Ivan Lovrenović

(2001) Nije trebao ni puni sunčev krug, pa da potpuno utihnu gromoglasne fanfare kojima je slavljen i najavljivan Dvadesetprvi vijek i Treće tisućljeće kao Novo Doba sreće i blagostanja... Osim početnih brojki na kalendarima, sve se nastavilo ponavljati depresivno jednako: rat i međuetničko ubijanje na Balkanu samo se pomaknulo južnije, novi (a ustvari uvijek jedan te isti) židovsko-palestinski rat nezaustavljivo raste, o ostalim jadima (kuga siromaštva, izbjeglištvo, nestale osobe, glad, nezaposlenost, droga, AIDS...) da se i ne govori. Dok Palestinci ni u mitskom Trećem mileniju nemaju pedlja zemlje na kojemu bi se mogli skrasiti kao na svojemu, Izraelci i Amerikanci, uvrijeđeni, napuštaju svjetsku konferenciju o rasizmu u Durbanu, zbog oštrih, iako samo papirnih, kvalifikacija državne izraelske politike kao rasističke. Rimokatolički poglavar Ivan Pavao Drugi u povodu durbanske konferencije šalje svijetu još jednu od svojih svjetsko-teoloških poruka. On osuđuje “zabrinjavajuće buđenje agresivnih nacionalizama”, “etnička nasilja”, “raširene fenomene rasne diskriminacije”. Svaka osoba, kaže karizmatični Poljak, ima jednako dostojanstvo i jednako pravo na nj, jer su svi ljudi (u čemu su suglasne sve monoteističke religije) stvoreni na Božiju priliku; nacionalizam i rasizam su protiv Boga, jer ga prvi pogrđuje i huli na nj, dok ga drugi sasvim poništava. Nije moguće ne primijetiti, s lokalnom perspektivom na umu: do Crkve naših krajeva i njenih biskupa, osobito onih nešto južnijih, što se diče četrnaeststoljetnom privrženošću kršćanstvu i rimskomu papi, ove misli nikako da stignu u punini svojega moralnoga i evanđeoskoga smisla i nadahnuća. A možda ih ni pošiljatelj ne šalje dobrim načinom; neki izravniji a manje općenit bio bi sigurno vjerodostojniji i efektivniji... U svojoj posljednjoj knjizi Janus (1977) Arthur Koestler ostavio je jedno duboko uznemirujuće znanstveno-esejističko istraživanje, prepuno mračnoga pesimizma, izrasloga na spoznaji o provaliji koja zjapi između sposobnosti homo sapiensa za tehnološki razvoj, i njegove nesposobnosti za etičko usavršavanje. “Najzačudniji je simptom patologije naše vrste, piše Koestler, kontrast između njenih jedinstvenih tehnoloških dostignuća i njene isto tako jedinstvene nesposobnosti da sredi svoje društvene odnose. Mi možemo upravljati gibanjem satelita u orbiti dalekih planeta, ali ne možemo upravljati situacijom u sjevernoj Irskoj.” Svoje mračne opservacije o samouništavajućoj prirodi ljudske vrste, osobito jasno i zlokobno potvrđenoj u “posthirošimskoj eri”, Koestler primarno temelji na činjenici da je homo sapiens “jedinstven po svom nedostatku nagonskoga osiguranja od ubijanja pripadnika svoje vrste”. “Čovjek jedini, kaže on, prakticira ubijanje pripadnika svoje vrste na individualnoj i kolektivnoj razini, spontano ili organizirano, iz motiva u širokom rasponu od seksualne ljubomore do nadmudrivanja oko metafizičkih doktrina.” Koestler se, međutim, ne zadovoljava tek opisom “condition humaine”. On ide korak dalje, da bi utvrdio sami uzrok i izvor takvoga stanja. Nalazi ga – i to je ono što u isti mah i najdublje uznemiruje, i izaziva rezervu i odbojnost – u evoluciji. Pozivajući se i na istraživanja drugih, on nudi da se u tumačenju toga paradoksa vrste pođe od hipoteze da je “homo sapiens možda abnormalna biološka vrsta, izrod evolucije”. Slijede detaljna razglabanja o nejednakom razvoju triju različitih dijelova ljudskoga mozga (reptilskoga, sisavačkog i ljudskog), i o mogućnosti da je među njima “u posljednjem eksplozivnom stadiju biološke evolucije” prekinut skladan i uzajaman dalji razvoj... Ma koliko bila bizarna, u strogo znanstvenom smislu vjerojatno klimava, ova Koestlerova hipoteza neodoljivo asocira na nalaz do kojega drugim, filozofsko-antropologijskim načinom izvođenja u naše vrijeme dolazi Peter Sloterdijk, kada kaže da je čovjek možda “biće koje, u svom bivanju životinjom i u svom trajanju kao životinja nije uspjelo”. Te, nastavlja on, “time što je neuspjelo kao životinja, ovo neodređeno biće se strmoglavljuje u okolinu i tako zadobiva svijet u ontološkom smislu.” A da Koestler zapravo ima na umu socijalni i politički kontekst i aspekt ljudske sudbine, te da se njegov dar tu najbolje iskazuje, svjedoče mjesta poput ovoga, koje i zbog nas vrijedi citirati za kraj ovoga malog, aktualnog podsjećanja na kontroverznoga Evropljanina. Tko od nas u njemu ne prepozna i naše lokalne prilike, i ne otkrije razloge za duboku civilizacijsku i moralnu posramljenost, budite sigurni da pripada pojedincima gomile, ubojicama u ime gomile, o kojima govori Koestler: “Čovjekovo je najubojitije oružje jezik. Isto tako lako podlegne hipnozi parola kao i zaraznim bolestima. A kad izbije epidemija, prevlada kolektivno mišljenje. Ono se drži svojih pravila, koja se razlikuju od pravila ponašanja pojedinca. Kad se neka osoba poistovjeti s jednom skupinom, njezina se sposobnost prosudbe smanji a strasti u njoj prevladavaju s pomoću neke vrste emotivne rezonancije ili pozitivne povratne sprege. Pojedinac nije ubojica, ali skupina jest, a pojedinac se pretvara u ubojicu tek kad se poistovjeti s njom. To je paklenska dijalektika koja se ogleda u čovjekovoj povijesti ratova, progona i genocida. A glavni je katalizator te pretvorbe hipnotička moć riječi. (...) Bez riječi ne bi bilo poezije – ni rata. Jezik je glavni čimbenik u našoj superiornosti nad bratskim životinjama, a s obzirom na njegove eksplozivne emotivne potencijale, i neprestana prijetnja našem opstanku. (...) Pranje mozga počinje u kolijevci. (...) Većina ljudi tijekom povijesti nije sama smislila ni izabrala svoj sustav vjerovanja, nego ga je primila, pripravljena da po njemu živi i umre: to im je sve ugurano u ždrijelo pukim slučajem rođenja. Kritička je prosudba igrala, ako je uopće igrala, drugorazrednu ulogu u procesu usvajanja vjere, etičkog kodeksa, Weltanschauunga u procesu nastajanja gorljivog kršćanskog križara, ili gorljivog muslimana koji kreće u sveti rat, pristaše parlamenta u engleskom građanskom ratu, ili viteza.” U potpunoj podudarnosti s Koestlerovim djelom, i njegova je biografija već sama po sebi svojevrsna mračna poruka, koja ne blijedi ni danas, osobito ne danas. Rođen je u židovskoj obitelji u Budimpešti na samom početku Dvadesetoga vijeka (1905). Znanstvenik, pisac, filozof, urednik, reporter, izvještavao je za vodeće evropske listove s Bliskoga istoka, iz građanskoga rata u Španjolskoj, bio Francov zatočenik i osuđenik na smrt pa bjegunac, britanski dobrovoljac u Drugom svjetskom ratu, u ranoj mladosti cionist, kasnije komunist, nakon moskovskih monstr-procesa 1938. otpadnik i slijedećih dvadeset godina razorni intelektualni razobličavatelj toga sustava. Poslije svega, vratio se znanstvenim istraživanjima “o životu, to jest evoluciji, kreativnosti i patologiji ljudske psihe”, kako sam kaže u uvodu Janusu. Saznavši da boluje od leukemije, ubio se 1983. godine. S njime se ubila i njegova mnogo mlađa, potpuno zdrava žena. Ivan Lovrenović