se bila slegla ogromna masa naših svake vrste – od onih s krvavim rukama do čistih nevoljnika. Priča Kaštelan: Doveli su nas u ogromnu menzu, u kojoj je ručavalo valjda i tisuću ljudi. Hodali smo između njih tražeći poznata lica, kojima smo imali zadaću pomoći, vratiti ih,  ako bude moguće. Podignem pogled, i duboko u dnu prostorije vidim jednu figuru kako se kreće između stolova: Vida. Mahnem mu, dođem do njega, započnem mu govoriti o povratku... On promuca nešto polurazumljivo, iz čega vidim  samo da je strašno uplašen i da o povratku ne može ni misliti. Onda se otkine od mene i  brzo nestane u nekim pokrajnjim vratima. Tada sam ga vidio u životu zadnji put. Iz drugih izvora znamo, da su to oni dani u kojima Vidi (u Rimu) piše Ljubo  Wiesner (iz Klagenfurta), očajan, s užasnom prtljagom obiteljske tragedije koju mu je u Zagrebu zakuhao manijački mladi Kvaternik još dok je bio krvavi meštar zla, strah i trepet, a ne potonji ustaški prognanik i otpadnik. Ostarjeli i slomljeni Wiesner, prezreni nekadašnji bard hrvatske lirike, zaputit će se u Rim, ubrzo i u smrt, Vida će iz Rima u Buenos Aires, u susret skoku pod lokomotivu, Kvaternika će đavo donijeti također u Argentinu, gdje će platiti glavom u prometnoj nesreći. Ništa o svemu tome tada, u varcarskoj Podmahali, duboko u utrobi Bosne, daleko od velikoga svijeta, poslije svega a tek na početku, nisam mogao znati. Samo to da mati i baba iščekuju vijesti od Crvenoga križa. Na drugom mjestu, pišući iz opsjednutoga Sarajeva 1993, opisivao sam sjećanje na atmosferu, kada se skupljamo oko prvoga radioaparata („Nikola Tesla“, čiji dizajn i magičnu skalu i sada živo pamtim, s egzotičnim imenima gradova: Hilversum, Thessaloniki...) da se sluša Radio-Pariz koji čita spiskove nestalih. Od naših, nitko nikada nije pročitan, jedino se saznalo da su viđani na marševima smrti, čak na rumunjskoj granici, i da su možda „predani Rusima“. „Predali ih partizani Rusima, i rekli im: nećemo vas pobiti, ostat ćete živi, a najgora će vam kazna biti što se svojima nikada nećete moći javiti“ – tako je glasila ta ruska legenda. O toj mogućnosti nisam nikada našao nikakav čvrsti trag u literaturi i u svjedočenjima, ne spominje ju ni Solženjicin, taj danteovski arhivar Gulaga, no on se, kao pravi Rus, malima ionako nije bavio... Najprije će biti da je dvjema majkama služila kao nekakva utjeha, kao nevidljivi končić nade. Meni je donijela snove, bolje reći: san. Onaj morni, opetujući san, iz kojega skačem mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva povraćam dah. Tako sam se od malih nogu spremao, bio sprêmān, a da to nisam ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom. I prije svih ozbiljnih knjiga, i bez školske propagande, saznao sam u duši da ona ima dva lica. Jedno kućno, intimno, u kojemu se sav svijet dijeli na naše (nevine stradalnike, „naše mučenike“, kako je govorila baba), i dušmane (zbirno ime za partizane, Ruse, a osobito za Engleze, koji su „naše u Austriji izdali i vratili partizanima“). Bolna je to historija bila, puna nijemih suza i teških uzdaha skrivanih među četiri zida, ali podnošljiva i prihvatljiva, jer nam nas same opisuje lijepo - kao nevine, izdane, pravedne žrtve. Osim toga, ona te uči izdvojenosti, zavjereništvu – nisi kao drugi, jest da si sam, ali si i gord na svoju usamljenost, otkrivaš slast i veličinu gorčine, gutanja, samozatajnosti, savladavaš tehniku samovanja, veliko i važno znanje. Ali, u stalnom si susretu, ne možeš ga izbjeći, i s drugim licem historije. Onim velikim, pobjedničkim, koje ne zna za tugovanja nego otvara horizonte, poziva u novi svijet i ispisuje opću pravdu, utvrđujući u krupnim potezima strane – stranu dobra i stranu zla. Dugo mrziš to njezino lice, odupireš mu se, osjećaš da ono uništava sami temelj tvoga malog, tužnog svijeta, jedinoga u kojemu si svoj. Na činjenice koje ti predočuje (odvratni rasni zakoni u NDH, povijesno glupo svrstavanje uz naci-fašizam, logori, uništavanje ljudi kao drugih, trupla,  nakazna politika, sramota poraza i bijega), ostaješ slijep i gluh, prkosno ih odbijaš. Utoliko ti je to lakše, i utoliko ti je odbijanje čvršće, što ti se to drugo lice historije nudi gromkim i nametljivim, zapravo prijetećim glasom službene pedagogije i propagande, a ona ti je odvratna, bila i ostala. I: krvavih je ruku i sama. Brzo, međutim, dolazi vrijeme kada se više odbijati ne može, kada oba lica historije, baš kao dva živa bića, opaka i neumoljiva svaki sa svojim ultimatumima, počinju u tebi živjeti zajedno, ravnopravno, a zakrvljeni na život i smrt. Bivaš poprištem sukoba dviju historija - privatne obiteljske, i opće, a u tome sukobu pomoć ti nema stići niotkuda (crkva, Bog, vjera, majka, baba, bližnji, škola, drugovi – sve je nijemo i beskorisno u tom hrvanju). Dva čovjeka u jednome (djetetu) sa strašnim imperativom – kako se integrirati, pomiriti sa sobom samim! Uz glavno pitanje, koje ne prestaje svrdlati u duši: jesu li (i) ruke naših bliskih krvave? Dugo je trajalo – cijeli život. Ali, drukčije ne može biti. Pred takvim pitanjima uvijek smo, najprije, sami sa sobom, pred sobom. Ako je bleiburg ime za tu muku (a to ime u sebi sadrži cjelinu zla i nesreće 1941-45), onda je sva hrvatska politika i etika, sva hrvatska kultura i sav hrvatski europeizam – oslobođenje i očišćenje od bleiburga. Ta anabaza ne može biti spasonosna ako neće biti pravedna i prospektivno historična. Biblijskom metaforom rečeno: bleiburg je pakao nad koji je saći, e da bi se moglo uskrsnuti u historijski novi život. Ivan Lovrenović