Ivan Lovrenović

Bosansko siroče, franjevački đak, zagrebački student, agent srbijanske vlade i utemeljitelj bugarske i makedonske etnografije, Stjepan Ilija Verković[1] (Ugljari, Bosanska Posavina, 1821 – Sofija, 1894) zvjezdani trenutak vlastite sudbine imao je 1874. godine, kada se u Beogradu pojavljuje prvi svezak Veda Slovena[2], i kada se, u kratkotrajnom zanosu, sva slavenska filologija od Moskve i Petrograda do Berlina i Pariza klanja tim „rodopskim pjesmama“ kao epohalnome otkriću prethistorijske slavenske mitologije i poezije. Ostale su do danas nerazjašnjene sve okolnosti te grandiozne književne mistifikacije, kojom je iz sjene ingeniozno i beskrupulozno upravljao bugarski učitelj Ivan (Jovan) pop Ilijev Ekonomov, pod Verkovićevim utjecajem nazvan Gologanov. U Verkovićev život Gologanov ulazi 1865. godine na preporuku svoga mlađeg brata, monaha Teodosija (kasnijega skopskog episkopa), i od tada započinje stalna suradnja, koja se uglavnom obavljala pismenim putom. Gologanov Verkovića zasipa sve novim i novim pjesmama, za koje tvrdi da ih dobiva od anonimnih i tajnovitih narodnih pjevača među Marvacima iz planinskih sela istočne Makedonija i islamiziranim Pomacima zapadne Trakije. Ni jedno od Verkovićevih mnogobrojnih navaljivanja da ga Gologanov povede, da upozna neke od tih mističnih pjevača i kazivača, nikada nije urodilo plodom. Izgovori su bili razni, uvijek efikasni. Po duljini i versifikaciji, i po ličnostima i motivima, pjesme koje je Gologanov ustrajno isporučivao uvjerile su Verkovića a potom, isprva, i mnoge slavističke krugove u Evropi, da je riječ o izvornim umotvorinama, koje dokazuju prastaro porijeklo balkanskih Slavena, a u pjesničko-mitološkom smislu da su pandan indijskim Vedama. Taj trenutak, međutim, nije potrajao, znanstvenici su se ubrzo ohladili, i samo još nesretni Verković nepokolebljivo vjeruje u autentičnost tih pjesama, urušavajući vlastitu egzistenciju do crte iza koje je još samo – propast. *** Stjepan (Stefan, Stevan) Ilija Verković bio je sirotinjsko dijete iz sela Ugljara kod Orašja u Bosanskoj Posavini. Kad mu je bilo osam godina, bez oca koji je otišao „u njeko mjesto daleko“, vjerojatno u kakvu pečalbu, subaša kapetana Huseina Gradaščevića, čiji su Verkovići kmeti bili, izbacio je majku, sestre i Stjepana „s kandžijom u ruci sa selišta i doma“. Nekoliko su dana, neimajući kamo, svi živjeli pod nekakvim „dobrostivim drvetom“. Ubrzo je majka oboljela i umrla, za njom i otac. Stjepana je uzeo znameniti fra Ilija Starčević, župnik u Tolisi, osnivač prve osnovne škole civilnoga tipa u Bosni i Hercegovini. Tako je počeo školovanje, koje je nastavio u franjevačkom samostanu u Sutjesci, pa u Zagrebu na filozofiji i teologiji. Tu se, kao i mnogi bosanski mladići njegove generacije, potpuno zanio Gajem, Babukićem, grofom Nugentom[3], ilirstvom, slavjanstvom. Ni zaljubljenost ga nije mimoišla: iz ćelije franjevačkoga samostana gledao je na prozor kuće zagrebačkoga pekara Fuksa (jesu li to današnji samostan na Kaptolu i Tkalčićeva ulica?), s kojega ga je  gledala pekarova kći, „vilenica podbočivši se na lakat, s takim ljubkim čeznućem, kao lisica u basni na grozgje“. Zaljubio se prijesno, naprečac, te se i poslije pedeset godina sjećao: „neodolima ubijstvena napast proizvela je u meni tako preku odvratnu metamorfozu...“ Rez: napustivši ideju da se zaredi i postane svećenik-redovnik zbog odluke da se sav posveti radu „ad maiorem utilitatem et gloriam carae slavicae gentis“[4], Verković se kao dvadesettrogodišnji mladić po domoljubno-obavještajnim poslovima koje mu daju Gaj i Nugent otiskuje na balkanska putešestvija, koja će ga voditi najprije u Dubrovnik, Crnu Goru, Albaniju, Kosovo, potom u Srbiju, gdje ga vrbuju Garašanin, Zach i Šafarik, poslije čega će mnogo puta prokrstariti sve božije i vražije putove po evropskoj Turskoj, da bi svoj životni poziv i svoj fatum našao u bugarskoj Makedoniji. Nastanio se u Serezu, bogatom trgovačkom gradu, oženio se, stekao obitelj. Ogromnu energiju, znanje i trud uložio je u prikupljanje i objavljivanje bugarsko-makedonskih pjesama i priča, starih rukopisa, a u numizmatici postao solidan stručnjak i od toga povremeno zarađivao za život. Kao malo tko upoznao je putove, ljude, jezike, gradove, običaje toga evropskog dijela Otomanskoga Carstva. Uspostavio je veze s mnogim uglednim ljudima i ustanovama diljem Evrope, i stekao priličan ugled u filološkim krugovima, a neko vrijeme, s prvom pojavom Vede Slovena, uživao je glas nalazača i promotora najsenzacionalnijega mitološkoga i književno-etnografskog otkrića evropske historije i civilizacije. *** Ljuta je petrogradska zima, a Verković nema ni čestita kaputa na sebi. Umjesto mjesec-dva, kako je mislio kad je stigao u Petrograd 1879,  u Rusiji će  ostati svih dvanaest godina. Davno je bilo kada je napustio srbijansku službu, a bugarska vlada je i dalje gluha na molbe da pomogne njegovu obitelj u Serezu. Smrzava se od studeni, ludi od očaja dok obija pragove i kabinete državnih i akademskih palača, ne bi li unovčio što od svojih slavjanskih rukopisa iz Bugarske i Makedonije, od svojih numizmatičkih nalaza. Slava Veda Slovena, od kojih je objavio i drugi svezak a priprema i treći, i u koje i dalje fanatično vjeruje, poljuljana je na mnogim učenim slavističkim adresama u Evropi. Urednik New York Heralda James Gordon Benett, kojega je molio da nađe mecenu za to veledjelo, vratio mu je molbu sa „ćuranskom naduvenostju“. Žena mu je u Serezu prodala kuću i preselila sa kćerkom u Plovdiv, sin mu se razbolio i umro, a njih dvije ga optužuju da je za sve kriv. Ne vjerujući mu, i one su napokon stigle u Petrograd, a sada se zlopate zajedno. Uz to, „sve što je meni dragoceno i sveto, ona smatra glupim i prokletim, a isto tako i kćerka (...) natječu se s mojim čudovišnim nenavistnicima i klevetnicima rusko-bugarsko-srpsko-češkima tko izmegju njih da me predstavi i nacerta crnjim i poganijim“, piše prijatelju 1887. Napokon, 1890. bugarska vlada mu udjeljuje penziju, 300 leva mjesečno, ni da se živi ni da se umre, on za 3.000 rubalja rasprodaje u Rusiji sve svoje starine, među njima osobito vrijedan Slepčanski apostol i Orbelski triod, tri rukopisa šalje Franji Račkome u Zagreb u JAZU, te se 1891. s obitelji vraća u Plovdiv. Neće, potom, poživjeti ni tri godine. Ivan Lovrenović